Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 15 Pn-83/2019-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji toga suda Lidiji Krašek, kao sucu pojedincu, temeljem prijedloga višeg sudskog savjetnika Ivice Franjića, u pravnoj stvari tužitelja zavod iz V., zastupanog po punomoćnici po zaposlenju P. K., protiv tuženika C. o. d.d. iz Z., zastupanog po punomoćnicima iz O. društva Ć. i Š. d.o.o. iz Zagreba, radi naknade štete, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave na ročištu dana 10. svibnja 2022., u prisutnosti punomoćnice po zaposlenju tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, te na objavi presude dana 20. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku C. o. d.d. iz Z. isplatiti tužitelju zavodu iz V. iznos od 13.898,79 kune (slovima: trinaest tisuća osamsto devedeset i osam kuna i sedamdeset i devet lipa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 1.011,49 kn od 22. lipnja 2017. do isplate,

- na iznos od 3.083,03 kn od 29. ožujka 2018. do isplate,

- na iznos od 9.804,27 kn od dana donošenja ove presude pa do isplate, prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja da bi mu tuženik pored iznosa iz toč. I. izreke ove presude bio dužan isplatiti još i daljnji iznos od 5.017,49 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu podnio tužbu protiv tuženika radi naknade štete u iznosu od 18.916,28 kn navodeći da se 7. svibnja 1999. na cesti Varaždin- Varaždinske Toplice dogodila prometna nesreća u kojoj je smrtno stradao osiguranik tužitelja R. R.. Prometnu nesreću je skrivio Ž. P. vozač osobnog automobila „AUDI 100" registarskih oznaka \/Ž

…  osiguranog  kod  tuženika,  broj  police  …2. Odgovornost osiguranika tuženika S. H. utvrđena je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Varaždinu K-262/00 od 04. svibnja 2001.. Tuženikov osiguranik Ž. P. je 60%, a tužiteljev osiguranik R. R. (suvozač) je 40% suodgovoran za predmetnu prometnu nezgodu jer su oba učesnika bila pod utjecajem alkohola. Rješenjem tužitelja broj 38291 od 20. prosinca 2001. obitelji pokojnog osiguranika tužitelja R. R. priznato je pravo na obiteljsku mirovinu. Isplatama 60% obiteljske mirovine nastaje šteta tužitelju za koju odgovara tuženik. Radi se o regresnom zahtjevu tužitelja prema tuženiku kao osiguravatelju. Tužitelj je naveo da nije direktno pretrpio štetu iz predmetne prometne nezgode, već je štetu pretrpio tužiteljev osiguranik, a tužitelj je kao osiguravatelj isplatio davanja iz mirovinskog osiguranja, koja u ovom postupku (regresno) potražuje od tuženika kao osiguravatelja (VTS RH Pž-5089/2015-2 od 12. lipnja 2017.). Prema navodima tužitelja, štetu koja je nastajala tužitelju isplatom obiteljske mirovine tuženik je mirnim putem podmirio tužitelju za razdoblje do 31. prosinca 2014., odnosno do trenutka kada je tužitelj potraživao naknadu štete nastale isplatom obiteljske mirovine u razmjernom dijelu, a prema odredbi čl. 160. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine 102/98). Nadalje, odštetnim zahtjevima od 12. svibnja 2016., 31. svibnja 2017. i 9. ožujka 2018. tužitelj je zatražio od tuženika da mu podmiri daljnju štetu koja je nastajala isplatom obiteljske mirovine članovima obitelji preminulog osiguranika pok. R. R. za 2015., 2016. i 2017. godinu u ukupnom iznosu od 28.036,98 kn. Tužitelju je štetu nastalu isplatom obiteljske mirovine koju je tužitelj zatražio u punom iznosu (60% obiteljske mirovine), a u skladu s odredbom čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju koji je stupio na snagu dana 1. siječnja 2014. (Narodne novine 157/13). Prema daljnjim navodima tužbe, tuženik je tek djelomično, a očito prema propisima Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine 102/98) koji su bili na snazi do 31. prosinca 2013., podmirio tužitelju štetu za 2015., 2016. i 2017. u ukupnom iznosu od 18.924,97 kn, dok je ostao dug u iznosu od 9.112,01 kn, i to za 2015. u iznosu od 3.002,80 kn, za 2016. u iznosu od 3.026,18 kn, a za godinu 2017. u iznosu od 3.083,03 kn. Pored navedenoga, tužitelj potražuje naknadu daljnje štete za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018. koja iznosi 9.804,27 kn. U pogledu pravnog osnova tužbe, tužitelj je naveo da potražuje naknadu štete temeljem odredbi čl. 161. st. 1. i st. 2. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju, koji je stupio na snagu dana 1. siječnja 2014., u punom iznosu izravno od tuženika sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, dok kamatu potražuje temeljem odredbe čl. 165. st. 3. navedenog Zakona. O pravu tužitelja zahtijevati naknadu štete u punom iznosu očitovao se i Ustavni sud Republike Hrvatske u svom Rješenju broj U1-856/2016 od 7. veljače 2017.. Prema pravnom stavu Vrhovnog suda RH (Rev-x 436/10 od 02.02.2011., Rev 552/08 od 08.04.2010., Rev 1061/03 od 23.09.2004., Rev-x 1262/41 od 22.10.2014.) svakom isplatom mirovinskog osiguranja za tužitelja nastaje nova šteta, tako da tužitelj ima pravo potraživati naknadu štete prema odredbama Zakonu o mirovinskom osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, a to je prilikom isplate svake mirovine, odnosno davanja iz mirovinskog osiguranja. Tužitelj je naveo da potražuje naknadu štete za 2015., 2016., 2017. i 2018., u kojem razdoblju je na snazi Zakon o mirovinskom osiguranju s primjenom od 1. siječnja 2014 (Narodne novine 157/13).

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da priznaje nastanak štetnog događaja i pasivnu legitimaciju, ali osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Nadalje, tuženik je istaknuo prigovor zastare dijela potraživanja do 19. rujna 2016., a kako tužitelj uz tužbu nije dostavio specifikaciju isplata svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa po godinama, to visina ovog iznosa nije poznata. Također, tuženik je naveo da osporava pravo tužitelja na naknadu štete u punom iznosu isplaćene mirovine te smatra da tužitelj ima pravo samo na naknadu štete u razmjernom dijelu isplaćenog iznosa mirovine. Naime, prema navodima tuženika, izvanugovorni odnos između štetnika i oštećenog nastaje u trenutku prouzročenja štete temeljem čl. 20. Zakona o obveznim odnosima, tj. u trenutku nastanka štetnog događaja i za taj trenutak primarno nastaju prava i obveze stranaka tog odnosa kao i primjena odgovarajućih zakonskih propisa. Sama šteta može nastati kasnije i sam trenutak nastanka štete važan je kako za tijek kamata odnosno dospjelost potraživanja oštećenog, tako i za računanje početka tijeka zastare potraživanja naknade štete. Međutim, šteta odnosno njen nastanak ne dovodi do stvaranja novog obvezno pravnog odnosa niti se za nastanak same štete vezuje primjena materijalnog prava. U konkretnom slučaju, na potraživanje proizašlo iz štetnog događaja od 7. svibnja 1999. primjenjuje se materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme njegovog nastanka, a to su odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine 102/98 u primjeni od 1. siječnja 1999.), koji u članku 160. propisuje da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu stvarne štete u razmjernom iznosu. Izvorište tuženikove obveze naknade štete prema tužitelju je u činjenici zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti tuženikova osiguranika kao štetnika odnosno uzročnika štete koju tužitelj potražuje. Tuženik je na temelju zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti preuzeo obvezu naknade štete oštećenim osobama, pa je za pitanje obveze osiguratelja po osnovu obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti mjerodavan kao poseban propis upravo naprijed citirani zakon. Stoga tuženik osporava da bi se primjenjivao zakon koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja o obiteljskoj mirovini ili onaj koji je na snazi u trenutku isplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, već se primjenjuje zakon koji je na snazi u trenutku predmetnog štetnog događaja s osnova kojeg se utvrđuje obveza isplate mirovine.

3. U podnesku od 5. listopada 2020. se tuženik očitovao na prije iznesene navode tužitelja, te je naveo da ustraje na prigovoru zastare potraživanja, jer je između ostalog, rješenje kojim je priznato pravo na obiteljsku mirovinu doneseno 20. prosinca 2001., dok je predmetna tužba podnesena 19. rujna 2019., a obuhvaća isplatu obiteljske mirovine za 2015., 2016., 2017. i 2018. pa nadalje, dakle po proteku roka od 3 godine od saznanja za štetu i štetnika. Za nastup zastare upravo je odlučno saznanje o šteti i štetniku, što znači da su u konkretnom slučaju već donošenjem mirovinskog rješenja 20. prosinca 2001., a najkasnije početkom rujna 2016., ispunjene pretpostavke za početak tijeka zastarnog roka, pa je zastarni rok tužitelju za predmetno potraživanje istekao, te je pravilnom primjenom materijalnog prava potrebno odbiti tužbeni zahtjev. Konačno, tuženik ističe da plaćanje jednog dijela potraživanja automatski ne znači i priznanje preostalog dijela duga/potraživanja koje je predmet ovog postupka. Zbog toga tuženikovim plaćanjem dijele mirovine za 2015., 2016. i 2017. nije došlo i do priznanja spornog dijela tražbine niti do prekida zastare u odnosu na predmetno potraživanje. Tužitelj se u podnesku od 19. listopada 2020. očitovao na navode tuženika koje je tuženik iznio u svom podnesku od 5. listopada 2020.. Tužitelj je naveo da mu šteta nastaje prilikom svake isplate mirovine i svaka isplata za tužitelja predstavlja novu štetu. Slijedom toga tužitelja ima pravo štetu potraživati, ne uvijek u istom iznosu, već u visini popisanoj odredbama ZOMO-a koje su bile na snazi u vrijeme isplate mirovine. Također, prema navodima tužitelja u zastari mogu biti samo potraživanje tužitelja za 2015. godinu, dok potraživanje za godinu 2016. ne može biti u zastari obzirom je zastara za isto počela teći dana 1. siječnja 2017 godine (tako i u odluci OS VŽ broj 20 Pn-138/2019-4 od 15. lipnja 2020. godine).

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u zapisnik o očevidu istražnog suca Županijskog suda u Varaždinu broj Kir-214/99-2 od 7. svibnja 1999. (list 4-7 spisa), obavijest o isplati štete (list 9 spisa), nagodbu (list 10 i 11 spisa), nagodbu (list 12 spisa), rješenje (list 13-14 spisa), odštetni zahtjev (list 15-16 spisa), odštetni zahtjev (list 17-18 spisa), odštetni zahtjev (list 20-21 spisa), dokumentaciju tužitelja (list 33 spisa), presudu Općinskog suda u Varaždinu broj K-262/00-11 od 4. svibnja 2001., banke podataka doznačenih mirovinskih primanja (list 86-101 spisa).

5. Na temelju tako provedenih dokaza ocjenjujući sve zajedno i svakog posebno, a to sukladno odredbi iz čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje - ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

6. Iz provedenih dokaza sud je kao nesporno utvrdio slijedeće:

- da se dana 7. svibnja 1999. na cesti Varaždin-Varaždinske Toplice dogodila prometna nezgoda u kojoj je smrtno stradao osiguranik tužitelja pok. R. R.,

- da je prometnu nesreću je skrivio Ž. P. vozač osobnog automobila „AUDI 100" registarskih oznaka … osiguranog kod tuženika, broj police …,

- da je odgovornost osiguranika tuženika Ž. P. utvrđena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Varaždinu K-262/00 od 4. svibnja 2001.,

- da je rješenjem tužitelja broj 38291 od 20. prosinca 2001. obitelji pokojnog osiguranika tužitelja R. R. priznato je pravo na obiteljsku mirovinu

- da je na pozive tužitelja tuženik podmirio cjelokupni iznos štete koja je tužitelju nastajala isplatom obiteljske mirovine do 31. prosinca 2014.,

- da je tuženik djelomično podmirio daljnje tražbine tužitelja, dok tužitelj tvrdi da je preostao dug u iznosu od 9.112,01 kn, i to za 2015. u iznosu od 3.002,80 kn, za 2016. u iznosu od 3.026,18 kn, a za godinu 2017. u iznosu od 3.083,03 kn, te za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018. u iznosu od 9.804,27 kn.

7. Sporno je između stranaka da li je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 18.916,28 kn, te sporno je između tuženika i tužitelja po kojem propisu tužitelj ima pravo potraživati štetu.

8. Prema ocijeni ovoga suda tužitelj je ovlašten svoj tužbeni zahtjev temeljiti na rješenju br. 38291 od 20. prosinca 2001. (list 13 spisa) kojim je djeci umrlog osiguranika pok. R. R. priznato pravo na obiteljsku mirovinu. Naime, predmetnim rješenjem tužitelj je u upravnom postupku utvrdio da postoje zakonom propisani uvjeti na strani pokojnog osiguranika za priznanje obiteljske mirovine podnositeljima zahtjeva, a time i njegova obveza na isplatu. Temeljem navedenog rješenja je tužitelj u upravnom postupku odlučivao udovoljavaju li korisnici obiteljske mirovine zakonom propisanim uvjetima za korištenje obiteljske mirovine i visinu iste, a što je tužitelj kao javna ustanova na koju su prenesene javne ovlasti dužan po službenoj dužnosti utvrđivati. Stoga obveza tužitelja na isplatu obiteljske mirovine korisnicima proizlazi upravo iz rješenja broj br. 38291 od 20. prosinca 2001. (list 13 spisa).

9. Isto tako, na temelju dokumentacije koju je dostavio tužitelj kao dokaz visine tražbine, a primjenom odredbe čl. 230. st. 1. i 2. ZPP-a i čl. 159. st. 1., 2. i 3. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine“, broj 47/09, dalje: ZUP) je ovaj sud cijenio istu kao valjan dokaz. Tako je odredbom članka 230. stavka 1. i 2. ZPP-a propisano kako isprava koju je u propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti i isprava koju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu (javna isprava), dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje, te kako istu dokaznu snagu imaju i druge isprave koje su posebnim propisima u pogledu dokazne snage izjednačene s javnim ispravama.

10. Nadalje, odredbom članka 159. st. 1., 2. i 3. ZUP-a propisano je da javnopravna tijela izdaju potvrde odnosno druge isprave (uvjerenja, izvadci i dr.) o činjenicama o kojima vode službenu evidenciju, kao i uvjerenja, odnosno druge isprave o činjenicama u vezi s poslovima koje obavljaju na temelju javnog ovlaštenja. Potvrde i druge isprave o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija moraju se izdavati u skladu s podacima službene evidencije, a takve potvrde odnosno druge isprave imaju značenje javne isprave. Službenom evidencijom smatra se evidencija koja je ustanovljena na temelju propisa, odnosno općeg akta pravne osobe koja ima javne ovlasti. Iz odredbi ZMO proizlazi da je tužitelj javna ustanova (čl. 141.), te da u postupku rješavanja o pravima i obvezama iz mirovinskog osiguranja ima javne ovlasti (čl. 145.) i da primjenjuje odredbe Zakona o općem upravnom postupku (čl. 7. st. 2.).

11. Ostvarivanje mirovinskih i invalidskih prava osiguranika uključuje utvrđivanje određenih individualnih prava osiguranika, ali i isplatu novčanih iznosa koji temeljem priznatih mirovinskih i invalidskih prava pripadaju tim osiguranicima, pa kada zavod izda potvrdu (obračun) o isplaćenoj obiteljskoj mirovini kojom ukazuje da je obiteljska mirovina isplaćena u svotama navedenim u pojedinoj potvrdi, onda je on izdao ispravu o činjenicama, a u vezi s poslovima koje obavlja na temelju javnog ovlaštenja, pa takva potvrda (obračun) ima značenje javne isprave koja dokazuje istinitost onoga što se u njoj navodi (potvrđuje), a u smislu gore citiranih zakonskih odredbi. Prema čl. 230. st. 2. ZPP-a dopušteno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena, međutim, tuženik na navedene okolnosti nije predložio nikakve dokaze te sud prema pravilu o teretu dokazivanja iz čl. 221a. ZPP-a u vezi sa člankom 8. ZPP-a, a budući da nema razloga sumnjati u autentičnost priloženih isprava, zaključuje da je tužitelj korisnicima obiteljske mirovine isplatio upravo iznose navedene u pojedinoj potvrdi o isplati.

12. Tuženik je tijekom postupka ustrajao u navodima da je obvezni odnos u ovoj pravnoj stvari nastao prije stupanja na snagu Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" 157/13, 151/14, 33/15, 93/15), tj. da se osnovanost i visina zahtjeva ocjenjuje se prema propisu koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja tj. 7. svibnja 1999., a to su odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" 102/98), koji u čl. 160. propisuje da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u razmjernom iznosu.

13. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda, šteta kao relevantna činjenica prema vremenu čijeg nastanka se određuje koja će se odredba primijeniti, za tužitelja nastaje prilikom isplate svake obiteljske mirovine, pa se, u konkretnom slučaju, za utvrđivanje osnove i visine nastale štete za tužitelja, kao i općenito za sve sporove za naknadu štete koja nastaje tužitelju, kao lex specialis primjenjuje Zakon o mirovinskom osiguranju, te su zbog toga za naknadu štete u ovome predmetu (s obzirom na razdoblje nastanka štete - trenutak isplate mirovine) mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, a koji je zakon stupio na snagu 1. siječnja 2014., a kako je to propisano odredbom čl. 192. navedenog Zakona. Tako je i u odluci broj Rev-2530/2018 od 8. siječnja 2020. Vrhovni sud Republike Hrvatske iznio jasan pravni stav da je za odluku u sporu koji pokreće zavod protiv osiguratelja štetnika radi povrata mirovine relevantan zakon koji je vrijedio u trenutku nastanka štete zavodu, odnosno, u vrijeme kada su izvršene isplate mirovine.

14. Čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 62/18, 115/18 i 102/2019 – dalje ZOMO) propisuje da zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju (st. 1.), time da naknada stvarne štete, koju zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ZOMO-a, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, i to: 1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu, 2. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu, 3. novčana davanja na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja, 4. troškove profesionalne rehabilitacije, kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava (st. 2.), a zahtjevom za naknadu štete zavod može obuhvatiti ukupnu svotu štete (kapitaliziranu štetu) ili svotu stvarne štete prema isplatama (pojedinih davanja) koja se odnosi na određeno razdoblje (npr. kalendarska godina) (st. 3.).

15. Nadalje je, u čl. 164. stavku 1. ZOMO-a, propisano da zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. tog Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete), dok su, prema stavku 5. tog članka, za utvrđivanje visine stvarne štete u slučajevima iz st. 1. do 3. istog članka mjerodavne odredbe ZOMO-a. Citirani ZOMO je, jednako kao i ZOOP, bio na snazi u vrijeme kada je tužitelj izvršio isplatu predmetnog iznosa po osnovi obiteljskih mirovina članovima obitelji pok. R. R.. ZOMO je specijalan zakon koji, među ostalim, regulira materiju naknade štete za novčana davanja koja su isplaćena na teret mirovinskog osiguranja. Pritom, imajući u vidu da ZOMO daje pravo tužitelju zahtijevati naknadu štete i izravno od društva za osiguranje te da, ujedno, u čl. 164. st. 5. izričito propisuje da su za utvrđivanje visine stvarne štete u tom slučaju mjerodavne odredbe ZOMO-a, koje predviđaju naknadu isplaćene obiteljske mirovine u punom iznosu, zbog čega su neosnovani navodi tuženika prema kojima bi on odgovarao samo za isplatu razmjernog dijela isplaćene mirovine.

16. Stav da se u situaciji kakva je predmetna primjenjuje ZOMO, kao lex specialis, izrazio je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u više odluka, primjerice u rješenju poslovni broj Pž-1166/2018-2 od 12. kolovoza 2019., a na pravilnost takvog stajališta ukazuje i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-412/2018-2 od 22. travnja 2020.. Slijedom navedenog, te obzirom na navedene odredbe ZMO kao lex specialis, sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja u osnovani.

17. Nadalje, sud smatra djelomično osnovanim prigovor zastare koji je istaknuo tuženik tijekom postupka, a u odnosu na tražbine tužitelja iz 2016., tj. za tražbine tužitelja koje su dospjele prije 19. rujna 2016. jer je za sve mjesečne isplate prije navedenog datuma nastupila zastara. Prema odredbi čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“, broj 35/05, 41/8, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) tražbina naknade štete zastarijeva u roku od 3 godine od kada je oštećenik saznao za štetu i osobu koja je štetu učinila. Budući da je tužba u ovom predmetu podnesena 19. rujna 2019., za sve mjesečne isplate mirovine za koje tužitelj traži naknadu štete nastale prije 19. rujna 2016. nastupila je zastara jer je proteklo više od 3 godine od dospijeća svake mjesečne isplate (istovjetno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev-791/2011-2 od 15. travnja 2015. i Županijski sud u Varaždinu Gž-759/2021-2 od 12. srpnja 2021.).

18. Na dosuđeni iznos je sud i dosudio zakonsku zateznu kamatu. Odluka o zakonskim zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., dalje : ZOO-a), a u svezi s odredbom čl. 165. st. 3. ZMO-a, kojom je propisano da na svotu potraživanja naknade štete Zavod ima pravo na zateznu kamatu u visini određenoj zakonom koja teče od prvog idućeg dana nakon isteka roka od 15 dana od dana dostave poziva odgovornoj osobi da naknadi štetu. Uvidom u preslike povratnica evidentno je kako je tužitelj tuženiku uputio odštetne zahtjeve sukladno navedenoj odredbi ZMO-a. Za štete nastale u navedenom razdoblju tužitelj sukladno citiranom propisu zateznu kamatu potražuje od prvog idućeg dana nakon isteka roka od 15 dana od dana dostave poziva odgovornoj osobi da naknadi štetu pa je takav njegov zahtjev i prihvaćen.

19. Što se tiče odluke o troškovima, ista se temelji na odredbi iz čl. 154. st. 2. ZPP-a kojom je propisano da će sud, ako su stranke djelomično uspjele u parnici, najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, s time da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. S obzirom da je tužitelj djelomično uspio u postupku, sud je stavio u omjer vrijednost predmeta spora iz tužbe u iznosu od 18.916,28 kn i tužitelju dosuđeni iznos od 13.898,79 kn, iz čega proizlazi da je tužitelj uspio sa 73,48 %, dok preostalih 26,52% predstavlja uspjeh tuženika u parnici, a razlika ovih postotaka uspjeha stranaka iznosi 46,96%. Kako je, dakle, tužitelj u većoj mjeri uspio u parnici, valjalo je u postotku od 46,96% odmjeriti njegove troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, no tužitelj nije istaknuo nikakav zahtjev za naknadom troškova postupka, te stoga mu sud nije niti dosudio nikakve troškove postupka, a s druge strane je odbio tuženikov zahtjev za naknadom troškova postupka.

U Varaždinu 20. svibnja 2022.

Sutkinja

Lidija Krašek v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda, pismeno u tri primjerka.

Ukoliko je stranka bila uredno obavještena o ročištu za objavu presude, a istom ročištu nije pristupila tada će se dan objave presude na e-oglasnoj ploči smatrati kao dan primitka pismenog otpravka presude.

U slučaju da stranka nije bila uredno obavještena o ročištu za objavu tada će joj se pismeni otpravak presude dostaviti putem pošte te će se kao dan primitka uzeti dan kada joj je ista uručena od strane službenika pošte.

U razdoblju od 1. – 15. kolovoza rokovi za žalbu ne teku.

Dostaviti:

1/ zavod iz V. (tužitelj)

2/ O. društvo Ć. i Š. d.o.o. iz Z. (za tuženika)