REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: 8 P-405/2019-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama po sucu toga suda Ivi Raos, u pravnoj stvari I-tužitelja Z.,. iz D. S, OIB: . . . i II-tužiteljice A. F. iz D. S, OIB: . . . , oboje zastupani po punomoćniku Z. G., odvjetniku iz Z.,, protiv tuženika RB iz R. A., L., OIB: . . .zastupanog po punomoćniku K. H., odvjetniku iz Odvjetničkog društva H. & Z. & B. B. j.t.d. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 19. travnja 2022. u prisutnosti punomoćnika I. i II- tužitelja i punomoćnika tuženika, 20. svibnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

" Utvrđuje se ništetnim Ugovor o davanju kredita br. računa . . . kao i Isprava o zalogu sve od 02. svibnja 2005.

Utvrđuje se ništetnim javnobilježnički akt javnog bilježnika Z.R.K. iz V., posl. br.:

. . . od 05. svibnja 2005.

Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu D. S Općinskog građanskog suda u Z., brisanje upisa založnog prava pod brojem Z-1530/2012/4302, primljeno 09. svibnja 2005., Z-850/05, pod brojem Z-1530/2012/2283, primljeno 09. svibnja 2005., Z- 850/05 i pod brojem Z-1530/2012/4299 primljeno 09. svibnja 2005., Z-850/05, sve na temelju solemniziranog Ugovora o davanju kredita, broj računa 10.455.913 od 02. svibnja 2005. pod posl. br. OU-492/05 od 05. svibnja 2005. kod javnog bilježnika - ZRK. iz V., po pravomoćnosti ove presude i to na nekretnini k.č.br . . . oranica 9689 m2, upisane u zk.ul. k.o. ..., k.č.br 3659 dvorište od 3419 m2, kuća br 35 od 92 m2 i dvorišna zgrada od 133 m2, sve od 3644 m2 upisane u zk.ul. . ..., k.o. . ..., i k.č.br 4237 šuma od 3610 m2, upisane u zk.ul. . ..., k.o. . ..., “

II. Nalaže se tužiteljima naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 13.750,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. svibnja 2022. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 kn kao neosnovan.

Obrazloženje

1. I i II-tužitelji u tužbi navode da su s tuženikom sklopili Ugovor o davanju kredita

broj računa . ..., od 05. svibnja 2005. na iznos od 18.600,00 EUR. Radi osiguranja potraživanja iz predmetnog ugovora su I-tužitelj i tuženik u formi javnobilježničkog akta

sklopili ugovor-Ispravu o zasnivanju založnog prava od 5. svibnja 2005. kojim I-tužitelj kao

vlasnik nekretnine kao jamstvo za obvezu iz ugovora o kreditu dozvoljava da se upiše

založno pravo na nekretnini upisanoj u zemljišne knjige Općinskog suda u S. , Zemljišnoknjižni odjel i to u k.o. . ..., zk.ul.br. . ..., č.k.br. 1691/7 u naravi šuma Jalševje sa 225 hvati i č.k.br. . ..., u naravi kuća 35, gosp. zgrada, dvorište i oranica u H., sa 2 rali i 367 hvati, za iznos od 18.600,00 EUR zajedno s kamatom od najviše 9,875 %, zateznom kamatom najviše 15,875 % te osiguranjem za dodatne pristojbe od 5.580,00 EUR. Ističu da su ugovor o kreditu i Ispravu o zasnivanju založnog prava od 05. svibnja 2005. pod brojem OU-492/05-2 potpisali u R H a ne R A i to pred javnim bilježnikom Z . R . K . iz V., bez prisutnosti druge strane. Kod nje su zaprimili i unaprijed sastavljen obrazac ugovora o kreditu te su isti potpisali u V. što dokazuje i forma javnobilježničkog akta. Navode kako su preko treće osobe u prolijeće 2005. upoznali D.G. koji se predstavio kao posrednik tuženika u pružanju i davanju kreditnih usluga te nakon što je prikupljena sva potrebna dokumentacija za odobrenje kredita tužitelji su odlučili uzeti kredit. Nakon potpisivanja predmetnih isprava, 12. svibnja 2005. I-tužitelj odlazi u sjedište tuženika kada mu je u gotovini isplaćen iznos odobrenog kredita od 18.600,00 Eur, umanjen za iznos od 2% za obradu kredita i 500,00 EUR provizije posredniku. Kako II- tužiteljica nije imala važeću putovnicu ista nije mogla pristupiti u sjedište tuženika. Cjelokupni postupak primanja kredita, započevši od pregovaranja, posredovanja, ovjere i ostalog se vršio na području R H pa je samim time i posao/djelatnost bankovnog kreditiranja izvršen na područjuRH . Navode

kako

je

tuženik

zlonamjerno i svjesno na ugovoru o kreditu i ispravi o zalogu naznačio netočan datum i

mjesto zaključenja isprava i potpisa tužitelja prikrivajući na naveden način nedopušteno

bankarsko poslovanje u RH. Javna bilježnica je prilikom solemnizacije isprava neistinito prikrivajući nedopuštene radnje tuženika u potvrdi navela da je tužitelj navedene isprave donio u njezin ured. Tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije imao odobrenje od H N B za obavljanje poslova kreditnog poslovanja, pružanjem takvih financijskih usluga na području R H pa je i samim time sporni pravni posao ništetan. Nadalje, tužitelji u tužbi i tijekom postupka tvrde da je ugovor ništetan i to jer je suprotan izmijenjenim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a jer tuženik nije imao odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja, a što je propisano i Zakonom o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u R H s neovlaštenim vjerovnikom. Dakle, činjenično tužitelji smatraju da je ugovor ništetan jer je tuženik neovlašteni vjerovnik, odnosno tužitelji navode da se ovdje radi o ugovoru o davanju kredita s međunarodnim obilježjem koji je sklopljen s neovlaštenim vjerovnikom tj. tuženikom pa se na ovaj pravni odnos primjenjuju odredbe Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom (NN 72/17 – dalje: ZNUKMO) i Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje: ZIDZPK). Stoga tužbenim zahtjevom I i II-tužitelji predlažu da sud utvrdi ništetnim predmetni Ugovor o kreditu br. br. računa . ..., kao i Ispravu o zalogu od 02. svibnja 2005. te javnobilježnički akt javnog bilježnika Z . R . K . i z V Ž posl. br.: . ..., od 05. svibnja 2005. kao i da se naloži zemljišnoknjižnom odjelu Dugo Selo, Općinskog građanskog suda u Z. brisanje upisa založnog prava na naprijed opisanoj nekretnini u vlasništvu I- tužitelja uz zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka tužiteljima.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava sve navode iz tužbe i protivi se tužbenom

zahtjevu u cijelosti, ističe prigovor apsolutne nenadležnosti domaćih sudova i prigovor

mjesne nenadležnosti te ističe prigovor dvostruke litispendencije. Prvenstveno ističe da su

stranke ugovorom o kreditu tj. Općim uvjetima poslovanja tuženika koji su sastavni dio

ugovora o kreditu ugovorile primjenu austrijskog materijalnog prava kao mjerodavnog pa je

pozivanje tužitelja na materijalnopravne propise koji su na snazi u R H irelevantno jer se oni ne primjenjuju na ovaj spor. Dodaje i da sve kad bi se na ovaj spor trebalo primjenjivati hrvatsko pravo ni tada predmetni ugovor o kreditu ni ostale isprave ne bi bile ništetne. U odnosu na navode da se trebaju primijeniti odredbe ZNUKMO-a ističe da je u odluci Suda Europske Unije poslovni broj . ..., u predmetu A . M . v. R. utvrđeno da je ZNUKMO protivan pravu Europske unije. Kako ta presuda ima izravni učinak, svi nacionalni sudovi u RH su vezani tumačenjem Suda Europske Unije i dužni su poduzeti sve potrebne mjere kako bi postupili u skladu s tom odlukom tj. dužni su se suzdržati od primjene odredbi ZNUKMO-a koje su protivne pravu Europske unije, a ovo pravno shvaćanje je izneseno još u predmetu Simmenthal S.p.A. broj 106/77. Također ističe da se ZNUKMO ni ne može primijeniti na ovaj spor jer se ne radi o ugovoru sklopljenom u RH niti je tuženik neovlašteni vjerovnik jer nije na dan sklapanja ugovora o kreditu pružao usluge odobravanja kredita u RH nego je te poslove vršio isključivo na području RA. Navodi kako ne postoje zapreke da tuženik kao inozemna pravna osoba sa sjedištem u R A sklapa pravne poslove u RA s hrvatskim državljanima te mu za predmetno nije potrebno nikakvo odobrenje HNB-a. Ističe da je predmetni pravni posao zaključen u RA gdje je kredit odobren i u cijelosti isplaćen korisnicima kredita koji su se obratili tuženiku s podnošenjem kreditnog zahtjeva te im je nastavno, po upoznavanju i prihvaćanju uvjeta kredita, od strane nadležnih tijela tuženika kredit odobren. U sjedištu tuženika je sastavljen i zaključen predmetni ugovorni odnos te je korisnicima kredita u sjedištu tuženika i isplaćen ugovoreni kreditni iznos. Po sklapanju pravnog posla, u cijelu osnaženja sklopljenog pravnog posla i uknjižbe prava zaloga u zemljišne knjige, tužitelji su pristupili javnom bilježniku koji je utvrdio identitete pristupjelih osoba, upozorio ih je na pravne posljedice sklapanja pravnog posla kao i da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta na što su tužitelji izjavili da kako prihvaćaju pravne posljedice koje iz toga proizlaze i da isto odgovora njihovoj volji, što sve proizlazi iz potvrde (solemnizacije) broj OU-492/05-2. Solemnizacija pravnog posla u RH ne znači i da je pravni posao sklopljen uRH . Ugovor je sklopljen u inozemstvu, što proizlazi iz sadržaja istog, predstavljao je osnovu za izradu javnobilježničkog akta temeljem kojeg je nastavno uknjiženo založeno pravo na predmetnoj nekretnini koja se nalazi u RH , a koji zasnivanje založenog prava je bilo dogovoreno već prilikom odobravanja kredita, sve u svrhu osiguranja tražbine davatelja kredita. Tuženik je u cijelosti ispunio svoju obvezu prema ugovoru o kreditu sklopljenom u sjedištu tuženika koji svoju djelatnost nije niti obavljao na teritoriju RH. Tuženik posjeduje sva potrebna odobrenja i koncesije za obavljanje bankarskih poslova izdanih mu od strane nadležnih tijela države njegovog sjedišta, RA pa tvrdnju tužitelja da bi predmetni pravni posao bio ništetan zbog nedostatka odobrenja za rad na teritoriju R H drži bespredmetnom. Osporava navode tužitelja da bi na području R H djelovao putem posrednika, tuženik nije niti jednoj osobi izdao nalog niti ovlaštenje za traženje klijenata niti je s kim sklopio ugovor o posredovanju, niti u usmenom niti u pisanom obliku, a niti je ikoga plaćao za traženje klijenata u RH, a teret dokaza navedene činjenice je na strani tužitelja. Predmetni pravni posao nije ništetan niti zbog navoda da je isti kod javnog bilježnika potpisan i solemniziran bez prisutnosti druge strane, budući je prema Zakonu o javnom bilježništvu (Narodne novine br. 8/93,29/94, 162/98, 16/07)

propisano pravo sudionika u pravnom poslu da svi ili neki od njih mogu isprave o pravnom poslu potvrditi kod javnog bilježnika. Međutim, za zasnivanje osiguranja tražbine uređene zakonom, dovoljno je da privatnu ispravu potvrdi samo obveznik. U pogledu toč. 3. tužbenog zahtjeva ističe kako je zahtjev tužitelja u cijelosti nedopušten budući da nositelji knjižnog prava ne mogu biti povrijeđeni uknjižbom hipoteke na nekretninama kada su upravo oni dozvolili upis hipoteke i suglasili se s osnivanjem založnih prava za korist tuženika kao vjerovnika, zbog čega takvom uknjižbom u smislu odredbe čl. 129. st. 1. ZZK-a te je ujedno takav zahtjev postavljen izvan zakonom propisanog roka. Tuženik stoga predlaže, obzirom na to da nijedna okolnost koju tužitelji ističu u tužbi ne dovodi do ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu, da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu parničnog troška. Uz odgovor na tužbu prilaže preslike primjerka na njemačkom jeziku i prijevoda s njemačkog na hrvatski Osnovnih pravila za poslovne odnose između stranke i kreditne ustanove.

3. U odnosu na istaknuti prigovor apsolutne nenadležnosti suda u R H navodi se kako je spor pokrenut podnošenjem tužbe 14. rujna 2017. te se u sporovima radi utvrđivanja ništetnosti ugovora o kreditu između tužitelja hrvatskih fizičkih

osoba (potrošača) i stranih (bankarskih) pravnih osoba, što je ovdje slučaj, kada se o

nadležnosti odlučuje nakon 01. srpnja 2013. godine, a što je datum ulaska RH u Europsku uniju, tada je za suđenje nadležan hrvatski sud prema odredbi čl. 16. Uredbe B. 1.-Uredba Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22.12.2000. godine (Službeni list Europske Unije broj L 12 od 16.01.2001. - u daljnjem tekstu Uredba B. 1) i čl. 17. Uredbe B. 1 bis-Uredba Vijeća (EZ) br. . ..., od 12.12.2012. (Službeni list Europske Unije broj . ..., od 20.12.2012.).

4. Naime, odredbom čl. 16. st. 1. Uredbe B. 1, koja se izravno primjenjuje u RH od 01.07.2013. godine, propisano je da se tužba potrošača protiv druge ugovorne strane može podići ili pred sudovima države članice na čijem području ta ugovorna strana ima prebivalište ili pred sudovima države članice na čijem području potrošač ima prebivalište. Nadalje, odredbama čl. 17. iste Uredbe propisano je da se od navedene odredbe može odstupiti samo sporazumom koji je zaključen nakon nastanka spora ili koji dozvoljava potrošaču podnijeti tužbu sudovima koji nisu navedeni u citiranom čl. 16.st. 1. Uredbe ili koji je zaključen između potrošača i druge ugovorne strane s time da obje imaju u času zaključenja ugovora prebivalište ili redovno boravište u istoj državi članici, te je utvrđena nadležnost sudova te države.

5. Kako iz izvedenih dokaza ne proizlazi da bi stranke nakon nastanka spora sklopile sporazum u smislu čl. 17. navedene Uredbe, a tužitelji imaju prebivalište u D. S., tada je u konkretnom slučaju u trenutku podnošenja tužbe za predmetni spor bio nadležan ovaj sud, sukladno čl. 16. st. 1. Uredba B. 1 u vezi s čl. 15. iste Uredbe, pri čemu nije od značaja činjenica da je ugovorom koji je predmet ovog spora ugovorena

nadležnost suda u V.

6. U odnosu na istaknuti prigovor dvostruke litispendencije, potrebno je navesti kako

je odredbom čl. 194. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91.,

91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07 - Odluka Ustavnog suda R H 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14 i 70/19 - dalje u tekstu: ZPP), propisano da dok parnica teče, ne može se u pogledu istog zahtjeva pokrenuti nova

parnica među istim strankama, a ako takva parnica bude pokrenuta, sud će tužbu odbaciti.

Dakle, da bi se zbog litispendencije mogla odbaciti tužba, neophodno je da se u drugoj

parnici među istim strankama i u pogledu istog zahtjeva vode dvije parnice. Za postojanje

litispendencije potrebno je da budu kumulativno ispunjeni uvjeti i to da postoji subjektivni

identitet - iste stranke, te da postoji objektivni identitet - isti predmet spora zahtjeva i

identitet činjenične osnove, odnosno bitno je da je u obje parnice istaknut sadržajno isti

tužbeni zahtjev.

7. Prigovor dvostruke litispendencije tuženik temelji na navodima kako je kod ovoga suda u tijeku parnični postupak koji se vodi između istih stranaka pod posl. br. P-269/19. Podneskom od 16. ožujka 2022. tuženik je naveo kako su tužitelji u predmetu posl. br. P- 269/19 prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom tražili proglašenje ovrhe nedopuštenom dok su tijekom postupka tražili utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu. Prema tome s obzirom na to da se prvotno postavljeni tužbeni zahtjev temelji na bitno drugačijem kompleksu činjenica od onih koje su bile tužbena osnova istog tužbenog zahtjeva to je novo formirani kompleks činjenica objektivno doveo do promjene identiteta tužbenog zahtjeva, a što da predstavlja preinaku tužbe.

8. Uvidom u službenu bilješku raspravnog suca od 22. srpnja 2021. utvrđeno je kako je sud uvidom u predmet poslovni broj P-269/2019 utvrdio da je 08. veljače 2012. podnesena tužba kojom tužitelj M. F. protiv tuženika R.L. d.o.o. traži proglašenje nedopuštenom ovrhe koja se vodi u predmetu Općinskog suda u S., Stalna služba u D. S. posl. br. Ovr-547/07. te da ne postoji dvostruka litispendencija.

9. S obzirom na navode tuženika da je došlo do preinake tužbe od strane tužitelja u navedenom predmetu, odnosno da sadržaj tužbe iz 2012. ne može biti mjerodavan za donošenje odluke u svezi prigovora dvostruke litispendencije, tuženik je pozvan dostaviti podneske tužitelja iz postupka koji se vodi pod posl. br. P-269/19 na koje se poziva, a kojima je navodno preinačena tužba, obzirom na to da od strane ovoga suda više nije bilo moguće izvršiti ponovni uvid u spis predmeta posl. br. P-269/2019 obzirom na to da se isti po žalbi nalazi na Županijskom sudu u R. od 11. siječnja 2022.

10. Uvidom u podneske tužitelja u predmetu posl. br. P-269/19 utvrđeno je kako istima tužitelj nije preinačio tužbu već isti predstavljaju pojašnjenje činjeničnog supstrata tužbe. Također, prigovor dvostruke litispedencije ne može biti predmet parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom jer se tužba radi proglašenja ovrhe nedopuštenom može podnijeti samo iz razloga propisanih odredbom čl. 50. Ovršnog zakona, a slijedom čega je istaknuti prigovor ocijenjen neosnovanim.

11. Tijekom postupka sud je pročitao isprave u spisu i to tablicu otplaćivanja (list spisa), pismeno (list 9 spisa), potvrdu (list 10 spisa), izjavu (list 11 spisa), zk izvadak (list

12 – 14 spisa), ugovor o davanju kredita broj računa . ..., i ispravu o zalogu (list 15

– 29 spisa), preslike putovnica (list 30 – 33 spisa), dopis RH, MUP-a (list 34 spisa),

očitovanje HNB-a (list 35 i 36 spisa), nalog za davanje podataka o bankovnim računima i

prometima po bankovnim računima RA, D. o. G., br. spisa St 37/13b (list 37 -45 spisa), privremeni izvještaj S.M.F. , F. policija (list 47 – 50 spisa), zapisnik s glavne rasprave, Općinskom sudu u N.Z. od 17. srpnja 2015. (list 51 – 54 spisa), vizit karta Ž. D. uz oglase (list 55 spisa), vizit karta D. D. (list 56 spisa), konto kartica (list 58 spisa), vizit

karta V. K. (list 59 spisa), opći uvjeti poslovanja tuženika (list 99 – 111 spisa), izvod iz sudskog registra(list 112 – 116 spisa), rješenje nadležnog tijela R A o opsegu koncesije tuženika (list 117 - 122), očitovanje HNB-a (list 123 – 126 spisa), presudu Suda E. u. poslovni broj . ..., (list 127 – 142 spisa), priopćenje za medije br. 13/19 (str. 94-96), zahtjev za kredit (str. 204-208).

12. Primjenom odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a, kojom je propisano da sud odlučuje

koje će od dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, sud nije proveo dokaz

saslušanjem stranaka, svjedoka M. M., M.F., Lj. š., D. G. To stoga što je sud utvrdio,

a

imajući

u

vidu

i

načelo

ekonomičnosti

postupka propisano odredbom čl. 10. st. 1. ZPP-a kako je moguće utvrditi odlučne

činjenice za rješenje konkretnog spora provođenjem dokaznog postupka uvidom u isprave

priložene spisu.

13. Cijeneći svaki dokaz pojedinačno, kao i sve dokaze u njihovoj ukupnosti temeljem odredbe čl. 8. ZPP-a, sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

14. Nije sporno da su I i II-tužitelji s tuženikom sklopili Ugovor o davanju kredita broj računa 10.455.913. za iznos kredita od 18.000,00 EUR-a i potpisali Ispravu o zasnivanju založnog prava koje su solemnizirali kod javnog bilježnika Z . R . K . u

V. dana 05. svibnja 2005. Sporno je gdje su predmetni Ugovor o kreditu i Isprava o zasnivanju založnog prava sklopljeni i potpisani, je li tuženik poslovao na teritoriju

rh i na koji način, je li ugovorna obveza tužitelja jasna i odrediva te mogu li se na sklopljeni ugovor primijeniti odredbe Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u RH s neovlaštenim vjerovnikom. . ...,. utvrđeno je da su u rubrici A Predmet kredita i uvjeti ugovoreni godišnja fiksna kamatna stopa od 9,875%, visinu zatezne kamate (i kamate na kamatu) u visini od 6 % godišnje, jednokratna pristojba za obradu kredita u visini 2% od iznosa kredita, troškovi po

završnom obračunskom terminu (10,00 EUR), obračunski termini (svakog 31.3., 30.6.,

30.9. i 31. 12. tekuće godine), razdoblje otplate od 84 mjeseci, visina mjesečnih paušalnih

rata od 319,00 EUR sa dospijećem svakog 5. u mjesecu, počevši od 5.1.2005. Stoga sud

utvrđuje da je opisana obveza I i II-tužitelja moguća, dopuštena i određena odnosno

odrediva, sve sukladno čl. 269 st. 2 ZOO-a dok tvrdnja tužitelja da nisu bili u mogućnosti

vraćati tako nerealni iznos kredita ne utječe na postojanje same obveze koju su svjesno

preuzeli. Potraživanje tuženika osigurano je založnim pravom za iznos od 18.600,00 EUR

na nekretnini upisanoj u zk.ul. 502, kčbr 1691/7 i 1692/7 (1/1 udjela), k.o. Hrebinec za koju

su I i II-tužitelji izrazili i suglasnost o uknjižbi zabrane opterećenja i otuđenja za vrijeme

trajanja ugovornog odnosa. Također su, sa tuženikom kao davateljem kredita odredili

tržišnu vrijednost založene nekretnine na iznos od 56.442,00 EUR. Navedeno je da je

ugovor o kreditiranju sklopljen u RA , u L. 02. svibnja 2005., da su mjerodavni pravni propisi koji vrijede u RA za austrijsko kreditno poslovanje te je isti vlastoručno potpisan od strane triju osoba, a što potvrđuju potpisi odnosno parafi na svakoj stranici ugovora. Istoga dana, u istom mjestu i na isti način je potpisana i Isprava o zasnivanju založnog prava između II-tužitelja kao vlasnika nekretnine i tuženika kao kreditora.

16. Opisani ugovor o kreditu i Ispravu o zasnivanju založnog prava je sa njemačkog

na hrvatski jezik prevela I. Ž., sudski tumač za njemački jezik te je dana 4.5.2005. svojim potpisom i pečatom potvrdila da je prijevod istovjetan njemačkom jeziku. Predmetni Ugovor o davanju kredita s ispravom o zasnivanju založnog prava je 05. svibnja 2005. solemniziran od strane javnog bilježnika Z . R . K . pod brojem . ..., te je javna bilježnica potvrdila da je ispitala tu ispravu i utvrdila da po svom obliku odgovara propisima o javnobilježničkim ispravama, a po svom sadržaju propisima o sadržaju

javnobilježničkog akta. I i II-tužitelj su u toj ispravi koju je sastavila javna bilježnica pristali

da se na temelju tog akta u slučaju neispunjenja dužne činidbe nakon njene dospjelosti na

nekretninama tada upisanim u zk. ul. . ...,, k.o. . ...,, čkbr 1691/7 i čkbr 1692/7 može neposredno provesti prisilno izvršenje i navela je da im je pročitala tu privatnu ispravu i

upozorila ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, a oni

su izjavili da prihvaćaju pravne posljedice i da to odgovara njihovoj pravoj volji i potpisali

su ovu ispravu. U ispravi javne bilježnice navedeno je i da tuženik kao davatelj kredita ima

pravo prodati nekretninu ako dužnici tj. tužitelji ne izvršavaju svoje obveze iz ugovora i ne

plate tri mjesečne rate. U samoj ispravi o zalogu pod točkom B tužitelji su dozvolili da se

upiše založno pravo na nekretnini u njihovom suvlasništvu u korist tuženika kao osiguranje

potraživanja iz ugovora o davanju kredita.

17. Da su tužitelji bili upoznati sa odredbama ugovora o kreditu, kao i o osiguranju kredita proizlazi iz činjenice da su dali potrebne podatke o svojoj imovini dok ujedno tužitelji nisu naveli da su na bilo koji način da bili prisiljeni zaključiti sporni ugovor niti im je zbog nesklapanja ugovora prijetio bilo kakav imovinski ili neki drugi gubitak.

18. Odredbe ugovora o davanju kredita s ispravom o zalogu koje je solemnizirala javna bilježnica su u cijelosti u skladu s čl. 54 ZJB-a pa taj ugovor o davanju kredita s ispravom o zalogu predstavlja ovršnu ispravu. Naime, u tekstu ugovora o davanju kredita ugovorena je obveza tužitelja kao dužnika, a u tekstu potvrde javnog bilježnika oba tužitelja su dali izjave kojima dozvoljavaju tuženiku kao vjerovniku da se na temelju tog akta može radi ostvarenja dužne činidbe, nakon dospjelosti obveze, neposredno provesti prisilna ovrha što je predviđeno u čl. 54 st. 1 ZJB-a.

19. U čl. 54 st. 2 ZJB-a je propisano da se na temelju javnobilježničkog akta koji sadrži obvezu da se osnuje, prenese, ograniči ili ukine koje zemljišnoknjižno pravo može neposredno provesti upis u zemljišne knjige ako je obvezanik izričito na to pristao u tom aktu, a to izričito priznanje je sadržano u točki B isprave o zalogu.

20. Prema čl. 54 st. 3 ZJB-a predviđeno je da se na temelju javnobilježničkog akta, na temelju kojega je u zemljišnim knjigama upisana hipoteka na određenoj nekretnini, može neposredno tražiti ovrhu na toj nekretnini radi naplate osiguranog potraživanja, nakon njegove dospjelosti, ako je dužnik na to u tom aktu izričito pristao, a takav je pristanak sadržan potvrdi javnog bilježnika.

21. Potpisom potvrde javne bilježnice tužitelji su potvrdili da taj akt odgovara

njihovoj pravoj volji i da su u cijelosti suglasni s njegovim odredbama. Javna bilježnica je

kao službena osoba sastavila ovu ispravu u skladu s odredbama ZJB-a i pritom nije ničim

prekršila svoju službenu dužnost kako je ona definirana u čl. 33 ZJB-a. Navode tužitelja da

je javna bilježnica počinila kazneno djela time što je solemnizirala predmetnu pravnu

ispravu sud nije ni uzimao u obzir u ovom sporu jer se počinjenje kaznenog djela i

postojanje kaznene odgovornosti utvrđuje u kaznenom postupku, a ne u parničnom.

22. Kako je utvrđeno da je ugovor o davanju kredita broj računa i isprava o zalogu

koje je solemnizirala javna bilježnica Z . R . K . sastavljen u skladu s odredbama ZJB-a i da predstavlja javnobilježničku ispravu koja je ujedno i ovršna isprava, neosnovane su tvrdnje tužitelja da je ovaj akt protuzakonit i ništetan jer on nije protivan

Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva. Također, za valjanost potvrde nije bila potrebna prisutnost tuženika, pri čemu nije bilo potrebno niti utvrđivati

postojanje odobrenja za rad tuženice u RH , jer isto nije uvjet za stjecanje založnog prava na nekretninama tužitelja u RH.

23. Tuženik za svoj rad ima koncesiju austrijske agencije FMA što je razvidno iz

rješenja Nadzora financijskog tržišta kojim se utvrđuje opseg koncesije R B prema kojem, ima, između ostalog, i ovlaštenje za obavljanje kreditnih poslova, odnosno „sklapanje novčarskih kreditnih ugovora o odobravanje novčarskih zajmova“. Uvidom u mišljenje Hrvatske narodne banke, Direkcija pravnih poslova od 18. travnja 2013., u mišljenje Hrvatske narodne banke, Sektor podrške poslovanja od 21. lipnja 2013. te u mišljenje Hrvatske narodne banke, Sektor bonitetne regulativne i supervizije od 25.11.2014. sud je utvrdio da Hrvatska narodna banka smatra da banka koja posluje i ima sjedište na području RA ili SR Nj. odnosno druge države članice Europske unije ne mora imati odobrenje Hrvatske narodne banke za zaključenje ugovora o kreditu s državljaninom RH, a niti Hrvatska narodna banka mora dati svoje odobrenje da bi se na temelju takvog ugovora o kreditu zaključenog u stranoj državi moglo zasnovati založno pravo na nekretninama korisnika kredita, odnosno založnih dužnika koji su državljani RH ako je nakon sklapanja ugovora o kreditu sačinjena javnobilježnička isprava, kao ovršna isprava. U razdoblju od 2000. - 2013. zaduživanje hrvatskih građana u inozemstvu nije bilo zabranjeno.

24. Nije sporno dakle da tuženik nije imao odobrenje HNB-a za obavljanje svoje djelatnosti u RH no to nema nikakvog utjecaja na ovaj spor jer ugovor o kreditu nije ni sklopljen u RH, već je sklopljen R A gdje je tuženik kao kreditna institucija registriran i za poslove davanja kredita što proizlazi iz rješenja nadležnog tijela RA o opsegu koncesije tuženika.

25. Ugovorom o davanju kredita stranke su ugovorile austrijsko pravo kao mjerodavno pa se valjanost odnosno ništetnost ovih isprava ne može prosuđivati primjenom hrvatskih propisa. Nadalje, čl. 8 ZNUKMO-a koji propisuje da je za ništetne ugovore u smislu tog Zakona isključivo mjerodavno pravo Republike Hrvatske ne može se primijeniti na ovaj spor jer nisu ispunjeni kumulativni uvjeti iz čl. 3 ZNUKMO-a za primjenu ZNUKMO-a tj. ne radi se o ugovoru koji je sklopljen u R H i tuženik nije

neovlašteni vjerovnik kako je taj pojam definiran u čl. 2 ZNUKMO-a. Sve kad bi ZNUKMO i bio mjerodavan za ovaj spor, ovaj sud ga ne bi smio primijeniti jer je presudom Suda Europske unije u predmetu M. C-630/17, koja ima izravni učinak i na ovaj spor, utvrđeno da su odredbe ZNUKMO-a u suprotnosti s pravom EU.

26. Razmatrajući valjanost ugovora prema mjerodavnom pravu iz odredbi Austrijskog općeg građanskog zakonika iz 1811. koji je i danas na snazi u par. 879. propisano je kako je ugovor koji je protivan zakonskoj zabrani ili običajima ništav. Međutim, iz provedenog dokaznog postupka se ne može zaključiti da je predmetni ugovor zaključen protivno dobrim običajima i to na način da bi tuženik prilikom zaključenja istih koristio nepoštenu poslovnu praksu. Upravo suprotno, utvrđeno je da su tužitelji bili upoznati sa svim podacima koji su bili potrebni za stupanje u ugovorni odnos. U predmetnom ugovoru su sadržane odredbe o efektivnoj kamatnoj stopi, o ukupnom trošku zajma, kao i o pretpostavkama raskida ugovora o zajmu. Navedeni ugovor sadržava elemente o sudskoj nadležnosti, o sredstvima osiguranja, o kamatama, kao i o vremenu otplate kredita i otkaz kredita, kao i trenutak dospijeća cijelog duga. Ugovor o kreditu je konsenzualni tip ugovora koji nastaje kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, što znači da realizacija ugovora odnosno isplata dijela novčanih sredstava iz kredita i plaćanje rata kredita ne spadaju u sam akt zaključenja, već perfekcije ugovora. Da se stranke nisu suglasile oko bitnih sastojaka ugovora takav ugovor ne bi ni zaključili. Odredbom paragrafa 1000. st. 2.Opće građanskog zakonika propisano je kako vjerovnik novčanog potraživanja ima pravo obračunati kamatu na kamatu, ukoliko su stranke navedeno izrijekom ugovorile. Iz sadržaja predmetnog ugovora proizlazi da su stranke u odjeljku B pod točkom 3 izričito ugovorile da se kamate obračunavaju na iznos dugovanja, dok se zatezne kamate obračunavaju u slučaju zakašnjenja na dospjeli iznos, dok su u odjeljku A izričito ugovorile primjenu godišnje ugovorne fiksne kamate te zateznu kamatu (i kamatu na kamatu godišnje).

27. Tužitelji tvrde da je cjelokupni dogovor i potpisivanje ugovora o kreditu bilo

organizirano i izvršeno u RH , preko posrednika D.G iz V. kojeg je upoznao preko treće osobe.

28. Činjenica da bi tužitelj za tuženika saznao preko treće osobe ne znači sama za sebe da je riječ o relevantnoj činjenici, jer je, u smislu odredbi ZPK, na primjenu kojeg upire tužitelj, potrebno da je riječ o kreditnom posredniku, a to je, prema odredbi članka 2. stavak 1. točka 6. ZPK fizička ili pravna osoba koja nije vjerovnik i koja u okviru svoje djelatnosti ili slobodnog zanimanja i na temelju punomoći vjerovnika, za naknadu u novcu ili u drugom dogovorenom financijskom obliku - prezentira ili nudi ugovore o kreditu potrošačima, provodi druge pripremne radnje za potrošače vezane za ugovor o kreditu ili sklapa ugovore o kreditu s potrošačima u ime vjerovnika, ali, prema odredbi članka 19.j ZPK, samo je ugovor o kreditu koji sklopi vjerovnik, odnosno kreditni posrednik koji nema odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja, odnosno za posredovanje pri potrošačkom kreditiranju ništetan. Stoga, kako se za predmetni ugovor ne tvrdi da ga je sklopio posrednik, to po ZPK-u ne bi bilo relevantno kakvo drugo sudjelovanje neke treće osobe u sklapanju predmetnog ugovora, a slijedom čega nije proveden dokaz saslušanjem predloženih svjedoka i D.G.

29. Odluka o trošku postupka temelji se na čl. 154 st. 1 i čl. 155 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19). Trošak tuženika je odmjeren prema troškovniku predanom na ročištu 19. travnja 2022. s obzirom na vrijednost predmeta spora od 138.825,15 kn. Tuženikov trošak sastoji se od nagrade za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 2.500,00 kn prema Tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje: OT) i za zastupanje na ročištima 25. siječnja 2022. i 19. travnja 2022. u iznosu od po 2.500,00 kn za svako ročište prema Tbr. 9/1 OT, trošak pristupa na ročište 04. ožujka 2022. koje je odgođeno prije početka raspravljanja trošak u iznosu od 500,00 kn prema Tbr 9/5, trošak sastava podneska od 13. studenog 2020., u iznosu od 500,00 kn, trošak sastava obrazloženog podneska od 15. ožujka 2022. u iznosu od 2.500,00 kn sukladno Tbr 8/1 Tarife, odnosno ukupno iznos od 11.000,00 kn. Tom iznosu treba pribrojiti 25 % PDV-a u iznosu od 2.750,00 kn pa je tužiteljima u točki II izreke presude naloženo da tuženiku plate parnični trošak u iznosu od 13.750,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate u skladu s čl. 30 Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17).

30. Tužitelju nije priznat kao osnovan zatražen trošak sastava podneska od 25. svibnja 2021. u iznosu od 500,00 kn obzirom na to da je istim tuženik na poziv suda dostavio već podnesen odgovor na tužbu no u elektroničkom obliku, kao i trošak sastava podneska od 21. siječnja 2021. i 05. srpnja 2021. (požurnica) obzirom na to da su isti sadržajno identični podnesku od 13. studenog 2020., a isti nisu bili nužni za vođenje ovog postupka. Tuženiku ne pripada trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 500,00 kn budući da isti nije nužan za vođenje ovog postupka u smislu odredbe iz čl. 155. ZPP-a. Slijedom toga, ostatak zahtjeva tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 5.000,00 kn valjalo je odbiti kao neosnovan, pa je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

U Sesvetama 20. svibnja 2022.

Sudac:

Iva Raos

v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva istovjetna primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

1. Pun. I. i II. tužitelja

2. Pun. tuženika