Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj 6 Gž-417/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Gašparuš-Horvat predsjednice vijeća, Verice Kos sutkinje izvjestiteljice i Gorana Škugora člana vijeća, pravnoj stvari tužiteljice M. N. pokojnog F. iz Š., OIB: …, zastupane po punomoćniku Š. M., odvjetniku iz Š., protiv tuženika Grada Š., zastupanog po gradonačelniku dr. med. Ž. B., a ovaj po punomoćniku R. Š., dipl. prav. iz Upravnog odjela za gospodarenje gradskom imovinom, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-283/2021 od 28. veljače 2022., u sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Grada Š. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-283/2021 od 28. veljače 2022.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

''I. Utvrđuje se da je tužiteljica M. N. pok. F. iz Š., OIB:…, vlasnik za cijelo, dijela nekretnine oznake čest br. 4237 Z.U. 2953 K.O. D. (položenog između asfaltiranog puta i nekretnina oznake čest. br. 641/1, 648/1 i 659/1 K.O. D.),a koji dio je označen slovima A-B-C-D-A, površine 44 m2, sve sukladno skici mjesta očevida izrađenoj od strane J. G., dipl.ing.geod., od dana 18. srpnja 2014. godine, a koja skica čini sastavni dio ove presude.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 10.268,75 kuna.''

2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik zbog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je sud u ponovnom postupku, iako nije proveo dokaze niti učinio nedvojbenim odlučnim činjenice, opet donio presudu kojom je usvojio tužbeni zahtjev. Navodi da je čest. zem. 4237 z. u. 2953 k. o. D. u naravi dio nerazvrstane ceste, što da je utvrđeno i očevidom, odnosno u zemljišnim knjigama upisana kao javno dobro, pa se ne može posjedovati, niti je sposobna biti objektom prava vlasništva pa tužiteljica nije mogla dosjelošću steći pravo vlasništva, da je pobijanom presudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP. Predlaže preinačiti presudu ili eventualno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je vlasnik dijela čest. br. 4237 z. u. 585 k. o. D. površine 44 m2, na skici od 18. srpnja 2014. označenog slovima A-B-C-D-A. Tužbeni zahtjev tužiteljica temelji na tvrdnji da je vlasništvo stekla darovanjem od svog oca pokojnog F. P. pokojnog J., on da je vlasništvo stekao kupoprodajom od M. P. (M.), kao stvarnog i izvanknjižnog vlasnika nekretnine, a M. P. da je vlasništvo stekao nasljeđivanjem svojih prednika, koji su bili vlasnici i mirni posjednici predmetne nekretnine od pamtivijeka. Ističe da kontinuitet posjeda datira od preko 100 godina te da je nitko nije ometao, pa da je samim time ispunila uvjete za stjecanje vlasništva spornog dijela.

5. Tuženik osporava tužbeni zahtjev tvrdnjom da tužiteljica nije dokazala pravnu osnovu stjecanja vlasništva, da nije ogradila, obrađivala i na drugi način posjedovala nekretninu, a i da je 6. prosinca 2001. G. Š. podnijela zahtjev za otkup upravo tog dijela čestice 4237 k. o. D., iz čega da je jasno da se tužiteljica nije smatrala vlasnikom utužene nekretnine. Osim toga, ističe da je predmetna nekretnina u naravi dio nerazvrstane ceste na kojem nije moguće steći vlasništvo dosjelošću.

6. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti, pa ni povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama te se može ispitati.

7. Polazeći od utvrđenja da je čest. zem. 4237 put k. o. D. u zemljišnim knjigama upisana kao javno dobro u općoj uporabi, a kao vlasnik G. Š., sada u z. k. ul. 2953 k. o. D. (koji upis je izvršen tijekom ovog postupka), da je na utuženoj nekretnini oznake čest. zem. 4237, put, bez naznačene površine u zk. ul. 585 bila upisana Općenarodna imovina, a organ upravljanja Mjesni narodni odbor D., a ovom upisu je prethodio upis u korist „Odlomka D. pripadajućeg Političkoj Šibenskoj Općini“, a u posjedovnom listu br. 91 za k. o. D. je na nekretnini oznake čest. br. 4237, put, prolaz, površine 960 m2, kao posjednik upisan tuženik G. Š., da se ova nekretnina nalazila u granicama građevinskog područja na dan 16. listopada 1990. i 24. srpnja 1991., da je predmet spora označen slovima A-B-C-D-A površine 44 m2 skice mjesta očevida dio čest. zem. 4237 k. o. D., a u naravi predstavlja dio betonskog platoa koji vodi u dvorište tužiteljice, a dio zemljane površine prema nekretnini oznake čest. zem. 641/1 J.-R. P., da čest. zem. 4237 predstavlja javni put koji vodi od glavne ceste Š. – D. B. prema zaseoku D. P., a završava do nekretnine tužiteljice 647/1 k. o. D., da je preostali dio čest. zem. 4237 k. o. D. asfaltiran, da su sporni dio označen slovima A-B-C-D-A oduvijek samostalno koristili prednici tužiteljice, a sada ga koristi tužiteljica, i to najkasnije od 1953. godine, kada ga je tužiteljičin otac F. P. kupio od M. P., da je posjed tužiteljice i njenih prednika pošten, sud prvog stupnja zaključuje da je tužiteljica dosjelošću, u smislu odredbe čl. 159. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima stekla vlasništvo predmetnog dijela, jer je od stjecanja posjeda oca tužiteljice do 14. prosinca 1999. proteklo više od četrdeset godina. Prigovor tuženika da je predmet spora dio nerazvrstane ceste - javno dobro u općoj uporabi prvostupanjski sud odbija s obrazloženjem da je na temelju iskaza tužiteljice i svjedoka utvrđeno da se predmet spora nije koristio kao put, odnosno prolaz, već je služio tužiteljici za parkiranje automobila i ulaz u dvorište, a nekada za poljoprivrednu obradu, na što ukazuje i snimka iz 1967. prema kojoj je predmet spora utabana zemljana površina, dok je sa strane makadamski put, koji je 2011. asfaltiran.

8. Ovako utvrđeno činjenično stanje nije dovedeno u pitanje ni žalbom tuženika, koji svoju ocjenu izvedenih dokaza suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda, međutim bezuspješno.

9. Odredbom čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99 – Odluka USRH, 22/00 – Odluka USRH, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17 – ispravak pročišćenog teksta – dalje: ZVDSP) propisano je da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovoga Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. Prema odredbi stavka 3. toga članka rokovi za stjecanje i prestanak stvarnih prava određeni tim Zakonom, ako su bili počeli teći prije nego što je on stupio na snagu, nastavljaju teći u skladu s odredbom stavka 2. toga članka ali ne dulje nego što bi trebao isteći rok određen tim Zakonom ako bi počeo teći u času njegova stupanja na snagu. Prema stavku 4. toga članka u rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa se i vrijeme posjedovanja prije tog dana.

10. No, prvotno je odredbom čl. 388. st. 4. ZVDSP koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997., bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Ovu odredbu je Ustavni sud Republike Hrvatske svojom odlukom od 17. studenog 1999. stavio izvan snage, zbog čega se u rok za stjecanje vlasništva dosjelošću, a imajući u vidu da su predmetne nekretnine bile u režimu društvenog vlasništva, računa i vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991. a do 17. studenog 1999.

11. Pri tome valja imati u vidu i stajališta Europskog suda za ljudska prava u predmetima T. protiv R. H., J. protiv R. H., R. i dr. protiv R. H. , G. protiv R. H., da se u rok za stjecanje vlasništva dosjelošću treba računati i vrijeme proteklo prije 8. listopada 1991. time da se u taj rok ima računati vrijeme sve do 17. studenog 1999. kada je Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo izvornu odredbu čl. 388. st. 4. ZVDSP.

12. Prema odredbi čl. 159. st. 1. ZVDSP dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Prema tome, pretpostavke koje se traže za stjecanje prava vlasništva dosjelošću su samostalnost posjeda određene kakvoće, zakonom predviđeno vrijeme trajanja takvog posjeda, sposobnost posjednika da bude vlasnik određene stvari i sposobnost same stvari. Samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten stječe dosjelošću vlasništvo protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja (čl. 159. st. 3. ZVDSP), a prema čl. 159. st. 4. ZVDSP samostalni posjednik stvari u vlasništvu jedinica lokalne samouprave i uprave steći će vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavka 3. toga članka.

13. Odredbom čl. 3. st. 1. ZVDSP je propisano da su sposobne biti objektom prava vlasništva i drugih stvarnih prava sve stvari, osim onih kojima njihove naravne osobine ili zakonske odredbe priječe da pripadaju pojedincu.

14. U smislu odredbe čl. 98. st. 1. Zakona o cestama (''Narodne novine'', broj 84/11, 22/13, 54/13, 148/13 i 92/14 i 110/19 - dalje: ZC), nerazvrstanom cestom smatra se cesta koja služi za promet vozila i koju svatko ima pravo slobodno koristiti na način i pod uvjetima određenim Zakonom o cestama, a u smislu čl. 101. st. 1. ZC, nerazvrstana cesta je javno dobro u općoj uporabi i u vlasništvu je jedinice lokalne samouprave na čijem se području nalazi. U smislu odredbe čl. 100. ZC nerazvrstanu cestu čine cestovna građevina, nogostup, biciklističke staze, te sve prometne i druge površine na pripadajućem zemljištu; građevna čestica odnosno cestovno zemljište u površini koju čine površina zemljišta na kojoj prema projektu treba izgraditi ili je izgrađena cestovna građevina, površina zemljišnog pojasa te površina zemljišta na kojem su prema projektu ceste izgrađene ili se trebaju izgraditi građevine za potrebe održavanja ceste i pružanja usluge vozačima i putnicima; zemljišni pojas s obiju strana ceste potreban za nesmetano održavanje ceste širine prema projektu ceste; prometna signalizacija i oprema za upravljanje i nadzor prometa; javna rasvjeta i oprema. Odredbom čl. 101. st. 2. ZC je propisano da se nerazvrstana cesta ne može otuđiti iz vlasništva jedinice lokalne samouprave niti se na njoj mogu stjecati stvarna prava, osim prava služnosti i prava građenja radi građenja građevina sukladno odluci izvršnog tijela jedinice lokalne samouprave, pod uvjetom da ne ometaju odvijanje prometa i održavanje nerazvrstane ceste. Nadalje je odredbom čl. 131. st. 6. ZC propisano da će se nerazvrstane ceste u zemljišnim knjigama upisati kao javno dobro u općoj uporabi kao neotuđivo vlasništvo jedinice lokalne samouprave uz upis pravne osobe koja upravlja cestom i to bez obzira na postojeće upise u zemljišnoj knjizi.

15. Međutim, okolnost što je određena nekretnina upisana u zemljišnoj knjizi kao javno dobro u općoj uporabi ne znači sama po sebi da se doista radi o takvom statusu nekretnine, ako se takva nekretnina ili njen točno određeni dio faktično ne koristi kao dobro u općoj uporabi. Slijedom toga je moguće da takva nekretnina ili njen dio izgubi status javnog dobra pa, uz ispunjenje svih pretpostavki, može biti predmetom stjecanja prava vlasništva (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-537/1999 od 26. rujna 2002. i Revt-243/11 od 27. svibnja 2015.).

16. U postupku je utvrđeno da je predmetni dio čest. zem. 4237 k. o. D. izgubio svojstvo i svrhu javnog dobra u općoj uporabi još u doba tužiteljičinih prednika, kada se koristio za poljoprivrednu obradu. Slijedom toga, kako je dio čest. zem. 4237 k. o. D. na skici označen slovima A-B-C-D-A površine 44 m2 izgubio svojstvo javnog dobra, jer se faktično nije koristio kao javno dobro u općoj uporabi, može biti predmetom stjecanja vlasništva. Kako su ispunjene pretpostavke za stjecanje vlasništva, propisane čl. 159. st. 4. ZVDSP, u vezi čl. 159. st. 1. i 3. ZVDSP pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužiteljice prihvatio.

17. Na žalbene navode tuženika kojima osporava poštenje posjeda tužiteljice, a što je isticao i tijekom postupka, jer da je tužiteljica 5. prosinca 2001. tuženiku podnijela zahtjev za otkup predmetnog dijela nekretnine, valja reći da se u smislu odredbe čl.

18. st. 5. ZVDSP posjed smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno, što tuženik, na kojem je teret dokaza te tvrdnje, u postupku nije dokazao. Naime, tuženik je tvrdio da je tužiteljica 5. prosinca 2001. tuženiku podnijela zahtjev za otkup predmetnog dijela nekretnine, pa da se prema tome nije smatrala vlasnikom, što je tužiteljica osporila tvrdeći da takav zahtjev ona nije podnijela i da na istom nije njen potpis, već da su zahtjev od 5. prosinca 2001. podmetnule treće osobe u parničnom postupku koji je vođen između te treće osobe i tužiteljice radi smetanja posjeda. Nakon ovakvih navoda tužiteljice tuženik nije predložio izvođenje drugih dokaza na okolnost da posjed tužiteljice nije bio pošten, pa se slijedom toga smatra da je tužiteljica pošteni posjednik.

18. Na zakonu je osnovana i odluka o troškovima parničnog postupka. Tuženik je izgubio parnicu pa je dužan na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP tužiteljici naknaditi troškove postupka izazvane vođenjem parnice.

19. Zbog svega navedenog je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP kao neosnovanu valjalo odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Velikoj Gorici 19. svibnja 2022.

Predsjednica vijeća

Vesna Gašparuš-Horvat, v.r.