REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 53 Pž-4079/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednice vijeća, Ružice Omazić, sutkinje izvjestiteljice i Nevenke Marković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. d.d. u stečaju, V., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica Ž. B., odvjetnica iz Odvjetničkog društva B. & partneri j.t.d. iz V., protiv tuženika S. M., vl. građevinskog obrta za fasadno i unutarnje strojno žbukanje F., V. G., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica L. M.-P. iz Z., radi utvrđivanja osnovanosti osporavanja, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv dijela presude Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-27/2019-23 od 3. svibnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-27/2019-23 od 3. svibnja 2021. u točki I. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da ne postoji tražbina tuženika kao tražbina drugog višeg isplatnog reda u iznosu od 16.579,28 kn.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-27/2019-23 od 3. svibnja 2021. u preostalom dijelu točke I. i u točki II. njene izreke i u tom dijelu se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu pravnog lijeka prvostupanjski sud će odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-27/2019-23 od 3. svibnja 2021. utvrđeno je da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 1.302.922,74 kn kao tražbina drugog višeg isplatnog reda, prijavljena u stečajnom postupku koji se vodi nad tužiteljem pred Trgovačkim sudom u Varaždinu pod poslovnim brojem St-997/2016 (točka I. izreke) i naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 78.293,75 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Osim toga ističe kako su mu donošenjem nepravilne i nezakonite odluke povrijeđena prava iz odredbe čl. 6. st. 1. i čl. 13. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda te prava iz čl. 6. Ustava Republike Hrvatske. U bitnome navodi kako nije pravilno shvaćanje prvostupanjskog suda prema kojemu tuženik nema status stečajnog vjerovnika u stečajnom postupku koji se vodi nad tužiteljem, jer je predmetnu tražbinu s razlučnim pravom prijavio u prestečajnom postupku, i budući da se nije odrekao prava na odvojeno namirenje da tu tražbinu može odvojeno namiriti samo iz predmeta zaloga, a ne u stečajnom postupku koji se sada vodi nad tužiteljem. Navodi da, bez obzira na to što njegova tražbina nije obuhvaćena predstečajnom nagodbom, na temelju odredbe čl. 153. Stečajnog zakona, u stečajnom postupku ima status stečajnog vjerovnika jer svoju tražbinu nije u cijelosti odvojeno namirio iz predmeta zaloga, pa da stoga ima pravo na razmjerno namirenje preostalog dijela tražbine iz stečajne mase. Nadalje, ističe da prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito jer je izreka presude nerazumljiva, proturječna razlozima koji su međusobno kontradiktorni, budući da je prihvaćen tužbeni zahtjev jer sud smatra da je tuženik svoju tražbinu mogao namiriti isključivo iz predmeta na kojem je zasnovano založno pravo, bez navođenja razloga za takvo shvaćanje i ne uzimajući u obzir da tuženik iz predmeta zaloga (u ovrsi prodanih motornih vozila tužitelja) nije uspio u cijelosti namiriti svoju tražbinu za koju je imao pravo odvojenog namirenja, pa da stoga za preostali iznos nenamirene tražbine ima status stečajnog vjerovnika i pravo razmjernog namirenja iz stečajne mase (čl. 153. Stečajnog zakona). Nadalje, navodi da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer sud nije primijenio materijalno pravo koje je trebao primijeniti, a niti je pravilno primijenio odredbe na koje se pozvao,. Predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev ili ju ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva žalbeni trošak u iznosu od 25.358,68 kn.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst i 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP- a).

6. Predmet spora je da se u ovoj parnici utvrdi osnovanim tužiteljevo osporavanje tuženikove tražbine za koju postoji ovršna isprava (čl. 266. st. 4. Stečajnog zakona).

7. Prvostupanjski sud je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev u cijelosti i to u dijelu koji se odnosi na tražbine za koje tuženik raspolaže ovršnom ispravom, a glede kojih se tuženik u postupku predstečajne nagodbe nad tužiteljem nije odrekao prava na odvojeno namirenje, iz razloga jer smatra da se te tražbine ne mogu namirivati u stečajnom postupku, nego samo iz imovine koja je opterećena zalogom zasnovanim u korist tuženika, dok je u odnosu na dio tražbine koji se odnosi na trošak prijave tražbine u predstečajnom postupku (u iznosu od 15.125,00 kn) zaključio da je svaka stranka tog postupka dužna snositi svoje troškove i da je stoga neosnovana tuženikova prijava tražbine s te osnove, kao i tražbina s osnova troška prijave tražbine u stečajnom postupku (u iznosu od 16.579,28 kn), iz razloga jer se radi o tražbini nižeg isplatnog reda, a ne tražbini drugog višeg isplatnog reda.

8. Iz podataka u spisu proizlazi:

- da je nad tužiteljem C. d.d. proveden predstečajni postupak pred FINA-om prema Zakonu o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi („Narodne novine“ broj: 108/12, 144/12, 81/13, 112/13, 121/13, 78/15 i 71/15; dalje: ZFPPN). Postupak je otvoren rješenjem FINA-e od 29. ožujka 2013. Vjerovnici su sklopili nagodbu (iz spisa ne proizlazi kada) koju je potvrdio Trgovački sud u Varaždinu rješenjem poslovni broj Stpn-90/2013-11 od 5. rujna 2013. (u spisu ne prileže nagodba pa se ne može utvrditi njezin sadržaj).

- da je tuženik svoju tražbinu prijavio kao predstečajni vjerovnik u iznosu od 1.213.353,29 kn od čega je glavnica 946.945,15 kn, 30.312,50 kn i 12.590,00 kn je trošak ovršnog postupka, 208.380,64 kn su zatezne kamate, i iznos od 15.125,00 kn trošak prijave tražbine u predstečajnom postupku, te da je tuženik kao vjerovnik tužitelja imao razlučno pravo za namirenje svoje tražbine na tužiteljevim pokretninama (vozilima).

- da je u zapisniku FINA-e o utvrđivanju tražbina od 23. svibnja 2013. (list 49. spisa) navedeno da S. M. ima razlučno pravo na motornim vozilima, te da s obzirom da nije dao Izjavu o odricanju od odvojenog namirenja, vjerovnik nema pravo glasa u postupku predstečajne nagodbe. Međutim, nije navedeno što je s njegovom tražbinom – je li utvrđena, priznata, osporena.

Nadalje, nije sporno da je tuženik svoju tražbinu nastalu prije predstečajnoga postupka djelomično namirio u ovršnom postupku iz predmeta zaloga u iznosu od 431.404,23 kn ali ne i preostali iznos. Nadalje, nije sporno da je nad tužiteljem otvoren stečajni postupak rješenjem St-997/16 od 19. lipnja 2018. u kojemu je tuženik prijavio tražbinu u iznosu od 1.302.922,74 kn (list 15. spisa) te da je u prijavi tražbine tuženik naveo da za tražbinu u iznosu od 999.069,88 kn ima ovršnu ispravu. Prijavljenu tražbinu tuženika u ukupnom iznosu od 1.302.922,74 kn u drugom višem isplatnom redu, osporila je stečajna upraviteljica uz obrazloženje da se tuženik kao stečajni vjerovnik nije odrekao prava na odvojeno namirenje u postupku predstečajne nagodbe koji se nad tužiteljem vodio pod brojem Stpn-90/2013 i da se tuženik odlučio namiriti isključivo iz založene stvari. U stečajnom postupku je, u skladu s odredbom čl. 265. SZ-a, doneseno rješenje o utvrđenim i osporenim tražbinama poslovni broj St-997/2016-111 od 12. studenog 2018., koje je potvrđeno rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7317/2018-2 od 19. prosinca 2018., a kojim je stečajni dužnik upućena na pokretanje parnice radi utvrđenja osnovanosti osporavanja tuženikove tražbine u iznosu od 1.302.922,74 kn.

9. Prvenstveno valja istaknuti da nije jasno zašto je sud u parnicu radi utvrđenja osnovanosti osporavanja tražbine u punom iznosu uputio stečajnog dužnika iako je u prijavi naveo da samo za iznos od 999.069,88 kn raspolaže ovršnom ispravom. Međutim, budući da je pravomoćno rješenje o upućivanju u parnicu, ovaj sud se ne može baviti tom nepravilnošću.

10. Iz tuženikove prijave tražbine i podataka u spisu proizlazi da se osporena tražbina u iznosu od 16.579.28 kn odnosi na trošak prijave tražbine u stečajnom postupku.

11. Pravilno je zaključio prvostupanjski sud da je ta tražbina u smislu čl. 139. st. 1. t. 2. SZ-a tražbina nižeg isplatnog reda i da pravilno nije priznata tuženiku kao tražbina II. višeg isplatnog reda, kako ju je prijavio tuženik.

12. Stoga je, unatoč pogrešnom upućivanju tužitelja na parnicu, u tom dijelu valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, kako je odlučeno u izreci ove presude.

13. U odnosu na preostali iznos osporene tražbine za koju tuženik dijelom raspolaže ovršnom ispravom, a koja je nastala prije otvaranja predstečajnog postupka nad tužiteljem i nije namirena iz predmeta zaloga.

14. S obzirom na odredbu čl. 59. ZFPPN-a razlučni vjerovnik mogao je sudjelovati u predstečajnom postupku samo ako je prijavio tražbinu, ako mu je dužnik osobno odgovoran i ako se odrekao prava na odvojeno namirenje koje je vrijedilo samo za vrijeme trajanja predstečajnog postupka. Tuženik se nije odrekao prava na odvojeno namirenje, tako da nije mogao sudjelovati kao vjerovnik niti imati pravo glasa, ali je mogao pokrenuti i ovršni postupak za vrijeme trajanja predstečajnog postupka, a svakako i nakon njegovog zaključenja.

Odredbom čl. 33. ZIDZFFPN-a je izmijenjen čl. 60. ZFPPN-a te je u stavku 6. propisano: „Tražbine razlučnih vjerovnika ne utvrđuju se ukoliko vjerovnik nije dostavio izjavu o odricanju prava na odvojeno namirenje i takve tražbine ne ulaze u tablicu ispitanih tražbina iz stavka 5. ovoga članka, niti u iznos prijavljenih tražbina sukladno stavku 7. ovoga članka, već za njih nagodbeno vijeće sastavlja posebnu tablicu. Takve tražbine mogu se naknadno utvrditi rješenjem, u slučaju da vjerovnik naknadno dostavi izjavu kojom se odriče od prava na odvojeno namirenje, sukladno odredbama ovog zakona.“

Međutim, to i dalje ne znači da razlučni vjerovnik kojemu je dužnik i osobno odgovoran nije njegov vjerovnik iako nema pravo sudjelovanja u postupku predstečajne nagodbe.

15. Tuženik je svoju tražbinu nastalu prije predstečajnoga postupka djelomično namirio u ovršnom postupku iz predmeta zaloga u iznosu od 431.404,23 kn ali ne i preostali iznos.

16. U odnosu na taj preostali iznos valja istaknuti sljedeće.

Ako je C. d.d. osobni dužnik tuženiku, a ne samo založni dužnik, tada nema dvojbe da tuženik koji se nije namirio iz predmeta zaloga u cijelosti može ostatak tražbine namirivati iz postale dužnikove (tužiteljeve) imovine pa slijedom toga svoju tražbinu može prijaviti u stečajnom postupku. U protivnom bi razlučni vjerovnik bio u nejednakom položaju s ostalim vjerovnicima koji nisu imali razlučno pravo. Ne može razlučno pravo tuženiku biti otegotna okolnost i isključivati njegovo pravo da se namiruje iz ostale imovine dužnika. Kada bi tako tumačili odredbe ZFPPN-a tada bi razlučni vjerovnik kojemu je dužnik i osobno odgovoran bio u istom položaju kao i razlučni vjerovnik kojemu dužnik nije osobno odgovoran već je samo založni dužnik. Sigurno je da se ta dva razlučna vjerovnika ne mogu izjednačiti i da nisu u istom pravnom položaju.

17. S druge strane, ako bi tuženik, nakon što nije namirio dio svoje tražbine osigurane založnim pravom, mogao u cijelosti prijaviti svoju tražbinu, a ostali predstečajni vjerovnici, koji su sudjelovali u nagodbi, samo dio tražbine sukladno sklopljenoj predstečajnoj nagodbi tada bi tuženik bio u povoljnijem položaju od drugih vjerovnika, koji mogu prijaviti svoju tražbinu u stečaju samo u iznosu za koji se dužnik obvezao da će ga namiriti u nagodbi, za razliku od tuženika koji bi nenamireni iznos mogao prijaviti u cijelosti. Stoga bi tuženik, koji je bio razlučni vjerovnik u predstečajnom postupku za nenamireni iznos tražbine iz predmeta zaloga, morao biti u istom pravnom položaju kao i drugi vjerovnici koji su sudjelovali u predstečajnom postupku ako je njegova tražbina nastala prije otvaranja predstečajnog postupka. Ne može on prijavljivati cijelu tražbinu, a ostali vjerovnici umanjenu u skladu s nagodbom. Kao što tuženiku ne može štetiti što je imao razlučno pravo tako isto mu ne može to pravo biti od koristi ako dio tražbine nije namirio iz predmeta zaloga. Za taj dio tražbine vrijede odredbe nagodbe kao i za sve ostale tražbine nastala do dana otvaranja predstečajnog postupka.

18. Da bi sud mogao donijeti zakonitu i pravilnu odluku o tom dijelu osporene tražbine treba utvrditi sljedeće odlučne činjenice, pod kojim uvjetima je sklopljena predstečajna nagodba, kako je vjerovnicima iz predstečajne nagodbe priznata tražbina u stečajnom postupku, odnosno je li priznata u iznosu utvrđene tražbine iz predstečajnog postupka ili samo u iznosu na koji se dužnik obvezao na ispunjenje nagodbom.

19. Budući da odlučne činjenice nisu potpuno utvrđene i da o njima nema razloga, pobijana presuda se u tom dijelu ne može ispitati, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

20. Nadalje, u odnosu na prijavljenu tražbinu u iznosu od 15.125,00 kn, koja se odnosi na trošak prijave tražbine u predstečajnom postupku, stečajni upravitelj nije naveo posebno razlog osporavanje, nego je obuhvaćen razlogom osporavanje u odnosu na tražbinu za koju raspolaže ovršnom ispravom. Prvostupanjski sud je pogrešno zaključio da je svaka stranka predstečajnog postupka dužna snositi svoje troškove, zbog čega je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev za utvrđenje da ne postoji tražbina tuženika s te osnove. Međutim, troškovi bilo kojeg sudskog postupka koji su doista nastali stečajnom vjerovniku prije otvaranja stečajnog postupka, pa tako i oni u vezi s prijavom tražbine u predstečajnom postupku, spadaju u tražbinu drugog višeg isplatnog reda.

21. Slijedom navedenog, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a ukinuo pobijanu presudu u navedenom dijelu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a kako je odlučeno u točki I. izreke ovog rješenja.

22. U ponovljenom suđenju prvostupanjski sud će prvo pozvati tužitelja da odredi tužbeni zahtjev u dijelu tražbine za koju tuženik raspolaže ovršnom ispravom sukladno uputi iz točke IV. izreke rješenja o utvrđenim i osporenim tražbinama (list 47. spisa), te će zatim, prije svega, ocijeniti koje su odlučne činjenice i jesu li sporne između stranaka, vodeći pritom računa da je sud dužan u skladu s načelom otvorenog pravosuđenja brinuti se da se o predmetu svestrano raspravi (čl. 311. st. 2. ZPP-a). Nakon toga će ocjenom izvedenih dokaza utvrditi odlučne činjenice na koje mu je ukazano ovim rješenjem te će donijeti na zakonu osnovanu i pravilnu odluku.

23. Odluku o parničnom trošku i o troškovima nastalim povodom pravnog lijeka prvostupanjski sud će donijeti u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

Zagreb, 19. svibnja 2022.

Predsjednica vijeća

Mirta Matić, v.r.