REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 73 Pž-2247/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jagode Crnokrak, predsjednice vijeća, Gorane Aralica Martinović, sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Matas, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja REPUBLIKA HRVATSKA, Ministarstvo financija, OIB 18683136487, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, protiv tuženika SALONIT d.d. u stečaju, Vranjic, Krešimirova obala b.b., u čije ime i za čiji račun nastupa osporavatelj, stečajni vjerovnik, sada, stečajna masa ROSTUM d.o.o. u stečaju, OIB 09056816206, Zagreb, Ulica Podaupskog 1 (ranije KATRAN d.d.), kojeg zastupa stečajna upraviteljica Davorka Huljev iz Zagreba, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika TRGOVINA-GRADNJA d.o.o., Zagreb, Avenija Dubrava 244, OIB 19486462364, kojeg zastupa punomoćnik Josip Paić, odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Predrag Jelavić i Josip Paić iz Splita, radi utvrđenja osporene tražbine, odlučujući o žalbama tužitelja, tuženika i umješača protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-127/2021-15 od 4. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 23. svibnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i žalba umješača na strani tuženika te potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-127/2021-15 od 4. travnja 2022. u točki I. njene izreke.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tužitelja, žalba tuženika i žalba umješača na strani tuženika u točki II. izreke presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-127/2021-15 od 4. travnja 2022. u dijelu kojim se nalaže tuženiku da u roku od osam dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 36.000,00 kn, i sudi:

Nalaže se osporavatelju, stečajna masa Rostum d.o.o. u stečaju, Zagreb, (ranije Katran d.d.), da u roku od osam dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 36.000,00 kn (tridesetšesttisuća kuna).

II. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-127/2021-15 od 4. travnja 2022. u točki II. njene izreke u dijelu kojim je zahtjev tužitelja za više traženu naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.887.000,00 kn (milijunosamstoosamdesetsedamtisuća kuna) odbijen kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-127/2021-15 od 4. travnja 2022. suđeno je:

„I Utvrđuje se osnovanom tražbina Republike Hrvatske, Ministarstva financija, OIB: 18683136487, u stečajnom postupku koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Splitu nad stečajnim dužnikom Salonit d.d. u stečaju, OIB: 14755697651, pod brojem St-13/2002 u iznosu od 25.571.130,84 kn, kao tražbina drugog višeg-općeg isplatnog reda.

II Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 36.000,00 kn, dok se zahtjev tužitelja za više traženu naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.887.000,00 kn, odbija kao neosnovan.“

2. Tako je odlučio prvostupanjski sud o tužbenom zahtjevu radi utvrđivanja osporene tražbine, koju tražbinu je tužitelj prijavio u stečajnom postupku nad dužnikom, ovdje tuženikom, Salonit d.d., Vranjic u stečaju, a osporio ju je stečajni vjerovnik Katran d.d. Zagreb, Radnička cesta 27, koji na temelju posebnog propisa i to čl. 179. st. 1. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj: 44/96, 161/98, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04, 82/06, 116/10, 25/12, 133/12, 45/13 i 71/15; dalje: SZ/96) nastupa u parnici u ime i za račun dužnika, a sve sukladno rješenju Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj St-13/02 od 15. veljače 2006. Utvrdio je osnovanim tužiteljevo potraživanje s tim da je odbio tuženikov materijalnopravni prigovor zastare (čl. 392. st. 3. Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO/91) u vezi s čl. 90. st. 1. i 92. st. 1. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj: 127/00, 86/01 i 150/02; dalje: OPZ/2000) budući da je utvrdio da nije protekao relativni zastarni rok od tri godine od početka tijeka zastarnog roka do podnošenja prijedloga za otvaranje stečaja nad stečajnim dužnikom s tim da je odbio i tuženikov prigovor da je tražbina prestala građanskopravnim prijebojem (337. ZOO-a).

3. Protiv označene presude žalbu je podnio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede odredaba parničnog postupka, s prijedlogom da ovaj sud preinači presudu i odbije tužbeni zahtjev, odnosno presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. U žalbi se u bitnome navodi da je tražbina zastarjela i da je prestala izjavom o prijeboju prije pokretanja ove parnice.

4. Protiv označene presude žalbu je podnio umješač na strani tuženika zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede odredaba parničnog postupka, s prijedlogom da ovaj sud preinači presudu i odbije tužbeni zahtjev, odnosno presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. U žalbi se u bitnome navodi da je tražbina zastarjela i da je prestala izjavom o prijeboju prije pokretanja ove parnice.

5. Protiv rješenja kojim se određuje vrijednost predmeta spora raspravnim rješenjem od 2. veljače 2022. u visini od 50.000,00 kn (protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba) kao žalbom na odluku o troškovima u dijelu točka II. izreke pobijane presude kojim se odbija tužiteljev zahtjev za naknadom troškova u iznosu od 1.887.000,00 kn, žalbu je podnio tužitelj iz razloga iz čl. 353. st. 1. t. 1. i 3. Zakona o parničnom postupka. Predlaže preinačiti presudu u pobijanom dijelu, odnosno u tom dijelu ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

6. Tužitelj u odgovoru na tuženikovu žalbu predlaže je odbaciti kao nedopuštenu tvrdeći da tuženika koji je pravna osoba, stečajni dužnik, nije zastupala ovlaštena osoba jer je žalbu tuženika potpisao njegov stečajni upravitelj Valentin Jakovac, a ne stečajna upraviteljica osporavatelja, stečajnog vjerovnika, stečajna masa Rostum d.o.o. u stečaju, Zagreb, Davorka Huljev koja ima svojstvo specifičnog zastupnika dužnika po samom zakonu.

7. Žalba umješača na strani tuženika je neosnovana u pogledu glavnog zahtjeva i osnovana u pogledu sporednog zahtjeva u odnosu na troškove postupka.

8. Tuženikova žalba je neosnovana u pogledu glavnog zahtjeva i osnovana u pogledu sporednog zahtjeva u odnosu na troškove postupka.

9. Tužiteljeva žalba je djelomično osnovana i djelomično neosnovana.

10. Ispitavši pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupka u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjska presuda pravilna i osnovana na zakonu, osim u dijelu troškova postupka.

11. U postupanju prvostupanjskog suda koje je prethodilo donošenju pobijane odluke niti u pobijanoj odluci, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

12. U pogledu dopuštenosti žalbe tuženika kojeg zastupa stečajni upravitelj Valentin Jakovac ukazuje se da na pravilnost zastupanja ovaj žalbeni sud ne pazi po službenoj dužnosti, a žalbu može izjaviti samo stranka koje se ti nedostaci tiču (čl. 354. st. 2. t. 8. Zakona o parničnom postupka).

13. Predmet spora je utvrđenje osporene tražbine koju je tužitelj prijavio u stečajnom postupku nad tuženikom u iznosu od 25.571.130,84 kn, kao tražbina drugog višeg-općeg isplatnog reda i koju tražbinu je stečajni upravitelj dužnika priznao, a osporio ju je drugi stečajni vjerovnik - Katran d.d. Zagreb, Radnička cesta 27., sada, stečajna masa Rostum d.o.o. u stečaju, Zagreb, koji u ovoj parnici nastupa u ime i za račun stečajnog dužnika, ovdje tuženika, na temelju odredbe čl. 179. st. 1. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj: 44/96, 29/99, 129/00, 123/03 i 197/03; dalje: SZ), a koji se ima primijeniti u ovoj pravnoj stvari.

14. Tražbina tužitelja u iznosu od 25.571.130,84 kn odnosi se na: porez na dodanu vrijednost u iznosu od 25.454,335,69 kn; porez na tvrtku u iznosu od 1.431,63 kn; prisilne naplate državnih sudskih pristojbi u iznosu od 3.761,00 kn; naplate članarine Hrvatskoj gospodarskoj komori u iznosu od 102.370,89 kn; doprinos za obavljanje javnih ovlasti Hrvatskog gospodarskoj komori u iznosu od 9.231,63 kn.

15. Iz spisa proizlazi da je između stranaka nesporno:

- da je rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj St-13/2002 od 6. svibnja 2005. otvoren stečajni postupak nad stečajnim dužnikom Salonit d.d., Vranjic, Krešimirova Ulica b.b., Vranjic,

- da je tužitelj kao stečajni vjerovnik 23. srpnja 2004. prijavio utuženu tražbinu prema stečajnom dužniku u iznosu od 25.571.130,84 kn (od ukupno prijavljenog iznosa od 26.280.709,67 kn s tim da je povukao dio prijavljene tražbine u iznosu od 709.578,83 kn) i to s osnove poreza na dodanu vrijednost u ukupnom iznosu od 25.454.335,69 kn, s osnove poreza na tvrtku odnosno naziv da je prijavljeno 1.431,63 kn, s osnove prisilne naplate državnih sudskih pristojbi koje obavlja porezna uprava da je prijavljeno ukupno 3.761,00 kn, s osnove naplate članarine Hrvatskoj gospodarskoj komori da je prijavljeno 102.370,89 kn, s osnova uplate doprinosa za obavljanje javnih ovlasti Hrvatske gospodarske komore da je prijavljena tražbina u iznosu od 9.231,63 kn,

- da je prijavljenu tražbinu priznao stečajni upravitelj dužnika, a osporio stečajni vjerovnik,

- da je rješenjem Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj St-13/02 od 15. veljače 2006. utvrđeno da je od strane stečajnog vjerovnika Katran d.d. Zagreb osporena tražbina općeg isplatnog reda vjerovniku, ovdje tužitelju, u iznosu od 26.280.709,67 kn i da je tužitelj upućen u parnicu radi utvrđivanja osporene tražbine (za koju ne postoji ovršna isprava),

- da je kao razlog osporavanja navedeno da stečajni dužnik ima prema Republici Hrvatskoj potraživanje iz osnove naknade štete za isplaćene azbestoze, koje su isplaćene za vrijeme dok je Republika Hrvatska bila većinski vlasnik dionica dužnika i većinski dioničar dužnika,

- da je prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad Salonit d.d. Vranjic, tužitelj podnio sudu 25. siječnja 2002. (podnesak od 24. siječnja 2002.) radi postojanja stečajnih razloga, dospjelih, a nenamirenih poreznih obveza s osnova PDV-a i doprinosa u iznosu od 7.658.139,34 kn (Službena bilješka od 9. studenog 2021. - list 554.a spisa),

- da je prijava tražbine tužitelja u stečajnom postupku nad Salonit d.d. je podnesena 23. srpnja 2004.

16. Tuženik se suprotstavlja tužbenom zahtjevu ističući da je tražbina prestala građanskopravnim prijebojem i to izjavom o prijeboju od 18. svibnja 2004. Također, ističe prigovor apsolutne zastare od šest godina koja je regulirana Općim poreznim Zakonom i koja je neproduljiva. U žalbenom postupku su sporna navedena dva materijalnopravna prigovora kao i visina i dospijeće tražbine tužitelja.

17. U pogledu spornih činjenica vezanih za tuženikov prigovor nastupanja apsolutne zastare potraživanja prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće:

- prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad Salonit d.d. tužitelj je podnio sudu 25. siječnja 2002. radi postojanja stečajnih razloga u vidu dospjelih, a nenamirenih poreznih obveza s osnove PDV-a i doprinosa u iznosu od 7.658.139,34 kn (Službena bilješka od 9. studenog 2021. - list 554.a spisa),

- prijava tražbine tužitelja u stečajnom postupku nad Salonit d.d. je podnesena 23. srpnja 2004.,

- iz prijave PDV-a za 1998. godinu u iznosu od 1.029.173,31 kn (list 39. spisa) proizlazi da je porezna obveza utvrđena 31. prosinca 1998., pa zastara počinje teći računajući od 1. siječnja 1999., dakle, od prvog dana nakon isteka godine u kojoj je utvrđena porezna obveza,

- iz prijave PDV-a za 1999. godinu u iznosu od 2.041.708,09 kn (list 40. spisa) proizlazi da je porezna obveza utvrđena 31. prosinca 1999. pa zastara počinje teći računajući od 1. siječnja 2000.,

- iz prijave PDV-a za 2000. godinu u iznosu od 2.676.479,35 kn (list 41. spisa) proizlazi da je porezna obveza utvrđena 31. prosinca 2000., pa zastara počinje teći računajući od 1. siječnja 2001.,

- iz prijave PDV-a za 2001. godinu u iznosu od 5.144.377,28 kn (list 42. spisa) proizlazi da je porezna obveza utvrđena 31. prosinca 2001. pa zastara počinje teći računajući od 1. siječnja 2002.,

- iz prijave poreza za 2002. godinu (list 43. spisa) proizlazi da je porezna obveza utvrđena 31. prosinca 2002. pa je zastara počela teći računajući od 1. siječnja 2003.,

- iz prijave poreza za 2003. godinu u iznosu od 6.574.332,06 kn (list 44. spisa) proizlazi da je porezna obveza utvrđena 31. prosinca 2003., pa zastara počinje teći računajući od 1. siječnja 2004.

- iz prijave poreza za siječanj 2004. godinu u iznosu od 57.097,57 kn (list 34. spisa) proizlazi da je porezna obveza utvrđena 31. siječnja 2004., pa zastara počinje teći računajući od 1. veljače 2005.,

- iz prijave poreza za veljaču 2004. godinu u iznosu od 548.710,13 kn (list 35. spisa) proizlazi da je utvrđena 29. veljače 2004. pa zastara počinje teći računajući od 1. ožujka 2005.,

- iz prijave poreza za ožujak 2004. godinu u iznosu od 1.404.393,56 kn (list 36. spisa) proizlazi da je porezna obveza utvrđena 31. ožujka 2004., pa zastara počinje teći računajući od 1. travnja 2005.,

- iz prijave poreza za travanja 2004. godinu u iznosu od 1.115.584,52 kn (list 37. spisa) proizlazi da je porezna obveza utvrđena 30. travnja 2004. pa zastara počinje teći računajući od 1. svibnja 2005.,

- iz prijave poreza za svibanj 2004. godinu u iznosu od 709.578,83 kn (list 38. spisa) proizlazi da je porezna obveza za svibanj 2004. utvrđena 31. svibnja 2004., pa zastara počinje teći računajući od 1. lipnja 2005.,

- potraživanje s osnove poreza na tvrtku u iznosu od 1.431,63 kn i to: glavnice u iznosu od 1.257,66 kn, te kamata za 2002. godinu u iznosu od 7,20 kn, kamata za 2003. godinu u iznosu od 80,88 kn, kamata za 2004. godinu u iznosu od 85,89 kn, a prema informacijskom sustavu Porezne uprave (list 215-217 spisa), proizlazi da se odnosi na porezne obveze utvrđene i zadužene u 2002., 2003. i 2004. godini,

- potraživanje s osnova prisilne naplate državnih sudskih pristojbi u iznosu od 3.761,00 kn, a prema informacijskom sustavu porezne uprave (list 218. spisa) proizlazi da se odnosi na obvezu utvrđenu i zaduženu u 2004. godini, pa je zastara mogla početi teći tek od 1. siječnja 2005.,

- potraživanje s osnova članarine Hrvatskoj gospodarskoj komori u iznosu od ukupno 102.370,89 kn i to: glavnice u iznosu od 88.846,74 kn, te kamata za 2002. godinu u iznosu do 4.653,26 kn, kamata za 2003. godinu u iznosu od 3.825,83 kn, te kamata za 2004. godinu u iznosu od 5.045,06 kn, a prema informacijskom sustavu porezne uprave (list 219.-221. spisa), proizlazi da se odnosi na članarine utvrđene i zadužene u 2002., 2003. i 2004. godini,

- potraživanje s osnove doprinosa za obavljanje javnih ovlasti Hrvatskoj gospodarskoj komori u iznosu od 9.231,63 kn i to: glavnice u iznosu od 8.093,69 kn, kamata za 2002. godinu u iznosu od 330,67 kn, kamata za 2003. godinu u iznosu od 350,21 kn, te kamata za 2004. godinu u iznosu od 457,06 kn, a prema informacijskom sustavu porezne uprave (list 222.-224. spisa) proizlazi da se odnosi na porezne obveze utvrđene u 2002., 2003. i 2004. godini.

18. Prvostupanjski sud na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja zaključuje da u ovom slučaju nije nastupila apsolutna zastara iz čl. 92. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj: 127/00, 86/01 i 150/02; dalje: OPZ – na snazi od 28. prosinca 2000., s primjenom od 1. siječnja 2001.) od šest godina.

19. Ostalo je neraspravljeno pravno pitanje da li je taj propis mjerodavno materijalno pravo za odlučivanje o prigovoru zastare s obzirom da je dio predmetnih obveza nastao nesporno prije njegova stupanja na snagu (1999. -2000. godine), a koje pravno pitanje je istaknuto kao žalbeni navod.

20. Valja reći da u odnosu na prijavu PDV-a za 1998. i 1999. godinu institut zastare je u području poreznog prava bio reguliran Zakonom o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ broj: 47/95, 106/96, 164/98, 105/99, 54/00 i 73/00) koji odredbom čl. 26. st. 1. tog Zakona u pogledu postupka zastare, upućuje na primjenu odredaba Zakona o porezu na dohodak. Dakle, do donošenja Općeg poreznog zakona institut zastare je u području poreznog prava bio reguliran Zakonom o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj: 109/93, 95/94, 25/95-pročišćeni tekst, 52/95, 106/96, 164/98 i 33/00; dalje: ZPD) i to odredbama čl. od 104. i 105., a relativni rok zastare iznosio je pet godina, dok je apsolutna zastara nastupala nakon isteka deset godina (čl. 105. st. 5. ZPD-a), a prema čl. 106. ZPD-a, propisi o zastari potraživanja, ako nisu u suprotnosti s tim Zakonom, primjenjuju se i na zastaru prava utvrđivanja i naplate poreznih obveza. Pritom pravilno žalitelj navodi da podnošenjem prijedloga za otvaranje stečajnog postupka nad Salonit d.d. u stečaju koji je podnesen 25. siječnja 2002., nije došlo do prekida tijeka relativne zastare jer se tijek zastare prekida svakom službenom radnjom poreznog tijela usmjerenom na utvrđivanje ili naplatu poreza, ali prijedlogom za pokretanje stečajnog postupka, tijek zastare se ne prekida. Međutim, navedeno nije od utjecaja i neovisno o tome što je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo pozivajući se na odredbe Općeg poreznog zakona u vezi porezne obveze nastale 1999. i 2000. godine, pravilno je odbio prigovor zastare i u odnosu na ova potraživanja jer nije protekao relativni petogodišnji rok u odnosu na zastaru prava utvrđivanja i naplate ovih poreznih obveza kao niti apsolutni rok zastare od deset godina prema ranije važećem propisu.

21. Nadalje, u odnosu na porezne obveze nastale nakon 2021. godine valja reći da je odredbom čl. 90. OPZ-a propisan relativni rok zastare od tri godine računajući od dana kada je zastara počela teći, dok je odredbom čl. 92. OPZ-a propisana apsolutna zastara koja nastupa za šest godina računajući od dana kada je zastara počela prvi put teći. Pri tome, prekid zastare propisan odredbom čl. 91. OPZ odnosi se samo na relativnu zastaru iz čl. 90. OPZ-a te ne utječe na tijek apsolutne zastare iz čl. 92. OPZ-a iz porezno-dužničkog odnosa.

22. U konkretnom slučaju, ovaj sud dijeli mišljenje prvostupanjskog suda da apsolutni rok zastare od deset (čl. 105. st. 5. ZPD-a) i šest godina (92 OPZ-a) nije protekao računajući od najstarije (i dr.) obveze po osnovi PDV za 1998. godinu, koja je počela teći 1. siječnja 1999. do podnošenja prijave u stečajnom postupku 23. srpnja 2004.

23. Prema stajalištu ovog žalbenog suda, pravilno je prvostupanjski sud na utvrđivanje nastupanja zastare naplate potraživanja tužitelja koje je nastalo nakon 2001. godine primijenio odredbe Općeg poreznog zakona, budući da je odredbom čl. 1. OPZ-a propisano da taj Zakon uređuje odnos između poreznih obveznika i poreznih tijela koja primjenjuju propise o porezima i drugim javnim davanjima, ako posebnim zakonima o pojedinim vrstama poreza i drugim javnim davanjima nije uređeno drugačije i predstavlja zajedničku osnovu poreznog sustava.

24. Sud nalazi da zastara prava na utvrđivanje obveze poreza nije mogla početi teći prije nego je porezni obveznik prijavio nastanak porezne obveze, odnosno prije nego je porezno tijelo na drugi način saznalo za nastanak porezne obveze, što se u ovom slučaju za ranije navedene pojedinačne slučajeve dogodilo u razdoblju od 1. siječnja 1999. do 1. veljače 2005., pa kako je navedeno potraživanje prijavljeno u stečajnom postupku 23. srpnja 2004. to nije protekao relativni rok zastare. Po mišljenju ovog suda, odlučno je da li je apsolutna zastara nastupila do trenutka prijave tražbine u stečajnom postupku koju je priznao stečajni upravitelj, a osporio jedan od stečajnih vjerovnika, a daljnji tijek vremena se ne može računati jer tužitelj nakon otvaranje stečajnog postupka ne može više ostvarivati i izvršavati samostalno svoju tražbinu izvan stečajnog postupka i skupnoga namirenja svih stečajnih vjerovnika stečajnoga dužnika.

25. U pogledu spornih činjenica vezanih za tuženikov navod da je tužiteljeva tražbina prestala građanskopravnim prijebojem prije nastupanja pravnih posljedica otvaranje stečajnog postupka, prvostupanjski sud je utvrdio uvidom u sadržaj dopisa Salonit d.d. od 18. svibnja 2004. da je taj dopis naslovljen kao: „Predmet: refundacija troškova iz osnova azbestoze“. Tim dopisom je Salonit d.d. Vranjic, obavijestio Republiku Hrvatsku, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva o: 1. isplaćenim oštetnim zahtjevima (glavnica, kamata, parnični troškovi) u iznosu od 17.590.809,71 kn, 2. obveze koje su nastupile, a još nisu plaćene (glavnica, kamate, parnični trošak) u iznosu od 2.865.668,76 kn, 3. ostali troškovi profesionalnog oboljenja u iznosu od 6.676.063,31 kn, odnosno sveukupno iznos od 27.132.541,79 kn, sa zamolbom da se navedeni iznos uplati u korist Ministarstva financija temeljem obveza Salonita d.d. po osnovu PDV-a, u vezi preuzetih obveza od strane države.

26. Ovaj sud dijeli stajalište prvostupanjskog suda da se predmetni dopis od 18. svibnja 2004. ne može smatrati izjavom o prijeboju, kao mogući način prestanka obveze u smislu odredbe čl. 336. ZOO/91 jer prijeboj ne nastaje čim se steknu uvjeti za to, ipso iure, nego je potrebno da jedna strana izjavi drugoj da vrši prijeboj u smislu odredbe čl. 337. ZOO/91. Dakle, navedeni dopis od 18. svibnja 2004. ne daje zaključak da se radi o jednostranoj izjavi volje o namjeravanom prebijanju koju je izjavio dužnik samoinicijativno zahtijevajući od vjerovnika da se njihova međusobna potraživanja prebiju.

27. Žalbeni navod da je Ministarstvo financija dopisom 15. lipnja 2004. (list 106. spisa) dalo uputu Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu da povuče prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad Salonitom d.d. ne osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nedokazanoj tvrdnji o prestanku obveze tužitelja prijebojem jer se u toj uputi ništa ne govori o prijeboju ili bilo kakvom načinu prestanka obveze. Okolnost da tuženik nije evidentirao dug u svojim poslovnim knjigama također je irelevantna, kao i okolnost da nije javno objavljeno da je tuženik na listi dužnika Porezne uprave. Iz mišljenja Ministarstva gospodarstva od 5. siječnja 2005. (list 104.-105. spisa) proizlazi da to ministarstvo u okviru rješavanja problematike naknade štete u svezi azbestoze predlaže Vladi Republike Hrvatske da se izvrši prijeboj međusobnih potraživanja koje ima Ministarstvo financija od društva Salonit za neplaćeni PDV iz 2001. i 2002. godine s potraživanjem Salonita po osnovi priznavanja države za obveze i odgovornost isplate sudskih presuda oboljelih od azbestoze. Dakle, jasno proizlazi da se radi o mišljenju, a ne o jednostranoj izjavi volje, pa u nedostatku drugih dokaza koji bi upućivali da je Vlada Republike Hrvatske prihvatila to mišljenje i dala obvezujuću izjavu o prijeboju ili da je to učinilo nadležno Ministarstvo financija, za zaključiti je da su opisani žalbeni navodi neosnovani.

28. Konačno, u pogledu osporavanja činjeničnih utvrđenja vezano za visinu i dospijeće tužiteljeve tražbine, dopunskim nalazom i mišljenjem sudskog vještaka Ante Škare od 5. veljače 2008. (list 207.-224. spisa) koje je učinjeno uvidom u isprave u spisu i uvidom u računalni sustav Porezne uprave, utvrđeno je da se knjiženja poreznih obveza tuženika (glavnica, uplata i izračun zakonskih zateznih kamata) u knjigovodstvu Porezne uprave –Ispostava Solin mogu motriti vjerodostojnima te da iznosi glavnica duga s kamatama odgovaraju iznosu tužiteljeve prijavljene tražbine. Na tuženikove primjedbe glede tri uplate (22. travnja 2005., 27. travnja 2005 i 13. svibnja 2005.) vještak je odgovorio dopunom nalaza i mišljenja od 3. listopada 2008. te dopunom od 13. listopada 2008. čime je utvrdio iznose glavnica po pojedinoj osnovi i provjerio ispravnost obračuna kamata. Kako je tijekom postupka tuženik tvrdio da je izvršio uplate na koje se poziva, upravo je na tuženiku teret dokaza te činjenice. Na navedeno je ukazano i rješenjem ovog suda poslovni broj Pž-1516/09 od 1. rujna 2009. Tuženik na okolnost izvršenih uplata u ukupnom iznosu od 436.707,92 kn nije predlagao nikakve dokaze. Stoga je neosnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

29. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. valjalo odbiti kao neosnovane žalbu tuženika i žalbu umješača na strani tuženika.

30. Tuženik, u čije ime i za čiji račun nastupa osporavatelj stečajna masa Rostum d.o.o. u stečaju, Zagreb, (ranije Katran d.d.), u cijelosti je izgubio spor te tužitelju pripada pravo na naknadu troškova postupka. Prilikom odmjeravanja troškova potrebno je utvrditi vrijednost predmeta spora. Tužitelj je postavio nenovčani tužbeni zahtjev na utvrđenje te se u tom slučaju kao mjerodavna uzima vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio sukladno odredbi čl. 40. st. 2. ZPP-a, a tužitelj ju je naznačio u iznosu od 25.571.130,84 kn. Prema odredbi čl. 180. SZ-a, u parnici radi utvrđivanja tražbine koja glasi na određenu svotu novca, visina predmeta spora jednaka je toj naznačenoj svoti. Tuženik nije prigovarao tako određenoj vrijednosti predmeta spora. U ponovljenom postupku, nakon ukidne odluke ovog suda poslovni broj Pž-1516/2009. od 1. rujna 2009., kojom je prvostupanjski sud bio upućen provjeriti odlučne činjenice radi utvrđenja vrijednosti predmeta spora sukladno odredbi čl. 182. st. 2. SZ-a, prvostupanjski sud je raspravnim rješenjem s ročišta od 2. veljače 2022. kao vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari odredio iznos od 50.000,00 kn, a nakon ocijene očitovanja stečajnog upravitelja iz podneska od 8. svibnja 2013. kako smatra da tužitelj prilikom razdiobe stečajne mase može očekivati najviše nekoliko desetina tisuća kuna.

31. Naime, određivanje vrijednosti predmeta spora po službenoj dužnosti (dalje: vps) sukladno odredbi čl. 40. st. 3. ZPP-a moguće je samo u dva slučaja: 1. kad je tužitelj naznačio v.p.s. očito suviše visoko ili suviše nisko, sud može po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika provjeriti točnost v.p.s., ali najkasnije na pripremnom ročištu ili, ako nije održano, na prvom ročištu za glavnu raspravu, prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari; 2. tužitelj uopće nije naznačio v.p.s., a sud zbog toga nije vratio tužbu na dopunu ako se tuženik već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, sud je ovlašten sam utvrditi v.p.s. do zaključenja glavne rasprave, ali prije toga je dužan strankama omogućiti da se o tome izjasne (načelo saslušanja stranaka).

32. Međutim, moguće je određivanje v.p.s. prema odredbama drugih, posebnih zakona (primjerice: čl. 363.a ZTD-a) kao i prema odredbi čl. 180. st. 2. SZ-a („Narodne novine“ broj: 44/96, 29/99, 129/00 i 123/03). U parnicama radi utvrđenja tražbina vjerovnika ili radi utvrđenja osnovanosti osporavanja tražbina prijavljenih u stečajnim postupcima koji su pokrenuti prije stupanja na snagu Novele Stečajnog zakona iz 2006. (29. srpnja 2006.) parnični sudac vrijednost predmeta spora mora odrediti prema iznosu koji se za tu tražbinu može očekivati pri razdiobi stečajne mase.

33. Prema odredbama općeg zakona u konkretnoj procesnoj situaciji, gdje je tužitelj naznačio v.p.s. kojoj tuženik nije prigovarao i upustio se u raspravljanje o glavnoj stvari, prvostupanjski sud nije bio ovlašten sam utvrditi v.p.s. na ročištu glavne rasprave, ali je to trebao učiniti prema posebnoj odredbi tada važećeg posebnog, Stečajnog zakona (lex specialis derogat legi generali).

34. Zbog toga je neosnovana tužiteljeva žalba u pogledu odbijajućeg dijela troškova postupka (1.887.000,00 kn) i valjalo ju je kao neosnovanu odbiti na temelju odredaba čl. 380. t. 2. u vezi s čl. 378. st. 2. i čl. 167. st. 1. ZPP-a.

35. Nadalje, u smislu određenja iz čl. 178. st. 2. SZ-a stečajni vjerovnik je osporavanjem tražbine koju je u stečajnom postupku priznao stečajni upravitelj, nastavio ovu parnicu u ime i za račun stečajnog dužnika. Time je ujedno na sebe preuzeo i odgovornost za ishod parnice glede obveze plaćanja parničnih troškova u slučaju gubitka parnice. U situaciji kada osporavanjem tražbine od strane stečajnog vjerovnika (a priznate po stečajnom upravitelju) dođe do promjene u zastupanju stečajnog dužnika u parnici, kao što je u konkretnom slučaj, takva se parnica nastavlja i vodi isključivo radi ustrajanja na osporavanju tužbenog zahtjeva, ali od strane stečajnog vjerovnika, kao posebnim zakonom uspostavljenog zakonskog zastupnika stečajnog dužnika. Stoga osporavatelj snosi i odgovornost za troškove te incidentalne parnice ukoliko njen ishod bude nepovoljan za stečajnu masu. Pravilno tužitelj u žalbi navodi da je na temelju odredbe čl. 156. st. 2. ZPP-a trebalo odrediti da osporavatelj snosi troškove ove parnice po osnovi krivnje. Na takav zaključak upućuje i analogno tumačenje odredbe čl. 181. st. 3. SZ-a, koja isključuje mogućnost da troškovi parnice koju su vodili stečajni vjerovnici bez sudjelovanja stečajnog upravitelja terete stečajnu masu ukoliko osporavatelj ne uspije u takvoj parnici.

36. Zato je, sukladno žalbenim tvrdnjama tužitelja, upravo osporavatelj kao zastupnik po zakonu tuženika, u smislu određenja iz čl. 178. st. 2. SZ-a u vezi s čl. 156. st. 2. ZPP-a, u obvezi prema tužitelju za nastali parnični trošak i to u visini pravilno odmjerenih troškova sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a pa je i tuženikova žalba u pogledu obveze snošenja troškova osnovana, zbog čega je na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a valjalo preinačiti odluku o troškovima postupka i odlučiti kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude.

Zagreb, 23. svibnja 2022.

Predsjednica vijeća

Jagoda Crnokrak