REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr 8/2022-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenika G. V. zbog kaznenog djela iz čl. 190. st. 2. u svezi st. 1. i čl. 52. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11. i 144/12. - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, koju čine presuda Općinskog suda u Zadru od 19. veljače 2021., broj K-272/15-67, i presuda Županijskog suda u Varaždinu od 9. studenog 2021., broj Kž-378/2021-8, u sjednici održanoj 19. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e :

Odbija se zahtjev osuđenika G. V. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog suda u Zadru od 19. veljače 2021., broj K-272/15-67, i presuda Županijskog suda u Varaždinu od 9. studenog 2021., broj Kž-378/2021-8, G. V. je proglašen krivim zbog jednog produljenog kaznenog djela iz čl. 190. st. 2. u svezi sa st. 1. i čl. 52. KZ/11., te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju dvije godine i dva mjeseca.

2. Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude podnio je osuđenik G. V., putem branitelja A. K. iz Odvjetničkog društva K. & p. d.o.o. iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, s prijedlogom „… obje presude ukinuti i vratiti na ponovno suđenje …“.

3. Postupajući u skladu s čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) spis je

III Kr 8/2022-5

dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je podnijelo odgovor na zahtjev sa prijedlogom odbiti zahtjev kao neosnovan.

4. Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan.

5. Odredbom čl. 517. ZKP/08. propisano je da se zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može podnijeti zbog povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika, predviđene u čl. 469. točki 1. do 4. ZKP/08., ili zbog povrede iz toč. 5. tog članka ako se prekoračenje ovlasti odnosi na odluku o kazni, djelomičnoj uvjetnoj osudi, posebnim obvezama, zaštitnom nadzoru, sigurnosnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi ili predmeta. Zahtjev se, nadalje, može podnijeti zbog povrede odredaba kaznenog postupka predviđenih u čl. 468. st. 1. toč. 1., 5., 9. i 10., odnosno zbog povrede iz čl. 468. st. 2. ZKP/08., ili zbog sudjelovanja u odlučivanja u drugom, odnosno trećem stupnju suca ili suca porotnika koji se morao izuzeti, odnosno zbog toga što je okrivljeniku, protivno njegovu zahtjevu, uskraćeno da na raspravi upotrebljava svoj jezik i naposljetku, zbog povrede prava okrivljenika na obranu na raspravi, odnosno zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku ako je ta povreda mogla utjecati na presudu.

6. Podnositelj zahtjeva nije u pravu kada tvrdi da mu je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda pa da je ostvarena povreda iz čl. 468. st. 2. u vezi čl. 517. st. 1. toč. 2. ZKP/08.

7. Svoje nezadovoljstvo rezultatima pravomoćno okončanog kaznenog postupka i utvrđenim činjeničnim stanjem, podnositelj zahtjeva potpuno promašeno kvalificira teškom povredom prava na pravično suđenje. Naime, nema dvojbe da su bile ispunjene sve opće pretpostavke načela pravičnosti. Ostvareno je pravo stranaka da budu nazočne radnjama u postupku i saslušane prije donošenja odluke, te pravo stranke da u postupku poduzima sve radnje koje može postupati i njezin protivnik. Ostvarene su i pretpostavke vezane uz kvalitetu sudske odluke, jer je odluka temeljena na zakonitim dokazima te jasno i detaljno obrazložena.

8. Podnositelj zahtjeva nije u pravu kada tvrdi da je došlo do povrede iz čl. 468. st. 2. u vezi čl. 517. st. 1. toč. 2. ZKP/08., jer je prvostupanjski sud prihvatio nekonfrontirani iskaz svjedoka policajca M. G. iz istrage od kojeg je ovaj svjedok odstupio u konfrontiranom svjedočenju na glavnoj raspravi „… i na tom iskazu u odlučujućem dijelu utemeljio osuđujuću presudu …“.

9. Načelo kontradiktornosti i konfrontacijsko pravo optuženika sastavni su dijelovi prava na pravični postupak, prava koje je zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Načelo jednakosti oružja, u odnosu na ispitivanje svjedoka, sadržano je u odredbi članku 6. stavku 3. točki d) Europske konvencije, s time da Europski sud za ljudska prava sadržaj pojma svjedok tumači prošireno, na način da se pojam svjedok odnosi na sve dokaze optužbe. Pravo okrivljenika ispitati i osporavati dokaze optužbe, neizostavan je aspekt načela kontradiktornosti i načela jednakosti oružja, a upravo su to konstitutivni elementi konvencijskog prava na pravični postupak.

III Kr 8/2022-5

10. S obzirom da konfrontacijsko pravo iz čl. 6. st. 3. t. d) Europske konvencije nije apsolutno, ograničenje tog prava obrane mora biti dostatno kompenzirano kako bi kazneni postupak, kao cjelina, bio pravičan. Opseg „čimbenika protuteže“, koji bi bili potrebni da postupak u cjelini bude pravičan, ovisi o kompenzirajućoj snazi tzv. potkrjepljujućih dokaza. Što su potkrjepljujući dokazi snažniji, to je manje vjerojatno da će nekonfrontirani dokaz biti odlučujući. Tako npr. Europski sud za ljudska prava konstatira kako „ ... odlučujući dokaz mora biti usko shvaćen u smislu da označava dokaz takvog značenja ili važnosti koji će vjerojatno biti presudan (determinative) za ishod slučaja ... “ (Predmet Al-Khawaja and Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva, zahtjevi br. 26766/05 i 22228/06 od 15. prosinca 2011.). I naše pozitivno kazneno postupovno pravo uređuje situaciju kada svjedok nije ispitan uz poštivanje načela kontradiktornosti. Naime, članci 234. i 235. ZKP/08. propisuju da se tada može pročitati njegov raniji iskaz ali se, primjenom odredbe članka 411. st. 4. ZKP/08., na takvom iskazu ne može isključivo ili u odlučujućoj mjeri temeljiti osuđujuća presuda.

11. Kod ocjene iskaza svjedoka M. G., policijskog djelatnika, prvostupanjski sud je imao u vidu da se radi o svjedoku koji je u prethodnom postupku iskazivao da je vidio optuženika kako odbacuje papirnati paket s drogom, a da bi na raspravi izmijenio iskaz, tvrdeći da nije vidio odbacivanje droge od strane optuženika.

12. Prvostupanjski sud je obrazložio zašto ne vjeruje iskazu svjedoka M. G. koji je ovaj dao na raspravi, već smatra njegov prvi, nekonfrontirani, iskaz vjerodostojnim. Naime, iskazivanje ovog svjedoka sud je povezao u logičnu cjelinu sa iskazima ostalih svjedoka, te utvrdio vjerodostojnost tzv. potkrjepljujućih dokaza, uslijed čega nekonfrontirani iskaz svjedoka G. nije bio odlučujući za ishod ovog kaznenog postupka. Naime, i policijski službenik L. G. je iskazivao kako je uočio optuženika, te opisao na koji način i pod kojim okolnostima je optuženik iz ruke na tlo odbacio papirnati smotuljak u kojem se, kako je to utvrđeno, nalazila droga kokain. Pored svjedoka G. i policijski službenici J. B. i Z. Š., jasno su iskazali da je predmetna droga, a nakon što je optuženik istu odbacio, fiksirana očevidom i oduzeta od optuženika, te je toksikološkim vještačenjem utvrđeno da se radi o 48,23 grama kokaina, dok je u optuženikovoj kući pronađena digitalna vaga na kojoj su utvrđeni tragovi droge kokain i amfetamin.

13. Drugostupanjski sud je, očitujući se na žalbene navode, konstatirao kako je prvostupanjski sud, pravilno, valorizirao nekonfrontirani iskaz svjedoka M. G. i ocijenio ga vjerodostojnim „… budući su tijekom dokaznog postupka izvedeni i drugi dokazi koji ukazuju na istinitosti iznesenih činjeničnih tvrdnji ovog svjedoka prilikom nekonfrontiranog ispitivanja …“.

14. Imajući u vidu navedeno, sasvim je jasno kako nekonfrontirani iskaz svjedoka M. G. nije odlučujući dokaz, niti se na tom iskazu, u odlučujućem dijelu, utemeljila osuđujuća presuda, odnosno njegov iskaz nije bio presudan za ishod ovog kaznenog postupka. Podnositelj zahtjeva zato nije u pravu kada, olako i pogrešno, tvrdi da je ostvarena povreda iz čl. 468. st. 2. u vezi čl. 517. st. 1. toč. 2. ZKP/08., jer je sud „… morao prihvatiti iskaz ovog svjedoka s rasprave …“.

III Kr 8/2022-5

15. Podnositelj zahtjeva, nadalje, tvrdi kako je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. Smatra da je izreka presude „… nejasna i proturječna …“, jer je utvrđeno kako novac potječe od prodaje droge, a drugostupanjski sud je ukinuo dio izreke kojom se od osuđenika oduzima imovinska korist.

16. Drugostupanjski sud je, odgovarajući na žalbeni navod, obrazložio zašto je djelomično prihvatio žalbu optuženika i pobijanu presudu preinačio u njegovu korist. Naime, u ovom kaznenom predmetu G. V. nije proglašen krivim zbog prodaje opojne droge već zbog neovlaštenog posjedovanja radi prodaje, pa je drugostupanjski sud zaključio kako se novčani iznosi nisu mogli dovesti u izravnu vezu sa konkretnom inkriminacijom, te izložio „… posljedično čemu se …“ odredbe o tzv. proširenom oduzimanju imovinske koristi iz čl. 78. KZ/11., u ovom slučaju, ne mogu primijeniti.

17. Međutim, neovisno o navedenom, valja istaknuti kako se ovaj izvanredni pravni lijek, primjenom citirane zakonske odredbe iz čl. 517. ZKP/08., ne može niti podnijeti zbog „… nejasne i proturječne …“ presude odnosno izreke presude, dakle zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

18. Nasuprot tvrdnji podnositelja zahtjeva, nije ostvarena povreda iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08., odnosno nije došlo do povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, a koja povreda bi mogla utjecati na presudu.

19. Podnositelj zahtjeva nije u pravu kada tvrdi da drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbeni navod da je prvostupanjska presuda utemeljena na optužnici USKOK-a iz drugog kaznenog predmeta. Podnositelj zahtjeva, prvotno, konstatira kako je neupitno da je sud ovlašten razgledati optužnicu iz drugog kaznenog predmeta ali potom, posve neargumentirano, zaključuje kako je sud u ovom kaznenom predmetu „… presudu u odlučujućem dijelu utemelji o na optužnici u posve drugom kaznenom predmetu …“.

20. Iz spisa predmeta proizlazi pravilno utvrđenje drugostupanjskog suda, koji se jasno očitovao na žalbeni navod, kako je prvostupanjski sud bio ovlašten izvršiti uvid u spomenutu optužnicu, „… kao uostalom i u svaku drugu javnu ispravu, te takvim postupkom nije učinio ništa nepravilno ili nezakonito …“. Naime, prvostupanjski sud je konstatirao uvid u optužnicu USKOK-ovog predmeta i utvrdio da su J. T. i dr. optuženi da bi, u okviru zločinačkog udruženja, postupali s ciljem nabave, krijumčarenja, čuvanja i preprodaje kokaina i amfetamina, te da se N. L. tereti da je 5. veljače 2015. dovezao i isporučio G. V. u Z. drogu kokain, a nakon čega je G. V. zatečen od strane policijskih službenika. Prvostupanjski sud je, dakle, konstatirao uvid u optužnicu i utvrdio nedvojbenu činjenicu tko se tom optužnicom i za što tereti. Na ova utvrđenja prvostupanjskog suda se jasno očitovao i drugostupanjski sud, uz dodatak da je zakonito korištenje rezultata posebnih dokaznih radnji koje su bile određene i prema G. V., ocjenjujući žalbene navode, u tom dijelu, neosnovanim.

21. Podnositelj zahtjeva nije u pravu kada tvrdi da drugostupanjski sud nije odgovorio i na druge žalbene navode. Naime, drugostupanjski sud je ispitao presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija. Podnositelj

III Kr 8/2022-5

zahtjeva ignorira opsežan sadržaj drugostupanjske odluke iz koje proizlaze odgovori na sve relevantne navode koje je osuđenik isticao u žalbi. Drugostupanjski sud je vrlo detaljno analizirao žalbene razloge, te argumentirano izložio zašto smatra da žalba osuđenika nije osnovana u svezi istaknutog žalbenog osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Drugostupanjski sud je jasno utvrdio kako je žalitelj bio u pravu da je prvostupanjski sud, odlukom o oduzimanju imovinske koristi, prekoračio ovlast koju ima po zakonu, odnosno kako je žalitelj bio u pravu da je trebalo primijeniti institut produljenog kaznenog djela. S tim povezano, a djelomičnim prihvaćanjem žalbe, drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu glede pravne oznake i izrekao blažu kaznu, te sve ovo vrlo detaljno obrazložio.

22. Usprkos izričitoj i jasnoj odredbe iz čl. 517. ZKP/08., podnositelj zahtjeva, doduše samo paušalno i neizravno, osporava i činjenična utvrđenja (npr. glede novca koji potječe od prodaje droge, tragova droge na vagi, način držanja omota itd.). Međutim, ovaj se izvanredni pravni lijek ne može podnijeti zbog prigovora činjeničnim utvrđenjima, pa navedene tvrdnje podnositelja zahtjeva predstavljaju pobijanje utvrđenog činjeničnog stanja, u pokušaju izazvati odluku suda trećeg stupnja mimo uvjeta predviđenih zakonom.

23. Premda se, prema citiranoj odredbi čl. 517. ZKP/08., ovaj izvanredni pravni lijek ne može podnijeti ni zbog odluke o kazni, podnositelj zahtjeva tvrdi da je ranija osuđivanost pogrešno ocjenjena otegotnom okolnost, uslijed čega je kazna prestrogo odmjerena.

24. U prijedlogu se tvrdi da je osuđenik kaznu „… u cijelosti izdržao dana 3. studenog 2016. …“, pa je u vrijeme sjednice drugostupanjskog suda, 9. studenog 2021., već protekao rok od 5 godina od izdržane kazne, uslijed čega je nastupila rehabilitacija, ali mu je ranija osuđivanost cijenjena otegotnom okolnosti. Kako to proizlazi iz dostavljenog dopisa Ministarstva …, Središnjeg … od 14. siječnja 2022., G. V. je počeo „… izdržavanje kazne zatvora dana 28. kolovoza 2015., s predviđenim redovnim istekom kazne 21. siječnja 2017. godine. Dana 3. studenog 2016. imenovani je otpušten na uvjetni otpust …“.

25. Vezano uz tvrdnju podnositelja zahtjeva o navodnom nastupu rehabilitacije, valja konstatirati kako rješenje o rehabilitaciji donosi Ministarstvo po službenoj dužnosti protekom zakonom određenog vremena, uz uvjet da osuđenik u tom vremenu nije pravomoćno osuđen za novo kazneno djelo. Ako Ministarstvo ne raspolaže podacima na temelju kojih bi moglo valjano odlučiti o nastupu rehabilitacije, uputit će podnositelja da zahtjev podnese prvostupanjskom sudu koji će o tome odlučiti nakon očitovanja nadležnog državnog odvjetnika, ako se postupak vodio na njegov zahtjev. Ukoliko Ministarstvo ne donese rješenje o rehabilitaciji, osoba čiji se podaci nalaze u kaznenoj evidenciji može tražiti da se utvrdi da je rehabilitacija nastupila po zakonu. Ako Ministarstvo odbije zahtjev ili ne odluči o zahtjevu u roku trideset dana od podnošenja zahtjeva, osoba ima pravo pokrenuti upravni spor.

III Kr 8/2022-5

26. Neovisno o činjenici što nema dokaza da bi, do pravomoćnosti presude, bile ispunjene zakonom propisane pretpostavke za nastup rehabilitacije, ovaj se konkretan izvanredni pravni lijek, kao što je to već navedeno, ne može podnijeti zbog valoriziranja okolnosti iz čl. 47. KZ/11. Sadržaj podnesenog zahtjeva, u tom dijelu, mogao bi ukazivati na jedan drugi izvanredni pravni lijek, i to onaj iz čl. 498. st. 1. toč. 4. ZKP/08. Međutim, taj izvanredni pravni lijek nije ni specificiran u zahtjevu, niti za njegovo podnošenje branitelj ima punomoć.

27. Nasuprot tvrdnji podnositelja zahtjeva, nije ostvarena ni povreda kaznenog zakona na štetu osuđenika iz čl. 517. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 469 toč. 5. ZKP/08. Drugostupanjski sud, svojom odlukom o kazni zatvora u trajanju dvije godine i dva mjeseca zbog kaznenog djela iz čl. 190. st. 2. u vezi s čl. 52. KZ/11., očito nije prekoračio ovlast koju ima po zakonu, jer je kaznu odmjerio unutar propisanih zakonskih okvira.

28. Slijedom iznesenog, a na temelju čl. 519. u svezi čl. 512. ZKP/08., trebalo je odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 19. svibnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Ileana Vinja, v.r.