Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: 7 Gž-440/2019-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Mirjani Macuri, u pravnoj stvari tužitelja T. K., OIB: …, zastupanog po punomoćniku Z. Š., odvjetniku iz K., protiv tuženika J.O. d.d., P. K., OIB: …, zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnicima-odvjetnicima u O.D. G&P iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, Stalne službe u Đurđevcu, poslovni broj Pn-17/2017-30 od 27. studenoga 2018., dana 23. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se djelomično žalba tuženika J. O. d.d., P. K., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici, Stalne službe u Đurđevcu, poslovni broj Pn-17/2017- 30 od 27. studenoga 2018. u toč. I izreke te u dijelu toč. III izreke kojim je naloženo tuženiku da tužitelju T. K. naknadi parnični trošak u iznosu od 6.281,07 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja do isplate.

II Preinačuje se djelomično ista prvostupanjska presuda u dijelu toč. III izreke kojim je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak preko iznosa od 6.281,07 kn do iznosa od 6.775,00 kn, odnosno za iznos od 493,93 kn, sa zakonskom zateznom kamatom, tako da se u tom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

''I Nalaže se tuženiku J. O. d.d., P. K., OIB: …, da tužitelju T. K., OIB: …, na ime naknade imovinske štete, isplati iznos od 4.727,75 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja odštetnog zahtjeva (13.10.2016.) pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sukladno čl. 29. st 2 i 8 ZOO-a, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se tužitelj T. K., OIB: …, s dijelom tužbenog zahtjeva za iznos od 772,25 kn zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

III Nalaže se tuženiku J. O . d.d., P. K., OIB: …, da tužitelju T. K., OIB: …, na ime naknade parničnog troška ispostavi sve prouzročene mu troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 6.775,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri

postotna

poena,

sukladno

čl.

29.

st

i

ZOO-a, sve u roku od 15 dana.''

2. Protiv gornje presude u toč. I i III izreke žalbu je izjavio tuženik pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da mu naknadi troškove postupka, podredno da se ista presuda u navedenom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje te traži naknadu troška žalbe. U žalbi ističe da se u ovom predmetu radi o sporu male vrijednosti pa da je tužitelj morao predložiti sve dokaze već u tužbi. Tužitelj je na pripremnom ročištu održanom 30. svibnja 2017. predložio dokaze koje nije predložio u tužbi. Radi se o dokazu za provođenjem veterinarskog vještačenja na okolnost pripada li izuzeta dlaka iz predmetne prometne nesreće srnećoj divljači te dokazima da se od PP K. zatraži navedena dlaka, izvrši uvid u karte lovišta i od K.-K. županije, Upravnog odjela za gospodarstvo, komunalne djelatnosti i poljoprivredu, K. pribavi podatak o tome tko je gospodario lovištem koje se nalazi uz županijsku cestu između J. i K. B.

na

dan 11. listopada 2016. Iako je odredbom čl. 461.a Zakona o parničnom postupku propisana izričita zabrana uzimanja u obzir činjenice i dokaza koji su iznijeti odnosno predloženi na pripremnom ročištu, prvostupanjski je sud navedene dokaze uzeo u obzir te na njima temeljio svoju odluku. Također navodi da nije točno da je tužitelj u tužbi predložio pribavu dokumentacije Policijske uprave K.-K. već je samo predložio uvid u službenu bilješku policije. Smatra da je pogrešan zaključak suda da je tužitelj mogao misliti da su predloženi dokazi dovoljni za utvrđenje odgovornosti tuženika budući da je tuženik cijelo vrijeme i u mirnom postupku osporavao odgovornost za naknadu štete tužitelju uz obrazloženje da nema dokaza da je šteta nastala od srneće divljači. U izvješću policije se navodi da su pregledom vozila pronađeni tragovi dlake nalik na dlaku životinjskog porijekla koji su izuzeti radi možebitnog vještačenja, dakle ne navodi se da bi dlaka bila nalik dlaci divljači. Smatra da bez provođenja veterinarskog vještačenja nije bilo moguće utvrditi porijeklo dlake a samim time ni pasivnu legitimaciju u ovom predmetu. Budući da je navedeni dokaz predložen nakon podnošenja tužbe, prvostupanjski sud ga nije mogao uzeti u obzir te je primjenom pravila o teretu dokaza trebao zauzeti stav da tužitelj nije dokazao pasivnu legitimaciju i odgovornost tuženika u ovom predmetu te odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Zahtjev je neosnovan i iz razloga što je do štete došlo na cesti pa stoga ako je i do štete došlo uslijed naleta vozila na divljač, i ako bi postojala pasivna legitimacija tuženika, cesta nije dio lovišta pa samim time nema niti odgovornosti tuženika. Što se tiče visine štete, prvostupanjski sud je istu utvrdio u iznosu od 5.727,75 kn, međutim, s time je i prekoračio tužbeni zahtjev jer je tužitelj u tužbi naveo da šteta iznosi oko 5.500,00 kn te je tako i postavio tužbeni zahtjev.

U slučaju osnovanosti zahtjeva sud prvog stupnja je trebao uzeti u obzir visinu štete od 5.500,00 kn te istu umanjiti za 1.000,00 kn (franšiza). Pogrešna je i odluka o kamati jer bi iste, u slučaju osnovanosti zahtjeva, mogle teći od dana presuđenja. Tužitelj nije dokazao da bi sanirao štetu na vozilu pa samim time da bi platio troškove popravka vozila a onda niti PDV. Nejasno je obrazloženje suda da bi prema općim uvjetima osiguratelj bio dužan isplatiti osigurninu u roku koji ne može biti dulji od 14 dana od dana kada je osiguratelj dobio izvješće da se osigurani slučaj dogodio, a onda da je zahtjev dospio na naplatu s danom podnošenja odštetnog zahtjeva. Iz svega navedenoga je vidljivo kako je sud pogrešno primijenio materijalno pravo na štetu tuženika te počinio bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 461.a i čl. 354. st. 2. toč. 12. Zakona o parničnom postupku. Isto tako da je počinio I bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer izreka proturječi razlozima presude i jer su iznijeti razlozi presude u proturječju sa izvedenim dokazima što je bilo od utjecaja na donošenje pravilne I zakonite odluke, dok o nekim činjenicama presuda uopće nema razloga. Također prigovara i odluci o troškovima postupka ističući da ju sud nije temeljio na uspjehu stranaka u sporu, odnosno nije obračunao troškove postupka tužitelja i tuženika razmjerno uspjehu u sporu te ih na kraju stavio u prijeboj. Smatra da su tužitelju pogrešno priznati troškovi postupka ročišta za objavu presude jer se ne radi o trošku nužnom za vođenje postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. U konkretnom slučaju radi se o sporu male vrijednosti jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 10.000,00 kn, sukladno odredbi čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine”, broj 53/1991.,91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 123/2008., 148/2011., 25/2013. I 89/2014. - dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine”,broj 70/2019.).

6. Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP, presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Tuženik kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud uzeo u obzir dokaze koji nisu predloženi u tužbi te da je time postupio suprotno odredbi čl. 461.a ZPP, ukazuje na počinjenje relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 461.a ZPP.

8. Nadalje, tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP (prekoračio tužbeni zahtjev).

9. Međutim, prvostupanjska presuda u konkretnom slučaju, kako to proizlazi iz odredbe čl. 467. st. 1. ZPP, ne može se pobijati zbog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP i apsolutno bitne povrede odredaba iz čl. 354. st. 2. toč. 12. istog Zakona.

10. Neosnovano tuženik pobija prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer toč. I i III izreke ne proturječni razlozima obrazloženja, prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu ima razloga o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni, te se može ispitati.

10.1. U vezi s tim, a s obzirom na žalbene navode tužitelja treba kazati da je prvostupanjski sud u razlozima obrazloženja, između ostalih naveo da je i bez veterinarskog vještačenja na temelju izvješća policije i stranačkog iskaza tužitelja utvrdio da je do nesreće došlo zbog udara srneće divljači. Dakle, prvostupanjski sud se pozvao na izvješće policije iz kojeg je vidljivo da je tužitelj na očevidu izjavio kako je do štete na vozilu došlo zbog naleta srne koja je pretrčavala kolnik, te je vidljivo da je policija na očevidu izvršila pregled vozila, da je pronašla tragove dlake nalik na dlaku životinjskog porijekla koji su izuzeti radi možebitnog vještačenja, te konstatirala da se štetni događaj zbio na županijskoj cesti između mjesta J. i K. B. i to upravo na dionici gdje je postavljen prometni znak ''divljač na cesti'' sa dopunskom pločom 1200 m koji je udaljen od mjesta događaja 950 m. S obzirom na ovakav sadržaj izvješća policije od 20. prosinca 2016. te stranački iskaz tužitelja, a imajući u vidu i nalaz i mišljenje vještaka prometne struke D. F. kojim vještvom je potvrđeno da su oštećenja na osobnom vozilu tužitelja mogla nastati pri naletu na srneću divljač, ocijeniti je da su naprijed navedeni razlozi obrazloženja valjani.

10.2. Nadalje, reći je kako je tuženik u izvansudskom postupku naveo da nema dokaza o odgovornosti njihovog osiguranika, ovdje tuženika jer nema dokaza da je šteta nastala od srneće divljači, iz čega proizlazi da u vrijeme podnošenja tužbe nije bila sporna činjenica da se štetni događaj zbio na cesti sa područja kojim gospodari osiguranik tuženika pa tužitelj na tu okolnost u tužbi nije trebao predlagati dokaze.

10.3. Nije dakle, počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

2. toč. 11. ZPP, na koju tuženik ukazuje u žalbi te na koju ovaj drugostupanjski sud pazi i po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

10.4. Nadalje, nisu počinjene ni bitne povrede odredba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. toč. 2., 4., 8. i 9. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. u vezi čl. 467. st. 1. istog Zakona.

11. Predmet ovog spora je zahtjev za naknadu štete koja je nastala na vozilu tužitelja u štetnom događaju od 11. listopada 2016.

12. U postupku pred sudom prvog stupnja je utvrđeno:

- da se kritične prigode vozilo tužitelja kretalo u smjeru J.-K. B. te je svojim prednjim dijelom naletjelo na srneću divljač koja je prelazila preko kolnika s lijeva na desno za smjer kretanja osobnog vozila,

- da je do naleta moglo doći na mjestu na kojem su na kolniku nađeni tragovi trave kada je divljač dopirala ispred vozila do oko 1,4 metra gledano od lijevog ruba kolnika. Intenzitet oštećenja na prednjem dijelu osobnog vozila tužitelja kao i činjenica da divljač nije uginula na mjestu nesreće ukazuje da se u trenutku naleta i neposredno prije osobno vozilo moglo kretati brzinom oko 50 km/h dok se je divljač u skokovitom kretanju preko kolnika mogla kretati brzinom od najmanje 25 km/h,

- da u trenutku kada je divljač iz visoke trave s lijeve strane ceste počela ulaziti na lijevu bankinu i kada je postala uočljiva tužitelju njegovo se vozilo nalazilo na oko 8,34 metra ispred linije kretanja divljači preko kolnika,

- da je tužitelj poduzeo snažno kočenje u času kada je divljač počela ulaziti na lijevu bankinu uspio bi zaustaviti osobno vozilo do linije kretanja divljači i na taj način izbjeći prometnu nesreću i to za sve brzine kretanja vozila do najviše 22 km/h,

- da se nezgoda dogodila u području ograničenja brzine kretanja na 90 km/h,

- da se mjesto nesreće nalazilo unutar područja važenja odredbi postavljenog znaka "divljač na cesti", - da je srna istrčala na cestu sa područja kojim gospodari L. S. K.-K. županije te - da je navedeni Lovački savez zaključio policu osiguranja broj OVO 685006819 sa tuženikom, kao osigurateljem, a koje osiguranje se odnosi na štetu kao što je predmetna.

13. Na temelju takvog utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, da je njegov osiguranik odgovoran za nastalu štetu sukladno odredbi čl. 1063. Zakona o obveznim odnosima i čl. 83. Zakona o lovstvu, te je, prihvativši nalaz i mišljenje vještaka prometne struke D. F. ocijenio da na strani tužitelja nema doprinosa nastanku štete, s obzirom da bi on nesreću mogao izbjeći da je vozio najviše 22 km/h a dozvoljena brzina vožnje na mjestu gdje je vozio je 90 km/h.

14. Nadalje, prvostupanjski sud je utvrdio da šteta na vozilu iznosi 5.727,75 kn, da je policom osiguranja ugovorena odbitna franšiza u iznosu od 1.000,00 kn, stoga da tuženik ima tužitelju naknaditi štetu u iznosu od 4.727,75 kn, a ne u utuženom iznosu, te je utvrdio da je zahtjev tužitelja dospio na naplatu s danom podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku, tj. da od tada teče zakonska zatezna kamata, pa je djelomično prihvaćen a djelomično odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

15. Neosnovano tuženik u žalbi prigovara da on nije pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, ističući da nije dokazano da je šteta nastala uslijed naleta divljači koja bi istrčala iz lovišta njegovog osiguranika, odnosno da je neutemeljen tužbeni zahtjev i iz razloga što je do štete došlo na cesti, a cesta nije lovište.

16. Naime, kako je to navedeno, u postupku pred sudom prvog stupnja je utvrđeno da je predmetna šteta nastala upravo uslijed naleta srneće divljači koja je istrčala iz lovišta osiguranika tuženika, a tako utvrđeno činjenično stanje ovaj drugostupanjski sud nije ovlašten ispitivati jer se presuda u ovom sporu ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (arg. iz čl. 467. st. 1. ZPP).

17. Povezujući naprijed navedena činjenična utvrđenja suda prvog stupnja sa Zakonom o lovstvu („Narodne novine“ broj140/2005., 75/2009., 153/2009., 14/2014., 21/2016., 41/2016. i 67/2016. - dalje ZOL) kojim je uređena objektivna odštetna odgovornost osobe koja gospodari lovištem i to u čl. 83. st. 1. koji određuje da je za štetu koju počini divljač u lovištu odgovoran lovoovlaštenik lovišta na kojem divljač živi, te sa općim propisima obveznog prava kojima je uređena odgovornost za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti, konkretno odredbama čl. 1063. - 1067. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine”, broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018. - dalje ZOO), budući divljač koja pretrčava cestu na kojoj se odvija promet motornim vozilima predstavlja opasnu stvar, proizlazi zaključak da je osiguranik tuženika kao imatelj prava lova odgovoran za štetu koja je nastala istrčavanjem srne na cestu sa područja kojim isti gospodari.

18. Naime, prema odredbi čl. 1063. ZOO šteta nastala u vezi opasnom stvari smatra se da potječe od te stvari, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete, a prema odredbi čl. 1064. ZOO za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik. U konkretnom slučaju za štetu nastalu na vozilu tužitelja naletom srne koja je pretrčavala cestu, odgovara L. S. K-K županije kao lovoovlaštenik lovišta na kojem je ta divljač živjela kako je to i određeno odredbom čl. 83. st. 1. ZOL. Prema tome, a s obzirom na sadržaj naprijed navedene police osiguranja te odredbu čl. 965. ZOO, tuženik je u konkretnom slučaju pasivno legitimiran te je tužitelju, na strani kojeg nema doprinosa nastanku štete, dužan istu naknaditi.

19. Nadalje, neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da tužitelju nije trebalo priznati porez na dodanu vrijednost. Naime, odredba čl. 1090. ZOO propisuje da se u situacijama u kojima oštećenik ima pravo na naknadu štete isplatom novčanog iznosa, takva naknada određuje u onom iznosu koji je prema redovnom tijeku stvari potreban da bi se materijalna situacija oštećenika dovela u prijašnje stanje, što znači da u slučaju oštećenja stvari naknadu štete predstavlja novčani iznos u visini cijena dobara I usluga potrebnih za popravljanje stvari, stoga je pravilno prvostupanjski sud uzeo u obzir i visinu poreza na dodanu vrijednost.

20. Prvostupanjski sud je dakle, pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio naknadu imovinske štete u iznosu od 4.727,75 kn.

21. Što se tiče početka tijeka kamata, sud prvog stupnja je utvrdio da na navedeni iznos tužitelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva – 12. listopada 2016. a s obzirom na čl. 22. Općih uvjeta tuženika za osiguranje imovine koji su sastavni dio predmetne police osiguranja, te tužitelju dosudio kamatu od 13. listopada 2016. kako je to isti zatražio tužbenim zahtjevom.

22. Tuženik u žalbi prigovara u pravcu da kamate mogu teći isključivo od dana presuđenja.

23. U konkretnom slučaju je riječ o osigurateljnoj obvezi po osnovi ugovora o osiguranju za isplatu naknade za osigurani slučaj pa zatezne kamate u odnosu na konkretnu isplatu teku sukladno odredbama čl. 943. ZOO, kojima je propisano:

(1) Kad se dogodi osigurani slučaj, osiguratelj je dužan isplatiti osigurninu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti dulji od četrnaest dana, računajući od kad je osiguratelj dobio obavijest da se osigurani slučaj dogodio. (2) Ali ako je za utvrđivanje postojanja osigurateljeve obveze ili njezina iznosa potrebno stanovito vrijeme, osiguratelj je dužan isplatiti osigurninu određenu ugovorom u roku od trideset dana od dana primitka odštetnog zahtjeva ili ga u istom roku obavijestiti da njegov zahtjev nije osnovan.

(3) Ako iznos osigurateljeve obveze ne bude utvrđen u rokovima određenim u stavcima 1. i 2. ovoga članka, osiguratelj je dužan bez odgađanja isplatiti iznos nespornog dijela svoje obveze na ime predujma.

(4) Ne ispuni li osiguratelj svoju obvezu u rokovima iz ovoga članka, duguje osiguraniku zatezne kamate od dana primitka obavijesti o osiguranom slučaju, kao I naknadu štete koja mu je uslijed toga nastala.

24. Ističe se da su odredbe čl. 22. st. 1. i 2. Općih uvjeta tuženika za osiguranje imovine identične odredbama čl. 943. st. 1. i 2. ZOO.

25. Dakle, citirane kogentne odredbe ZOO određuju početak tijeka zateznih kamata u slučaju kada osiguratelj ne ispuni svoju obvezu u određenim rokovima, odnosno u tom slučaju kamate teku od dana primitka obavijesti o osiguranom slučaju.

26. Prema tome, u konkretnom slučaju, tuženik je obvezan tužitelju isplatiti zakonske zatezne kamate od dana primitka tužiteljeve obavijesti o osiguranom slučaju, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, a ne od dana presuđenja, tj. od dana kada je postojanje obveze i njezinu visinu utvrdio sud, kako to pogrešno smatra tuženik, pa je stoga prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo i kod odluke o kamati.

27. Što se tiče odluke o troškovima postupka, prvostupanjski sud je naložio tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu 6.775,00 kn uz obrazloženje da je tužitelju dosuđen ukupan trošak postupka jer je s manjim dijelom zahtjeva odbijen, a radi tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

28. S pravom tuženik u žalbi ističe da je kod odluke o troškovima postupka trebalo uzeti u obzir i uspjeh tuženika u sporu te izvršiti prijeboj jer su stranke djelomično uspjele u sporu.

29. Naime, odredbom čl. 154. st. 3. ZPP propisano je da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

30. U konkretnom slučaju, tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio isplatu iznosa od 5.500,00 kn dok je tužbeni zahtjev osnovan u iznosu od 4.727,75 kn pa je tužitelj u odnosu na tužbeni zahtjev istaknut u tužbi uspio u omjeru od 86% s visinom, a

100%s a osnovom odnosno 93%, a tuženik u omjeru od 7%, pa se stoga ne radi o razmjerno neznatnom uspjehu tužitelja u sporu.

31. Prvostupanjski sud je tužitelju obistinio ukupan trošak postupka u iznosu od 6.775,00 kn, od čega 3.000,00 kn na ime troška za prometno tehničko vještačenje a preostali iznos od 3.775,00 kn na ime troška zastupanja tužitelja na ročištima po punomoćniku iz reda odvjetnika, sastava tužbe te pristojbe na tužbu i presudu.

32. U vezi priznatog troška za ročište na kojem je objavljena presuda, a s obzirom na žalbene navode tuženika treba reći da iz odredbe čl. 335. st. 8. ZPP proizlazi da se uz pristupanje stranke na ročište za objavu presude vezuju određene pravne posljedice pa je stoga opravdano zaključiti da se radi o radnji koja je bila potrebna za vođenje parnice te posljedično tome da su troškovi koji su s tim u vezi nastali bili potrebni za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP.

33. Budući da je uspjeh tužitelja u sporu 93%, istom je razmjerno tom uspjehu trebalo priznati trošak od 3.510,75 kn (3.775,00 kn x 93%) te u cijelosti trošak vještačenja u iznosu od 3.000,00 kn odnosno priznati ukupan trošak od 6.510,75 kn.

34. Sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novineˮ, broj 142/2012., 103/2014., 118/2014. i 107/2015. – dalje Tarifa) tuženiku je trebalo obistiniti trošak za sastav odgovora na tužbu u visini od 75 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), za zastupanje na ročištima od 5. rujna 2017. i 17. listopada 2018. u visini od po 75 bodova (Tbr. 9. toč. 1.) te za zastupanje na ročištu od 30. svibnja 2017. u visino od 37,5 bodova (Tbr. 9. toč. 2.) odnosno ukupno 262,5 bodova što uz vrijednost boda od 10,00 kn iznosi 2.625,00 kn a uvećano za PDV ukupno iznosi 3.281,25 kn pa mu razmjerno uspjehu u sporu (7%) pripada iznos od 229,68 kn. 35. Pri tome se ističe da je trošak zastupanja na ročištu od 30. svibnja 2017. obistinjenu u iznosu od 375,00 kn, a ne u zatraženom iznos od 750,00 kn, jer se na tom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima.

36. Tuženiku nije priznat trošak za sastav podnesaka od 6. rujna 2017. i 27. rujna 2018. jer je u istima u bitnom ponovio navode iz odgovora na tužbu i s održanih ročišta pa stoga navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka (čl. 155. st. 1. ZPP). Isto tako nije mu priznat ni trošak za ročište za objavu presude jer na isto nije ni pristupio. 37. Kada se trošak utvrđen tužitelju (6.510,75 kn) umanji za trošak tuženika (229,68 kn) tada je odbijanjem tog iznosa tužitelj dužan naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 6.281,07 kn, a ne u iznosu od 6.775,00 kn, kako je to pogrešno utvrdio i dosudio prvostupanjski sud. 38. Tuženiku nije priznat trošak žalbe jer u žalbenoj fazi postupka nije uspio u pogledu glavne stvari.

39. Slijedom svega iznesenog, valjalo je djelomično odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u toč. I izreke te djelomično u toč. III izreke, a djelomično uvažiti žalbu tuženika i djelomično preinačiti istu presudu u toč. III izreke (čl. 368. st. 1. ZPP, čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP u vezi čl. 129. st. 5. istog Zakona), tj. odlučiti kao pod toč. I i II izreke ove drugostupanjske presude.

40. U preostalom a nepobijanom dijelu u toč. II izreke, ista prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Zadar, 23. svibnja 2022.

Sutkinja

Mirjana Macura