1

Poslovni broj: 10 Gž-824/2023-5

 

 

 

Poslovni broj: 10 Gž-824/2023-5

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Tanje Novak-Premec kao predsjednice vijeća, Dijane Hofer kao sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. S. (OIB:...) iz V., zastupanog po punomoćnici B. M., odvjetnici iz V. protiv tuženika Z. b. d.d. Z. (OIB:...), zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva M., K. & P. d.o.o. iz Z., radi isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Varaždinu broj P-1047/2019-33 od 14. srpnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 13. ožujka 2024.,

 

p r e s u d i o   i r i j e š i o  j e

 

I/ Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuju se presuda Općinskog suda u Varaždinu broj P-1047/2019-33 od 14. srpnja 2023. u toč-I/ - i toč.III/izreke i rješenje o dopuštenju preinake tužbe istog broja i datuma.

 

II/Toč.II/izreke navedene presude nije bila predmetom ispitivanja u žalbenom postupku.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom u toč. I/ izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 11.482,14 Eur sa zateznom kamatom na pojedinačno određene iznose za razdoblje i po stopi kako je navedeno u toj toč. izreke, a toč.III/izreke obvezan je naknaditi tužitelju prouzročeni trošak postupka u iznosu od 1.754,07 Eur sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate. Izrekom rješenja dopuštena je preinaka tužbe od 5. rujna 2022.

 

1.1.Nepobijanom toč.II/izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 82,95 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 12. lipnja 2019. do isplate.

 

2. Dosuđujući dio presude i rješenje o preinaci tužbe pobija tuženik pravovremenom žalbom iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. stav. 1. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 pri čemu se  ZID ZPP objavljeni u „Narodnim novinama“ 70/19 i 80/22 primjenjuju u dijelu propisanog  odredbama čl.117.stav.2. i 3. ZID ZPP/19 i čl. 107.stav.2., 3., 4. i 5. ZID ZPP/80/22) predlažući ovom sudu da pobijane odluke preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja, podredno da ih ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

4. Žalba tuženika je neosnovana.

 

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu temeljem stjecanja bez osnova kojeg temelji na nespornoj činjenici da je sa tuženikom 29. ožujka 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 3206413304 kojim mu je odobren namjenski kredit za kupnju stana (čl.6.Ugovora) u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 63.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (čl. 1. Ugovora), da je ugovorena redovna kamata koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje (čl. 2. stav.1. Ugovora), kao i da je ugovorena valutna klauzula kojom je otplata kredita vezana uz valutu CHF prema tečaju na dan plaćanja (čl.7. stav.1. Ugovora), a i da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit.

 

5.1. Polazeći od odredbi čl.81. stav. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03 - „Narodne novine” broj 96/2003, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora) koje propisuju nepoštenom ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac uslijed čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, od čl.87.stav.1. ZZP/03 koja nepoštenu ugovornu odredbu određuje ništetnom, uz nastavno određenje sadržano u stav.2. - da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, od odredbe čl. 84. ZZP/03 kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive te od odredbe čl.323.stav.1. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO - "Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21) kojom su propisane posljedice ništetnosti u smislu obveze svake ugovorne strane da vrati drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz čl.1111. stav. 1. ZOO, dok odredba čl. 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva - prvostupanjski sud svoju ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja obrazlaže slijedećim, iz dokaznog postupka proizašlim činjenicama:

 

- da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (u dijelu utvrđenja ništetnom ugovorene promjenjive kamatne stope) donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača po tužbi tužitelja Potrošač-Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača protiv više tuženih banaka (između ostalih i tuženika) utvrđeno da su odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sastavni dio standardnih ugovora o kreditu unaprijed sastavljenih od banaka o kojima se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojima da je - suprotno načelu savjesnosti i poštenja - potrošaču nametnuta obveza koju potrošač u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu što da je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača s jedne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što da je protivno načelima obveznog prava, radi čega su te odredbe nepoštene i ništetne sukladno odredbi čl. 87. stav. 1. ZZP/03 odnosno odredbama čl. 96. i čl.97. ZZP/07 („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), a i odredbama ZOO, dok je presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorene valutne klauzule u CHF, utvrđeno da su banke (pa i tuženik) u određeno navedenim razdobljima (koja obuhvaćaju i vrijeme sklapanja konkretnog ugovora između parničnih stranaka) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute (CHF) uz koju je vezana glavnica kredita, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime da je (i)  tuženik postupao suprotno odredbama (čl.81., čl.82. i čl.90.) ZZP/03 u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i čl.97. ZZP/07 i odredbama ZOO;

 

-da je sud u postupcima povodom restitucijskih zahtjeva potrošača vezan za navedene presude temeljem odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/14 – „Narodne novine“ broj 41/14 mjerodavnom obzirom na vrijeme podnošenja predmetne tužbe) i da se stranke u pojedinačnim parnicama mogu pozvati na pravne učinke tih presuda sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku;

 

-da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da - iako je bio svjestan valutne klauzule i njezinog značenja, od strane tuženika nije bio informiran ni o kakvim posljedicama odnosno rizicima promjene tečaja CHF niti o potrebnim parametrima promjene i načinu obračuna kamatne stope, a da se radilo o tipskom, unaprijed po tuženiku sastavljenom ugovoru kojeg je tužitelj kao korisnik kao takvog mogao prihvatiti i potpisati (uključujući i sporne ugovorne odredbe) ili od njegovog sklapanja odustati;

 

-da su sporne ugovorne odredbe doduše jasne i lako uočljive, no da nisu razumljive jer u njima nisu precizno određeni mogući rizici valutne klauzule u CHF niti egzaktni parametri promjene i načina izračuna kamatne stope, a niti je u konkretnom slučaju tužitelj prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika na njemu razumljiv i transparentan način bio informiran o spornim ugovornim odredbama kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz tih odredbi za njega mogle proizaći, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama njega kao slabije ugovorne strane;

 

-da je prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja neosnovan obzirom da su prema iskazu tužitelja uplate rata kredita od strane njegovog nekadašnjeg poslodavca (O. t. d.d.) vršene ustegom iz njegove plaće no da su pri tom obavljane u ime i za račun tužitelja te da su kao takve od tuženika i prihvaćene, evidentirane i korištene za zatvaranje predmetne kreditne obveze;

 

-da je podnošenjem tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/12 dana 4. travnja 2012. prekinuta zastara za potraživanja s osnova restitucijskih zahtjeva radi nepoštenih odredaba u smislu čl. 241. ZOO i da je zastara za restitucijski zahtjev s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli počela teći pravomoćnošću te presude od 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17, a s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate sukladno odlukama tuženika - od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. (dakle od 13. lipnja 2014.), a kako je tužba u predmetnom postupku podnesena 12. lipnja 2019. to da prigovor zastare nije osnovan;

 

-da prigovor zastare nije osnovan niti u odnosu na tužbom preinačeni iznos tužbenog zahtjeva koji se prema utvrđenju financijske vještakinje odnosi na tražbinu s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF;

 

- da je stalna sudska vještakinja V. S. O. primjenom tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate (korištenja) kredita izvršila izračun preplate uslijed povećanja tečaja CHF prema kn tijekom trajanja ugovornog odnosa, a primjenom prvobitno nominalno izražene ugovorene redovne kamatne stope utvrdila je preplatu obzirom na promjene kamatnih stopa tijekom ugovornog razdoblja i utvrdila preplatu u ukupnom iznosu od 11.482,14 Eur;

 

- da je tužitelj nakon provedenog financijskog vještačenja preinačio tužbu na način da je povisio tužbeni zahtjev iz tužbe za iznos od 59,06 Eur koju preinaku je prvostupanjski sud dopustio smatrajući je svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama unatoč zaključenju prethodnog postupka (a što je istovjetno stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.).

 

5.2.Obzirom na izneseno, prvostupanjski sud je opisana činjenična utvrđenja prosuđivao primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a i obvezao tuženika da tužitelju isplati preplaćeni utuženi novčani iznos u visini od 11.482,14 Eur sa zateznom kamatom od dana svake pojedinačne uplate do isplate, a u smislu odredbe čl.1115. ZOO-a smatrajući tuženika nesavjesnim stjecateljem.

 

6.Iznesena činjenična utvrđenja kao i na njima zasnovano materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda u cijelosti pravilnim i rezultatom zakonite ocjene provedenih dokaza, u smislu odredbe čl.8. ZPP-a prihvaća i ovaj sud te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima žalitelja.

 

7. Pobijajući prvostupanjsku presudu tuženik u žalbi ponavlja isticani prigovor promašene aktivne legitimacije ističući i da povrat stečenog bez osnove ima pravo podnijeti samo onaj tko je faktično platio tuđe dugovanje, a smatra i da tužitelj nije dokazao svoje svojstvo potrošača.

 

7.1.Nastavno osporava stav prvostupanjskog suda vezan uz razumljivost odredbe o promjeni kamatne stope smatrajući da je sud u tom kontekstu pogrešno utvrdio činjenično stanje jer je sporna odredba u cijelosti razumljiva, a tijekom postupka nije dokazano suprotno. To više što je i u pojedinačnim postupcima koji su pokrenuti osnovom presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača potrebno utvrđivati sve okolnosti temeljem kojih bi se imalo smatrati da bi odredba kojom se ugovara promjenjiva kamatna stopa bila protivna načelu savjesnosti i poštenja u odnosu na potrošača. U odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli ponavlja da je ista isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je odraz zakonske odredbe čl. 22. ZOO, pozivajući se pritom na presude Suda Europske unije u predmetima C-81/19 i C-243/20. Ističe da je u presudama iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa potrošača navedeno da zaključci nisu primjenjivi na pojedinačne postupke jer su se u tom postupku ocjenjivale okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora, pa da se u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. To u konkretnom slučaju znači da je sud bio dužan provesti kontradiktoran postupak da bi se utvrdilo je li tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita i je li tuženica upozorila tužitelja na posljedice porasta vrijednosti strane valute na njegove kreditne obveze.

 

7.2.Nadalje tuženik osporava pravno stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare smatrajući da postupak kolektivne zaštite prava i interesa potrošača nije doveo do prekida zastare restitucijskih zahtjeva potrošača. Osporava i pravo tužitelja na isplatu zatezne kamate od dana dospijeća pojedinačnih (preplaćenih) iznosa kao i utvrđenje suda da je tuženik nesavjesni stjecatelj. Zaključno smatra da je prvostupanjski sud nezakonito dosudio tužitelju zateznu kamatu i za razdoblje važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti (Narodne novine br. 53/20.) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti (Narodne novine br. 83/20.), jer je citiranim propisima određeno da u razdoblju od 1. svibnja 2020. do 18. listopada 2020. ne teku zatezne kamate.

 

8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjska presuda nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Naprotiv, ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja, slijedom čega nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. stav. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje tuženik u žalbi (jer da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama), a niti ijedna druga bitna povreda na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. stav. 2. ZPP.

 

9. Prvostupanjski sud je po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio činjenično stanje kako u odnosu na ocjenu ništetnosti ugovornih odredbi o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivost redovne kamate prema odlukama tuženika, o čemu je odlučio kao o prethodnom pitanju za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, tako i u odnosu na zahtjev za isplatu.

 

9.1. Pri tom se prvostupanjski sud pravilno pozvao na odredbu čl. 118. ZZP/14 koja propisuje da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje u smislu postojanja povrede propisa potrošača ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika a i na odredbu čl. 502.c ZPP koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a stav. 1. ZPP - da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Iz navedenog slijedi pravilan zaključak prvostupanjskog suda da ga u konkretnom slučaju obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni pravni učinak i obvezuju sudove, obzirom da se tužitelj na takva utvrđenja i pozvao.

 

9.2. Tome valja nadodati da u situaciji u kojoj se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način takve okolnosti utječu na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (istovjetno stajalište izraženo je u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.). No pri tom tuženik u konkretnom slučaju navedene odlučne okolnosti nije dokazao to više što je odustao od istaknutog dokaznog prijedloga radi saslušanja svoje zaposlenice, potpisnice predmetnog ugovora o kreditu.

 

9.3. Pozivanje tuženika na stajališta Suda EU izražena u predmetima C-81/19 i C-243/20 (da je predmetna ugovorna odredba vezana uz valutnu klauzulu u CHF isključena od ispitivanja poštenosti, obzirom da je nacionalnim pravom dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja strane valute u odnosu prema valuti Republike Hrvatske) je bespredmetno obzirom da prvostupanjski sud nije primjenjivao Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nego se pozvao na utvrđenja iz presude donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

 

9.4. U odnosu na osporavanje tužiteljevog svojstva potrošača kojeg je prvostupanjski sud utvrdio na osnovu sadržaja ugovora o kreditu i iskaza tužitelja, valja navesti da je

u konkretnom slučaju teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, a što uključuje i okolnost da tužitelj nije potrošač – na tuženiku (istovjetno stajalište izraženo je i u odluci VS RH broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020) pa kako tuženik u tom kontekstu nije doveo u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužitelj ima status potrošača kako je definiran čl. 3. ZZP/07 to se i ponovljeni žalbeni prigovori ukazuju neosnovanim.

 

9.5. Pravilno je prvostupanjski sud neosnovanim ocijenio i prigovor zastare obzirom da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske 1. ožujka 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, radi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., u kojem je navedeno da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

 

9.6.Neosnovan je i žalbeni prigovor o nedopustivosti preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka pa valja tek kratko navesti da je prvostupanjski sud osnovano i pravilno takvu preinaku dopustio smatrajući je svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama i pozivajući se pri tom i na odnosno stajalište VS RH broj Su- IV-162/2021 od 26. studenoga 2021. slijedom čega je žalbu tuženika u tom dijelu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi rješenje o dopuštenju preinake pozivom na odredbu čl.380.toč.2.ZPP-a.

 

9.7. Ponovljeni prigovor promašene aktivne legitimacije također je neutemeljen imajući u vidu da su iznosi koje tuženik osporava, ustegnuti iz plaće tužitelja od strane njegovog tadašnjeg poslodavca i da se pri tom radi o uplati novčanih sredstava samog tužitelja, a ne treće osobe. Svaka druga interpretacija je proizvoljna i bez uporišta u sadržaju utvrđenja proizašlih iz provedenog dokaznog postupka i ne iziskuje daljnji osvrt.

 

10. Suprotno žalbi tuženika, tužitelj ima pravo na zateznu kamatu primjenom čl. 1115. ZOO i to od dana kada je tuženiku platio mjesečne anuitete jer se tuženik, na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti, obzirom da je takve odredbe uvrstio u predmetni ugovor, smatra nepoštenim stjecateljem. netočno tuženik u žalbi tvrdi da je tužitelju zatezna kamata dosuđena od dospijeća svakog obroka.

 

10.1. Konačno, neosnovano tuženik osporava tijek zatezne kamate u razdoblju od 1. svibnja do 18. listopada 2020. pozivajući se pritom i na Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti (Narodne novine br. 53/20.) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti (Narodne novine br. 83/20.), a to iz razloga što su čl. 1. Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti propisane posebne interventne mjere (samo) u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2. Budući da se odredba čl. 7.  Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti o zastoju tijeka zateznih kamata ne odnosi i na parnični postupak, to je sud prvog stupnja pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio o pravu tužitelja na zateznu kamatu i u tom po tuženiku osporenom periodu.

 

11.Obzirom da žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude valjalo je njegovu žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pozivom na odredbu čl.368.stav.1. ZPP-a uključujući

i odluku o troškovima postupka obzirom da je tuženik osporava očigledno tek za slučaj uspjeha sa žalbom u odnosu na glavnu stvar obzirom da je pravilno utemeljena na odredbama čl.154.stav.1. i čl.155. ZPP-a.

 

12. U nepobijanom odbijajućem dijelu sadržanom u toč.II/ izreke, navedena presuda ostaje neizmijenjena.

 

U Varaždinu, 13. ožujka 2024.