Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-180/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Filki Pejković, u parničnom postupku tužiteljice N.T. iz S.OIB:....., zastupane po punomoćniku M. B., odvjetniku u S., protiv tuženika Doma za starije i nemoćne osobe L. S., OIB: ....., zastupanog po punomoćnicima iz ZOU E. K. B. i M. B. P. iz S., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-619/19 od 4. prosinca 2020., 23. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-619/19 od 4. prosinca 2020. u toč. I. i II. izreke.

II.Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da joj tuženik isplati razliku plaće sa zakonskim zateznim kamatama, počev od dospjelosti mjesečnih iznosa pa do isplate i to za razdoblje od travnja 2015. do kolovoza 2019. u iznosima pobliže opisanim u točki I. izreke. Točkom II. izreke naloženo je tužiteljici da tuženiku nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn u roku od 15 dana.

2. Protiv citirane presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 43/13. i 89/14., 70/19., dalje ZPP) predlažući da se pobijana presuda preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti te da se naloži tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove žalbenog postupka.

3. U odgovoru na žalbu tuženik u cijelosti osporava navode iz žalbe tužiteljice predlažući da se ista odbije kao neosnovana i presuda suda prvog stupnja potvrdi.

4. Žalba nije osnovana.

5. Sporno je prema mišljenju suda prvog stupnja u ovom postupku, da li tužiteljici pripada razlika plaće tj. je li tuženik tužiteljici trebao obračunavati plaću kao voditelju odjela službe za pomoć i njegu u kući uvažavajući činjenicu da je stekla VSS 27.ožujka 2015. prema koeficijentu za položaj I. vrste bez obzira je li tu stručnu spremu imala prilikom natječaja za prijam na radno mjesto organizatora na terenu i da li stručna sprema predstavlja potrebni opći uvjet za to radno mjesto vezano za stručno usmjerenje, sve imajući u vidu da je tuženik u Pravilniku o unutarnjem ustroju i sistematizaciji poslova propisano da za obavljanje poslova organizatora rada na terenu može biti imenovana osoba koja ima VŠS zdravstveni radnik sa odobrenjem komore za samostalni rad ili VSS stručnu spremu i to diplomski sveučilišni studij socijalnog rada sa položenim stručnim ispitom. Stoga uvidom u ugovora o radu koji je zaključen između stranaka od 7. travnja 2015. utvrđuje se da je ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme za poslove organizatora rada na terenu da je u toč. 11. ugovoreno da će tuženik kao poslodavac tužiteljici isplatiti naknade u iznosu i visini određenoj Kolektivnim ugovorom, odnosno posebnim propisima. Također navodi da je rješenjem o obračunu plaće od 7. travnja 2015. utvrđeno da tužiteljica koja obavlja poslove organizatora rada na terenu, voditeljica odjela službe za pomoć i njegu u kući kod tuženika određen koeficijent za obračuna plaće 1,164 uz dodatak za 0,5 % za svaku navršenu godinu staža.

6.Stoga sud prvog stupnja zaključuje da se plaća tužiteljice određuje temeljem kolektivnih ugovora koji su vrijedili kroz utuženo razdoblje i temeljem Zakona o plaćama u javnim službama i Uredbe 13 i 18., pa da plaću tužiteljice čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću, a da osnovnu plaću zaposlenika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovica za izračun plaće uvećan za 0,5 % za svaku navršenu godinu radnog staža. Navodi da dodaci na osnovnu plaću su uvećanja plaća, dodaci za posebne uvjete rada, položajni dodaci i stimulacija, kako je to određeno čl. 43 i 45 Kolektivnog ugovora u djelatnosti socijalne skrbi (Narodne novine br. 42/14 i 61/18) te čl. 51. i 53 KU/18. Navodi i odredbu čl. 4. Zakona o plaćama u javnim službama (Narodne novine br. 27/01, 39/09 - dalje ZPJS) u kojoj je propisano da plaću službenika i namještenika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je službenik i namještenik raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža i da je čl. 6. određeno da se ovisno o stručnoj spremi, radna mjesta službenika i namještenika utvrđuju se kao: radna mjesta I. vrste, za koja je opći uvjet visoka stručna sprema, a za radna mjesta II. vrste za koja je opći uvjet viša stručna sprema , time da nazivi pojedinih radnih mjesta i stručni uvjeti za raspored na ta radna mjesta utvrđuju se posebnim zakonom i uredbom Vlade. Stoga utvrđuje da za radno mjesto organizator rada na terenu - voditeljica odjela službe za pomoć i njegu u kući koeficijent za razdoblje od 8. travnja 2015. do 5. srpnja 2018. za položaj II vrste - VŠS stručna sprema je bio 1,164 temeljem Uredbe 13 a temeljem Uredbe 18 od 1.srpnja 2018. 1,200, dok je za razdoblje od 8. travnja 2015. pa do 5. srpnja 2018. za položaj I vrste -VSS stručna sprema je bio 1,309 temeljem Uredbe 13 a od 5. srpnja 2018. je bio 1,492. temeljem Uredbe 18.

7. Stoga utvrđuje da tužiteljici ne pripadaju koeficijenti koje traži kao da ima VSS i to za razdoblje od 8. travnja 2015. do 5. srpnja 2018. po koeficijentu 1,309 , a od 5. srpnja 2018. do kolovoza 2019. po koeficijentu 1,492 za položaj I vrste. Stoga sud prvog stupnja odbija tužbeni zahtjev tužiteljice utvrđujući da tužiteljica nije stekla niti imala traženu stručnu spremu kao opći uvjet uvjet u stručnom usmjerenju socijalnog rada, pa da je tuženik nije mogao niti razvrstati u položaj I vrste, niti prema Uredbi 13, a niti prema Uredbi 18, bez obzira što je imala VSS sestrinstva, jer to stručno usmjerenje nije bilo predviđeno za to radno mjesto, već je kao opći uvjet ispunila stručnu spremu VŠS zdravstveni radnik. Stoga zaključuje da je pravilno i zakonito rješenje o obračunu plaće koje je tuženik donio tužiteljici, a koje ista nije osporavala, kako prema Uredbi 13, tako i nakon stupanja na snagu Uredbe 18 kada joj je uvećan koeficijent složenosti sa 1,164 na 1,200.

8. Odluku troškovima parničnog postupka sud prvog stupnjas temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a te nalaže tužiteljici da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn.

9. Nisu osnovani žalbeni navodi tužiteljice da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo i da je pogrešna ocjena suda da tužiteljici ne može pripadati koeficijent složenosti za položaj I vrste, jer da je za radno mjesto za koje je zaključen ugovor o radu potrebna stručna sprema VŠS ili stručna sprema VSS socijalnog rada, a koju stručnu spremu tužiteljica nije imala, jer da je tužiteljica u trenutku imenovanja za voditelja odjela imala VSS magistar sestrinstva, te da joj stoga kao imenovanoj voditeljici odjela pripada koeficijent složenosti propisan za položaj I vrste. Ovo iz razloga što je sud prvog stupnja temeljem pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan, pravilno utvrđujući da je temeljem zaključenog ugovora o radu od 7. travnja 2015. za obavljanje poslova oranizatora rada na terenu i odluke o imenovanju tužiteljice kao voditeljice odjela za pomoć i njegu u kući od 8. travnja 2015.doneseno rješenje o obračunu plaće, te je u toč. 1. izreke određen koeficijent za obračun plaće od 1,164 uz dodatak 0,5 za svaku navršenu godinu radnog staža koji koeficijent je s obzirom na izmjenu Uredbe povećan, a navedeno rješenje o obračunu plaće tužiteljica nije osporavala zahtjevom za zaštitu prava Upravnom vijeću Doma za starije i nemoćne osobe, slijedom čega je to rješenje postalo konačno. Stoga o materijalnopravnom pitanju da li radnik ima pravo na plaću, odnosno koeficijent složenosti poslova sukladno prisilnim propisima, odnosno Zakonu o plaćama javnih službenika ili na koeficijent složenosti poslova utvrđen odlukom tuženika, koja nije pobijana jer je postala konačna, odgovorio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju posl.br.Revr-509/11 od 28. prosinca 2011. i Revr- 153/05 od 3. kolovoza 2005. na način da, ako je konačnom odlukom tuženika određen koeficijent za obračun plaće radnika prema Zakonu o plaćama javnih službenika, tada tužitelji imaju pravo na isplatu plaće sukladno toj odluci, a ne pripada im pravo na isplatu razlike plaće prema Zakonu o plaćama javnih službenika i zaključenom ugovoru o radu.

10. Odluka o troškovima parničnog postupka utemeljena je na pravilnoj primjeni odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

11. Slijedom obrazloženog, žalbu tužiteljice kao neosnovanu je trebalo odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi, pa je stoga primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki I. izreke ove presude. Budući da tužiteljica nije uspjela u žalbenom postupku, odbijen je zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka, pa je stoga primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u toč. II. Izreke ove presude.

U Rijeci, 23. svibnja 2022.

Sutkinja

Filka Pejković