Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Ex vojarna Sv. Križ, Dračevac

P-6251/2017

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji toga suda Maji Anušić, u pravnoj stvari tužitelja Z. R., OIB: …, iz S., zastupana

po punomoćniku S. K., odvjetnik u S., protiv tuženika pod 1) M. L.

iz Z., OIB: … zastupan po punomoćniku E.

S., odvjetnik u S. i pod 2) R. S.. S.-J.- W. e

G., A., zastupan po

punomoćniku M. D. odvjetnica u Z. M. D., S.

G., R. B. Z. i J. D. B. iz Č., radi

utvrđenja ništetnosti i brisanja založnog prava, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 4.travnja 2022. u nazočnosti punomoćnika tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika pod 1) te punomoćnika tuženika pod 2), dana 20.svibnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi :

"1. Utvrđuje se da su ništetni i bez pravnog učinka, između Z. R., OIB … i T. R., OIB … , oboje iz S., , kao korisnika kredita s jedne strane i R. S.. S.-

J.-W. eGen, S.. S. im R.,

R. A., kao kreditora s druge strane, zaključeni Ugovor o jednokratnom kreditu, broj računa 513.325, između M. R., OIB …, iz S.,

O., s jedne strane i R. S.. S.-J.-

W. eGen, S.. S. im R., R.

A., s druge strane, zaključeni Ugovor o jamstvu, i Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, K.O. S., ZK. UL. 800, č. zem. 804/4, posl. broj OU-…, sklopljen kod B. J., Javnog bilježnika u S., od 19.3.2004. g.

2. Utvrđuje se ništetnim i bez ikakve pravne valjanosti upis zasnivanja založnog prava na nekretnini upisanoj kod OS u S., ZK odjela S., K.O. S., ZK. UL. 800, č.zem. 804/4, u naravi zgrada, vikend kuća, površine 90m[2] i dvor 70m , u korist R. S.. S.-J.-W. eGen, M.

, St. Stefan im R., R. A., pod rednim brojem 1.1., posl. broj Z-3156/2004 od 23.3.2004., za novčani iznos 105.000,00 EUR-a, koji je izvršen temeljem Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, 10. ožujka 2004., specijalne punomoći R. S. " i izjave S. banke S. 30. 03. 2004.", u iznosu od 105.000,00 EUR; pa se u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti ove presude nalaže Općinskom sudu u S., ZK odjelu S., da izvrši brisanje založnog prava upisanog na nekretnini K.O. S., ZK. UL. 800, č.zem. 804/4, u naravi zgrada, vikend kuća, površine 90m[2] i dvor 70m , u korist R. S.. S.-

J.-W. eGen,

R. A., i to založnog prava pod rednim brojem 1.1., posl. broj Z-

3156/2004 od 23.3.2004., za novčani iznos 105.000,00 EUR-a, koji je izvršen temeljem Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, 10. ožujka 2004., specijalne punomoći R. S. " i izjave S. banke S. 30. 03. 2004.", u iznosu od 105.000,00 EUR.

3. Utvrđuje se ništetnim i bez ikakve pravne valjanosti upis prava vlasništva na nekretnini upisanoj kod OS u S., ZK odjela S., K.O. S., ZK. UL. 800, č.zem. 804/4, u naravi zgrada, vikend kuća, površine 90m[2] i dvor 70m , u korist M. L., OIB …, iz Z., K. 9B, koji je izvršen temeljem

Rješenja o dosudi Općinskog suda u S. poslovni broj Ovr-2078/07 od 21.1.2009. godine, zaključku Općinskog suda u S. S. 26. kolovoza 2010. godine", poslovni broj Ovr-2078/07, pod rednim brojem 4., 1.1., posl. broj Z-7742/10 od 31.8.2010., pa se u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti ove presude nalaže Općinskom sudu u S., ZK odjelu S., da izvrši uknjižbu brisanja prava vlasništva upisanog na nekretnini K.O. S., ZK. UL. 800, č.zem. 804/4, u naravi zgrada, vikend kuća, površine 90m[2] i dvor 70m , u korist M. L., OIB …, iz

Z., koji je izvršen temeljem Rješenja o dosudi Općinskog suda u S. poslovni broj Ovr-2078/07 od 21.1.2009. godine, zaključku Općinskog suda u S. S. 26. kolovoza 2010. godine", poslovni broj Ovr-2078/07, pod rednim brojem 4., 1.1., posl. broj Z-7742/10 od 31.8.2010. te se nalaže uspostava zemljišno- knjižnog stanja na navedenoj nekretnini kakvo je bilo prije provedbe gore navedenog upisa po Rješenju o dosudi OS u S., poslovni broj Ovr-Ovr-2078/07 od 21.1.2009., zaključku Općinskog suda u S. S. 26. kolovoza 2010. godine", poslovni broj Ovr-2078/07, pod rednim brojem 4., 1.1., posl. broj Z-7742/10 od 31.8.2010. te se pored brisanja prava vlasništva na ovoj nekretnini sa imena tuženika pod 1) M. L., nalaže istovremeni upis, uknjižba navedene nekretnine kao vlasništvo T. R., OIB …, iz S., i

Z. R., OIB …, iz S., svaki za 1/2 ." kao

neosnovan.

II Dužan je tužitelj naknaditi tuženiku pod 2) parnični trošak u iznosu od 25.313,00 kuna u roku od 15 dana.

III Dužan je tužitelj naknaditi tuženiku pod 1) parnični trošak u iznosu od 15.063,00 kuna u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 27.prosinca 2017. ustao tužbom protiv tuženika sa zahtjevom da se utvrdi ništavim Ugovor o jednokratnom kreditu zaključen dana 19.ožujka 2004. između tuženika pod 2) kao kreditora i tužitelja, te Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava solemniziran po javnom bilježniku B. J. iz S., pod brojem OU -106/04 dana 19.ožujka 2004. te da se utvrdi ništavim upis zasnivanja založnog prava na nekretnini z.k tijelo čest.zem 804/4 k.o S., kojim je izvršen temeljem citiranog Sporazuma. Nadalje, da se utvrdi ništavim upis prava vlasništva u korist tuženika pod 1) te dozvoli uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja (prije provođenja rješenja o dosudi) te izvrši upis na ime T. R. i Z. R., svakog za po ½ dijela. U bitnome, tužitelj navodi da

je upravo temeljem Ugovora o kreditu, Ugovora o jamstvu i Sporazuma o osiguranju tražbine, zasnovano založno pravo na nekretnini. Nadalje, da je Ugovor o kreditu i Sporazum potpisan u S. pred javnim bilježnikom B. J., te da je isti

tada potpisao tužitelj i drugi dužnici te A. R. koji nije imao valjanu punomoć, te su tada ovjereni potpisi ugovornih strana. Nadalje, tužitelj navodi da tuženik pod 2) nije imao potrebno odobrenje za rad u R. H., slijedom čega nije bio ovlašten pružati financijske usluge na području R. H. odnosno

kreditirati, a da pri tome nije imao osnovanu Podružnicu niti odobrenje H. narodne banke za pružanje takvih usluga te da se radi o nedopuštenom i nezakonitom pružanju bankovnih (ostalih financijskih usluga) na području R. H. odnosno da su odnosni pravni poslovi zaključeni protivno odredbama Zakona o bankama, Zakona o ništetnosti Ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem sklopljenim u RH s neovlaštenim vjerovnikom i drugim propisima, što da iste čini ništetnima.

2. U odgovoru na tužbu tuženik pod 2) ističe prigovor presuđene stvari, nadalje, prigovor litispendencije, nadalje, prigovor primjene hrvatskog prava, te se protivi istoj u cijelosti navodeći da je tužitelj primio novčana sredstava od tuženika temeljem ugovora o kreditu sklopljenog u Republici A., te navodi da je odredbom čl. 322 Zakona o obveznim odnosima propisano da je ugovor valjan ako je sklapanje zabranjeno samo jednoj strani, a strana koja je povrijedila zabranu snositi će posljedice istog, slijedom čega predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti.

3. U odgovoru na tužbu tuženik pod 1) osporava tužbu u cijelosti navodeći da je u sudskom postupku ovrhe kupio predmetnu nekretninu te se upisao kao vlasnik temeljem rješenja o dosudi , slijedom čega predlaže tužbu odbiti kao neosnovanu.

4. U ovom postupku izveden je dokaz uvidom u Ugovor o kreditu od 10.ožujka 2004., te Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava solemniziran pod brojem OU-106/04 od 19.ožujka 2004., od strane javnog bilježnika B. J. iz S., Ugovora o jamstvu, zemljišno knjižni izvadak, dopis H.

narodne banke od 2.prosinca 2013., te je temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,123/08, 57/11,148/11,25/13,89/14; dalje ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

5. Među strankama nije sporno da je korisnicima kredita temeljem citiranog ugovora o kreditu od tuženika pod 2) isplaćen iznos od 105.000,00 Eura. Nije sporno niti da su stranke radi osiguranja svih tražbina iz predmetnog ugovora sporazumjele zasnivanje založnog prava na nekretnini u naravi zgrada-vikend kuća površine 90 m2 i dvor površine 370 m2, ukupne površine sagrađena na nekretnini oznake čest.zem 804/4 ZU 800, K.O S., u korist tuženika pod 2).

6. Tužitelj tvrdi kako je predmetni ugovor ništetan zbog toga što je tuženik pod 2) kreditna institucija registrirana u drugoj državi, Republici A., nema odgovarajuću dozvolu H. N. B. za pružanje financijskih usluga. Tužitelj se poziva

na odredbe Zakona o ništetnosti te Zakona o potrošačkom kreditiranju i druge zakone te na odredbu čl. 322 Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 35/05,41/08 i 125/11), dalje ZOO koja regulira ništetnost ugovora.

7. Najprije, valja reći, da u konkretnom slučaju ne bi proizlazilo da bi ugovor o kreditu bio zaključen u R. H., jer na kraju ugovora stoji mjesto i nadnevak

''St.Stefan i R. am/dne 10.03.2004." Iako, ovaj sud drži da je ugovor sklopljen u Republici A., jer prema odredbi članka 252. stavak 2. ZOO-a određeno da se smatra da je ugovor sklopljen u mjestu u kojem je ponuditelj imao svoje sjedište, odnosno prebivalište u trenutku davanja ponude. Stoga, tvrdnje da su tuženici potpisali ugovor kod javnog bilježnika u S. nema odlučan značaj za utvrđenje činjenice u pogledu mjesta sklapanja ugovora. Međutim sve i da je točna tvrdnja tužitelja da je predmetni ugovor zaključen u R. H. valja reći da nije niti sporno da tuženik kao kreditna institucija R. A. nije imao odobrenje

H. narodne banke za rad u R. H.. Međutim, prema objašnjenju

Hrvatske narodne banke građani i pravne osobe smjeli su se zaduživati u inozemstvu s tim da su do 31.prosinca 2010. bili obvezni prenositi sredstva kredita primljenih u inozemstvu na račune u bankama sa sjedištem u Republici Hrvatskoj i prijaviti kreditni posao s inozemstvom Hrvatskoj narodnoj banci.

8. Prema odredbi čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( " Narodne novine" 35/05,41/08125/11 i 78/15; dalje ZOO) ugovor koji je protivan ustavu Republike Hrvatske prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu, ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema čl. 322. st. 1. ZOO-a ako je sklapanje određeno ugovorom zabranjeno samo jednoj strani ugovor je valjan ako u Zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će posljedice.

9. Dakle, u predmetnom slučaju to što je zaključenje predmetnog ugovora o kreditu bilo zabranjeno tuženiku ne znači da je predmetni ugovor ništetan. Tužitelj je fizička osoba i državljanin Republike Hrvatske i u pogledu tužitelja nema zakonske zabrane za zaključenje predmetnog ugovora na području Republike Hrvatske, a okolnost što je tuženik pružao financijske usluge neposredno na području Republike Hrvatske za njega može imati stanovite posljedice o kojima odlučuje Hrvatska narodna banka, a koje su propisane ZKI. Međutim, temeljem čl 322.st.2 ZOO ta okolnost ne povlači ništetnost ugovora.

10. Dakle, čak u slučaju da je ugovor sklopljen u Republici H. tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, a tim više da je sklopljen u Republici A. jer u tom slučaju nema nikakvog razloga, barem ga tužitelj ne navodi, zbog kojeg bi predmetni ugovor bio ništetan.

11. Osim toga, za napomenuti je da sukladno zakonskim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 75/09,112/12,143/13,147/13,9/15,78/15 i 102/15) a kojeg se poziva tužitelj važećim u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano da bi takvi ugovori bili ništetni, a odredba čl. 19.j toga Zakona kojom je propisano da je ugovor o kreditu ništetan ako ga je sklopio vjerovnik odnosno kreditni posrednik koji nema odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja odnosno za posredovanje pri potrošačkom kreditiranju stupila na snagu tek 30.09.2015. ( što proizlazi iz odredbe čl. 3 ZIDZPK/15) to se zaključuje da se citirana odredba čl. 19. j ZPK ne može primijeniti na ugovore koji su sklopljeni prije toga datuma pa niti na predmetni ugovor o kreditu koji je sklopljen 2004.

12. Nadalje, na konkretan se pravni odnos ne može promijeniti niti Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom ("Narodne novine" broj 72/17; dalje u tekstu: Zakon o ništetnosti ugovora). To stoga što je presudom Suda Europske unije (dalje u tekstu: Sud EU) broj C-630/17 od 14.02.2019. odlučeno da čl. 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (dalje u tekstu: UFEU) treba tumačiti na način da mu se protivi propis države članice čiji učinak je, između ostalog, to da su ugovori o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovi sklopljeni na državnom području te države članice između dužnika i vjerovnika sa sjedištem u drugoj državi članici koji ne raspolažu odobrenjem koje nadležna tijela prve države članice izdaju za obavljanje njihove djelatnosti na njezinu državnom području ništetni od dana svojeg sklapanja, čak i ako su bili sklopljeni prije stupanja na snagu navedenog propisa. Naime, iz navedene odluke Suda EU proizlazi da je Ugovoru o funkcioniranju Europske unije protivna i odredba čl. 10. st. 1. Zakona o ništetnosti ugovora kojom je ( bilo) propisano da su ništetni ugovori o kreditu s međunarodnim obilježjima koji su sklopljeni u Republici Hrvatskoj između dužnika i neovlaštenih vjerovnika i prije stupanja na snagu toga Zakona (pri čemu je neovlašteni vjerovnik pravna osoba koja je ugovorom o kreditu s međunarodnim obilježjem odobrila kredit dužniku, a na dan sklapanja ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem ima upisano sjedište izvan Republike Hrvatske i nudi ili pruža usluge odobravanja kredita u Republici Hrvatskoj, iako za pružanje tih usluga ne ispunjava uvjete propisane posebnim propisom, odnosno ne raspolaže propisanim odobrenjima i/ili suglasnostima nadležnih tijela Republike Hrvatske). Stoga se navedena odredba čl. 10. st. 1. Zakona o ništetnosti u konkretnom slučaju ne primjenjuje u konkretnoj situaciji ovo stoga što odluka suda Europske unije ima izravan učinak u državama članicama, a pravo Europske unije ima prednost pred nacionalnim pravom i dužnost je suda primjenjivati pravo Europske unije.

13. Nadalje, tužitelj se poziva na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I- 4455/2015 od 4.4.2017. pa se navodi da je Sud Europske Unije u predmetu C- 630/17 M. protiv R. S.. S.-J.-W. eGen od

14. veljače 2019. donio tzv. interpretativnu odluku po prethodnom pitanju postavljenu od strane Općinskog suda u R. te je istom odlučivao o usklađenosti Zakona o ništetnosti sa čl. 56. Ugovora o funkcioniranju EU te je utvrdio da predmetni Zakon nije u skladu sa pravnom stečevinom Europske Unije, time da je Ugovorom o pristupanju Europskoj uniji Republika Hrvatska preuzela u svoj pravni poredak i Ugovor o funkcioniranju Europske Unije (UFEU) čije odredbe su iznad nacionalnog zakonodavstva. Potrebnim se drži i posebno naglasiti da su odluke Europskog suda pravno su obvezujuće ne samo za sud pred kojim se vodi postupak u kojem je postavljeno prethodno pitanje, već i za sve - kako nacionalne sudove koji su dužni primjenjivati pravno shvaćanje iz presude Europskog suda ali i ostale nacionalne sudove država članice, čime postaju dio zakonodavstva Europske unije.( Tako i ŽS Varaždin Gž-459/2020)

14. Slijedom svega navedenoga, kako je utvrđeno da je Ugovor o jednokratnom kreditu valjan, tako je valjalo odbiti tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništavim tog Ugovora, a s tim u svezi odbijen je i zahtjev za utvrđenjem ništavim Sporazuma o osiguranju tražbine zasnivanjem založnog prava čiji je sastavni dio Ugovor o jamstvu ništavim, koji zahtjev tužiteljica temelji na tvrdnji o ništetnosti Ugovora o jednokratnom kreditu.

15. Nadalje, neosnovan je zahtjev za utvrđenje ništavim zasnivanja založnog prava na nekretnini sve posljedično Sporazumu o osiguranju novčane tražbine i pobijanom Ugovoru. Naime, iz dostavljene dokumentacije tužitelja proizlazi da je Sporazum o osiguranju novčane tražbine zaključen u nazočnosti i uz sudjelovanje javnog bilježnika B. J. iz S. dana 19.ožujka 2004. te da je u članku 1.

Sporazuma navedeno da su stranke suglasne da je između tuženika pod 2) kao kreditora i T. R. te Z. R. kao zajmoprimca zaključen dana 10.ožujka 2004. Ugovor o jednokratnom kreditu broj … prema kojem je zajmoprimcima odobren kredit u iznosu od 105.000,00 Eur-a koji Ugovor je sastavni dio predmetnog Sporazuma. Iz navedenog, dakle, proizlazi da su neosnovane tvrdnje tužitelja o mjestu i vremenu sklapanja ugovora, kao i tvrdnja da je tuženik pod 2) zasnovao založno pravo na ništetnim ispravama.

16. Isto tako neosnovano tužiteljica tvrdi da je založno pravo upisano temeljem nezakonite punomoći posrednika i tumača A. R. koja da nije bila specijalna te je istekao rok važenja iste jer je uvidom u dokumentaciju utvrdio da je A. R. kao punomoćnik tuženika pod 2) pristupio u javnobilježnički ured temeljem punomoći od 19.2.2004. ovjerene po javnom bilježniku J. K. iz K. /

S. pod brojem 107/2004, a uvidom u specijalnu punomoć od 12.1.2004. ( koja je u zbirci isprava Z-3156/04) utvrđeno je da je istu izdao tuženik pod 2) punomoćniku A. R. kojom je među ostalim ovlastio istog da ulaže molbe u zemljišne knjige.

17. Slijedom navedenog, sud nalazi da nisu ispunjene pretpostavke za uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja koje propisuje čl. 129. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12), radi čega je valjalo odbiti i zahtjev tužiteljice za brisanjem založnog prava na toj nekretnini. Isto tako u odnosu na predmetni tužbeni zahtjev u odnosu na tužitelja valja reći da je stajalište sudske prakse da kad sam nositelj knjižnog prava svojom voljom i slobodno raspolaže svojim pravom vlasništva te kao u konkretnom slučaju svojom voljom dozvoli upis prava zaloga u korist tuženika ne radi se o povredi knjižnog prava nositelja takvog prava u korist neke osobe jer je tužitelj sam, svojom voljom dao predmetnu nekretninu u zalog, slijedom čega nema pravo na osnovano podnošenje brisovne tužbe.

18. U odnosu na točku 3. tužbenog zahtjeva valjalo je primijeniti odredbu iz čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj 91/96,114/01,100/04 i 107/07 dalje; ZZK) gdje prema st.1) nositelj knjižnoga prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe ovlašten je radi zaštite toga svoga prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjega zemljišnoknjižnog stanja (brisovna tužba) sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi mu povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo prestati, ako zakonom nije drukčije određeno. Stavkom 2) propisano je da brisovnoj tužbi ne može se udovoljiti protiv osobe koja je postupajući s povjerenjem u istinitost zemljišnih knjiga, a u dobroj vjeri, uknjižila svoje pravo izvodeći ga iz uknjiženoga, ali neistinitoga (nevaljanoga) prava prednika, osim ako je nositelj knjižnoga prava iz stavka 1. ovoga članka kojemu je bilo dostavljeno rješenje o uknjižbi u korist prednika te osobe u roku za žalbu na taj upis zatražio zabilježbu da je sporan te podnio brisovnu tužbu u roku od šezdeset dana od isteka roka za tu žalbu, odnosno ako je nositelj knjižnoga prava iz stavka 1. ovoga članka kojemu nije bilo dostavljeno rješenje o uknjižbi u korist prednika te osobe podnio brisovnu tužbu u roku od tri godine od kad je ta uknjižba bila zatražena. Stavkom 3) propisano je da se na zabilježbu brisovne tužbe primjenjuju se pravila o zabilježbi spora, s time da tko ishodi zabilježbu brisovne tužbe, a bez opravdanoga razloga propusti podnijeti tu tužbu, odgovara za štetu koju je zbog toga pretrpjela osoba u čiju je korist provedena uknjižba.

19. Prema tome, brisovnu tužbu je ovlaštena podnijeti osoba koja je u zemljišnoj knjizi bila upisana kao nositelj povrijeđenog knjižnog prava neposredno prije osporavane promjene, a neosporno je da prije sporne uknjižbe nije bio upisan tužitelj kao vlasnik nekretnine na kojoj je upisano pravo zaloga temeljem osporavanog Ugovora o kreditu, već je bila upisana treća osoba slijedom čega isti nije aktivno legitimiran, a na što sud pazi po službenoj dužnosti.

20. Nadalje, tužitelj se poziva na ništetnost pobijanog ugovora paušalno navodeći da nije bio upoznat niti da Općim uvjetima te da se radilo o tipskom ugovoru opterećenom nepoštenim odredbama pa valja istaći da je ovaj sud imao u vidu i odredbu članka 4. Zakona o zaštiti potrošača, važećeg u vrijeme sklapanja spornog ugovora (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP) koja određuje da izborom stranog prava kao mjerodavnog prava, potrošač koji ima boravište u Republici Hrvatskoj ne može biti lišen zaštite na koju ima pravo po tom Zakonu ili drugom zakonu kojim se uređuju pojedini aspekti zaštite potrošača.

21. Međutim, tužbenim zahtjevom tužitelj ne traži utvrđenje ništetnosti nepoštene odredbe, već ništetnosti cijelog ugovora. Predmet zaštite po ZZP-u je zaštita od nepoštenih odredbi. Naime, prema tome Zakonu predmet kontrole nije ugovor u cjelini, već pojedina odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i tu zaštitu uživa potrošač. Tužitelj nije dokazao da je potrošač u smislu tog Zakona, a to je njegov teret dokaza. On niti ne tvrdi koje to točno odredbe nisu poštene u smislu tog Zakona i Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Naime, iako sud po službenoj dužnosti pazi na nepoštenost odredbi potrošačkog ugovora, Sud se izjasnio o dosegu te kontrole na način da je obvezno ispitivanje koje nacionalni sud provodi po službenoj dužnosti ograničeno raspoloživošću elemenata te granicama predmeta spora (Predmet C-511/17, Lintner). Djelotvornost zaštite koju bi sud trebao dodijeliti potrošaču intervencijom po službenoj dužnosti ne može dovesti do toga da se prekorače granice predmeta spora koje su određene zahtjevom stranaka s obzirom na razloge na koje se one pozivaju. Tako je u toj odluci rečeno da sud nije obvezan proširiti spor izvan zahtjeva i razloga koji su mu izneseni na način da pojedinačno analizira sve ostale odredbe ugovora od kojih su samo neke predmet tužbe koja mu je podnesena, kako bi provjerio njihovu eventualnu nepoštenost, jer da nacionalni sud nije obvezan pojedinačno i po službenoj dužnosti ispitivati ugovorne odredbe koje potrošač nije osporavao kako bi provjerio mogu li se one smatrati nepoštenima, nego treba ispitati samo one odredbe koje su povezane s predmetom spora kako su ga odredile stranke. Tužitelj nije tvrdio da bi pojedine odredbe u tom smislu bile nepoštene određeno, već samo ističe da se o odredbama (o kamati, naknadi, nadležnosti) nije pregovaralo te da im nisu uručeni opći uvjeti ne navodeći koje nejasnoće su u pogledu pojedinih odredbi postojale, a koje je trebalo otkloniti odnosno o istima pregovarati.

22. Slijedom iznijetog, budući da Ugovor o kreditu nije ništetan, iz razloga koje ističe tužitelj to nije ništetan ni Sporazum o osiguranju tražbine, te posljedično brisanja upisa hipoteke u korist tuženika na predmetnoj nekretnini, dok je zahtjev za utvrđenje ništetnosti i bez pravne valjanosti upisa prava vlasništva (u korist M. L. kao kupca u predmetu ovrhe), pored iznesenih činjeničnih utvrđenja, ukazuje potpuno neosnovan jer nije niti predviđena takova zaštita u slučaju neistinitog upisa u zemljišne knjige tužbom na utvrđenje, već samo zaštita u smislu odredbe čl. 129 ZZK, koji zahtjev (na brisanje) sve i da se tako tumači, nije osnovan iz naprijed navedenih razloga (točka 19) . Ovo iz razloga što u ovom postupku nije utvrđeno da je ostvaren razlog ništetnosti ili nevaljanosti spornog ugovora o kreditu niti sporazuma o zasnivanju založnog prava u smislu odredbe čl. 322 ZOO, slijedom čega je odlučeno kao u izreci.

23. Odluka o parničnom trošku tuženika pod 2) temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 i čl.155. ZPP-a, a odnosi se na troškove zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku sukladno vrijednosti predmeta spora ( 777.000,00 kuna) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14) slijedom čega je priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 7.700,00 kuna te pristup na ročište od 5.studenog 2019. u iznosu od 3.850,00 kuna, ročištu od 15.rujna 2021. u iznosu od 500,00 kuna, ročištu od 4.travnja 2022. 7.700,00 kuna te sastav podneska od 9.12.2019. 500,00 kuna odnosno sveukupno 20.250,00 kuna uvećano za PDV 25 % u iznosu od 5.063,00 kune sveukupno iznosi 25.313,00 kune, dok tuženiku nije priznat trošak sastava podneska od 7.8.2020. i 12.4.2021. jer nije bio potreban za vođenje parnice ( požurnica) niti trošak pristojbe odgovora na tužbu do kraja ovog postupka nije niti nastao sukladno odredbi čl. 4 Zakona o sudskim pristojbama (NN 157/13).

24. Odluka o parničnom trošku tuženika pod 1) temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 i čl.155. ZPP-a, a odnosi se na troškove zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku sukladno vrijednosti predmeta spora ( 777.000,00 kuna) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14) slijedom čega je priznat trošak zastupanja na ročištu od 5.studenog 2019. 3.850,00 kuna, 15.rujna 2021. 500,00 kuna, te 4.travnja 2022. 7.700,00 kuna odnosno sveukupno 12.050,00 kuna uvećano za PDV 25 % od 3.013,00 kuna iznosi 15.063,00 kune.

Split, 20. svibnja 2022.

Sutkinja

Maja Anušić v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, računajući od dana dostave prijepisa iste. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud u Splitu pisanim putem u četiri istovjetna primjerka.

DNA:

– punomoćniku tužitelja

– punomoćniku tuženika

– u spis