Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 22 Gž-1417/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Dariji Horvat, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari u pravnoj stvari tužitelja zavoda, Z.1 , Područni ured u Z.2 , OIB: …, protiv tuženice Z. H. iz Nj., M. a. R., OIB: …, zastupane po punomoćniku D. K., odvjetniku u Z.2 , radi isplate stečenog bez osnove, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-101/2022- 19 od 25. ožujka 2022., dana 19. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-101/2022-19 od 25. ožujka 2022.

II. Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici platiti tužitelju iznos od 4.641,82 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. ožujka 2012. do isplate kako je navedeno u izreci.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnijela tuženica zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1-3 Zakona o parničnom postupku, ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP) s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači, uz naknadu troška žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. U konkretnom slučaju radi se o zahtjevu za isplatu iznosa od 4.641,82 kn, dakle radi se o sporu male vrijednosti, budući se zahtjev odnosi na novčano potraživanje koje ne prelazi svotu od 10.000,00 kn (čl. 458. st. 1. ZPP).

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, u svezi s odredbom čl. 467. st. 1. ZPP, ovaj sud ocjenjuje da prvostupanjski sud nije počinio nijednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a žaliteljica ne navodi u čemu se iste sastoje.

6. Žalbeni navodi tužene kojim osporava prvostupanjsku presudu zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja nisu razmatrani iz razloga što se u sporu male vrijednosti, kakav je i predmetni (čl. 458. st. 1. i čl. 460. ZPP) žalba protiv presude ili rješenja kojim se završava spor ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, niti relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka (čl. 467. st. 1. ZPP).

7. Činjeničnu i pravnu osnovu zahtjeva tužitelja čini teza da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za povrat stečenog bez osnove, budući da je tuženici isplaćen navedeni iznos na ime obiteljske mirovine za razdoblje od 1. rujna 2008. do 31. svibnja 2009. koja je po zakonu ne pripada, budući da je dijete M. završila redovno školovanje s danom 31. kolovoza 2008.

8. Prethodno utvrdivši:da je rješenjem tužitelja broj 57630 od 4. lipnja 2009. korisnicama Z. H., ranije K., i M. K. prestalo pravo na obiteljsku mirovinu s danom 31. kolovoza 2008., a isplata obiteljske mirovine obustavlja se s tim danom uz obrazloženje da M. K. nije dostavila potvrdu o daljnjem redovnom školovanju za školsku godinu 08/09; da je rješenjem tužitelja od 5. srpnja 2011. odbijen zahtjev za priznavanje prava na obiteljsku mirovinu Z. K., udovici umrlog osiguranika B. K. i djetetu M. K. uz obrazloženje da je pravo na mirovinu istima bilo priznato rješenjem od 4. svibnja 2007. s danom 9. svibnja 2005., za 2 člana obitelji, međutim, da je rješenjem od 4. lipnja 2009. prestalo pravo na obiteljsku mirovinu s danom 31. kolovoza 2008. s kojim danom je obustavljena isplata iste, te da je dana 19. srpnja 2010. udovica ponovno podnijela zahtjev za priznavanje prava na obiteljsku mirovinu koji zahtjev je odbijen jer udovica nije dostavila potvrde o daljnjem redovitom školovanju za dijete za školske godine 2008/2009, 2010/2011; da je obračunom tužitelja utvrđeno da ukupno nepripadna isplaćena mirovina iznosi 4.641,84 kn i to za razdoblje od 1. rujna 2008. do 31. svibnja 2009.; da je dopisom od 23. rujna 2009. te opomenom od 8. srpnja 2011. pozivana ovdje tuženica na uplatu navedenog iznosa u mirnom postupku, koja pismena ista nije uredno zaprimila; da prema potvrdi Specijalne obrazovne škole za mentalni razvoj iz L. slijedi da je M. K. bila učenica te škole od 25. veljače 2004. do 31. srpnja 2009.; da je rješenjem Središnje službe tužitelja broj spisa 18720 od 21. siječnja 2017. uvažena žalba Z. K. iz drugih razloga te poništeno rješenje Područne službe u Z.2 od 20. rujna 2012., time da iz obrazloženja ove odluke slijedi da je pobijanim rješenjem odbijen zahtjev za ponovno priznanje prava na obiteljsku mirovinu podnesen 7. kolovoza 2012. u kojem je ista navela da se M. nalazila na redovnom školovanju sve do 31. svibnja 2009. Također slijedi da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za obnovu postupka, a ne novom zahtjevu za priznavanje prava na obiteljsku mirovinu, kako je to pogrešno utvrdilo prvostupanjsko tijelo te pobijanim rješenjem odbilo zahtjev za priznavanje prava na obiteljsku mirovinu; da je rješenjem Područnog ureda u Z.2 od 21. svibnja 2018. odbijen zahtjev za obnovu postupka osiguranika Z. K. kao na zakonu neosnovan uz obrazloženje da osiguranica u zahtjevu nije navela razloge spriječenosti da dostavi školsku potvrdu nakon prestanka prava na mirovinu, budući da redovno školovanje djeteta nisu nove činjenice koje je saznala ili pronašla naknadno, odnosno jer je imala mogućnosti dostaviti školsku potvrdu nakon prestanka prava na obiteljsku mirovinu; da je citirano rješenje od 21. svibnja 2018. snabdjeveno potvrdom pravomoćnosti s danom 29. listopada 2020.; da je nesporna visina isplaćene mirovine u razdoblju od 1. rujna 2008. do 31. svibnja 2009. i to u utuženom iznosu od 4.641,84 kn; da predmetna rješenja o pravu na obiteljsku mirovinu, odnosno prestanak prava na istu jesu upravni akti, o kojima je nadležno tijelo donijelo odluku, te stoga taj sud ne može prejudicijelno riješiti pravno pitanje o kojem je već sud ili drugo nadležno tijelo donijelo pravomoćnu odluku (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2612/98), niti ima ovlasti utvrditi je li isto bilo primjereno sa socijalnog stajališta, ili nije, sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev usvojio.

9. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08 i 78/15, dalje: ZOO), kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (st. 3. istog članka).

10. Po čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj: 102/98, dalje: ZMO) osigurana osoba koja primi neko novčano davanje iz mirovinskog osiguranja koje joj ne pripada, dužna ga je vratiti Zavodu. Obveza vraćanja davanja stečenog bez osnove postoji: a) kada je pravo iz mirovinskog osiguranja ostvareno protivno tom Zakonu, b) kada je novčano davanje isplaćeno u svoti većoj od pripadajuće.

11. Stoga kraj činjenice da je u pravomoćno okončanom upravnom postupku utvrđeno da je tuženici prestalo pravo na obiteljsku mirovinu s danom 31. kolovoza 2008. i da se isplata obiteljske mirovine obustavlja s tim danom, a da je u razdoblju od 1. rujna 2008. do 31. svibnja 2009. istoj isplaćen iznos od 4.641,84 kn, koju visinu tuženica tijekom postupka nije osporila, to je valjano prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja i naloženo tuženici isplatu stečenog bez osnove, tj. iznosa od 4.641,84 kn i to sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos, sukladno odredbi čl. 29. ZOO teku od 27. ožujka 2012. pa do isplate, sve sukladno čl. 1115. ZOO.

12. Svoje protivljenje tužbenom zahtjevu tuženica temelji na tvrdnji da je M. K. nastavila redovno školovanje čime da dokazuje da je tražbina tužitelja neosnovana, a k tome da tužitelj prema odredbi čl. 1112. ZOO nema pravo tražiti vraćanje.

13. Isti prigovor pravilno je otklonio sud prvog stupnja, budući da u smislu odredbe čl. 1112. st. 1. ZOO pravo zahtijevati vraćanje isplaćene svote nema osoba koja nešto plati znajući da to nije bila obvezna učiniti. Prema tome, da bi tužitelj izgubio pravo zahtijevati vraćanje sporne svote morale bi biti ispunjene objektivne i subjektivne pretpostavke. Pored umanjenja imovine na njegovoj i povećanja imovine na tuženikovoj strani, kod tužitelja bi morala postojati i svijest o tome da plaća ono što nije obvezan platiti, a što tuženica na kojoj je teret tvrdnje i dokaza ovih činjenica nije dokazala, niti takav zaključak proizlazi iz spisa predmeta.

14. Naime, pravilo o isključenju prava na povrat neosnovano plaćenoga propisano u odredbi čl. 1112. st. 1. ZOO dolazi u obzir tek onda kada osoba koja je izvršila plaćanje zna ne samo činjenične okolnosti iz kojih proizlazi da ona nije u obvezi na činidbu, nego zna i da ona prema pravnom stanju stvari ništa ne duguje. Dakle, izuzetak od obveze vraćanja onoga što je plaćeno po citiranoj odredbi pretpostavlja da je do povećanja imovine na jednoj strani došlo voljom osobe čija je imovina umanjena i da je ta osoba kod očitovanja volje svjesna da nije dužna izvršiti određenu isplatu, a što ovdje nije slučaj, budući da je rješenje da osiguranicama prestaje pravo na obiteljsku mirovinu doneseno 4. lipnja 2009., pa je upravo to trenutak kada je tužitelj saznao da je platio nešto što nije bio obvezan učiniti, slijedom čega je i obračun o visini nepripadno isplaćene mirovine sačinjen tek 8. lipnja 2009.

15. Radi navedenog, a jer žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci.

16. Odbijena je tuženica sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka, jer sa žalbom nije uspjela (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 19. svibnja 2022.

Sudac:

Darija Horvat, v.r.