Republika Hrvatska

Trgovački sud u Splitu

Split, Sukoišanska 6

Poslovni broj: 13 P-302/2021-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Splitu, po sutkinji Rajani Buljan, u pravnoj stvari tužitelja REPUBLIKE HRVATSKE, Ministarstvo financija, Carinska uprava, OIB: …, zastupanog po Županijskom državnom odvjetništvu u S., S., protiv tuženika T.-Š. L. B. V. d.o.o., B. V., OIB: …, zastupanog po zakonskom zastupniku N. B., nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 7. travnja 2022. uz sudjelovanje zastupnika po zakonu tužitelja J. J., zamjenika županijskog državnog odvjetnika u S., u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, na ročištu za objavu presude 23. svibnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku T.-Š. L. B. V. d.o.o. da isplati tužitelju REPUBLICI HRVATSKOJ, Ministarstvo financija, Carinska uprava, 197.356,63 kuna (slovima: stodevedesetsedamtisućatristopedesetšest kuna i šezdesettri lipe), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 1. ožujka 2020. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana, dok se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan u dijelu koji se odnosi na zatražene kamate koje teku na iznos od 197.356,63 kuna od 22. srpnja 2017. pa do 29. veljače 2020.

II Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 8.000,00 kuna (slovima: osamtisuća kuna), u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je 28. travnja 2021. ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika, radi isplate iznosa od 197.356,63 kune, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 22. srpnja 2017. pa do isplate. Tužitelj u tužbi navodi kako je Ministarstvo financija, Carinska uprava, Područni carinski ured Split 20. ožujka 2020. obavilo nadzor kod tuženika te da je o obavljenom nadzoru 27. ožujka 2020. sastavilo Zapisnik o obavljenom nadzoru obračunavanja i plaćanja naknade za koncesiju, Klasa: 471-01/19-11/148, Ur.broj: 513-02-8008/6-20-8 za razdoblje od 1. siječnja 2009. do 15. studenog 2019. Nadalje, tužitelj u tužbi navodi kako se radi o obavljanju djelatnosti bez propisane koncesije te da je za nadzirano razdoblje obavljanja djelatnosti bez propisane koncesije do 21. srpnja 2017. utvrđena zakonska obveza (dužna davanja) te sve druge činjenice i okolnosti bitne za pokretanje postupka naplate stečenog bez osnove (i naknade štete), a za nadzirano razdoblje obavljanja djelatnosti bez dodijeljene koncesije od 21. srpnja 2017. da je bilo potrebno provesti postupak i poreznim rješenjem obračunati i naplatiti dužne iznose i davanja te druge radnje, sukladno članku 89. Zakona o koncesijama ("Narodne novine" broj 63/17.). Stoga, kako je tuženik u razdoblju od 1. ožujka 2016. do 21. srpnja 2017. pomorsko dobro gospodarski koristio bez dodijeljene koncesije, odnosno pomorsko dobro da je korišteno bespravno, tuženik da je postupio protivno odredbi članka 7. stavak 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine" broj 158/03., 100/04., 141/06., 38/09., 123/11., 56/16., 98/19. – dalje: ZPDML). Obveza tuženika prema tužitelju po toj osnovi za utuženo razdoblje da iznosi 197.356,63 kuna pa tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će obvezati tuženika da tužitelju plati utuženi iznos, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 22. srpnja 2017. pa do isplate. Tužitelj je naveo kako se isti prije podnošenja tužbe obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora te je predložio da sud u dokazne svrhe pregleda i pročita isprave i dokumentaciju koja je dostavljena uz tužbu i to: Zapisnik o obavljenom nadzoru obračunavanja i plaćanja naknade za koncesiju, Klasa: 471- 01/19-11/148, Ur.broj: 513-02-8008/6-20-8 od za razdoblje od 1. siječnja 2009. do 15. studenog 2019. i zahtjev za mirno rješenje spora od 16. prosinca 2020.

1.2. Sukladno odredbi članka 284. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19. – dalje: ZPP) tužba je tuženiku dostavljena radi podnošenja pisanog odgovora na tužbu.

1.3. Tuženik se u odgovoru na tužbu usprotivio navodima iz tužbe te je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik je naveo kako tužitelj tužbeni zahtjev temelji na Zapisniku o obavljenom nadzoru obračunavanja i plaćanja naknade za koncesiju od 27. ožujka 2020., međutim, taj zapisnik da ne može biti temelj za naplatu predmetne naknade s obzirom na to da je tuženik istog osporio prigovorom, a kasnije da je pokrenuo i upravni spor koji se vodi pred Upravnim sudom u Splitu pod brojem UsIcar-30/2020. Stoga, tuženik predlaže da sud izvrši uvid u taj spis te da prekine ovaj postupak do pravomoćnog okončanja predmetnog postupka koji se vodi pred Upravnim sudom u Splitu pod brojem UsIcar-30/2020. Osim toga, tuženik je predložio da sud izvede dokaz saslušanjem svjedoka S. Č., Đ. R., J. T., J. R. te da izvrši uvid u obavijest Županije Splitsko-dalmatinske od 23. svibnja 2016., Odluku općinskog vijeća Općine B. V. od 8. lipnja 2016. te da provede dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva. Tuženik je predložio da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

1.4. Tužitelj se podneskom od 31. kolovoza 2021. očitovao na odgovor na tužbu te je osporio navode tuženika kao neosnovane.

1.5. Tijekom postupka tuženik je u podnescima koji su dostavljeni u sudski spis osporavao osnovanost tužbenog zahtjeva te je u podnesku od 17. veljače 2022. istaknuo prigovor stvarne nenadležnosti ovog suda ističući kako ovaj sud ne bi bio nadležan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

2. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 197.356,63 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 22. srpnja 2017. pa do isplate, na ime stečenog bez osnove, a za koji iznos tužitelj tvrdi da ga je tuženik stekao uslijed nezakonitog obavljanja djelatnosti bez koncesije na pomorskom dobru u razdoblju od 1. ožujka 2016. do 21. srpnja 2017.

3.1. Ovaj sud je u dokazne svrhe pregledao i pročitao isprave i dokumentaciju sadržanu u spisu i to: Zapisnik o obavljenom nadzoru obračunavanja i plaćanja naknade za koncesiju, Klasa: 471-01/19-11/148, Ur.broj: 513-02-8008/6-20-8 od za razdoblje od 1. siječnja 2009. do 15. studenog 2019. (listovi 34-47 spisa), zahtjev za mirno rješenje spora od 16. prosinca 2020. (listovi 48-51 spisa), Odluku Splitsko- dalmatinske županije, Upravnog odjela za turizam i pomorstvo, Klasa: 934- 01/16/0042, Urbroj: 2181/1-06/03-16-0002 od 23. svibnja 2016. (list 57 spisa), odluku općinskog vijeća Općine B. V. od 7. lipnja 2016. (listovi 58 i 59 spisa), dopis Ministarstva financija, Carinske uprave, Središnjeg ureda, Klasa: 471-01/19-01/81, Urbroj: 513-02-1920/10-19-2 od 20. veljače 2019. (listovi 79-83 spisa), dopis Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za turizam i pomorstvo, Klasa: 934- 01/16-01-0036, Urbroj: 2181/1-06/03-16/0011 od 11. srpnja 2016. (list 84 spisa), dopis Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Split, Klasa: 471-01/20-11/53, Urbroj: 513-02-8008/6-21-20 od 29. rujna 2021. (listovi 94- 95 spisa) te je izvršio uvid u spis Upravnog suda u Splitu, poslovni broj UsIcar- 30/2020.

3.2. Pored tih dokaza, tuženik je predlagao da sud izvede dokaz saslušanjem svjedoka S. Č., Đ. R., J. T. i J. R. te da provede dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

3.3. Naime, sukladno odredbi članka 220. stavak 1. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, a iz stavka 2. istog članka proizlazi da sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

3.4. Po ocjeni ovog suda, sve odlučne činjenice važne za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari utvrđene su ocjenom materijalnih dokaza sadržanih u spisu i uvidom u spis Upravnog suda u Splitu, poslovni broj UsIcar-30/2020. Stoga, izvođenje ostalih predloženih dokaza nije bilo potrebno, niti bi dovelo do drugačije odluke suda, a bilo bi u suprotnosti s člankom 10. stavak 1. ZPP-a jer bi dovelo do nepotrebnog odugovlačenja postupka.

4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

5.1. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno da tužitelj od tuženika u ovom postupku potražuje iznos od 197.356,63 kune, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, na ime stečenog bez osnove, a za koji iznos tužitelj tvrdi da ga je tuženik stekao uslijed nezakonitog obavljanja djelatnosti bez koncesije na pomorskom dobru u razdoblju od 1. ožujka 2016. do 21. srpnja 2017.

5.2. Među strankama nije bilo sporno ni to da je Ministarstvo financija, Carinska uprava, Područni carinski ured u Splitu 20. ožujka 2020. obavilo nadzor obračunavanja i plaćanja naknade za koncesiju kod tuženika za razdoblje od 1. siječnja 2009. do 15. studenog 2019. te da je 27. ožujka 2020. sastavljen Zapisnik o obavljenom nadzoru obračunavanja i plaćanja naknade za koncesiju, Klasa: 471- 01/19-11/148, Ur.broj: 513-02-8008/6-20-8 od za razdoblje od 1. siječnja 2009. do 15. studenog 2019.

5.3. Nadalje, među strankama nije bilo sporno ni to da je po provedenom nadzoru utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. ožujka 2016. do 21. srpnja 2017. pomorsko dobro koristio bez dodijeljene koncesije, a što predstavlja postupanje protivno odredbi članka 7. stavak 1. ZPDML-a pa da tužitelj od tuženika potražuje na ime naknade za koncesiju iznos od 197.356,63 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

5.4. Među strankama nije bilo sporno ni to da je tuženik protiv tog rješenja pokrenuo upravni spor, kao ni to da se taj postupak vodio pred Upravnim sudom u Splitu pod poslovnim brojem UsIcar-30/2020.

5.5. Kao sporno među strankama trebalo je utvrditi je li osnovano potraživanje tužitelja prema tuženiku u iznosu od 197.356,63 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, na ime gospodarenja pomorskim dobrom bez pravne osnove u razdoblju od 1. ožujka 2016. do 21. srpnja 2017.

6.1. Najprije, potrebno je očitovati se na prigovor tuženika vezano za stvarnu nenadležnost ovog suda, a koji prigovor je tuženik istaknuo u podnesku od 17. veljače 2022. (više od pola godine nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari).

6.2. Odredbom članka 17. stavak 2. ZPP-a propisano je da se u povodu prigovora tuženika o stvarnoj nenadležnosti sud može oglasiti stvarno nenadležnim samo ako je tuženik taj prigovor podnio najkasnije do upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari.

6.3. Stoga, prigovor tuženika nije pravovremen.

6.4. Međutim, čak i da je prigovor tuženika koji se odnosi na stvarnu nenadležnost ovog suda istaknut pravovremeno, isti ne bi bio osnovan.

6.5. Naime, u konkretnom slučaju radi se o sporu između Republike Hrvatske kao tužitelja i tuženika kao pravne osobe pa nadležnost ovog suda proizlazi iz odredbe članka 34.b stavak 1. ZPP-a.

6.6. Nadalje, tuženik je predložio da ovaj sud prekine postupak do pravomoćnog okončanja postupka koji se vodi pred Upravnim sudom u Splitu, pod poslovnim brojem UsIcar-30/2020.

6.7. Uvidom u predmetni spis utvrđeno je kako je taj postupak do održavanja pripremnog ročišta u ovoj pravoj stvari pravomoćno okončan pa je postalo bespredmetno odlučivati o prijedlogu tuženika za prekidom ovog postupka.

6.8. Nakon toga, trebalo je utvrditi je li tužbeni zahtjev osnovan.

6.9. Uvidom u Zapisnik o obavljenom nadzoru obračunavanja i plaćanja naknade za koncesiju kod tuženika za razdoblje od 1. siječnja 2009. do 15. studenog 2019. od 27. ožujka 2020. utvrđeno je kako je tuženiku tijekom inspekcijskog nadzora obračunata obveza zbog obavljanja djelatnosti bez pravne osnove (obavljanje djelatnosti za koju je potrebna koncesija - bez koncesije) za razdoblje od 1. ožujka 2016. do 21. srpnja 2017. i to prema odredbama članka 10. Općeg poreznog zakona (Narodne novine" broj 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16. – dalje OPZ/08), odnosno članka 11. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine" broj 115/16., 106/18. i 121/19. – dalje: OPZ), u iznosu od 165.654,67 kuna, a koji iznos predstavlja 96.823,91 kuna za stalni dio te 68.830,76 kuna za promjenjivi, uvećano za zakonsku zateznu kamatu do 29. veljače 2020. u iznosu od 31.701,96 kuna, a što sveukupno iznosi 197,356,63 kuna.

6.10. Dakle, tužitelj svoje potraživanje koje je predmet ovog postupka temelji na činjenici da je tuženik u razdoblju od 1. ožujka 2016. do 21. srpnja 2017., pomorsko dobro gospodarski koristio bez dodijeljene koncesije pa da je takvim bespravnim korištenjem dobara tuženik postupio protivno odredbi članka 7. stavak 1. ZPDML-a.

6.11. Odredbom članka 3. stavak 1. ZPDML-a pomorsko dobro definirano je kao opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, koje ima njezinu osobitu zaštitu, a upotrebljava se ili koristi pod uvjetima i na način propisan ovim Zakonom. Iz stavka 2. istog članka proizlazi kako pomorsko dobro čine unutarnje morske vode i teritorijalno more, njihovo dno i podzemlje te dio kopna koji je po svojoj prirodi namijenjen općoj upotrebi ili je proglašen takvim, kao i sve što je s tim dijelom kopna trajno spojeno na površini ili ispod nje.

6.12. Prema odredbi članka 5. ZPDML-a na pomorskom dobru ne može se stjecati pravo vlasništva ni druga stvarna prava po bilo kojoj osnovi. Odredbom članka 6. stavak 5. istog Zakona propisano je da je gospodarsko korištenje pomorskog dobra korištenje pomorskog dobra za obavljanje gospodarskih djelatnosti, sa ili bez korištenja postojećih građevina i drugih objekata na pomorskom dobru te sa ili bez gradnje novih građevina i drugih objekata na pomorskom dobru. Za posebnu upotrebu ili gospodarsko korištenje dijela pomorskog dobra može se, sukladno odredbi članka 7. stavak 1. tog Zakona, u Zakonom propisanom postupku fizičkim i pravnim osobama dati koncesija.

6.13. Člankom 7. stavak 1. ZPDML-a propisano je da se za posebnu uporabu ili gospodarsko korištenje pomorskog dobra može u zakonom propisanom postupku fizičkim i pravnim osobama dati koncesija.

6.14. Nadalje, prema odredbi članka 8. ZPDML-a, sve koncesije na pomorskom dobru i koncesijska odobrenja daju se na temelju prava koja na pomorskom dobru ima Republika Hrvatska.

6.15. Koncesija je pravo kojim se dio pomorskog dobra djelomično ili potpuno isključuje iz opće upotrebe i daje na posebnu upotrebu ili gospodarsko korištenje pravnim osobama i fizičkim osobama registriranim za obavljanje obrta (članak 2. stavak 1. točka 5. ZPDML-a).

6.16. Sukladno članku 16. ZPDML-a koncesija je pravo kojim se dio pomorskog dobra djelomično ili potpuno isključuje iz opće upotrebe i daje na posebnu upotrebu ili gospodarsko korištenje pravnim osobama i fizičkim osobama registriranim za obavljanje obrta. Prava i obveze na temelju koncesije nastaju sklapanjem ugovora o koncesiji.

6.17. Stoga, kako je po provedenom nadzoru od strane Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Split koji je obavljen 20. ožujka 2020. utvrđeno da tuženik koristi pomorsko dobro bez valjane pravne osnove, izvršen je obračun visine naknade koju je tuženik dužan platiti za korištenje pomorskog dobra bez valjane pravne osnove.

6.18. Odredbom članka 92. OPZ-a propisano je na koji način se utvrđuje procjena porezne osnovice kod utvrđivanje iznosa obveze zbog obavljanja djelatnosti bez pravne osnove (obavljanje djelatnosti za koju je potrebna koncesija) te su prilikom obračuna visine naknade primijenjeni parametri propisani za ugovore koji su istekli.

6.19. Naime, prema odredbi članka 10. stavak 2. OPZ/08, odnosno članku 11. stavak 2. OPZ-a jedno od načela oporezivanja je gospodarstveni pristup prema kojem će porezno tijelo utvrditi poreznu osnovicu u skladu s posebnim zakonom kojim se uređuje pojedina vrsta poreza, ako je prihod, dohodak, dobit ili druga procjenjiva korist ostvarena bez pravne osnove. To znači da se svako stjecanje prihoda, dohotka, dobiti ili druge procjenjive koristi oporezuje, bez obzira na način stjecanja, dakle oporezuju se i protupravna stjecanja. U tom slučaju porezna obveza određuje se sukladno zakonu koji uređuje tu vrstu poreza odnosno drugih davanja, koja su u smislu odredbe članka 2. stavka 8. citiranog Zakona izjednačena s porezima.

6.20. Prema tome, kako tuženik za obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru nije ishodilo koncesiju nakon isteka ugovora, a isti je nakon isteka ugovora nastavio koristiti pomorsko dobro, iznos naknade koju je tuženik u obvezi platiti obračunat je sukladno Uredbi o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru ("Narodne novine" broj 23/04., 101/04., 39/06., 63/08., 125/10., 102/11., 83/12. i 10/17.) i to odredbi članka 16.B.1. kojom se utvrđuje način plaćanja naknade za koncesiju na pomorskom dobru za luke nautičkog turizma (2.2. Neizgrađene marine) na način da se stalni dio naknade određuje po 2,00 kune zauzete površine pomorskog dobra dok se promjenjivi dio naknade izračunava u iznosu od 2,0% od prihoda ostvarenog obavljanjem djelatnosti.

6.21. U članku 11. stavku 3. OPZ-a određeno je da će se ako je u kaznenom ili prekršajnom postupku pravomoćnom odlukom izrečena zaštitna mjera oduzimanja imovinske koristi ostvarene protupravnom radnjom, porezni akt kojim je utvrđena porezna obveza poništiti na zahtjev poreznog obveznika, odnosno da će se porezni akt kojim je utvrđena porezna obveza poništiti na zahtjev poreznog obveznika u visini oduzete imovinske koristi u kaznenom ili prekršajnom postupku.

6.22. Nadalje, odredbom članka 18. stavak 5. OPZ-a propisano je da će se onaj tko stvarno koristi ili raspolaže tuđom imovinom bez pravne osnove, smatrati poreznim obveznikom za porezne obveze koje proistječu iz korištenja ili raspolaganja tom imovinom.

6.23. Stoga, kako tuženik za obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru nije ishodio koncesiju nego je bez valjane pravne osnove nastavio koristiti pomorsko dobro i nakon isteka ugovora o koncesiji, izvršen mu je obračun pripadajuće obveze.

6.24. Vlada Republike Hrvatske je na temelju članka 119. točka 1b. i 2c. ZPDML-a donijela Uredbu o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru kojom su utvrđeni kriteriji za određivanje visine koncesijske naknade.

6.25. Visina naknade koja je predmet ovog postupka obračunata je sukladno odredbi članka 16.B.1. predmetne Uredbe pa je tako tuženiku obračunata naknada u ukupnom iznosu od 197.356,63 kuna. Predmetni iznos sastoji se od iznosa od 165.654,67 kuna (koji obuhvaća 96.823,91 kuna stalnog dijela te 68.830,76 kuna promjenjivog dijela), uvećano za zateznu kamatu koja je obračunata na taj iznos do 29. veljače 2020. u iznosu od 31.701,96 kuna. Dakle, sveukupno 197.356,63 kuna.

6.26. Stoga, uzimajući u obzir sve naprijed navedeno, tuženika je valjalo obvezati da tužitelju plati utuženi iznos od 197.356,63 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 1. ožujka 2020. pa do isplate po stopi koja se određuje sukladno odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

6.27. Zahtjev tužitelja je valjalo odbiti kao neosnovan za više zatraženu stopu zakonskih zateznih kamata koje teku na utuženi iznos od 197.356,63 kuna od 22. srpnja 2017. pa do 29. veljače 2020.

6.28. Naime, kako je na iznos obračunate naknade za korištenje pomorskog dobra bez pravne osnove već obračunata zakonska zatezna kamata do 29. veljače 2020. i ista iznosi 31.701,96 kuna, tužitelj ne može osnovano zahtijevati plaćanje kamate na kamatu jer je isto u suprotnosti s načelom zabrane anatocizma.

6.29. Stoga, zahtjev tužitelja je valjalo odbiti u tom dijelu kao neosnovan.

6.30. Pored svega naprijed navedenog, za navesti je kako je uvidom u spis Upravnog suda u Splitu, poslovni broj UsIcar-30/2020 utvrđeno da je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao poništenje rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Split Klasa: UP/I-471/-01/20- 11/56, Urbroj: 513-02-8008/6-20-1 od 4. studenog 2020. kojim je tužitelju utvrđena posebna naknada za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije (naknada s obilježjem naknade za koncesiju) te oduzimanje imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru.

6.31. Stoga, uzimajući u obzir sve naprijed navedeno, odlučeno je kao u izreci ove presude, pod točkom I.

8.1. Kako je tužitelj postavio zahtjev za naknadu troškova postupka, sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, u svezi s odredbom članka 164. stavak 1. i 2. ZPP-a i članka 155. stavak 1. ZPP-a, valjalo je odlučiti o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova postupka.

8.2. Odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a propisano je da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Umješač na strani stranke koja je izgubila parnicu dužan je naknaditi troškove koje je uzrokovao svojim radnjama.

8.3. Odredbom članka 164. stavak 1. ZPP-a propisano je da o naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke, bez raspravljanja, dok iz stavka 2. istog članka proizlazi da je stranka dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu.

8.4. Odredbom članka 155. stavak 1. ZPP-a propisano je da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu.

8.5. Po ocjeni ovog suda, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, tužitelju je valjalo priznati trošak sastava tužbe u visini od 200 bodova (Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. i 37/22. – dalje: Tarifa), trošak sastavljanja podnesaka od 31. kolovoza 2021. i 6. listopada 2021. u visini od po 200 bodova (Tbr. 8.1. Tarife) te trošak zastupanja na ročištu održanom 7. travnja 2022. u visini od 200 bodova (Tbr. 9.1. Tarife). Dakle, tužitelju je valjalo priznati ukupno 800 bodova. Kako vrijednost boda iznosi 10,00 kuna (Tbr. 50. Tarife), tužitelju je valjalo priznati ukupno 8.000,00 kuna.

8.6. Naime, iako tužitelj u ovom postupku nije uspio u dijelu koji se odnosi na više zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata, kako zahtjev tužitelja za plaćanje kamata predstavlja sporedno potraživanje, s obzirom na to da je tužitelj u cijelosti uspio sa glavnim zahtjevom, tužitelju je valjalo priznati trošak postupka u cijelosti, sukladno naprijed citiranoj odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

8.7. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom II. izreke ove presude.

9. Rok za izvršenje činidbe određen je sukladno odredbi članka 328. ZPP-a.

U Splitu 23. svibnja 2022.

Sutkinja

Rajana Buljan,v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.