REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 52 Pž-1161/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivane Mlinarić, predsjednika vijeća, te Raoula Dubravca, suca izvjestitelja i doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P… „D." P., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik V. N., odvjetnik u P., protiv tuženice REPUBLIKA HRVATSKA, OIB ..., koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Puli, Građansko upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-206/2019-45 od 15. siječnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 23. svibnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-206/2019-45 od 15. siječnja 2021. u točkama I. i III. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 13.550,00 kn.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u pobijanoj točki I. izreke nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 834.318,34 kn te u točki III. izreke naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 98.066,25 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose.

2. Tuženica pobija presudu zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. Predlaže da drugostupanjski sud presudu u pobijanom dijelu preinači i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka odnosno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. U bitnom presudu nalazi nedostatno obrazloženom uz sumarno iznesene tvrdnje o pravnoj osnovi spora. Postupanje Uprave nije bilo nezakonito i nepravilno, već je na temelju ovršne isprave pokrenut postupak prisilne naplate utvrđenog javnog duga, a upravo je taj događaj prvostupanjski sud ocijenio kao štetni događaj. Tužiteljev zahtjev dijelom temelji se na odredbi čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine" broj 150/11 i 12/13; dalje: ZSDU). Rješenje o ovrsi Ministarstva kojim je blokiran račun tužitelja bilo je jedino zakonski moguće, pravilno i dopustivo jer tužitelj u zakonom propisanom roku nije podmirio dužni iznos i zbog toga se nije radilo o protupravnom postupanju. Naplata duga u postupku prisilne naplate nema značaj nezakonitog i nedopuštenog postupanja te nema odgovornosti tuženice za štetu u smislu navedene zakonske odredbe. Ukazuje na shvaćanje sudske prakse najvišeg suda prema kojom rješenje Ministarstva samo po sebi ne predstavlja nezakonit i nepravilan rad tijela državne uprave, a to što je rješenje ukinuto ne može se smatrati dovoljnim za utvrđenje odgovornosti tuženice. Prvostupanjski sud nije bio dužan i ovlašten utvrđivati postojanje dogovornosti za naknadu štete neovisno o rezultatima upravnog postupka, a sve s obzirom na to da je građanskopravna odgovornost šira od upravne odgovornosti. Nisu ispunjene sve pretpostavke odgovornosti za štetu jer štetnu radnju ne može predstavljati pokretanje postupka prisilne naplate temeljem ovršne isprave i toj radnji nema protupravnosti. Tužitelj je trebao dokazati da tuženica nije postupala u skladu sa svojim pravima i obvezama i da je to u uzročnoj vezi s njezinim postupanjem odnosno postupanjem tijela ili službenika za koje ona odgovara i da zbog toga tužitelj trpi štetu, a tužitelj nije dokazao postojanje uzročne veze, a njegova tvrdnja da je šteta koju trpi uzrokovana nepravilnim i nezakonitim radom tijela za koje tuženica odgovara ne može imati vrijednost dokaza za suprotno shvaćanje. Sud pojednostavljeno navodi da postoji uzročna veza između nezakonitog i nepravilnog rada tijela državne uprave i otvaranja stečaja jer je tužitelj bio u blokadi upravo uslijed spornog rješenja Ministarstva, a tužitelj je sam podnio prijedlog za otvaranje predstečajnog postupka, ali taj postupak nije okončan već je otvoren stečajni postupak i tužitelj protiv rješenja o otvaranju stečajnog postupka nije podnio žalbu. Stečajni postupak nastavljen je i okončan prihvaćenim stečajnim planom, a troškovi koje tužitelj potražuje bili su korisni za tužitelja jer je nastavio raditi i te se radnje ne mogu tretirati kao štetni događaj jer su išle u prilog tužitelju. Samo pokretanje upravnog spora ne ukazuje na nepravilan i nezakonit rad. U protivnom država bi odgovarala za svaku blokadu računa i pokrenut stečajni postupak u situaciji kad je naknadno pozitivno okončan za dužnika, a da je tome tako država bi za vrijeme trajanja pokrenutog upravnog spora ne bi smjelo pokretati ovršne i stečajne postupke, što nije moguće. Nepravilan i nezakonit rad tijela državne uprave predstavljalo bi svako postupanje kad ovlaštena tijela ne bi provodila postupak prisilne naplate. Tužitelj bi morao dokazati da je šteta koju trpi u uzročnoj vezi s postupanjem tijela i osoba za koje tuženica odgovara, a u konkretnoj situaciji takvog postupanja nije bilo.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbe navode i predlaže žalbu kao neosnovanu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijanu presudu ovaj je drugostupanjski sud ispitao u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 – pročišćeni tekst i 25/13; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Pobijana presuda u nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i sadrži u dovoljnoj mjeri valjane i jasne razloge sukladno odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a i odredbe materijalnog prava kojeg je primijenio odlučujući o zahtjevima tužitelja. U vezi s primjenom odredaba materijalnog prava koje je sud primijenio odlučujući o zahtjevu navodi se da se o dijelu zahtjevu koji se odnosi na naknadu materijalne štete i o kojem je sud odlučio u točki I. izreke presude ne primjenjuje odredba čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO) već je o tome zahtjevu sud prema razlozima obrazloženja odlučio prema odredbi čl. 1045. st. 1. ZOO-a u vezi s čl. 14. ZSDU-a, a razlozi obrazloženja u bitnom ukazuju na postojanje pretpostavki odgovornosti za štetu. Nepravilno sud navodi da tuženica prema čl. 14. ZSDU-a odgovara po kriteriju uzročnosti iako je pravilno ocijenio kumulativno ispunjenje pretpostavki odgovornosti tuženice za nastalu štetu prema odredbi čl. 1045. st. 1. ZOO-a.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete uslijed nepravilnog i nezakonitog rada tijela državne uprave, a odnosi se na nastale troškove stečajnog postupka koji je otvoren zbog tužiteljeve nesposobnosti za plaćanje nastale blokadom računa radi naplate kasnije pravomoćno poništenog rješenja Ministarstva, uprave.

Prema obrazloženju pobijane odluke proizlazi da nisu sporne činjenice da je:

- tužitelj podnio Županijskom državnom odvjetništvu u Puli zahtjev za mirno rješenje spora u ovom predmetu koje je dopisom od 6. ožujka 2019. obavijestilo tužitelja da predmetni zahtjev za mirno rješenje spora smatra u cijelosti neosnovanim;

- da je u postupku koji je prethodio blokadi tužiteljevog računa Ministarstvo financija RH-Uprava, Područni carinski ured Rijeka, donijelo rješenje Klasa: UP/I-471-02/15- 09/10, Ur.broj:513-02-6005/1-15 od 5. svibnja 2015. kojim su obvezali tužitelja da s osnove razlike u naknadi za koncesiju plati iznos od ukupno 2.636.664,62 kn;

- da je na temelju rješenja Ministarstva RH-Uprava, Područni carinski ured Rijeka, Klasa: UP/I-471-02/15-09/10, Ur. broj:513-02-6005/1- 15 od 5. svibnja 2015. Ministarstvo Financija RH-porezna uprava donijelo rješenje o ovrsi Klasa: UP/I-415- 02/2016- 001/4391 Ur.broj:513-07-26-01/16-1 od 2. studenog 2016., radi prisilne naplate iznosa od 2.636.664,62 kn od tužitelja te je na temelju tog rješenja o ovrsi tužitelju blokiran poslovni račun i ovršen je za iznos od 478.787,84 kn;

- da je tužitelj protiv tog rješenja uložio žalbe koje je odbilo Ministarstvo financija RH,

- Samostalni sektor za drugostupanjski postupak rješenjem klasa UP/II-470- 05/15- 01/26 Ur.broj:513-04/15-2 od 16. rujna 2015.;

- da su presudom Upravnog suda u Rijeci poslovni broj Usl-1620/15-25 od 8. prosinca 2017. poništeni rješenje Ministarstva, RH-Uprava, Područni carinski ured Rijeka, Klasa: UP/I-471-02/15-09/10, Ur.broj:513-02-6005/1- 15 od 5. svibnja 2015. i rješenje Ministarstva RH – Samostalni sektor za drugostupanjski postupak klasa UP/II-470-05/15-01/26, Ur.broj:513-04/15-2 od 16. rujna 2015., a presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-1034/18-2 od 9. kolovoza 2018. odbijena kao neosnovana tuženičina žalba i potvrđena presuda Upravnog suda u Rijeci poslovni broj Usl-1620/15-25 od 8. prosinca 2017.;

- da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-zpz 2/2019-10 od 8. siječnja 2020. odbijen kao neosnovan tuženičin zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-1034/18-2 od 9. kolovoza 2018.,

- da je rješenjem Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj St-152/17-12 od 2. svibnja 2017. nad tužiteljem otvoren stečajni postupak, jer je uslijed blokade tužiteljevog računa od 18. studenog 2016. tužitelj bio nesposoban za plaćanje; - da je stečajni upravitelj u stečajnom postupku osporio tražbinu stečajnog vjerovnika Republike Hrvatske u iznosu od 2.964.814,54 kn, pa je rješenjem Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj St-152/17-32 od 1. rujna 2017. upućen da u parnici dokaže osnovanost svog osporavanja te je pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda utvrđeno da je osnovano osporavanje potraživanja tuženice u navedenom iznosu;

- da je rješenjem Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj St-152/17-79 od 17. rujna 2018. (na listu 80.-81. spisa) zaključen stečajni postupak nad tužiteljem nakon što je postalo pravomoćno rješenje o potvrdi stečajnog plana;

- da je provedenim vještačenjem utvrđeno da je šteta koju tužitelj potražuje uzevši u obzir vraćeni iznos naveden u rješenju kojim je tužitelj povukao tužbu u iznosu od 834.318,34 kn i odnosi se na troškove provedenog stečajnog postupka u iznosima utvrđenim rješenjima u tom postupku.

8. Prvostupanjski sud u obrazloženju navodi da je u postupku utvrdio nezakonit i nepravilan rad tijela državne uprave te postojanje izravne uzročne veze između nezakonitog i nepravilnog postupanja i otvaranja stečaja nad tužiteljem te nastale štete koja se odnosi na troškove stečajnog postupka koji su podmireni od strne tužitelja. Pravomoćno poništeno rješenje o ovrsi izravno je prouzročilo nastanak stečajnog razloga nesposobnosti za plaćanje i posljedično troškove stečajnog postupka čime je umanjena imovina tužitelja.

9. Neosnovano žalitelj nepravilnim nalazi shvaćanje prvostupanjskog suda o razlozima nastanka štete navodeći da je postupanje tijela državne uprave bilo zakonito, a nepostupanje po ovršnom rješenju upravljenom na naplatu naknade za koncesiju bilo bi nezakonito s obzirom na ovlasti tijela državne uprave. Sama po sebi prisilna naplata duga po ovršnom rješenju ne predstavlja nezakonito i nedopušteno postupanje, ali se nezakonito i nedopušteno postupanje ostvarilo u postupku donošenja rješenja koje je protivno prisilnom propisu odnosno Zakonu o koncesijama („Narodne novine“ broj 143/12) kako je to određeno naveo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u postupku izvanrednog preispitivanja presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske kojim je odbijena žalba tuženice protiv presude Upravnog suda kojim su poništena sporna rješenja. Za postojanje odštetne odgovornosti za štetu građanima, pravnoj osobi ili drugoj stranci koja nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave moraju biti ostvarene i daljnje pretpostavke da je postupanje ovlaštenog tijela državne uprave u tolikoj mjeri nezakonito ili nepravilno da ukazuje na nesumnjiv pristanak za oštećenjem prava i interesa suprotne strane ili trećega, a koji pristanak mora proizlaziti iz spoznaje da se takvim postupanje očito drugom nanosi šteta. Nema sumnje da postupanje inspekcijskih službi nije moglo imati za posljedicu obvezu tužiteljevog plaćanja koncesijske naknade jer to nije propisano Zakonom o koncesijama (list 232. spisa). Tužitelj je zaključio ugovor o koncesiji pomorskog dobra u svrhu korištenja luke posebne namjene sportske luke Delfin (list 38. do 47. spisa) kojim je utvrđena obveza podmirivanja naknade. Poništenim upravnim rješenjima tužitelju je kao proračunskom obvezniku utvrđena naknada neobračunate i neuplaćene obveze na ime naknade za koncesiju za korištenje pomorskog dobra u svrhu gospodarskog korištenja luke posebne namjene luke nautičkog turizma za koju je naknada znatno veća. Takvo postupanje, s obzirom na prihode tužitelja koji su godišnje iznosili znatno manji iznos od naknade koja je trebala biti naplaćena u postupku prisilne naplate, pokraj činjenice da je takvo utvrđivanje naknade u potpunosti nezakonito, bilo je upravljeno na onemogućavanje obavljanje djelatnosti za koju tužitelj ima koncesiju i za koju je podmirivao naknadu i naknadu štete. Samovoljnim utvrđivanjem naknade protivno zakonu očitovala se nezakonitost i nepravilnost u postupanju propisana odredbom čl. 14. ZSDU-a. Davatelj koncesije trebao je jedino i isključivo postupiti sukladno zaključenom ugovoru i oduzeti koncesiju ako postoje razlozi za oduzimanje koncesije ugovoreni čl. 11. Ugovora. Nepostupanje nadležnih tijela u skladu sa zaključenim ugovorima i samim zakonom ukazuje na jasnu neravnopravnost pravnih osoba i građana u pravnim odnosima s tim tijelom, pa su posljedice takvih postupanja sankcionirane navedenom zakonskom odredbom. Državna tijela kao druga ugovorna strana moraju poštivati pravni sustav, a ne koristiti ga protivno smislu i sadržaju propisa koje donose i koje moraju primjenjivati u odnosima s pravnim osobama i građanima. Nezakonito postupanje je s obzirom na stanje spisa i dovelo do stečaja tužitelja koji je zaključen s obzirom na prihvaćen stečajni plan. Žalitelj ne spori da tužitelj do sporne blokade računa nije imao problema sa sposobnošću za plaćanje, a njegove tvrdnje da su troškovi koje tužitelj potražuje bili na korist tužitelju su neosnovane. Stečaj nije redovno stanje stvari bez obzira što je u konkretnoj situaciji okončan prihvaćanjem stečajnog plana, već je izvanredna situacija kojom nastaju posljedice za dužnika pa tako i materijalne obveze koje očigledno ne bi nastale da stečaj nije bio otvoren. Tijelo državne uprave je jednostavno koristilo svoje zakonske ovlasti i donijela rješenje koje je bilo protivno samom zakonu kojeg je donio zakonodavac, a takvo postupanje nije dopustivo bez snošenja određenih posljedica u ovoj situaciji izraženoj prihvaćenim iznosom tuženog zahtjeva koji se odnose na nastale troškove kao posljedicu nezakonitog postupanja. Za postojanje javnopravne odgovornosti države za štetu u smislu čl. 14. ZSDU-a moraju biti kumulativno ispunjene slijedeće pretpostavke: a) nezakoniti ili nepravilan rad tijela državne uprave: b) postojanje štete koja je nastala zbog toga i c) uzročna veza između nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete. Pritom se uzročnost u ovom slučaju shvaća tako da šteta mora biti neposredna posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave, što znači da ona ne bi nastala da takvog rada njega nije bilo (tipična posljedica). Sve navedene pretpostavke prvostupanjski je sud pravilno utvrdio u ovom postupku. Posljedično neosnovani su žalbeni razlozi tuženice.

10. Pravilno je prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a odlučio o troškovima postupka uzevši u obzir i da je tužitelj nakon što je tuženik djelomično udovoljio zahtjev povukao tužbu u tom iznosu o čemu je odlučio sukladno odredbi čl. 158. st. 1. ZPP-a, određeno navodeći koji su troškovi i u kojem iznosu i u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (objavljena u „Narodnim novinama“ broj: 142/12, 103/14 i 107/15) bili potrebni tužitelju za vođenje parnice. Troškovi odgovora na žalbu nisu bili potrebni tužitelju za vođenje parnice i u odnosu na njih odlučeno je sukladno odredbi čl. 155. u skladu s čl. 166. st. 1. ZPP-a.

11. Sukladno odredbi čl. 368. st. 2. ZPP-a presuđeno je kao u izreci.

Zagreb, 23. svibnja 2022.

Predsjednik vijeća

Ivana Mlinarić