Poslovni broj: 10 UsI-3503/21-6

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Danijeli Čipčić Buzov, sucu pojedincu, te Nataši Rogošić, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja V. L. iz S.,

T. .., zastupan po opunomoćenicima iz Odvjetničkog društva Lj. –

V. & partneri, S., S. ., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Drugostupanjski disciplinski sud, Zagreb, U. g. V. .,

zastupanog po službenoj osobi D. J., radi teže povrede službene dužnosti,

nakon neposredne i javne rasprave zaključene 13. svibnja 2022. u prisutnosti zamjenice opunomoćenika tužitelja H. M., odvjetničke vježbenice OD Lj. – V. & partneri iz S. i opunomoćenika tuženika, 23. svibnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Drugostupanjskog disciplinskog suda, Klasa: UP/II-114-04/21-02/41, Urbroj: 511-01-158-21-5 od 24. rujna 2021. i rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja S., Klasa: UP/I-114-04/20-02/363, Urbroj: 511-01-158-21-8 od 12. veljače 2021., te vraćanja predmeta na ponovni postupak.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. U pravodobnoj tužbi tužitelj pobija zakonitost rješenja tuženika Klasa: UP/II- UP/II-114-04/21-02/41, Urbroj: 511-01-158-21-5 od 24. rujna 2021. (dalje: drugostupanjsko rješenje) i rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog sudovanja S., Klasa: UP/I-114-04/20-02/363, Urbroj: 511-01-158- 21-8 od 12. veljače 2021. (dalje: prvostupanjsko rješenje).

2. Drugostupanjskim rješenjem je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja kao neosnovana.

3. Prvostupanjskim rješenjem se tužitelj, policijski službenik, utvrđuje odgovornim da je dana 22. lipnja 2020., oko 19,00 sati, na kolniku ceste D8 U S., predio S., zatečen od strane policijskih službenika Postaje prometne policije

S., u vrijeme kada nije obavljao službu, u činjenju prekršaja iz članka 199. stavka 8.

Zakona o sigurnosti prometa na cestama jer je upravljao osobnim automobilom marke "M.", registarskih oznaka .. … .., s koncentracijom od 1,95 g/kg alkohola u organizmu, zbog čega je po navedenim policijskim službenicima uz Naredbu o smještaju u posebnu prostoriju do prestanka djelovanja opojnog sredstva, dana 20.

lipnja 2020. oko 19,30 sati smješten u prostorije za zadržavanje Policijske uprave splitsko-dalmatinske iz koji je pušten dana 23. lipnja 2020., oko 05,00 sati, prilikom čega mu je zbog navedenog prekršaja, uz Naredbu o određivanju mjere opreza izrečena zabrana upravljanja vozilom "B" kategorije i izdan prekršajni nalog kojim mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 10.000,00 kuna, pa je time počinio težu povredu službene dužnosti iz članka 96. stavka 1. točke 1. Zakona o policiji (Narodne Novine, broj: 34/2011, 130/2012, 89/2014, 151/2014, 33/2015, 121/2016, 66/2019, dalje: Zakon o policiji) opisanu kao "nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada šteti ugledu policije", te mu se temeljem članka 110. stavka 2. točke 5. Zakona o policiji, izriče disciplinska kazna – prestanak državne službe uz rok kušnje od četiri (4) mjeseca, s tim da se kazna neće izvršiti pod uvjetom da policijski službenik u tom roku ne počini novu tešku povredu službene dužnosti.

4. Tužitelj u tužbi kojom pobija zakonitost osporenog drugostupanjskog i prvostupanjskog rješenja iz razloga povrede pravila upravnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i nepravilne primjene materijalnog prava, navodi kako činjenično stanje nije u dovoljnoj mjeri utvrđeno dakle prvostupanjsko tijelo ponovno posve paušalno donosi rješenja kojima se samo stvaraju troškovi; kako tužitelju nije omogućeno sudjelovanje u prvostupanjskom postupku poradi čega da je i prvostupanjsko rješenje nezakonito; da je predmetno rješenje u direktnoj suprotnosti sa odredbom čl. 30. Zakona o općem upravnom postupku, a kojim člankom je regulirana materija izjašnjavanja stranke, koje je propisano: "U postupku se stranci mora omogućiti izjašnjavanje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje upravne stvari."; da se bez prethodnog izjašnjavanja stranke postupak može provesti samo ako se usvaja zahtjev stranke ili ako odluka u postupku nema negativan učinak na pravne interese stranke. Iz provedenog postupka da je sasvim jasno kako tužitelju nije omogućeno izjašnjavanje o bilo kojoj činjenici, okolnosti ili pravnom pitanju koje je važno za rješavanje ove pravne stvari, a evidentno je kako odluka ima negativan učinak na pravne interese stranke. Istim rješenjem da je povrijeđeno i jedno od osnovnih načela Zakona o općem upravnom postupku tj. načelo saslušanja stranke, obzirom kako podnositelju žalbe nije dana mogućnost da se tijekom postupka očituje o činjenicama o kojima ovisi pravilna primjena materijalnog prva, odnosno pravilno i potpuno utvrđenje činjeničnog stanja. Dakle da se radi o najosnovnijem načelu upravnog postupka štoviše o načelu koje je poznato još u rimskom pravu: audiatur et altera pars! Uz to se navodi kako je pobijano rješenje u protivnosti s člankom 98. st. 5. Zakona o općem upravnom postupku jer isto ne sadrži točno utvrđeno činjenično stanje tj. Nema valjanih razloga koji su bili odlučujući pri ocjeni pojedinih dokaza i ne vidi se čime se prvostupanjsko tijelo vodilo pri donošenju odluke. Tužitelj prvotno ističe kako nije počinio djelo koje mu se stavlja na teret. Isti je na predmetni prekršajni nalog uložio i prigovor, o kojem još nije odlučeno, pa je stoga nejasno kako je mogao biti proglašen krivim u ovom disciplinskom postupku kad u prekršajnom postupku nije ni donesena odluka. Iz cjelokupno provedenog postupka proizlazi da policijski službenici nisu pravilno očitali koncentraciju alkohola, obzirom da nisu rukovali uređajem za utvrđivanje prisutnosti alkohola na način kako je to propisano od strane proizvođačem, a što se već u više slučajeva znalo dogoditi. Nadalje, policijski službenik je u zapisniku odbio navesti svjedoke koji su bili prisutni sa žaliteljem prilikom alkotestiranja što također čini navedeni zapisnik nevaljalim. Naime, navedeni svjedoci nisu bili ispitani ni u ovom postupku, a isti imaju direktna saznanja o predmetnom događaju, kao što nije ispitan ni policijski službenik koji je postupao kritične prigode, niti svjedoci koji su bili na večeri u restoranu "E." netom prije predmetnog događaja. Dakle, jasno je kao nije izveden ni jedan dokaz koji je predložio tužitelj što ga automatski stavlja u podređen položaj u postupku, međutim jasno je također kako nema ni jednog dokaza da bi tužitelj počinio djelo koje mu se stavlja na teret pa je stoga nužno istoga osloboditi bilo kakve odgovornosti. Nadalje, iz predmetnog rješenja proizlazi da je tužitelj odgovoran za počinjeno djelo, dakle istom se stavlja na teret nešto za što nije ni prekršajno ni kazneno osuđen, dakle presumira se krivnja i odgovornost istog. Takvi zaključci su u najmanju ruku preuranjeni i ničim potkrepljeni, Svakako, nije jasno na temelju čega je činjenično stanje utvrđeno onako kako jest obzirom kako, ne proizlazi da bi bilo koji valjani dokaz na okolnost odgovornosti tužitelja za predmetno djelo bio izveden u ovom postupku. Podredno se predlaže sudu izreći blažu kaznu tužitelju obzirom kako isti već gotovo 30 godina radi kao policijski službenik godišnjim ocjenama je ocjenjivan kao uspješan i dobar, a isti je otac četvoro djece pa je stoga izrečena novčana kazna previsoka te kao takva ugrožava životnu egzistenciju kako tužitelja, tako i njegove obitelji. Također se navodi da čak i da je tužitelj počinio predmetno djelo, nije bilo štetnih posljedica i ugrožavanja sigurnosti prometa niti namjere počinjenja. Jasno je kako se radi o krajnjoj i drakonskoj kazni i to za djelo za koje u postupku ni na koji način nije utvrđeno da je žalitelj počinio. Nije jasno zašto se obzirom na sve navedene okolnosti donosi takvu kaznu, obzirom kako se radi o praktički krajnjoj i najtežoj kazni prestanka državne službe. Ističe se i kako je disciplinski sud nezakonito proveo disciplinski postupak protiv tužitelja, a sve obzirom kako je isti morao prekinuti postupak do okončanja prekršajnog postupka obzirom kako je jedino prekršajni sud nadležan prema odredbama prekršajnog zakona odlučiti o krivnji za prometni prekršaj koji se tužitelju stavlja na teret kao teža povreda disciplinske odgovornosti u disciplinskom postupku. Pogotovo nije bilo razloga da se zaključi disciplinski postupak i donese odluka obzirom kao nije prijetila zastara postupka, te da nije donesena niti prvostupanjska presuda u prekršajnom postupku.

Naime, općepoznata činjenica je da alkotestiranje uređajem alkometrom nije mjerodavno za utvrđivanje alkoholiziranosti vozača već je samo preliminarno ispitivanje koje se mora utvrditi u prekršajnom postupku ili pak analizom krvi i urina što u slučaju tužitelja nije učinjeno. Dakle, u prekršajnom postupku se treba provesti niz dokaza da bi se utvrdio navedeni prometni prekršaj kao : je li policijski službenik obučen za ispravno rukovanje alkometrom; je li alkometar bio ispravan odnosno ima li certifikat ispravnosti; je li alkotester korišten sukladno uputama izdanim od strane proizvođača, koje se dostavljaju u prilogu, odnosno 30 minuta nakon zadnjeg konzumiranja alkohola od strane tužitelja, te je li tužitelj tražio uzimanje krvi i urina radi vještačenja prisutnosti alkohola (ispitivanje svjedoka na te okolnosti). Stoga tužitelj smatra da činjenično stanje nije niti pravilno niti potpuno utvrđeno, te da je u više navrata došlo do pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da upravo podnositelj zahtjeva treba nedvojbeno dokazati povredu službene dužnosti koja činjenica ne proizlazi iz sranja spisa jer nema obilježja bilo kakve teže povrede službene dužnosti. Slijedom navedenog tužitelj predlaže donijeti presudu kojom se ukida drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje i predmet vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, te da tuženik naknadi tužitelju troškove upravnog spora.

5. Tuženik u odgovoru na tužbu, u bitnom, navodi da tužitelj u tužbi ponavlja prigovore koje je isticao i u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja, a koje je tuženik detaljno, jasno i argumentirano odbio, pa se radi izbjegavanja ponavljanja, upućuje na obrazloženje drugostupanjskog rješenja. Nadalje, navodi da se protivi prijedlogu za saslušanje tužitelja na raspravi iz razloga jer se isti tijekom upravnog postupka očitovao o djelu, na raspravi se putem opunomoćenika očitovao o zahtjevu i dokaznim sredstvima, a činjenično stanje je nesporno utvrđeno pa se navedeni prijedlog ukazuje kao suvišan odnosno nevažan. Budući da je tužitelj nesporno ostvario obilježja teže povrede službene dužnosti, za što mu je izrečena odgovarajuća kazna, predlaže se sudu tužbu odbiti kao neosnovanu.

6. U sporu je održana rasprava 13. svibnja 2022., a čime je strankama, kao i dostavom navedenih podnesaka, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21 ; dalje ZUS) dana mogućnost da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na kojoj zamjenica opunomoćenika tužitelja izlaže i predlaže kao do sada, a opunomoćenik tuženika ostaje pri odgovoru na tužbu, te predlaže zaključiti raspravu i odbiti tužbeni zahtjev.

7. U dokaznom postupku sud je pregledao cjelokupnu dokumentaciju sadržanu u spisu upravnoga spora, kao i cjelokupnu dokumentaciju sadržanu u spisu upravnog tijela koji je dostavljen uz odgovor na tužbu.

8. Sud je odbio dokazni prijedlog za saslušanjem tužitelja kao stranke i pribavom spisa predmeta prekršajnog postupka, kao suvišno i nepotrebno, držeći da se pravilna i zakonita odluka može donijeti na temelju podataka spisa predmeta ocjenom dokaza sadržanih u istom.

9. Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

10. Tužitelj je po opunomoćeniku na ročištu za raspravu popisao troškove upravnog spora, dok tuženik nije popisao trošak.

11. Nakon razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja u smislu odredbe članka 55. stavka 3. ZUS-a, prema ocjeni ovog suda, tužbeni zahtjev nije osnovan.

12. Predmet ovog spora u smislu odredbe članka 3. ZUS-a je ocjena zakonitosti osporenog drugostupanjskog i prvostupanjskog rješenja.

13. Među strankama je sporno je li tužitelj kao policijski službenik, počinio težu povredu službene dužnosti iz članka 96. stavka 1. točka 7. Zakona o policiji opisanu kao „nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada šteti ugledu policije" na način kako mu se to stavlja na teret osporenim prvostupanjskim rješenjem, a koje je potvrđeno osporenim drugostupanjskim rješenjem.

14. Odredbom članka 93. Zakona o policiji propisana je odgovornost policijskih službenika za povrede službene dužnosti, pa je tako stavkom 1., istog članka, propisano da policijski službenik odgovara za povredu službene dužnosti ako povjerene poslove i zadatke ne obavlja savjesno, stručno i u predviđenim rokovima, ako se ne pridržava Ustava, zakona, drugih propisa i pravila o ponašanju za vrijeme službe ili izvan službe kada šteti ugledu službe. Stavkom 2. istog članka je propisano da policijski službenik odgovara za povrede službene dužnosti ako je povredu učinio namjerno ili iz krajnje nepažnje.

15. Odredbom članka 96. stavka 1. točke 7. Zakona o policiji propisano je da je teža povreda službene dužnosti nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada šteti ugledu policije.

16. Odredbom članka 97. stavka 2. Zakona o policiji je propisano da za teže povrede službene dužnosti postupak vodi i odluku donosi disciplinski sud.

17. Odredbom članka 100. stavka 1. Zakona o policiji je propisano da se postupak zbog povrede službene dužnosti provodi na temelju odredbi ovoga Zakona i Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika, a u onim pitanjima koja nisu uređena ovim propisima, da se primjenjuju odredbe zakona kojima se uređuje opći upravni postupak.

18. Odredbom članka 102. Zakona o policiji je propisano da policijski službenik protiv kojeg je pokrenut disciplinski postupak ima pravo sudjelovati u tom postupku, očitovati se o dokazima, predlagati dokaze i iznijeti očitovanje o predloženim i izvedenim dokazima. Stavkom 2. istog članka, je propisano da policijski službenik u disciplinskom postupku ima pravo na branitelja koji u tom postupku ima položaj opunomoćenika.

19. Nadalje, odredbom članka 107. stavka 1. istog Zakona, je propisano da se u postupku zbog teže povrede službene dužnosti mora provesti usmena rasprava, a da se policijskom službeniku protiv kojeg je pokrenut disciplinski postupak, mora pružiti mogućnost da na toj raspravi sudjeluje. Stavkom 2. istog članka propisano je da se rasprava može održati i bez nazočnosti policijskog službenika protiv kojeg se vodi disciplinski postupak ako je policijski službenik uredno pozvan, a pozivu se nije odazvao niti je svoj nedolazak opravdao.

20. Odredbom članka 110. stavka 2. Zakona o policiji propisano je da za teže povrede službene dužnosti mogu se izreći sljedeće kazne: 1. novčana kazna u mjesečnom iznosu do 20% od posljednje plaće koja mu je isplaćena za puni mjesec proveden na radu, na vrijeme od 1 do 6 mjeseci, 2. zaustavljanje promicanja u zvanju od 2 do 4 godine, 3. zaustavljanje napredovanja u službi u trajanju od 2 do 4 godine, 4. premještaj na drugo radno mjesto iste ili niže složenosti poslova istog stupnja obrazovanja, 5. uvjetna kazna prestanka državne službe, 6. prestanak državne službe.

21. Nadalje, odredbom članka 111. stavka 1. Zakona o policiji je propisano da se pri određivanju vrste kazne uzimaju u obzir težina počinjene povrede i nastale posljedice, stupanj odgovornosti policijskih službenika, okolnosti u kojima je povreda počinjena te olakotne i otegotne okolnosti na strani policijskih službenika.

22. Odredbom članka 17. stavka 1. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika (Narodne novine, broj: 141/11) propisano je da Disciplinski sud može odlučiti: 1. da prijavljeni policijski službenik nije odgovoran za težu povredu službene dužnosti, 2. da je prijavljeni policijski službenik odgovoran za težu povredu službene dužnosti u cijelosti ili djelomice te mu izreći kaznu.

23. Iz podataka spisa predmeta je razvidno da je predmetni upravni postupak pokrenut u povodu zahtjeva načelnika Policijske uprave splitsko-dalmatinske za pokretanje postupka zbog teže povrede službene dužnosti protiv tužitelja radi teže povrede službene dužnosti iz članka 96. stavka 1. točke 7. Zakona o policiji.

24. Obzirom na podatke spisa predmeta, a imajući u vidu naprijed citirane odredbe, po ocijeni ovog suda, osporenim drugostupanjskim i prvostupanjskim rješenjem, uz obrazloženje koje je istim dano, nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, dok tužbeni prigovori nisu osnovani niti od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari.

25. Prije svega, za navesti je da ovaj sud ne nalazi osnovanim tužbeni prigovor da tužitelju tijekom provedenog upravnog postupka nije omogućeno sudjelovanje u upravnom postupku niti izjašnjavanje o bilo kojoj činjenici, okolnosti ili pravnom pitanju koje je važno za rješavanje predmetne upravne stvari, a čime da je došlo do povrede načela saslušanja stranke i povrede odredbe članka 30. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09; dalje: ZUP).

26. Naime, iz podataka spisa predmeta upravnog tijela, te isprava koje su istom priložene, a osobito iz spisu priležećih zapisnika o usmenim raspravama od 27. siječnja 2021. i od 12. veljače 2021. razvidno je da je usmena rasprava od 27. siječnja 2021. odgođena iz razloga jer je opunomoćenik tužitelja zatražio odgodu iste jer tužitelj nije bio u mogućnosti pristupiti na istu budući da je 26. siječnja 2021. zaprimljen u KBC S. zbog srčanih problema, a o čemu je priložio medicinsku dokumentaciju, te da je održana rasprava 12. veljače 2021. a na koju nije pristupio tužitelj, iako uredno pozvan, međutim da je na istu pristupio opunomoćenik tužitelja, koji je naveo da prijavljeni policijski službenik, ovdje tužitelj, neće pristupiti na usmenu raspravu, ali da je suglasan da se ista održi u njegovoj izočnosti, a na kojoj se tužiteljev opunomoćenik izjasnio da je prijavljeni policijski službenik, ovdje tužitelj, razumio što mu se stavlja na teret predmetnim zahtjevom i da se ne osjeća odgovornim za ono što mu se stavlja na teret. Ujedno se opunomoćenik tužitelja na održanoj raspravi izjasnio da njegov branjenik u cijelosti ostaje pri navodima koje iznio u prigovoru na prekršajni nalog Postaje prometne policije S., koji je dostavljen Prekršajnom sudu u S.. Pored toga, iz podataka spisa predmeta, i to iz spisu priležećeg zapisnika od 24. rujna 2020. je razvidno da je tužitelju prije podnošenja zahtjeva za pokretanje predmetnog disciplinskog postupka dana mogućnost očitovati se u vezi sa terećenom povredom službene dužnosti, te je tužitelj izjavio da je sve već iznio u prigovoru na prekršajni nalog te da će se o svemu očitovati sa svojim opunomoćenikom na raspravi pred disciplinskim sudom.

27. U navedenom, te kako u skladu s odredbom članka 36. stavka 3. ZUP-a radnje koje u postupku poduzima opunomoćenik stranke, u granicama dane punomoći,

imaju isti učinak kao da ih je poduzela sama stranka, to ovaj sud ne nalazi osnovanim navedeni prigovor tužitelja.

28. Nadalje, ne stoji niti prigovor tužitelja da je u predmetnom upravnom postupku činjenično stanje pogrešno utvrđeno, već upravno suprotno, prema ocjeni ovog suda, pravilno je prvostupanjskim rješenjem, a koje je potvrđeno drugostupanjskim rješenjem, tužitelj utvrđenim odgovornim za počinjenje teže povrede službene dužnosti iz članka 96. stavka 1. točke 7. Zakona o policiji na način koji je pobliže opisan u izreci prvostupanjskog rješenja i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, a koje obrazloženje osporenih rješenja u cijelosti kao pravilno prihvaća i ovaj sud.

29. Naime, tuženik i prvostupanjsko tijelo su za svoja utvrđenja sadržana u osporenim rješenjima imali uporište u rezultatima provedenog dokaznog postupka. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjsko tijelo je pravilnom ocjenom svih dokaza pojedinačno i u njihovoj ukupnosti, obrazlažući jasno i argumentirano kojim dokazima i iz kojih razloga je poklonio vjeru, pravilno tužitelja utvrdilo odgovornim za počinjenje teže povrede služnosti iz članka 96. stavka 1. točke 7. Zakona o policiji, a koje obrazloženje kao pravilno i zakonito je u cijelosti prihvatio i tuženik, te prihvaća i ovaj sud.

30. S tim u vezi glede prigovora tužitelja da nije počinio povredu koja mu se stavlja na teret budući je na prekršajni nalog koji mu je izdan izjavio prigovor o kojom još nije odlučeno pa da je stoga nejasno kako je mogao biti oglašen krivim u ovom postupku kada još nije donesena odluka u prekršajnom postupku za ukazati je tužitelju na odredbu članka 93. stavka 3. Zakona o policiji kojom je propisano da je kaznena

,

odnosno prekršajna odgovornost ne isključuje odgovornost za povredu službene dužnosti ako djelo koje je predmet kaznenog ili prekršajnog postupka ujedno predstavlja i povredu službene dužnosti, te na stavak 4. istog članka kojim je propisano da oslobođenje od kaznene, odnosno prekršajne odgovornosti ne pretpostavlja oslobađanje od odgovornosti i za povredu službene dužnosti ako je počinjeno djelo propisano kao povreda službene dužnosti.

31. Dakle, u disciplinskom postupku se odlučuje o postojanju disciplinske odgovornosti policijskog službenika, a ne o njegovoj prekršajnog odgovornosti, pri čemu eventualno postojanje njegove prekršajne odgovornosti ne utječe na odlučivanje o postojanju disciplinske odgovornosti. Stoga, pravilno tuženik u svezi navedenog prigovora (koji je ujedno bio i žalbeni prigovor) se poziva i upućuje na praksu i stav Ustavnog suda Republike Hrvatske koji je iznesen u više odluka, pa tako primjerice i u odluci broj U-III-4798/2010 od 12. lipnja 2014.

32. Nadalje, u pogledu prigovora tužitelja da policijski službenici nisu pravilno očitali koncentraciju alkohola u krvi obzirom da nisu na propisan način rukovali uređajem za utvrđivanje prisutnosti alkohola, te da je Zapisnik o ispitivanju prisutnosti alkohola nevaljan budući da je policijski službenik u zapisniku o alkotestiranju odbio navesti svjedoke koji su bili prisutni sa prijavljenim prilikom alkotestiranja, za navesti je da isti ovaj sud nalazi neutemeljenim.

33. Ovo stoga jer je iz spisu priležećeg zapisnika o ispitivanju prisutnosti alkohola, opojnih droga ili lijekova u organizmu od 22. lipnja 2020. vidljivo da je isti Zapisnik propisno popunjen i potpisan kako od strane policijskog službenika koji je obavio alkotestiranje tako i od strane tužitelja, pri čemu tužitelj nije imao primjedbi na predmetni Zapisnik. Pored toga, navedeni Zapisnik je pročitan i u sklopu dokaznog materijala na usmenoj raspravi održanoj 12. veljače 2021. te opunomoćenik tužitelja nije imao primjedbi na isti. Stoga, ni ovaj sud ne nalazi razloga za sumnju da postupak alkotestiranja nije proveden ispravno i zakonito, dok ovakve prigovore tužitelja drži neosnovanim i usmjerenim isključivo na oslobađanje od odgovornosti, te navod da isti svjedoci nisu ispitani u postupku, ovaj sud nalazi neutemeljenim, tim više jer niti na usmenoj raspravi tužitelj (koji je zastupan po opunomoćeniku) nije predlagao saslušanje svjedoka, niti je ukazano na postojanje takvih svjedoka.

34. S tim u vezi glede prigovora tužitelja da nije izveden niti jedan dokaz koji je predložio tužitelj (ukazujući na potrebu saslušanja službenika koji je postupao kritične prigode, kao i svjedoka koji su bili na večeri u restoranu "E." netom prije događaja), a što ga automatski stavlja u podređen položaj u postupku, za navesti je da tužitelj tijekom provedenog upravnog postupka, niti na održanoj usmenoj raspravi predlagao izvođenje navedenih dokaza, pa stoga ne stoji ovakav prigovor tužitelja.

35. Glede ostalih prigovora tužitelja iznesenih u tužbi (da osporeno rješenje nije u skladu s odredbom članka 98. stavka 5. ZUP-a i dr.), a koji su u suštini identični žalbenim prigovorima, ovaj sud u cijelosti nalazi pravilnim i zakonitim obrazloženje osporenog drugostupanjskog rješenja kojim je dano jasno, valjano i argumentirano obrazloženje glede navedenih prigovora, a koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, pa radi nepotrebnog ponavljanja istog, upućuje se tužitelja na obrazloženje osporenog drugostupanjskog rješenja.

36. Kod ovakvog stanja stvari u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporenih rješenja, upravo suprotno prigovorima tužitelja, nije počinjena povreda pravila postupka, činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno, te je pravilno primijenjen materijalni propis.

37. Naposljetku, za navesti je da je prvostupanjsko tijelo prilikom odlučivanja o vrsti i mjeri kazne imalo u vidu težinu počinjene povrede, nastale posljedice, stupanj odgovornosti, okolnosti u kojima je povreda počinjena, kao i sve olakotne i otegotne okolnosti na strani prijavljenog policijskog službenika, ovdje tužitelja, a sve temeljem članka 111. Zakona o policiji, pa je tako na strani tužitelja utvrdilo postojanje olakotnih okolnosti i to dobre godišnje ocjene i radnu karakteristiku, te činjenicu da je otac četvero djece, dok je kao otegotnu okolnost našlo dosadašnju disciplinsku kažnjavanost tužitelja. Pri tome, pravilno tuženik, a u svezi žalbenog prigovora, koji je ujedno i tužbeni prigovor da u konkretnom slučaju nije bilo ugrožavanja sigurnosti prometa, navodi da sama činjenica vožnje pod utjecajem alkohola nesporno sa sobom nosi ugrožavanje sigurnosti prometa, a posebice u konkretnom slučaju kada je tužitelj upravljao vozilom pod utjecajem alkohola suprotnom kolničkom trakom, te se ovdje radi zapravo o vrlo opasnom ponašanju kojim je tužitelj u velikoj mjeri ugrozio sigurnost drugih sudionika u prometu, kao i samog sebe, a koje ponašanje je apsolutno nedopustivo za policijskog službenika koji je dužan takva i slična ponašanja sprječavati i kažnjavati. Stoga je po ocjeni ovog Suda izrečena disciplinska kazna adekvatna težini počinjene povrede i stupnju odgovornosti tužitelja, ocjenjujući da će kao takva postići svoju svrhu specijalne i generalne prevencije.

38. Slijedom navedenog, po ocijeni ovog suda, pravilno i zakonito je osporeno drugostupanjsko i prvostupanjskog rješenje, dok tužbeni prigovori nisu osnovani niti od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari. Također nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

39. Stoga, valjalo je, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno odlučiti kao u točki I. izreke presude.

40. S obzirom da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev, to je valjalo pozivom na odredbu članka 79. stavka 4. ZUS-a odbiti kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora, a kako je i odlučeno pod točkom II. izreke.

U Splitu 23. svibnja 2022.

S U T K I NJ A

Danijela Čipčić Buzov, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske. (čl. 66. u svezi čl. 70. ZUS-a).

DNA:

- Tužitelju, po opunomoćeniku,

- Tuženiku, uz povrat spisa po pravomoćnosti

- U spis

RJ./

1. Tužitelj oslobođen plaćanja sudskih pristojbi na temelju odredbe članka 11. stavka 1. točke 3. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj 118/18).

2. Spis u kalendar 30 dana.