Zakon.hr

Republika Hrvatska

Trgovački sud u Splitu

Sukoišanska 6, Split

Poslovni broj: 9Povrv-598/20-21

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Splitu, po sucu ovog suda Vinki Mitrović, u pravnoj stvari tužitelja M. I. .. d.o.o., G., B. i H., OIB: …, koga zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu B. M. W. C. d.o.o., Z., protiv tuženika A. V. d.o.o., P. (Općina P.), OIB: …, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva B., D. & p., radi isplate 137.467,21 kuna, na ročištu zaključenom 4. studenog 2021. u nazočnosti punomoćnika stranaka i objavljenoj 24. svibnja 2022.

p r e s u d i o j e

I Djelomično se održava se na snazi rješenje o ovrsi javnog bilježnika mr. sc. V. M. poslovni broj Ovrv-179/2020 od 27. listopada 2020. kojim se nalaže ovršeniku A. V. d.o.o., P. (Općina P.), OIB: …, da ovrhovoditelju M. I. … d.o.o., G., B. i H., OIB: …, namiri tražbinu u ukupnom iznosu od 133.808,88 HRK uvećano za zakonske zatezne kamate kako slijedi:

-na iznos od 66.923,58 HRK počevši od 29. rujna 2019.

-na iznos od 66.885,30 HRK počevši od 7. prosinca 2019. pa do isplate, po stopi koja je propisana člankom 12a. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, koja jednaka je referentnoj stopi HNB-a uvećanoj za 8 postotnih poena, kao i da mu nadoknadi trošak ovog postupka u iznosu od 5.318,34 kuna sa zakonskom zateznom u kamatu, koja teče od dana donošenja rješenja o ovrsi 27. listopada 2020. pa do ovrhovoditeljevog namirenja, sve u roku 8 dana od dana i pod prijetnjom ovrhe.

II Djelomično se ukida rješenje o ovrsi javnog bilježnika mr. sc. V. M. poslovni broj Ovrv-179/2020 od 27. listopada 2020. kojim se nalaže ovršeniku A. V. d.o.o., P. (Općina P.), OIB: …, da ovrhovoditelju M. I. … d.o.o., G., B. i H., OIB: …, namiri tražbinu u iznosu od 3.658,33 HRK sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 3. kolovoza 2019. pa do isplate, po stopi koja je propisana člankom 12a. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, koja je jednaka je referentnoj stopi HNB-a uvećanoj za 8 postotnih poena, te se za taj dio tužbeni zahtjev odbija.

III Odbija se tuženikov prigovor radi prijeboja kao neosnovan.

IV Dužan je tuženik u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime troškova parničnog postupka isplatiti tužitelju iznos od 14.225,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 5,49%, a u slučaju promjene stope zatezne kamate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Rješenje o ovrsi javnog bilježnika V. M. iz Splita poslovni broj Ovrv- 179/2020 od 27. listopada 2020. stavljeno je izvan snage rješenjem Trgovačkog suda u Splitu od 17. studenog 2020. temeljem članka 58. stavak 3 Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17).

2. U prigovoru tuženik predlaže da se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi ukine, te da se tužbeni zahtjev odbije. Navodi kako je račun ovrhovoditelja br. 108- 800-626/19 plaćen u cijelosti dana 10. rujna 2019., a prema analitičkoj kartici ovrhovoditelja od 7. siječnja 2020. vidljivo je kako je račun pod tim brojem izdan dana 3. srpnja 2019. na iznos od 8.971,20 eura, te je isti plaćen 10. rujna 2019. Ovršenik je u posjedu analitičke kartice ovrhovoditelja od 7. siječnja 2020. iz razloga što je početkom poslovne godine vršeno usklađenje knjigovodstvenog stanja, te ovrhovoditelj nikada nije izdao račun pod brojem 108-800-626/19 na iznos od 494,45 eura i s datumom izdavanja 3. srpnja 2019., što znači da podaci u vjerodostojnoj ispravi koju ovrhovoditelj prilaže prijedlogu za ovrhu, i to prema Izvodu otvorenih stavki od 22. svibnja 2020., nisu istiniti sukladno članku 8. Zakona o računovodstvu, temeljem kojeg knjigovodstvena isprava mora nedvojbeno i istinito sadržavati sve podatke o poslovnom događaju, što u ovom predmetu nije slučaj. Temeljem članka 39. Ovršnog zakona, prijedlog za ovrhu mora sadržavati imena i prezimena zakonskih zastupnika stranaka, te je kao zakonski zastupnik navedena direktorica I. O. dok je iz aktualnog izvatka iz sudskog registra od 12. svibnja 2020. vidljivo kako ista nije jedina osoba ovlaštena za zastupanje ovrhovoditelja, što znači da prijedlog za ovrhu od 10. lipnja 2020. nije uredan, te je javni bilježnik bio dužan, sukladno članku 281. Ovršnog zakona, dostaviti nadležnom sudu radi donošenja rješenja o odbacivanju. Tužbeni zahtjev ovrhovoditelja nije postavljen sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima jer ovrhovoditelj prema izvodu otvorenih stavki od 22. svibnja 2020. potražuje iznose od 494,45 EUR, 9.013,92 EUR i 8.971,20 EUR, odnosno ukupan iznos od 18.479,57 EUR, te primjenom članka 21. Zakona o obveznim odnosima, kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo, te pogrešno je postavljen ovrhovoditeljev tužbeni zahtjev kojim isti traži isplatu u kunama, radi čega ovršenik predlaže nadležnom sudu da ukine platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi od 27. listopada 2020, te odbije ovrhovoditeljev tužbeni zahtjev i zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti. Ovrhovoditelj nije priložio ugovor iz kojeg je vidljivo temeljem čega su izdani sporni računi te se ovršenik poziva na odredbe Zakona o međunarodnom privatnom pravu, odnosno Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i vijeća, po pitanju mjerodavnog postupovnog prava. Ovršenik ima potraživanje prema ovrhovoditelju u iznosu od 752.865,89 kuna, po računima broj 1/1111 od 31. ožujka 2020. u iznosu od 1.820,36 kuna, s dospijećem 31. ožujka 2020. i po računu br. 5/1111 od 31. listopada 2020. u iznosu od 751.045,53 kuna, s dospijećem 15. studenog 2020., koje ovrhovoditelj nije podmirio. Budući je ovršenik s ovrhovoditeljem bio u poslovnom odnosu na način da je isti za ovrhovoditelja obavljao poslove zastupanja i distribucije ovrhovoditeljevih proizvoda na području Republike Hrvatske, pri čemu je ovršenik imao ekskluzivno pravo na području Hrvatske distribuirati ovrhovoditeljeve proizvode i zastupati ovrhovoditelja u odnosima s trećim osobama iz tog je poslovnog odnosa ugovorena je naknada ovršeniku u iznosu od 1.500,00 EUR mjesečno po osnovi naknade za zastupanje ovrhovoditelja i distribuciju ovrhovoditeljevih proizvoda na području Hrvatske, naknada od 1.000,00 EUR mjesečno po osnovi materijalnih troškova ovršenika u izvršavanju povjerenih mu poslova za ovrhovoditelja, te naknada u iznosu od 0,005 EUR po litri distribuiranog proizvoda. Sukladno svemu navedenom, ovršenik predlaže nadležnom sudu da ukine platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi od 27. listopada 2020. javnog bilježnika V. M. pod posl. br. Ovrv-179/2020 u cijelosti, te odbije ovrhovoditeljev tužbeni zahtjev i zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.

3. Tužitelj u podnesak od 15. prosinca 2020. osporava sve navode iz prigovora uključujući i potraživanje koje stavlja u prijeboj jer tuženik nije bio ekskluzivni distributer tužiteljevih proizvoda, već samo jedan od njegovih kupaca, te nije podmirio utužene fakture, za koje mu je tužitelj uredno isporučivao mliječne proizvode. Tužitelj i tuženik su od 2017. godine bili u poslovnom odnosu u kojem se tužitelj, u svojstvu proizvođača mliječnih proizvoda, obvezao prodavati, a tuženik se obavezao kupovati mliječne proizvode iz proizvodnog asortimana tužitelja, te je tuženik potom te mliječne proizvode prodavao daljnjim kupcima, odnosno svojim poslovnim partnerima za ugovornu cijenu od 0,445 EUR po litri mlijeka. Budući da pisani ugovor u poslovnoj suradnji (kao formalna pisana isprava) između stranka nikada nije sklopljen, kao dokaz postojanja poslovnog odnosa između stranaka dostavljeni su računi koje je tužitelj ispostavio tuženiku, a koje mu je tuženik uredno podmirio putem bankovnih uplatama na njegov žiro račun. Ne osporava navod tuženika da je račun broj I08-800-626/19 od 3. srpnja 2019. u cijelosti plaćen, a što još jednom jasno dokazuje postojanje ugovornog odnosa cijene po litri mlijeka, međutim neplaćeni iznos od 494,45 EUR (3.658,33 HRK) odnosi se na trošak platnog prometa od ranijih uplata. Tuženik je prilikom bezgotovinskog plaćanja preko žiro računa koristio opciju SHA (shared) što znači da su takvim načinom plaćanja podijeljeni troškovi transakcijske naknade – platitelj (tuženik) plaća troškove svoje banke, a primatelj (tužitelj) plaća troškove drugih banaka koje sudjeluju u toj transakciji. Takav način plaćanja (SHA način) nije dogovoren između stranaka, te je transakcijski trošak bio dužan snositi tuženik u cijelosti. Tuženik je 14. veljače 2018. izvršio uplatu u HRK (domaćoj valuti), a tečaj BAM (nacionalna valuta tužitelja) - EUR (ugovorena valuta) fiksiran za račune u zbiru u iznosu 17.942,40 EUR, tužitelj je očekivao uplatu iznosa od 17.942,40 EUR, što bi u protuvrijednosti bilo 35.092,28 BAM, te kada je tužitelj konvertirao HRK u BAM, tužitelj je dobio iznos od 34.313,17 BAM, te negativna razlika iznosi 779,11 BAM. Kada se ta negativna razlika konvertira u EUR dobije se iznos od 398,35 EUR za kojeg tužitelj tereti tuženika. Slijedom navedenog, tuženik je samovoljno i bez dogovora s tužiteljem, prilikom obavljanja plaćanja koristio opciju SHA pa su se troškovi platnog prometa neosnovano prenosili na tužitelja. Iz tog razloga uplate nisu zatvarale prijašnje račune u cijelosti. Dakle, iznos od 494,45 EUR se odnosi na nekoliko ranijih uplata, a budući da sistem tužitelja vrlo precizno zatvarao račune po starosti, ovaj utuženi račun pokazuje da nije u cijelosti plaćen za iznos od ukupno 494,45 EUR. Temeljem računa br. I08-800- 708/19 od 29. kolovoza 2019. tuženik je od tužitelja naručio 20.256 l MI00 N. trajno mlijeko 2,8% mm po cijeni od 0,445 EUR po litri. Za mjesto isporuke, tuženik je tužitelja uputio da bude kod njegovog poslovnog partnera i kupca društva S. d.o.o., te je dana 29. kolovoza 2019. tužitelj predao prijevozniku društvu R. d.o.o., D., naručene proizvode, koji su isporučeni tuženiku na mjesto koje je on odredio tj. njegovom kupcu društvu S. d.o.o. u D. Iz međunarodnog tovarnog lista (CMR) br. 0277058 od 29. kolovoza 2019. jasno proizlazi da je tužitelj pošiljatelj mlijeka od 1l, bruto težine 22.171,36 kg, odnosno 28 paleta, te da je njihov primatelj tuženik, a mjesto isporuke je navedeno skladište društva S. d.o.o. koje je te proizvode kupilo od tuženika. CMR list je uredno potpisani kako od strane tužitelja, tako i od strane primatelja društva S. d.o.o. Stoga, naručeni proizvodi su uredno poslani tuženiku na mjesto koje je on odredio te ih je tuženik uredno zaprimio, a nikada nije podmirio račun koji je izdan za tu uslugu. Tuženik nikada nije imao nikakvih prigovora na kvalitetu i kvantitetu poslane robe, te je izjavio da će otvoreno dugovanje podmiriti kada mu račune plati njegov partner društvo S. d.o.o. Nadalje tuženik nije ničime osporio postojanje potraživanje iz računu br. I08-800-976/19 od 06. studenog 2019. od 20.160 l MI00 N. Trajno mlijeko 2,8% mm po cijeni od 0,445 EUR po litri koju je temeljem međunarodnog tovarnog lista CMR br. 0264820 od 6.studenog 2019. uredno isporučeni tuženiku na mjesto koje je on odredio tj. njegovom kupcu društvu S. d.o.o. u D., te iz teretnog lista 116225 jasno proizlazi da je tužitelj pošiljatelj mlijeka od 1l, bruto težine 22.069,6 kg, odnosno 28 paleta, te da je njihov primatelj tuženik, a kao mjesto isporuke navedeno je skladište S. d.o.o. u D. koja tvrtka je bila kupac. Što se tiče prigovora tuženika da prijedlog za ovrhu od 10. lipnja 2020. ne sadrži zakonom propisani sadržaj, navodi se da tužitelja zastupa direktorica gospođa I. O. kao jedina direktorica koja ima ovlasti na zastupanje samostalno i pojedinačno bez ograničenja, dok je njezin zamjenik gospodin N. P., a što proizlazi iz priloženog sudskog registra. U konkretnom slučaju, utuženi računi glase na ispunjenje u eurima, te da se ispunjenje se može zahtijevati samo u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju kojeg objavljuje Hrvatska narodna banka, koja vrijedi na dan dospjelosti. Slijedom navedenom, tužitelj je utužio predmetne račune u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju HNB-a koji je vrijedio na dan dospijeća pojedinog računa. Prvi račun iz prijedloga za ovrhu je dospio 2. kolovoza 2019., te je na taj dan prodajni tečaj iznosio 1 EUR = 7.39878 HRK, drugi račun iz prijedloga za ovrhu je dospio 29. rujna 2019. te je na taj dan prodajni tečaj iznosio 1 EUR = 7.42447 HRK, a treći račun iz prijedloga za ovrhu je dospio 6. prosinca 2019. te je na taj dan prodajni tečaj iznosio 1 EUR=7.45555 HRK.

4. Tuženik u podnesku od 2. veljače 2021. daje kronologiju nastanka poslovnog odnosa te navodi da je ugovor o distribuciji proizvoda (mlijeka) sa tužiteljem zaključen 23. kolovoza 2017. za tržište Republike Hrvatske, te su dogovoreni bitne elemente predmetnog ugovornog odnosa. Naime tog dana je tuženik došao u G.(BiH) nakon prethodnih kontakata, pregovora i prethodnih ispitivanja mogućnosti međusobne poslovne suradnje vezano za angažiranje tuženika radi prodaje tužiteljevih proizvoda na području RH. Sastanak u G. je uslijedio i nakon što su prethodno predstavnici tužitelja bili u RH, te su u kolovozu iste godine posjetili tuženika na B. radi početnih pregovora oko poslovne suradnje. Dana 23. kolovoza 2017. su na tom sastanku definirali međusobna prava i obveze, te dogovorili uvjete poslovne suradnje. U ime tužitelja uvjete je ugovarao vlasnik gospodin N. P., s time da će sukladno tim uvjetima biti realizirana poslovna suradnja na način da će menadžment tužitelja i tuženika započeti provoditi navedeni dogovor po uvjetima koji su tom prilikom dogovoreni i to odmah, kako bi putem tuženika započela prodaja tužiteljevih proizvoda na području RH. U skladu s dogovorenim uvjetima tuženik je sastavio Pro memoriju i Prijedlog načina suradnje u plasmanu proizvoda mljekare M… na hrvatsko tržište od 1. rujna 2017. kao zapis o dogovorenom i isto je usmeno prihvaćeno i potvrđeno od strane M. P., osobe određene za pregovore sa tuženikom, te je temeljem takve potvrde odmah započeta realizacija dogovorenog. Tužitelj se nije posebno pismeno očitovao već je to učinio usmeno na način da ih prihvaća u cijelosti i na temelju toga je započeta suradnja i kasnije narudžbe i isporuka sukladno dogovorenim bitnim elementima (sastojcima) kao i elementima sadržanim u Pro memoriji i Prijedlogu. Time je tužitelj prvo usmeno, a potom i prešutno (konkludentnom) radnjom očitovao svoju volju da pristaje na dogovorene uvjete uključujući i u odnosu na sve uvjete sadržane u Pro memoriji i Prijedlogu načina suradnje. U Pro memoriji i Prijedlogu načina suradnje su jasno i nedvosmisleno sadržani komercijalni elementi pod kojima je tuženik spreman izvršavati dogovoreni ugovor o distribuciji, osobito pod toč. 1. Prijedloga načina suradnje u plasmanu proizvoda. Tuženik je jasno naveo prijedlog financijskog dijela suradnje i to vezano za fiksne i varijabilne troškove. Pod fiksnim troškovima je naveo mjesečnu naknadu/plaću od 1.500,00 EUR te naknadu za amortizaciju i troškove putarine i goriva i sl. 1.000,00 EUR ukupno mjesečno 2.5000,00 EUR te varijabilni iznos od 0,005 EUR/Lit. Na ovakav prijedlog komercijalnih uvjeta tužitelj se nije izričito očitovao u pisanoj formi, ali je usmeno potvrdio da se slaže s njima, a nakon toga pristupio je izvršavanju predmetnog ugovora, pri čemu niti jednom radnjom nije dao do znanja da ne prihvaća navedene komercijalne uvjete. Naprotiv, iz ponašanja tužitelja, tuženik mogao jedino zaključiti da je tužitelju tuženikova naknada nesporna kada je, nakon što je zaprimio navedenu Pro memoriju i Prijedlog načina suradnje, prvo usmeno prihvatio pa potom i nastavio izvršavati dogovoreni ugovor o distribuciji, a što je tuženik prihvatio kao očitovanje volje od strane tužitelja da su njegovi komercijalni uvjeti prihvaćeni i nesporni. Nakon što su ugovorene strane već duže vrijeme provodile dogovoreno (osam mjeseci, tj. od početka rujna 2017. do travnja 2018.) prema prethodno dogovorenom upravo ovdje tužitelj je dostavio tuženiku pisani ugovor na potpisivanje iz razloga što je tužitelju takav pisani ugovor bio potreban kako bi zadovoljio pravila propisana od strane nadležnog regulatora u BiH. Zbog inspekcije i nadzora koji se provodio nad tužiteljem tužitelj je sastavio i poslao tuženiku na potpis ugovor poslat e-mailom od 27. travnja 2018. kako bi ga tuženik potpisao i vratio potpisanog, a sve radi ispunjenja regulatornih zahtjeva u državi sjedišta tužitelja, te je tuženik tako i postupio i potpisao jer je dostavljeni ugovor smatrao ugovorom pro forme koji služi samo za zadovoljavanje formalnih uvjeta, ali ne da stvarno u cijelosti odražava stvarni ugovorni odnos koji obvezuje tužitelja i tuženika kako je ugovoreno 23. kolovoza 2017. u G. Svrha potpisivanja tog ugovora nije bila da tužitelj i tuženik tim ugovorom urede međusobni odnos vezano za distribuciju i plasman tužiteljevih proizvoda u RH. Ugovori o distribuciji su tipični ugovori međunarodnog trgovačkog autonomnog prava, te su sui generis ugovor, koji se sastoje od više različitih ugovora (prodaja, zastupanje) na način da se uspostavlja određena međusobna ekonomska veza koju nije moguće ograničiti na pojedinačni ugovor (tvrditi da se radi samo o kupoprodaji, zastupanju ili nekom trećem ugovoru) niti tumačiti na način da se radi o povezanoj cjelini, ali da pojedinačni ugovori ostaju samostalni u svom dijelu uređenja određenog poslovnog odnosa. Sui generis karakteristika ugovora o distribuciji je da distributer (ovdje tuženik) kupuje i kasnije prodaje robu u svoje ime i za svoj račun, ali pritom njegovo postupanje s robom mora biti prema uputama proizvođača (ovdje tužitelja). Jedna od karakteristika je to da će distributer (tuženik) biti jedini koji će biti ovlašten raspolagati robom na određenom području. Ugovor o distribuciji može se sklopiti u bilo kojem obliku (usmeno, pisano itd.), u skladu s člankom 286. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO), a obzirom kako nije propisan poseban oblik u kojem ugovor o distribuciji mora biti sklopljen. Poslovni odnos između tuženika i tužitelja je školski primjer ugovora o distribuciji. Naime, u ovom slučaju radi se o tome da je tuženik, kao distributer, bio taj koji je kupovao robu (mlijeko) od tužitelja, kao proizvođača, sa sjedištem u Bosni i Hercegovini te je uvozio u Republiku Hrvatsku i dalje prodavao u skladu s pravilima poslovanja tužitelja. Zbog toga je tužitelj od tuženika zahtijevao da hitno potpiše prethodno spomenuti ugovor o distribuciji u pisanom obliku, a koji je sam tužitelj prethodno sastavio. Tuženik je postupio prema molbi tužitelja i nije dalje obraćao posebnu pažnju na taj nacrt ugovora, a obzirom da je između stranaka i dalje vrijedio njihov prethodno (23. kolovoza 2017.) usmeno sklopljen ugovor o distribuciji dopunjen komercijalnim uvjetom koje je tužitelj prešutno prihvatio kako su sadržani u Pro memoriji i Prijedlogu načina suradnje, dok je ovaj ugovor služio isključivo tužitelju za prividno ispunjenje regulatornih zahtjeva u matičnoj državi. Nadalje tuženik navodi da je poslovna suradnju sa tužiteljem u vezi s isporukom mlijeka trajala je sve do 16. studenog 2020., kada je tuženik raskinuo predmetni Ugovor o distribuciji zbog povrede obveza od strane tužitelja u poslovnom odnosu distribucije, i to osnivanjem vlastitog trgovačkog društva u RH, pogrešne deklaracija predmetne robe zbog čega je protiv tuženika pokrenut prekršajni postupak s predviđenim izrazito visokim novčanim kaznama, a što se sve može tretirati jedino kao postupanje suprotno dobrim poslovnim običajima i dužnosti suradnje u ispunjenju obveza itd. Tom prilikom tuženik je dostavio tužitelju i račun na osnovu prethodno opisane naknade, za koji iznos se ističe prigovor radi prijeboja, u fiksnom iznosu 1.500,00 eura mjesečno i troškova u iznosu 1.000,00 eura mjesečno, sveukupno 2.500,00 eura, počevši od kolovoza 2017. kada je predmetni ugovor o distribuciji sklopljen pa sve do raskida ugovora 16. studenog 2020. (ukupno 38 mjeseci). Uz navedeni fiksni mjesečni iznos, tuženik je tužitelju fakturirao i iznos 32.055,32 kuna na temelju prava na 0,005 eura po prodanoj litri mlijeka tužitelja u Republici Hrvatskoj, te kad se sve zbroji tužitelj treba podmiriti iznosi 751.045,53 kune odn. u iznosu 17.985,12 eura. Razlog zbog kojeg tuženik nije odmah obračunao navedene troškove jest da bi se da bi se ostvario cilj plasmana što više mlijeka tužitelja na tržište Republike Hrvatske bilo je potrebno određeno početno vrijeme iznimno aktivnog rada kako bi se obradili potencijalni kupci na način da izaberu mlijeko upravo tužitelja, a ne nekog drugog proizvođača te su tužitelj i tuženik bili svjesni kako se rezultati početnog rada ne mogu očekivati prvih 6 do 12 mjeseci, ali da bi nakon toga mogla biti ostvarena svrha njihovog poslovnog plana. Upravo zbog tog rada na početku suradnje, a kako bi rad tuženika bio valoriziran, tužitelj i tuženik su se suglasili kako će tuženik imati pravo na fiksni dio naknade u iznosu 1.500,00 eura mjesečno, te za nužne aktivnosti predviđene za ulazak, proboj i osvajanje tržišta Republike Hrvatske proizvoda (mlijeka) tužitelja usuglašeno je da tuženik ima pravo na iznos 1.000,00 eura na ime troškova. To znači kako je tužitelj bio dužan isplatiti tuženiku iznos 2.500,00 eura mjesečno, od 1. rujna 2017. pa sve do prestanka te obveze. Osim navedenog iznosa 2.500,00 eura mjesečno, tužitelj i tuženik su se suglasili kako tuženiku pripada i 0,005 eura po prodanoj litri mlijeka tužitelja u Republici Hrvatskoj. Tuženik je svojim dopisom od 31. listopada 2020. pozvao tužitelja da na miran način razriješe poslovni odnos nakon što je došlo do nesuglasica u vezi distribucije tužiteljevih proizvoda. U tom dopisu bilo je navedeno kako, u slučaju da tužitelj do 15. listopada 2020. ne pristane na prijedlog za mirno razrješenje spora, tuženik idući dan odnosno 16. listopada 2020. prebija potraživanje koje tužitelj ima prema njemu u iznosu u iznosu 17.985,12 eura (133.283,51 kuna) s potraživanjem koje on ima prema tužitelju u iznosu 751.045,53 kune. Tužitelj nije prihvatio ponudu tuženika, što je za posljedicu imalo prijeboj međusobnih tražbina. U skladu s člankom 196. ZOO-a to znači kako je tužiteljeva tražbina prema tuženiku prestala 16. listopada 2020. te je stoga jasno kako ne postoji tražbina tužitelja prema tuženiku, te posljedično njegov tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

5. Tuženik osporava navode tužitelja o načinu podmirivanja tečajnih razlika za koje tužitelj tereti tuženika te da su obična samovolja tužitelja, jer da to nikad nije dogovoreno i niti priznato od strane tuženika, dapače tijekom cijelog vremena trajanja distribuiranja robe tužitelja tuženik je uvijek osporavao takva terećenja. U međunarodnoj trgovini takva praksa ne postoji, barem ne u normalnim odnosima distribucija, osim ako netko stvarno ne ugovori. Svi poduzetnici koji imaju sjedišta u različitim državama i koje imaju druge valute nego je ona kojom se vrši prometovanje roba (u ovom slučaju EUR) imaju prilikom plaćanja tečajne razlike, ali koje mogu biti i pozitivne i negativne i one ovise o tečaju u trenutku izvoza/uvoza i plaćanja. Isto tako svi takvi poduzetnici imaju određene troškove prilikom kupnje deviza i izvršavanja transfera. Suština je da je na fakturi neki iznos i da je na isti taj iznos izvršena uplata po toj fakturi i time su međusobne obveze namirene. Koliko koja banka nekome uzme naknadu to je pitanje troška poslovanja svakog sudionika i isto po kojemu je to tečaju, to se ne može znati ni kontrolirati, ali da apsolutno uvijek postoje kako negativne tako i pozitivne tečajne razlike, a ovo inzistiranje na obračunu i naplati i sva tumačenja tužitelja oko tečajnih razlika je zapravo tumačenje nekoga tko nema iskustva s međunarodnom trgovinom. Postoje dopisi tuženika tijekom vremena trajanja poslovnog odnosa distribucije u kojima je tuženik uvijek osporavao takav jednostrani obračun i križao to na međusobnim karticama usklađenja. Prema tome taj trošak tuženik nikada nije prihvatio jer je neosnovan i nije dogovoren, što je tužitelj znao i dalje je poslova s tuženikom. Time je tužitelj jasno dao do znanja da prihvaća prigovor tuženika o pogrešno obračunatoj tečajnoj razlici, jer bi u suprotnom prilikom sljedeće isporuke robe za distribuciju jasno dao do znanja tuženiku (distributeru) za drugačije uvjete plaćanja. Zbog toga iznos od EUR 494,45 tuženik osporava postojanje same tražbine, koja zbog toga nije ni mogla biti prebijena na gore opisani način te je predloženo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijeli i obvezati ga na nadoknadu troškova postupka tuženiku.

6. Tužitelj u podnesku od 6. travnja 2021. osporava postojanje poslovnog odnosa distribucije mlijeka u pisanom i usmenom obliku kao i konkludentnim radnjama (koji bi u sebi uključivao niz obveza distributera), već isključivo se radi o odnosu iz kupoprodaje mlijeka. Poslovni odnos je bio takav da je tužitelj bio tuženikov dobavljač mlijeka, a potom je tuženik prodavao mlijeko trećim osobama, te je zarađivao na razlici između nabavne i prodajne cijene. Tuženik pokušava poslovni odnos prikazati kao distributivni odnos kako bi tužitelju zaračunao nekakve troškove i naknade, a sve s ciljem kako bi se pozvao na prijeboj i kako bi stvorio dojam da utuženo potraživanje tužitelja ne postoji. Osporava se da je dana 23. kolovoza 2017. između stranaka sklopljen ugovor o distribuciji, te da su se taj dan stranke usuglasile o bitnim sastojcima tog ugovora. Na tom sastanku, stranke nisu dogovorile nikakve uvjete u pogledu ekskluzivne distribucije mlijeka, niti su dogovoreni nekakvi uvjeti, mjesečne naknade i troškovi, te N. P. nikada nije prihvatio (niti izričito, a niti prešutno) bilo kakve uvjete koje je navodno postavio tuženik, već su pričali o općenitoj poslovnoj suradnji glede kupoprodaje mlijeka. Pro memorija i Prijedlog načina suradnje od 1. rujna 2017. na koje se poziva tuženik predstavljaju isključivo jednostrane dokumente sačinjene od tuženika, koje tužitelj nikada nije prihvatio (niti izričito, niti konkludentno) te isti ne sadrže nikakav prethodni usmeni dogovor između tužitelja i tuženika. Pro memoria je poslana M. P. koji nije osoba ovlaštena za zastupanje tužitelja, a pogotovo ne za prihvat ili slanje određenih ponuda. Nadalje, tuženik u Prijedlogu o načinu suradnje i sam navodi da vlasnici nisu dali svoj prijedlog financijskog dijela suradnje pa da tuženik sam predlaže model za naknade za rad i troškove, odnosno cjelokupnu suradnju. Da bi se neka ponuda smatrala prihvaćenom konkludentnim radnjama, potrebno je da ugovorna strana na nedvojben način, svojim postupanjem, pokaže i da je prihvatila danu ponudu. Iz postupanja tužitelja ne proizlazi da je isti pristao na uvjete iz Pro memorije i Prijedloga načina suradnje, a tuženik nije dokazao suprotno već samo navodi da je tužitelj šutnjom pristao na te uvjete, prema hrvatskom zakonodavstvu i to članku 265. Zakona o obveznim odnosima, šutnja ponuđenika ne znači prihvat ponude. Takav zaključak jasno dokazuje i činjenica da tuženik nikada nije izdao račun za mjesečne naknade i mjesečne troškove koje su navedene u Prijedlogu o načinu suradnje, te se nikada u poslovnom odnosu nije pozivao na te uvjete premda je bio u redovitoj komunikacija s tužiteljem. Tek kada nije uredno platio utužene fakture i kada je zaprimio Prijedlog za ovrhu, tuženik dostavlja fakturu za navodno izvršene usluge distribucije na tržištu Hrvatske. Tužitelj u podnesku od 21. rujna 2021.navodi da je ugovor o distribuciji omaškom poslan tuženiku jer da je bio namijenjen drugim subjektima, te ne sadrži navodne dogovore iz Promemorije koju je tuženik poslao M. P., što predstavlja isključivo jednostrani dokument sačinjen od strane tuženika, a na kojeg tužitelj nikada nije pristao. Iz povijesnog izvatka proizlazi da gosp. M. P. – osoba kojom su poslani ti dokumenti – nije osoba ovlaštena za zastupanje. Suprotno tvrdnjama tuženika, upravo je tuženik postupao protivno načelima savjesnosti i poštenja budući da se isti „sjetio“ postojanja distributivnog odnosa tek nakon što je tužitelj protiv njega pokrenuo ovršni postupak, a do tog trenutka tuženik nije izdao niti jednu fakturu za navodne dogovorene usluge iz navodnog distributivnog odnosa, niti je usmeno ili emailom ikada obavijestio. Tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na formiranje prodanih cijena tuženika iz razloga jer je tuženik sam prodavao dobavljenu robu trećim osobama. Razlog prestanka poslovnog odnosa sa tuženikom jest što nije uredno plaćao isporučenu robu, iako je u više navrata u email korespondenciji to obećao učiniti. Dakle, poslovni odnos nije prestao jer je tužitelj osnovao trgovačko društvo u Hrvatskoj, već zbog neispunjenja obveza od strane tuženika, te tuženik raskinuo navodni Ugovor o distribuciji (čije postojanje se osporava) tek kada je zaprimio prijedlog za ovrhu, te je tek tada izdao spornu fakturu na iznos od 751.045,53 kuna, a sve s ciljem da napravi nezakoniti prijeboj. Tužitelj ističe da ako je tuženik prilikom bezgotovinskog plaćanja preko žiro računa koristio opciju SHA (shared) što znači da su takvim načinom plaćanja podijeljeni troškovi transakcijske naknade – platitelj (tuženik) plaća troškove svoje banke, a primatelj (tužitelj) plaća troškove drugih banaka koje sudjeluju u toj transakciji, da takav način plaćanja (SHA način) nije dogovoren između stranaka, te je potencijalni transakcijski trošak bio dužan snositi tuženik u cijelosti. Slijedom navedenog, tuženik je samovoljno i bez dogovora s tužiteljem, prilikom obavljanja plaćanja koristio opciju SHA pa su se troškovi platnog prometa neosnovano prenosili na tužitelja te stoga prema tuženiku potražuje iznos od 494,45 EUR.

7. Člankom 492. a ZPP ("Narodne novine" broj 25/13;70/19) je propisano da u sporovima pred trgovačkim sudovima, sud će u pravilu utvrditi odlučne činjenice na temelju isprava. Stoga je za navesti slijed priloženih dokaza na temelju kojih su utvrđene odlučne činjenice u ovom postupku. Kao prijeporno je za utvrditi da li se potraživanje tužitelja temelji na ugovoru o distribuciji ili kupoprodaji s međunarodnim obilježjem, te da li su ugovorni uvjeti iz Pro memoriji i Prijedlogu načina suradnje za koje tuženik navodi da su sastavni dio ugovora o distribuciji jer da ih je tužitelj prihvatio šutnjom odnosno konkludentnim radnjama, a temeljem kojih bi tuženiku pripada naknada koju stavlja u prijeboj u iznosu od 1.500,00 EUR mjesečno po osnovi naknade za zastupanje i distribuciju ovrhovoditeljevih proizvoda na području Hrvatske, naknada od 1.000,00 EUR mjesečno po osnovi materijalnih troškova u izvršavanju povjerenih mu poslova, te naknada u iznosu od 0,005 EUR po litri distribuiranog proizvoda, stoga kao prijeporno treba utvrditi da li je prigovor radi prijeboja osnovan.

8. Iz tijeka postupka proizlazi da tužitelj ima potraživanje prema tuženiku po računu br. I08-800-626/19 od 3. srpnja 2019. neplaćeni iznos od 494,45 EUR (3.658,33 HRK) koji se odnosi se na trošak platnog prometa od ranijih uplata, koji iznos tuženik osporava, te potraživanja po računu br. I08-800-708/19 od 29. kolovoza 2019. na iznos od 9.013,92 EUR, te po računu I08-800-976/19 od 06. studenog 2019. na iznos od 8.971,20 EUR temeljem kojih računa je tužitelj uredno isporučeni tuženiku odnosno njegovom kupcu trajno mlijeko 2,8% mm po cijeni od 0,445 EUR po litri. Tuženik prilaže rč. broj. 1/1111 od 31. ožujka 2020. na iznos od 1.820,36 kuna s dospijećem 31. ožujka 2020. i rč. broj 5/1111 od 31. listopada 2020. na iznos od 751.045,53 kuna s dospijećem 15. studenog 2020. koji se odnosi na usluge fiksnog dijela mjesečne naknade plaće u iznosu od 431.394,13 kuna, za fiksni dio naknade amortizacije i putni trošak iznos od 287.596,08 kuna te varijabilna naknada – bonus od 0,005 od 32.055,32 kuna ukupno 751.045,53 kuna za koji iznos tuženik ističe prigovor radi prijeboja, time da osporava potraživanje tužitelja za iznos od 494,45 EUR jer da je potraživanje tužitelja po računu br. I08-800-626/19 od 3. srpnja 2019. u cijelosti podmirio.

9. Iz e-mail dopisom od 1. rujna 2017. označenim pro memorija i prijedlog suradnje zakonski zastupnik tuženika obraća se M. P. iz kojeg sadržaja proizlazi da je zz tuženika posjetio i razgledao kompaniju tužitelja te da je ugodno iznenađen onim što je vidio, a što mu je dalo dodatni motiv za poslovnu suradnju te u prilogu šalje kratku pro memoriju susreta kao podsjetnik i prijedlog za financijski dio suradnje koji je na tragu onoga o čemu se neprecizno razgovaralo u G., te aktivnosti koje bi trebalo pokrenuti u koliko definitivno pokrenu suradnju a sve radi bržeg nastupa na tržištu. Iz pro memorije proizlazi da su se razgovori o poslovnoj suradnji vodili 23. kolovoza 2017. u G. u prisutnosti I. O., N. i M. P., A. V. i ostalih radi uspostave suradnje i poslovnih odnosa na obradi plasmana mliječnih proizvoda na područja RH, da se tržište ozbiljno obradi i napravi maksimalno mogući plasman za dugoročnu suradnju i radu na uzimanju udjela tržišta i pozicioniranja na tržištu kroz stvaranje navike potrošnje brendova i proizvoda MI…. Nadalje da se plasira roba kupcima u RH kroz suradnju na izradi privatnih marki u interesu vlasnika i managementa, proširenju asortimana kroz ulaganje u liniju proizvodnje sireva, a na prijedlog vlasnika gdina N. P. je dogovoreno da bi se svi ostali razgovori i dogovori i operativna suradnja ovog projekta trebala obavljati na relaciji M.-A., te da su se razgovori u drugom dijelu susreta nastavili prvenstveno u načelnom razgovoru o financijskom paketu ovog poslovnog odnos. Zz tuženika daje prijedlog načina suradnje u plasmanu proizvoda mljekare M… na hrvatskom tržištu na način da pod toč. 1. navodi Troškove jer vlasnici nisu dali svoj prijedlog financijskog dijela ove suradnje stoga zz tuženika predlaže model u kojem bi se naknada za rad i troškove na prodaji proizvoda mljekare M… na području RH sastojala od dva dijela: fiksnog i varijabilnog, time da bi fiksni dio na ime mjesečne plaće iznosio 1.500 EUR, te naknada za amortizaciju i troškove putarine, goriva i sl. u iznosu od 1.000 EUR sveukupno 2.500 eura. Varijabilni dio troškova (bonus) se sastoji od obračuna temeljem prodanog i naplaćenog prometa u iznosu od 0,005 EUR/lit. Zz tuženika obrazlože da je radi realizacije projekta i osnivanja tržišta u koliko se radi preko njega potrebno 6-12 mjeseci rada na terenu i obilaska kupaca, te da će naknada za rad biti kroz fiksni dio plaće, dok bi se obračun bonusa desio s realizacijom plasmana onda kad se isti desi, te da bi ovaj iznos bio fer naknada za najtežu fazu otvaranja i probijanja tržišta i stimulirajući dok se ne dese konkretni prometi. Nadalje obrazlaže što bi pokrivali troškovi amortizacije i troškovi automobila, troškovi cestarine, goriva i ostali jer da je potrebno stalno biti na terenu. Varijabilni dio naknade rezultat je njegove procjene i od interesa za mljekaru kad se prodaj desi i ustali da će se svaka stavka preispitati i promijeniti. Zz tuženika moli tužitelja da pogleda ovaj prijedlog, dade komentar bilo suglasnost ili neki drugačiji prijedlog, te da je ovo prva točka oko koje treba postići suglasnost prije započinjanja konkretnog rada na trenu. Kada se riješi prethodno pitanje zz tuženika predlaže kao ključnu točku cjenovno pozicioniranje tržišta, radi čega su potrebne kalkulacije ili izvozne cijene, te da je u tom pravcu poduzeo već neke radnje na ispitivanju tržišta, radi čega je već dogovorio sastanak sa predstavnikom K. Radi rješavanja ovih pitanja zz tuženika predlaže da se dio dogovara putem maila a za konkretna pitanja neposredne kontakte. U promemoriji zz tuženika predlaže da radi pravnog subjektiviteta i u svezi sklapanja ugovora s kupcima kao i drugih pravno tehničkih detalja, odnosno karaktera njegovog nastupa prema kupcima predlaže pokriti nekakvim sporazumom ili ugovorima, što će vjerojatno trebati i za plaćanja ako se o tako dogovore, jer da neko vrijeme njegove troškove može zastupanja i obrade tržišta da može fakturirati sa njegove firme kao. npr. troškove zastupanja i obrade tržišta.

10. Iz priloženih e-maila datiranih 19. listopada 2017. tuženik upućuje I. O.pod naznakom „prvi uvoz“ te od tužitelja traži informaciju kada planira termin otpreme, kako bi mogao prenijeti kupcu te dostavlja narudžbu od 16.listopada 2017., uz dopis upućen I. O. za tuženika dana 19. listopada 2017. u kojem dostavlja podatke radi nesmetane realizacije suradnje, uvoznika, načina otpreme, špeditera, osobe za kontakt, način ispunjenja fakture uz naznaku pariteta, te osobu za kontakt od strane tuženika. Slijedi e-maila datiranog 12.prosinac 2017. kojim se tuženik obraća I. O. sa molbom za hitnost u isporuci 5 šlepera mlijeka. E-milom od 22.siječnja 2018. tužitelj od tuženika traži da mu se pošalju poruđbenice kako bi pokrenuo proizvodnju, te ponovno dopisom od 22. siječnja 2018. izvješćuje tuženika da budući se nije javljao da je roba prodana na drugo tržište.

11. Iz e-maila datiranog 23. siječanj 2018. zz tuženika upućuje D. P., a na znanje I. O. i M. P. navodi da je naručio 29. prosinca 2017. 8 šlepera mlijeka, od čega je 3 isporučeno, te zz. tuženika ukazuje na situaciju da je pored narudžbi ostao bez robe, te da je komunikacija sa tužiteljem otežana jer da mu nikad nije odgovoreno na njegov email vezano za strategiju poslovanja, te da do sada nije pokrio niti elementarne troškove vjerujući da se u buduće može napraviti posao na ovom tržištu pa da će onda i interesi biti drugačiji, međutim da ne vjeruje u to jer da proizvođač s njim ne komunicira. Na koji mail odgovara D. P. dana 22. siječnja 2018. da tuženik nije poslao poruđbenice te da nisu bili sigurni kada im je roba trebala, a u mailu od 22. siječnja 2018. tužitelj izvješćuje tuženika da su 4 šlepera bila proizvedena, međutim kako se nije javljao da je roba prodana za druga tržišta.

12. Tuženik e-mailom od 27. travnja 2018. dostavlja tužitelju stranicu Ugovora koju treba potpisati. Neprijeporno proizlazi da su stranke putem e-maila od 27.travnja 2018. između sebe razmijenile Ugovor o distribuciji datiran 1. lipnja 2017., kojim se tužitelj obvezao kao proizvođač prodavati, a tuženik kao distributer kupovati i vršiti prodaju i distribuciju mliječnih proizvoda iz asortimana proizvođača, na prodajnim mjestima radi njihove daljnje prodaje krajnjim potrošačima. Ovim Ugovorom proizvođač daje distributeru pravo ekskluzivne prodaje i distribucije za proizvode robnog znaka M…. N., za područje Hrvatske. Sadržaj Ugovora o distribuciji dat. 1. lipanj 2017. ugovoren je predmet i cijena, uvjeti i načina plaćanja, predaja i isporuka, kvaliteta proizvoda, obaveze naručioca i kupca, poslovna tajna, trajanje i raskid ugovora, viša sila, zaštitna klauzula i opće odredbe. Ugovor je potpisan i ovjeren od strane tuženika, ali iz e-mail prepiske neprijeporno se zaključuje da je Ugovor o distribuciji od 1.lipanj 2017. potpisan i od strane tužitelja što potvrđuje poslati e-maila od 27. travnja 2018. u kojem tužitelj navodi da je predmet kontrole deviznog poslovanja kojeg vrši financijska policija pri Ministarstvu FBIH, te da je neophodno osigurati ugovor sa ino kupcima, traži da im tuženik potpiše ugovor koji služi samo kao pro forma za svrhu inspekcijske kontrole.

13. E-mailom datiranim 19.srpnja 2018. zz. tuženika se obraća N. P., I. O. i M. P. te navodi da je bilo višemjesečno mrtvilo da nije mogao ni prodati ni darovati zbog nekonkretnosti u odnosu na A brendove te da je donio odluku da cijenu potpuno ogoli ispod razine pokrivanja troškova, jer da mu je žao da sezona propadne, te da je ulazna cijena mlijeka 3,32 kuna po litri, prodajna za 3,51 kn po litri te nema niti 4.000,00 kuna razlike u cijeni što nije dostatno za pokrivanje troškova veterinara, špedicije, analize, plaćanja, te čim je ponudio ovu cijenu da je zaprimio narudžbu od dva kamiona, a sredinom osmog mjeseca da je dogovorena akcija kada bi trebala biti angažirana veća količina mlijeka.

14. Između zz tuženika i zz tužitelja I. O. odvijala se e-mail prepiska kojim dopisom dat. 20. prosinca 2019. I. O. poziva tuženika na plaćanje faktura kojima je istekla valuta. Dopisom od 10. veljače 2020. zz tuženika se obraća predstavnicima tužitelja u kojem navodi da se bavio naplatama mlijeka, a što se tiče ljutitih upiranja od strane tužitelja na plaćanje da je platio šleper, te da se povuče crta na sve nastale i buduće troškove pa kad to definiramo i potpišemo sve što treba potpisati i ovjeriti onda se može razgovarati o plaćanju ovisno o tome tko će kome dugovat te profesionalno i korektno dogovorit.

15. Zz tuženika upućuje dopis tužitelju datiran P., 31.10.2020. sa naznakom prijedlog za mirno rješenje spora odnosno međusobnih potraživanja te dostavlja račun za izvršene usluge sukladno usmenom ugovoru iz kolovoza 2017. vezano za distribuciju proizvoda tuženika na hrvatskom tržištu kao ekskluzivnoga distributera. ZZ tuženika navodi da je dosta truda i vremena uložio na uspostavljanju poslovnih odnosa kod hrvatskih trgovačkih lanaca kao što su K., N., S. i drugi te da je zaključio brojne ugovore koji su se počeli u dogovoru sa tužiteljem realizirati te da je očekivao daljnju realizaciju da je tužitelj uredno izvršavao ugovor iz kolovoza 2017 kojim je dogovorena ekskluzivna distribucija. Međutim da je tužitelj osnovao vlastito društvo osigurati ugovor sa ino kupcima u Rijeci te da je povrijedio ugovor iz kolovoza 2017, putem kojeg je distribuirao vlastite proizvode o čemu tuženik nije imao saznanje, te da ovakvo ponašanje predstavlja povredu dogovora, podsjeća tužitelja na dogovor u svezi plaćanje fiksne i varijabilne naknade, međutim zbog poremećenih odnosa da ugovor nema više smisla održati na snazi. Predlaže da se ugovor sporazumno raskine 1. studenog 2020. time da sklapanje takvog sporazuma o prestanku ugovora niti jedna strana prema drugoj nema više nikakvih međusobnih potraživanja. U slučaju da tužitelj ne pristaje na ovaj prijedlog mirnog razrješenja tuženik ističe prigovor prijeboja po svim dospjelim potraživanjima.

16. Zz tužitelja I. O. dopisom od 26. studenog 2020. odgovara tuženiku i osporava navode iz prijedloga kao i osnovanost i visinu po računima u iznosu od 751.045,00 kuna jer ne postoji pravni temelj za izdavanje tog računa. Osporava se da je tuženik bio ekskluzivni distributer tužitelja za hrvatsko tržište te da nije bilo ugovoreno ni usmenim ni pismenim putem, već je tužitelj svoje proizvode prodavalo tuženiku a on ih je prodavao trećim osobama i prilikom te prodaje ostvarivalo maržu. Tužitelj od tuženika nije naručio nikakvu uslugu pa ne postoji ni dugovanje tužitelja prema tuženiku već upravo suprotno tuženik na ime uredno isporučene robe ima ima isplatiti tužitelju iznos od 137.467,21 HRK, radi čega je pokrenut odgovarajući ovršni postupak .

17. Iz navedenog proizlazi da tužitelj potraživanja po navedenim računima potražuje na temelju ugovora o kupoprodaji, dok tuženik ne osporava potraživanje tužitelja po računima br. I08-800-708/19 od 29. kolovoza 2019. na iznos od 9,013,92 EUR i po računu br. I08-800-976/19 od 06. studenog 2019. na iznos od 8.971,20 EUR, međutim smatra da se radi o potraživanju koje proizlazi iz ugovora o ekskluzivnoj distribuciji robe zaključen usmenim putem, na način a je tužitelj prihvatio ponudu iz Promemorije koju je tuženik uputio tužitelju mailom datiran 1.rujan 2017. Sporno da li je tužitelj prihvatio navedenu ponudu bilo prešutno ili konkludentnim radnjama, a budući je tuženik u navedenoj ponudi zatražio fiksne i manipulativne troškove te da bi stoga potraživanje tuženika bilo osnovano iz prigovora radi prijeboja.

18. U pravnoj literaturi predmet ugovora o isključivoj distribuciji kao neimenovanog ugovora autonomnog trgovačkog prava jest ustupanje isključivih prava prodaje određene robe proizvođaču za određeno područje, odnosno distributeru. Sastoji se u tome da distributer na zemljopisno određenom području ima samo on pravo da prodaje određenu robu, te da će u svoje ime i za svoj račun vršiti prodaju robe proizvođača, poštujući pravila poslovanja i upute proizvođača. Prema karakteru ispunjenja obaveze, ugovor o distribuciji je mješovit ugovor, jer u sebi sadrži elemente više jednostavnih ugovora (po pravilu ugovora o kupoprodaji, ugovora o licenci i drugih neimenovanih ugovora kao što su servisni ugovor, konzultantski ugovor, i sl.) Zahtjev za pisanom formom u većini zakonodavstava nije propisan ugovor o distribuciji se zbog svoje složenosti sadrža, u praksi najčešće zaključuje upravo u pisanom obliku, i to tako što ekonomski jača strana (najčešće je to proizvođač) unaprijede pripremi tekst složenog ugovora o distribuciji i isti dostavi na potpis budućem distributeru. Ugovorne strane same ugovorom utvrđuju bitne elemente ugovora o distribuciji koji zaključuju. U praksi su se kao bitni elementi ugovora o distribuciji iskristalizirali: 1) određenje ugovornog proizvoda; 2) određenje ugovornog područja; 3) pitanje ekskluzivnosti u pogledu određenog područja i/ili određenih kupaca, 4) pitanje zaštite/zabrane konkurencije, 5) pravo korištenja robne marke/žiga i drugih prava intelektualnog vlasništva; 6) uređenje odgovornosti proizvođača za nedostatke stvari i pitanje garancije za proizvod; 7) cijene i drugi uvjeti prodaje (popusti, dospjelost plaćanja, ugovoreni obim prodaje za određeno vremensko razdoblje i sl.); 8) trajanje i raskid ugovora (uključujući detaljne odredbe o posljedicama raskida, naknadi štete i plaćanje goodwill-a distributeru nakon raskida ugovora, način i rokovima postupanja sa uskladištenom robom i robnim obilježjima koja su kod distributera i sl.) i 9) poslovna tajna i povjerljivost. S druge strane, osim marže kao razlike u cijeni između nabavne i prodajne cijene, distributer nema nikakvu drugu naknadu za unapređenje tržišnog udjela proizvođača (ugovornog) proizvoda te se opravdano postavilo pitanje prava distributera na naknadu za poslovni ugled u slučaju prestanka ugovora o distribuciji.

19. Pisani Ugovora o distribuciji datiran 1. lipanj 2017., sastavio je tužitelj i poslao ga tuženiku na potpis putem e-maila od 27. travnja 2018. iako taj ugovor sadrži sva obilježja ugovora o distribuciji, proizlazi da je zaključen isključivo po zahtjevu tužitelja pro forma, a radi inspekcijske kontrole deviznog poslovanja od strane financijske policije pri Ministarstvu FBIH sa ino kupcima, a kojeg ni tužitelj, a ni tuženik ne prihvaćaju, posebno jer tuženik prigovara da se taj ugovor predstavlja simulirani pravni posao, koji prikriva stvarni ugovor o distribuciji koji je sklopljen između tužitelja i tuženika temeljem prihvaćanja Promemorije od strane tužitelja i na kojem tuženik temelji svoje potraživanje, a tužitelj tvrdi da se radilo o kupoprodajnom odnosu. Koristeći se prethodno navedenom pravnom literaturom koja propisuje što sve treba da sadrži ugovor o isključivoj distribuciji u odnosu na sadržaj iz prepiske e- mailova koji su prethodno citirani, ne može se zaključiti da je takav ugovor zaključen, jer se ugovorni odnos svodi isključivo na poslove vezane za narudžbe, isporuku i plaćanje robe od strane tuženika. Iz sadržaja prepiski e-mailova između stranaka proizlazi da je zaključen ugovor o kupoprodaji robe, jer sva prethodno navedena obilježja ugovora o distribuciji iz pravne literature koja su sastavni dio takvog ugovora nisu konzumirana, te kako se radi o sporu sa međunarodnim elementom iz kupoprodaje robe prema stavu Visokog trgovačkog suda RH u odluci br. Pž- 6906/2007 primjenjuju se odredbe Konvencije Ujedinjenih naroda o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe iz 1980. (Bečka Konvencija – Sl. list – Međunarodni ugovori broj 10/84, odnosno Narodne novine – Međunarodni ugovori broj 159/98 u daljnjem tekstu Konvencija), koja ima prioritet umjesto prava RH, budući su stranke bile u poslovnom odnosu iz ugovora o kupoprodaji u kojem je tužitelj kao prodavatelj sa sjedištem u Republici Bosni i Hercegovini, a tuženik u Republici Hrvatskoj, dakle radi se o sporu s međunarodnim elementom. Slijedom navedenog u ovom parničnom postupku primjenjuju se odredbe Konvencije koje se primjenjuju u Republici Hrvatskoj na temelju čl. III. Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske i čl. 29. Zakona o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora, naime, navedena Konvencija primjenjuje se uvijek kada se radi o međunarodnoj prodaji robe osim u slučaju kad su stranke izričito isključile njenu primjenu, odnosno kad su ugovorile primjenu materijalnog prava pojedine države kao isključivo mjerodavno za ugovor, a budući stranke nisu isključile primjenu Konvencije niti su ugovorile primjenu nacionalnog prava, u navedenom se primjenjuju odredbe Konvencije. Međutim, na sve one ugovorne odredbe koje nisu regulirane Konvencijom primjenjuje se Zakon o međunarodnom privatnom pravu ("Narodne novine" brpk 101/17) koji člankom 25. stavak 2. propisuje pravo mjerodavno za ugovorne obaveze koje su isključene iz polja primjene Uredbe iz stavka 1 ovog članka, a za koje mjerodavno pravo nije određeno drugim zakonom ili međunarodnim ugovorom na snazi u Republici Hrvatskoj, određuje se prema odredbama Uredbe iz stavka 1 ovog članka koje se odnose na ugovorne obaveze, a što bi značilo da se Uredba (EZ br. 5932008 Europskog parlamenta i vijeća od 17. lipnja 2018. primjenjuje i na konkretan slučaj, iako je izvan područja primjene, te je člankom 4. navedene Uredbe propisano da ugovor o prodaji robe podliježe pravu države u kojoj je prodavatelj imao uobičajeno boravište, te stoga proizlazi da ukoliko ugovorni odnos nije reguliran Konvencijom, primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima.

20. Tuženik se poziva na Promemorije datirane 1. rujna 2017. za koju navodi da predstavlja zapis od dogovorenom i usmeno potvrđenog od strane M. P., osobe određene za pregovore sa tuženikom, te je temeljem takve potvrde odmah započeta realizacija dogovorenog, međutim iz email prepiske datiranih 19.listopada 2017. koju tuženik upućuje I. O. označenu kao prvu narudžba robe, što znači da je poslovni odnos započeo prije 1. rujna 2017. Tuženik u tijeku postupka nastoji dokazati da je tužitelj prihvatio Promemoriju i to prvo usmeno, a potom i prešutno (konkludentnom) radnjom, te je očitovao svoju volju da pristaje na dogovorene uvjete u kojoj su sadržani komercijalni elementi financijskog dijela suradnje vezano za fiksne i varijabilne troškove. Ne postoji dokaz da se na ovakav prijedlog komercijalnih uvjeta tužitelj izričito očitovao u pisanoj formi, te tužitelj negira da je usmeno prihvatio ovu ponudu, a u spisu ne postoji niti jedan pisani dokaz da je tužitelj konkludentnom radnjama prihvatio ponudu navedenih komercijalnih uvjeta. Upravo iz maila od 10. veljače 2020. tek tada tuženik spominje troškove, te traži od tužitelja da se podvuče crta za sve nastale i buduće troškove, pa kad se to definira, potpiše i ovjeri, da se može razgovarati o plaćanju, ovisno o tome tko će kome dugovati, te da se profesionalno i korektno dogovore. Dakle ovakav tekst isključuje navode tuženika da je tužitelj konkludentnim radnjama prihvatio komercijalni dio ponude vezano za fiksne i varijabilne troškove, koje tuženik stavlja u prijeboj, jer tužitelj na ove troškove koje navodi tuženik u mailu od 10. veljače 2020. nije pristao.

21. Bečka Konvencija uređuje pitanje zaključenja ugovora uključujući i odredbe o valjanosti ponude, prihvatu, mjestu te vremenu sklapanja ugovora. Da bi ponuda bila valjana, prijedlog mora biti dovoljno određen, a taj zahtjev je ispunjen ako sadrži robu i izričito ili prešutno utvrđuje količinu i cijenu ili sadrži elemente za njihovo utvrđivanje (članak 14. stavak 1). Vrijeme sklapanja ugovora koji se sklapa ponudom je trenutak kada ponuda izaziva učinak, a to je prema odredbama Konvencije, trenutak prijema ponude od ponuđenog (članak 15 st 1.). Prihvaćanje ponude mora biti izričito izjavom ili ponašanjem ponuđenog. Prešutni prihvat ponude šutnjom ili nečinjenjem nisu valjani ( članak 18). Ponuda može biti valjano prihvaćena i konkludentnim radnjama (članak 18 st.3). Iz navoda tuženika bi proizlazio da je tužitelj konkludentnim radnjama prihvatio komercijalne uvijete iz ponude pod nazivom Promerija, međutim iako su stranke već tada bile u poslovnom odnosu vezan za isporuku robe nema dokaza da je tužitelj izvršio bilo koje plaćanje koje je u svezi sa navedenim troškovima, već se na troškove tuženik poziva tek kada ga tužitelj višekratno poziva na plaćanje po nepodmirenim računima iz maila od 10.veljače 2020. Tuženik je izvršio obračun troškova prema računima datiranih 31. ožujka 2020., dakle nakon tri godine od zasnivanja poslovnog odnosa, a nakon pozivanja tužitelja na podmirenje utuženih računa, te se osnovano postavlja pitanje zašto tuženik troškove nije prije zatražio ukoliko smatra da su bili ugovoreni. Ocjenom provedenih dokaza i primjenom odredbi Bečke Konvencije ne može se zaključiti da je između stranaka zaključen ugovor koji se odnosi na fiksne i varijabilne troškove koje tuženik stavlja u prijeboj za iznos od 751.045,53 kuna, te se prigovor radi prijeboja odbija kao neosnovan.

22. Odbijen je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 3.658,33 HRK počevši od 3. kolovoza 2019. na ime tečajnih razlika koje se odnosi po nekim prethodnim ranijim uplatama tuženika, a ne po računu br. 108-800-626/19, koji je plaćen u cijelosti dana 10. rujna 2019. Nesporno da je tuženik prilikom bezgotovinskog plaćanja preko žiro računa koristio opciju SHA (shared,) što znači da su takvim načinom plaćanja podijeljeni troškovi transakcijske naknade – platitelj (tuženik) plaća troškove svoje banke, a primatelj (tužitelj) plaća troškove drugih banaka koje sudjeluju u toj transakciji, međutim bez obzira što takav način nije dogovoren između stranaka, iz međusobnog poslovanja i vršenih uplata od strane tuženika proizlazi da je ovakav način novčane transakcije tužitelj prihvatio jer je tuženik koristio ovu opciju pri plaćanju, te se ne može prihvatiti tvrdnja tužitelja da je tečajne razlike prilikom transakcije trebao snositi tuženik. Naime postoji više tečajnih razlika jer je ugovorena valuta plaćanja na računima u eurima, tuženik je vršio uplate u HRK (domaćoj valuti) nakon izvršene konverzije eura u hrk, koji iznos je na računu tuženika konvertirana u BAM.

23. Načelo savijenosti i poštenja propisano je čl. 4 Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO) u Osnovnim načelima, kojim je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Upravo iz ponašanja tuženika proizlazi da se u poslovnom odnosu sa tužiteljem nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, što se obrazlaže činjenicom da je zahtjev za naknadom fiksnih i varijabilnih troškova koji prema mišljenju ovog suda nisu bili ugovoreni, istakao u prigovor radi prijeboja dopisom od 10. veljače 2020. a nakon što ga je tužitelj višekratno pozivao da podmiri račune čije je dospijeće bilo u rujnu i prosincu 2019. a što je tužitelj odbio platiti pozivajući se na prijeboj.

24. Neosnovan je prigovor tuženika da prijedlog za ovrhu nije uredan jer je priloženog izvatka iz sudskog registra za tužitelja od 12. svibnja 2020. vidljivo da je kako I. O. u svojstvu direktora ovlaštena zastupati tužitelja bez ograničenja, a njezin N. P. je u svojstvu zamjenik direktora sukladno članku 281. Ovršnog zakona, nisu ispunjeni zakonski uvjeti za donošenje odluke o odbacivanju prijedloga.

25. Sud je odbio prijedloge stranaka za izvođenjem dokaza saslušanjem zakonskih zastupnika stranaka, vlasnika tužitelja svojstvu svjedoka, kao i provođenjem financijskog vještačenja koje se odnosi na promet tužitelja na tržištu RH prije i nakon sklapanja ugovora s tuženikom, jer su punomoćnici stranaka u iscrpnim i preopširnim podnescima kvalitetno prikazali činjenično stanje temeljem kojeg je bilo moguće donijeti odluku bez izvođenja predloženih dokaza, a niti je bilo potrebe za pretvaranjem glavne rasprave po prijedlogu tužitelja od 24. studenog 2021.

26. Neprijeporno jest da utuženi računi glase na eure, te je tuženik vršio plaćanje u kunskoj protuvrijednosti, kako to proizlazi iz informacija o izvršenim platnim transakcijama za račune koji su prethodili navedenim utuženim računima, te je tužbeni zahtjev postavljen sukladno članku 22. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima na način da je obaveza tuženika na ispunjenje novčane tražbine u valuti RH i to prema prodajnom tečaju kojeg objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti odnosno po zahtjevu vjerovnika na dan plaćanja.

27. Stoga je temeljem gore navedenog odlučeno kao u izreci pod točkama I, II i III.

28. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154 st. 1 i 155. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08-ispr., 57/11, 148/11 –proč. tekst, 25/13 i 89/14-Odluka USRH i 70/19, dalje ZPP-a) time da je tužitelju priznat parnični trošak za sastav podnesaka od 15. prosinca 2020., 6. travnja 2021. i 21. rujna 2021. za svaki. po 250 bodova, roč 4. studenog 2021. po 250 bodova, što primjenom OTbr. 7. stavak 1., 8. stavak 1., 9. stavak 1. i 42. Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12 i 103/14), ukupno iznosi 1000 bodova, odnosno 10.000,00 kuna, trošak PDV po stopi od 25% u iznosu od 2.500,00 kuna te trošak pristojbe odluke u iznosu od 1.725,00 kuna prema Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 157/15, 110/15, 118/18) sveukupno iznosi 14.225,00 kuna sve kako je presuđeno u točki IV Izreke presude.

U Splitu 24. svibnja 2022.

Sudac

Vinka Mitrović,v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude (rješenja) nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude (rješenja). Žalba se podnosi preko ovog suda za Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske u tri primjerka.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte