REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

ex. Vojarna Sveti Križ

Dračevac, Split

P 5194/19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja pod 1) T. B., O.: …, iz P., i pod 2) D. K.-L., O.: …, iz P.,

oboje zastupani po pun. iz odvj. ureda L., V. i P.

u S. protiv tuženika H. U. Z. O., O.:

…, zastupanog po pun. iz odvj. društva G. i P., radi

naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave dana 4. travnja 2022. g. u prisutnosti pun. tužitelja i pun. tuženika, dana 19. svibnja 2022. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

''Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljima pod 1) i 2) iznos od 25.500,00 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od presuđenja do isplate.''.

II.Dužni su tužitelji pod 1) T. B., O.: …, i pod 2)

D. K.-L., O.: …, u roku od 15 dana isplatiti tuženiku na

ime troškova postupka iznos od 26.682,00 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 19. svibnja 2022. g. do isplate po stopi koja se obračunava prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužiteljica T. B. ustala je tužbom pred ovim sudom dana 11. lipnja 2004. g., koja je dobila poslovni broj I P 1221/04, u kojoj je navela da je dana 27. veljače 2004. g. došlo do prometne nezgode oko 20,30 sati u mjestu P. na kolniku državne ceste D-8 kojom prigodom je tužiteljica zadobila vrlo teške tjelesne ozljede (prijelom oba femura i sl). Nezgoda da se dogodila na način da je tužiteljice prelazila kolnik izvan obilježenog pješačkog prijelaza i to iz smjera juga prema sjeveru kojem prilikom je u blizini središnje crte zahvaćena od strane vozila marke P.,

registarske oznake … kojim je upravljao G. K., nacionalne oznake

vozila B.. Radi teških tjelesnih ozljeda koje su pobliže opisane u medicinskoj dokumentaciji tužiteljici da pripada naknada štete i to: radi pretrpljenih tjelesnih bolova iznos od 15.000,00 kn, zbog pretrpljenih duševnih bolova radi umanjene životne aktivnosti iznos od 60.000,00 kn, radi pretrpljenog straha iznos od 10.000,00 kn, radi duševnih boli zbog naruženosti iznos od 20.000,00 kn, radi potrebe tuđe njege i pomoći iznos od 5.000,00 kn, radi oštećene odjeće i obuće iznos od 1.000,00 kn i radi troškova liječenja iznos od 1.000,00 kn. Tužiteljica da je nesporno i sama doprinijela nastanku opisanog štetnog događaja i to u visini od 30%, što da iznosi 30.600,00 kn, radi čega je predloženo donošenje presude kojom će se tuženik obvezati na isplatu iznosa od 71.400,00 kn s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći da je tužiteljica isključivo odgovorna za nastanak štetnog događaja jer je očito u afektu i u napadu bijesa istrčala na magistralnu cestu pred nailazeće vozilo i time neposredno uzrokovala štetni događaj.

Tužbeni zahtjev konačno je uređen u podnesku od 22. ožujka 2012. g. te je tužiteljica navela da joj na ime naknade štete radi pretrpljenih fizičkih bolova pripada isplata iznosa od 30.000,00 kn, zbog pretrpljenih duševnih bolova radi umanjene životne aktivnosti iznosa od 50.000,00 kn, radi pretrpljenog straha iznosa od 30.000,00 kn, radi duševnih boli zbog naruženosti iznosa od 20.000,00 kn, radi potrebe tuđe njege i pomoći iznosa od 48.000,00 kn i radi troškova liječenja iznosa od 3.000,00 kn, odnosno ukupno 181.000,00 kn na ime naknade materijalne i nematerijalne štete. Tužiteljica da ne spori da je svojim postupanjem doprinijela nastanku štetnog događaja i to u visini od 50%, pa je za toliko umanjila svoje potraživanje te je predložila donošenje presude kojom će se tuženik obvezati na isplatu iznosa od 90.500,00 kn s pripadajućim kamatama.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom zapisnika o očevidu od 27. veljače 2004. g. sa skicom, medicinske dokumentacije za tužiteljicu i njenog zdravstvenog kartona, dopisa tuženika t.d. E.O. d.d. od 14. srpnja 2004. g., potvrde

D. za starije i nemoćne osobe L. od 22. siječnja 2003. g. i izvatka iz stručne literature dostavljenog uz podnesak tuženika od 30. ožujka 2012. g. Pregledan je i predmet ODO-a S. broj KR-DO-648/04. Sud je izveo dokaz vještačenjem po vještaku za strojarstvo, promet i motorna vozila V. U. koji je izradio pisani nalaz i mišljenje od 2. prosinca 2009. g. te medicinska vještačenja po vještacima dr. D.

T., spec. ortopedije, dr. M. J., spec. neurokirurgije, koji je dao i usmenu dopunu nalaza i mišljenja i dr. S. B., spec. psihijatrije. S. je tužiteljica i svjedoci G. K. i N. Ž..

Nakon ovako provedenog postupka donesena je presuda pod brojem I P 1221/04 od 17. travnja 2012. g. kojom je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev protiv koje su žalbu izjavile obje stranke.

Dopisom od 11. srpnja 2013. g. drugostupanjski sud vratio je predmet ovom sudu, navodeći da je tuženik izvijestio taj sud da je tužiteljica preminula 27. listopada 2012. g. i uz uputu da je potrebno provesti odgovarajuće izviđaje radi provjere istinitosti navoda tuženika te odlučiti o postojanju pretpostavki za prekid postupka (u pogledu zahtjeva za naknadu materijalne štete) odnosno za obustavu postupka (u pogledu zahtjeva za naknadu nematerijalne štete) i nakon toga vratiti spis drugostupanjskom sudu.

Nakon izvršenih izvida ovaj sud donio je rješenje broj I P 1221/04 od 3. ožujka 2014. g. kojim je utvrdio prekid postupka te po prijedlogu tuženika i rješenje broj I P 1221/04 od 9. travnja 2014. g. kojim se postupak obustavlja u dijelu kojim je tužiteljica potraživala naknadu nematerijalne štete u iznosu od 65.000,00 kn. Protiv rješenja o obustavi dijela postupka žalbu je izjavila jedna od nasljednica pok. tužiteljice te je drugostupanjski sud rješenjem broj Gžp-755/14 od 21. rujna 2016. g. ukinuo pobijano rješenje i predmet vratio ovom sudu.

U nastavku postupka doneseno je rješenje broj I P 1221/04 od 8. studenog 2016. g. kojim je određen nastavak postupka te su nasljednici: otac T. B. i majka D. L. K. pozvani na preuzimanje postupka. Nakon

pravomoćnosti rješenja predmet je dobio novi poslovni broj P 6031/16.

Rješenjem broj P 6031/16 od 30. siječnja 2017. g. obustavljen je postupak u dijelu kojim tužitelji pod 1) i 2) potražuju naknadu nematerijalne štete u iznosu od 65.000,00 kn.

Odlučujući o žalbama pravne prednice tužitelja pod 1) i 2) i tuženika drugostupanjski sud je donio presudu broj Gž-812/17 od 17. srpnja 2017. g. kojom je preinačio prvostupanjsku presudu i obvezao tuženika na isplatu iznosa od 25.000,00 kn s pripadajućim kamatama.

Odlučujući o izjavljenoj reviziji tuženika Vrhovni sud RH donio je rješenje broj Rev-x 1044/2017 od 19. rujna 2018. g. kojom je ukinuta drugostupanjska presuda broj Gž-812/17 od 17. srpnja 2017. g. i predmet vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U nastavku je drugostupanjski sud donio rješenje broj Gž-1368/19 od 17. srpnja 2019. g. kojim je ukinuta presuda ovog suda broj I P 1221/04 od 17. travnja 2012. g. i predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje. Predmet je dobio novi poslovni broj P 5194/19.

U nastavku postupka, osim već izvedenih dokaza, sud je izveo dokaz vještačenjem po vještaku za cestovni promet i vozila J. Š. koji je izradio pisanu dopunu nalaza i mišljenja od 8. prosinca 2020. g. i usmenu dopunu na ročištu od 19. listopada 2021. g.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet ovog postupka, a nakon što je rješenje broj P 6031/16 od 30. siječnja 2017. g. kojim je obustavljen postupak u dijelu kojim su tužitelji pod 1) i 2), kao nasljednici svoje kćeri T. B., zatražili naknadu nematerijalne štete postalo

pravomoćno, ostalo je zahtjev o naknadi materijalne štete i to: radi potrebe tuđe njege i pomoći koji je pravna prednica tužitelja zatražila u iznosu od 24.000,00 kn i radi troškova liječenja u visini od 1.500,00 kn, sve s pripadajućim kamatama, odnosno ukupno o naknadi materijalne štete u visini od 25.500,00 kn.

Pasivna legitimacija tuženika među strankama nije bila sporna. Tuženikova odgovornost temelji se na odredbi čl. 97. Zakona o osiguranju (NN broj

46/97-pročišćeni tekst, 116/99 i 11/02, dalje ZO), koji treba primijeniti u konkretnoj pravnoj stvari jer je novi Zakon o osiguranju stupio na snagu 1. siječnja 2006. g., dakle, nakon nezgode koju je doživjela pravna prednica tužitelja pod 1) i 2), i prema kojoj oštećena osoba kojoj je šteta nanesena uporabom vozila s inozemnom registracijom za koje vozilo postoji valjana međunarodna isprava ili dokaz o postojanju osiguranja od automobilske odgovornosti iz čl. 94. st. 1. ZO-a odštetni zahtjev podnosi Hrvatskom uredu za osiguranje, protiv kojeg se može podnijeti tužba, ukoliko se u mirnom postupku ne isplati naknada štete.

Tuženik u ovom sporu odgovara za štetu koja je nastala pravnoj prednici tužitelja pod 1) i 2) kao trećoj osobi po načelu uzročnosti, a prema odredbi čl. 174. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94,

7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO) koji treba primijeniti u ovoj pravnoj stvari temeljem odredbe čl. 1163. st. 2. novog Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18). Stoga se tuženik u ovom postupku

može osloboditi odgovornosti, potpuno ili djelomično, ako dokaže da je do štete došlo isključivo radnjom pravne prednice tužitelja pod 1) i 2), odnosno da je pravna prednica tužitelja kao pješakinja djelomično doprinijela nastanku štete.

-u odnosu na osnov odgovornosti

Tužitelji pod 1) i 2) su u svom zadnjem očitovanju, odnosno u podnesku od 18. rujna 2021. g. priznali doprinos svoje prednice nastanku štete u visini od 30% tako da je trebalo prvenstveno ocijeniti da li je nastradala pješakinja doprinijela nastanku štete u većem postotku od priznatog doprinosa. Pri tome je sud pregledao zapisnik o uviđaju radnika policije, predmet ODO-a S. broj K.-DO-648/04, nalaz i mišljenje vještaka V. U., s tim da je na primjedbe tuženika odgovorio drugi vještak (J.

Š. u pisanoj i usmenoj dopuni) jer je vještak U. preminuo te je saslušana pravna prednica tužitelja, svjedok G. K., koji je upravljao vozilom inozemne registracije koje je udarilo pravnu prednicu tužitelja te svjedokinja N. Ž..

Tuženik je u ovom postupku tvrdio da je za nezgodu isključivo odgovorna pravna prednica tužitelja jer da se upustila u neoprezno pretrčavanje kolnika državne ceste D-8 koja prolazi kroz P. izvan obilježenog pješačkog prijelaza u noćnim uvjetima vožnje i radi čega da je za vozača predstavljala potpuno iznenađenje i nepredvidivu opasnost.

Pravna prednica tužitelja pod 1) i 2) u svom je iskazu navela da je prelazila J. magistralu koja prolazi kroz naseljeno mjesto P. na mjestu gdje

nema pješačkog prijelaza, a prvi prijelaz da je udaljen oko 300 m od mjesta prelaska ceste, cestu da je prelazila sama tako da ne zna kako se tu našla druga pješakinja

N. Ž. niti kako je ona ozlijeđena ali da je malo prije nezgode ta svjedokinja bila prisutna u dvorištu kuće u kojoj žive njeni djed i baka, a tu da se i ona nalazila neposredno prije što se odlučila vratiti kući i prijeći preko ceste. Sa svjedokinjom Ž.

da nakon nezgode nije bila u bilo kakvom kontaktu. Cestu da nije pretrčavala nego da je prije prijelaza pogledala ima li vozila i uvjerila se da ih nije bilo te je normalnim hodom započela prelaziti kad se odjednom stvorilo vozilo i udarilo je.

Svjedok G. K. sudu je ispričao sasvim drugačije: naveo je da se nezgoda dogodila na dijelu kolnika nakon izlaska iz zavoja, noću oko 20,30 sati, da je pravna prednica tužitelja jednostavno istrčala na kolnik na mjestu gdje nema obilježenog pješačkog prijelaza tako da je prije samog udarca nije ni primijetio radi čega nije ni kočio. Ispred njegovog vozila da nije bilo drugih vozila, ali je iza njega bilo još jedno vozilo, pješakinju da nije primijetio radi pretrčavanja, a ne radi svoje brzine jer je vozio, po njegovom mišljenju, sporo i to oko 40-50 km/h.

U dostavljenom predmetu ODO-a koji sadrži cijeli predmet prometne policije nalaze se službene bilješke o uzimanju izjava sudionika i očevidaca sporne prometne nezgode.

Ovaj sud smatra da je potrebno posebno izdvojiti iskaz svjedokinje N. Ž.

koja, saslušana u ovom predmetu na ročištu od 4. studenog 2008. g., uopće nije dala iskaz navodeći da se nezgode, koja se dogodila prije četiri i pol godine, uopće ne sjeća.

U službenoj bilješci od 27. veljače 2004. g., dakle isti dan kad se nezgoda dogodila, ova je svjedokinja, a policajci su došli uzeti njen iskaz na HKP K.-a S.,

kazala da je nezgodi prethodila svađa pravne prednice tužitelja T. B. s

djedom i bakom te da je T. pokušala smiriti ali da ju je djevojka počela histerično vrijeđati govoreći joj svakakve prostote i odmah iza toga rekla da će se ubiti i ''baciti pod auto'' te je nakon tih riječi potrčala prema cesti, te se odmah čuo jak udarac. Svjedokinja Ž. je ispričala da je nakon toga dotrčala do južnog ruba ceste i na kolniku vidjela T. kako leži sklupčana te je pretrčala cestu do T. radi toga da joj pruži pomoć smatrajući da su vozila koja se približavaju iz smjera O. dovoljno udaljena. Međutim, kad se sagnula da je osjetila jak udarac sa svoje desne strane nakon čega da nema više nikakvog sjećanja.

Sud je odlučio u cijelosti prihvatiti kao točan i istinit iskaz ove svjedokinje koji su zabilježili radnici policije i još k tome, ocijeniti kako je potpuno neuvjerljivo i neživotno da se svjedokinja nakon četiri i pol godine ničeg ne sjeća, a svega se jako dobro i detaljno sjetila u bolnici gdje je prebačena nakon što je i sama bila udarena od strane drugog automobila koji je naišao, dakle, kad je bila u stanju prepasti i stresa. Stoga je sud zaključio da je svjedokinja izabrala ne ispričati sudu istiniti slijed događaja i ostati neumiješana u ishod ovog postupka, što nakon sadržaja iskaza koji je dala policiji stvarno nije moguće.

Osim ove službene bilješke u spisu ODO-a nalaze se i bilješke o saslušanju:

-K. Š., koja je upravljala osobnim automobilom P., registarske

oznake … iz smjera O. prema S. brzinom oko 50 km/h i koja je,

ugledavši ispred sebe na kolniku "crnu masu" koja je izgledala kao vreća pokušala zakočiti ali nije uspjela izbjeći sudar,

-G. K., koji je upravljao automobilom P. kojim je udarena pravna prednica tužitelja i koji je vrlo kratko policajcima na mjestu događaja kazao da mu je u jednom trenutku s desne strane istrčala jedna mlađa ženska osoba nakon čega se više ništa ne sjeća,

-M. K., koji je upravljao osobnim automobilom marke F. S.,

registarskih oznake … i to iz smjera S. prema O. i koji je nailaskom

na mjesto događaja primijetio vozilo iz suprotnog smjera i pješakinju koja pretrčava kolnik da bi pomogla osobi koja je već ležala na kolniku te je vidio da vozilo iz suprotnog smjera (koje se kretalo malom brzinom) udara u pješakinju koja je pretrčavala kolnik da bi pomogla oborenoj pješakinji,

-S. J., koji je upravljao osobnim automobilom marke C.,

registarske oznake … iz smjera S. u smjeru O. i koji se kretao iza

osobnog automobila marke P., registarske oznake …, te je dolaskom na

mjesto događaja primijetio da je ispred vozila P. nešto istrčalo na kolnik, a to je potvrdila i njegova supruga I. J. koja je navela da je istrčala ženska osoba i jednostavno se našla ispred vozila koje se kretalo ispred njih pri čemu je pješakinja odbačena na sjevernu kolničku traku i pala na kolnik.

S obzirom da je svjedokinja Ž. iznijela zaista zabrinjavajući slijed događaja u odnosu na pravnu prednicu tužitelja o pokušaju njenog suicida, ODO u S.

angažirao je i defektologa pa se u spisu nalazi socijalna anamneza pribavljena od strane CZSS S. te i službena bilješka defektologa od 22. veljače 2005. g. U socijalnoj anamnezi povodom "navodnog pokušaja suicida" proizlazi da je obitelj maloljetne T. B. u 2002. g. bila obrađivana od strane C. zbog narušenih obiteljskih odnosa te da maloljetnica živi u udomiteljskoj obitelji bake po majci. U anamnezi su opisane obiteljske prilike te je navedeno da C. provodi mjere iz svoje nadležnosti ali o tome da li je sumnja na pokušaj suicida bila točna u anamnezi nema ni riječi. I u službenoj bilješci defektologa opisana je obiteljska situacija koja je okarakterizirana kao vrlo opterećena i delikatna. Defektolog je zabilježio razgovor s pravnom prednicom tužitelja koja je opisala cijeli događaj koji je prethodio nezgodi i koja je navela da se nije radilo o pokušaju suicida već o nesretnom slučaju, da je tu večer saznala da joj brat odlazi u vojsku te da je odlučila otići kod oca te se spakirala jer je živjela kod bake, baka da je nazvala oca koji živi preko puta bakine kuće da T. otvori vrata ali da je dolaskom do očeve kuće zatekla zatvorena vrata pa se vratila do bake, da je pokušala još jednom ali je opet zatekla zatvorena vrata, da se opet vratila u bakinu kuću i da je imala žučnu raspravu s djedom kojoj je svjedočila svjedokinja N. Ž. koja ju je pokušala smiriti. Budući da je procijenila da joj nitko ne može pomoći, da je odlučila još jednom otići do očeve kuće po svoje stvari i da je tada prilikom prelaska ceste doživjela ovu nezgodu. U zaključku je navedeno da je riječ o mlađoj punoljetnici koja je odrasla u izrazito narušenim obiteljskim odnosim ali da se u konkretnom slučaju zaista nije radilo o pokušaju suicida nego o nesmotrenom prelasku magistralne ceste.

I bez obzira da li se pravna prednica tužitelja u tom zadnjem pokušaju prelaska J. magistrale pokušala ubiti, odnosno ''baciti pod auto'' ili ne, iz iskaza svjedoka Ž., K. i supružnika J. proizlazi, i to, po mišljenju ovog suda, sasvim nesumnjivo, da je pretrčavala kolnik u noćnim uvjetima.

Što se tiče vozača G. K., način na koji je upravljao vozilom koje je udarilo pravnu prednicu tužitelja opisao je vještak U. u svom pisanom nalazu i mišljenju u kojem je naveo:

-da se nezgoda dogodila na mjestu gdje je cesta u pravcu i gdje je ograničena brzina kretanja prometnim znakom na 70 km/h, da se automobil P. kretao od pravca istoka prema zapadu (O. prema S.) cestom D. kroz mjesto P.,

a da je pješakinja prelazila kolnik pretrčavajući iz smjera juga prema sjeveru odnosno s lijeve na desnu stranu automobila koji joj se približavao, da je do sraza došlo na način da je automobil prednjim više desnim dijelom udario u pješakinju nakon čega je bila odbačena na poklopac motora i prednje vjetrobransko staklo te nakon toga pala na kolnik, da na kolniku nisu zatečeni tragovi kočenja V. P. ali da su zatečeni tragovi kočenja automobila P. koji je došao na mjesto nesreće nakon prvog udarca i udario drugu pješakinju,

-da je brzina kretanja vozila P. izračunata prema oštećenjima na automobilu, jer nema tragova kočenja ili zanošenja, i iznosi između 55 i 65 km/h,

-da se nesreća dogodila u vremenu od 1 sekunde, gledano od trenutka reagiranja vozača automobila P. na opasnost, odnosno na završetku puta reagiranja ili oko početka puta usporenja,

-da postoji veća mogućnost međusobnog uočavanja za pješakinju jer da je ona mogla uočiti svjetla na automobilu na udaljenosti najmanje 70-80 m, odnosno koliko je kolnik u pravcu od mjesta nesreće prema istoku pod uvjetom da između njih nema vozila, a vozač da je mogao uočiti pješakinju pod kratkim oborenim svjetlima na udaljenosti od 40-45 m, opet pod uvjetom da nema drugih vozila na kolniku koja bi im zaklanjala vidno polje, a sve budući da se nezgoda dogodila u uvjetima noćne vožnje gdje je kolnik u pravcu i dobro osvijetljen,

-da bi se automobil P. zaustavio do mjesta sraza ako bi vozač reagirao na kočnicu kada reagira na opasnost, odnosno kada je udaljen od mjesta sraza oko 16

m, da je vozio brzinom od oko 34,3 km/h ili bilo kojom manjom, a ukoliko bi reagirao na kočnicu i poduzeo intenzivno kočenje istovremeno kad pješakinja započinje s prelaženjem kolnika da bi se zaustavio do mjesta sraza da se giba brzinom od 59,2 km/h ili bilo kojom manjom.

V. U. je u svom mišljenju kazao da je, gledano u vremenu i prostoru,

vozač automobila P. mogao ranije reagirati na kočnicu i to u trenutku kada pješakinja počinje s prelaženjem kolnika jer da ju je već tada mogao uočiti. Osim toga ocijenio je brzinu kretanja povrijeđene pješakinje na 9 km/h.

Na ovom mjestu treba navesti da je vještak V. U. izradio pisani nalaz i

mišljenje uzimajući da se vozač vozila P. kretao iz pravca O. u pravcu S.

te da mu je pješakinja na kolnik naišla s lijeve na desnu stranu vozila, što je, po ocjeni ovog suda, pogrešan smjer kretanja vozila koje je oborilo pješakinju i pogrešan smjer nailaska pješakinje, jer su svi svjedoci u svojim prvim izjavama koje se nalaze u spisu ODO-a i koje su sažete i iznesene u ovom obrazloženju (Ž., K. i supružnici

J.) objasnili kojim se smjerom kretalo vozilo P. kojim je upravljao svjedok K.:

iz smjera zapada (S.) prema istoku (O.), što znači da je smjer kretanja pješakinje u odnosu na vozilo: s desne na lijevu stranu. I radnici policije su u svom posebnom izvješću (u predmetu ODO-a) od 27. veljače 2004. g. opisali da je u trenutku kad je pješakinja započela pretrčavati kolnik od smjera juga u smjeru sjevera naišao osobni automobil marke P. koji se kretao južnom kolničkom trakom od smjera zapada u smjeru istoka te je prednjim desnim kutom automobila zahvatio i na kolnik oborio pješakinju odbacivši je na sjevernu kolničku traku te joj je dok je ležala na kolniku pritrčala druga pješakinja Ž. koju je oborilo vozilo marke P. koje se kretalo sjevernom kolničkom trakom od smjera istoka u smjeru zapada, dakle suprotnim smjerom u odnosu na kretanje vozila P..

Do obrtanja smjera kretanja vozila P. došlo je najvjerojatnije radi toga što je vještak U. uzeo da je položaj vozila P., koje je jedino ucrtano u skici lica mjesta radnika policije, u stvari položaj vozila P., a ucrtano je samo to vozilo jer je jedino to vozilo imalo ostavljene tragove kočenja na kolniku prije udaranja u pješakinju Ž..

Radi ove netočnosti u nalazu i mišljenju vještaka U. sud je ponovno otvorio glavnu raspravu rješenjem od 4. ožujka 2022. g., smatrajući da je to potrebno radi dopune postupka ili razjašnjenja, ali punomoćnici stranaka nisu predložili provođenje dokaza dopunom nalaza i mišljenja po vještaku prometno-tehničke struke radi čega je sud trebao odluku donijeti temeljem stanja u spisu. Drugim riječima, izostao je prijedlog stranaka za provođenje dopune nalaza i mišljenja radi izrade točne skice lica mjesta s pravilnim smjerom kretanja vozila P. i smjerom kretanja pješakinje u odnosu na vozilo i time potpuno nove i drugačije dinamike nastanka ove prometne nezgode.

Ono što je primijećeno, a primijenjeno na zaključak vještaka o mogućnosti međusobnog uočavanja pješakinje i vozača vozila P., znači da je pješakinja trebala prije upuštanja u pretrčavanje kolnika uočiti vozilo koje joj se približava s njene lijeve strane i koje dolazi iz trake koju je prvu pretrčavala, a ne vozila koje joj se približava iz sjevernije položene trake koju namjerava pretrčati slijedeću nakon južne. Što se tiče vozača vozila P., vrijeme koje je pješakinja provela na kolniku nakon odluke da se upusti u pretrčavanje kolnika skraćeno je u odnosu na vrijeme koje bi vozač imao da je vozio sjevernom kolničkom trakom iz drugog pravca jer bi u tom slučaju mogao pješakinju vidjeti na južnoj kolničkoj traci prije sudara, a ovako je do izlijetanja pješakinje na kolnik došlo s njegove desne strane s površine uz kolnik, dakle faktor iznenađenja za vozača je daleko veći odnosno pojava pješakinje na kolniku je u cijelosti iznenadna i neočekivana.

Nadalje se trebalo osvrnuti na prigovore tuženika koji su izneseni u odnosu na pisani nalaz i mišljenje sudskog vještaka U. u podnesku od 30. ožujka 2012. g. i koji su nakon ukidnog rješenja drugostupanjskog suda raspravljeni: tuženik je predložio da se vještak očituje na pitanja: da li je brzina kretanja ženske osobe u dobi pravne prednice tužitelja kod trčanja između 13 i 16,6 km/h te da li bi položaj pravne prednice tužitelja u trenutku kada osiguranik tuženika reagira na opasnost trebao biti smješten južnije, odnosno onako kako je označio tuženik u prilogu podneska.

Na ove primjedbe tuženika odgovorio je drugi vještak J. Š. iz već iznesenih razloga pa je u pisanoj dopuni nalaza i mišljenja od 8. prosinca 2020. g. prihvatio da se ženska osoba u dobi između 15 i 20 godina trčeći kreće brzinom između 13 i 16,6 km/h odnosno srednjom brzinom od 14,8 km/h te da bi, zaista, njen položaj bio upravo tamo gdje je to ucrtao tuženik na situacijskom planu. Radi se o položaju južnije i to, a kako je vještak detaljnije objasnio u svojoj usmenoj dopuni na ročištu od 19. listopada 2021. g., čak 3,5 m južno od ruba kolnika.

Treba ovdje napomenuti da se radi o položaju pješakinje kad je vozač vozila P. u poziciji 10 na skici lica mjesta koja je označena u pogrešnom smjeru, jer se radi o poziciji koja se nalazi na jednakoj udaljenosti od pješakinje ali na južnoj kolničkoj traci i to prema zapadu. Dakle, kad se vozilo P. nalazi na toj udaljenosti od pješakinje prema zapadu pješakinja nije na kolniku nego je odmaknuta od ruba kolnika punih 3,5 m, pa je vozač ne može uočiti na kolniku.

Nakon pisane dopune nalaza i mišljenja tužitelji pod 1) i 2) su u podnesku od 18. rujna 2021. g., kako je već navedeno, učinili nespornim da je njihova pravna prednica doprinijela nastanku prometne nezgode u stupnju od 30%, a da je u omjeru od 70% suodgovornost leži u postupanju i propustima vozača G. K., za čije propuste i radnje odgovara tuženik. Argumentacija tužitelja (radi koje je došlo do promjene u stavu prema stupnju suodgovornosti pravne prednice tužitelja) da je pješakinja do mjesta udara prešla ne samo prostor izvan kolnika, koji vozač vozila V. P. može vidjeti, nego i cijelu lijevu kolničku traku te skoro cijelu desnu kolničku traku, da bi bila oborena prednjim desnim djelom vozila jednostavno nije točna, jer je sud objasnio da se vozilo koje je oborilo pješakinju kretalo južnom kolničkom trakom iz smjera zapada prema istoku, a ne obrnuto. Ujedno je nakon uočavanja i prihvaćanja pravilnog smjera kretanja vozila P. postalo objašnjivo i logično kako je pješakinja mogla biti udarena desnom stranom vozila, što uopće nije logično ni razumljivo da se uzme kao točan smjer kretanja vozila P. iz istoka (O.) prema zapadu (S.)

jer bi u tom slučaju vozilo pješakinju koja dolazi s lijeve strane vozila udarilo tom lijevom stranom.

U vrijeme nastanka štetnog događaja 27. veljače 2004. g. pravila postupanja sudionika u prometu bila su propisana Zakonom o sigurnosti prometa na cestama (NN broj 84/92, 5/93, 6/93, 26/93, 29/94, 43/96, 46/96, 54/96 i 59/96- pročišćeni tekst, dalje ZOSPC) koji je propisivao da je vozač dužan obratiti pažnju na pješake koji se nalaze na kolniku ili stupaju na kolnik (čl. 13. st. 1.), da je vozač dužan brzinu kretanja vozila prilagoditi osobinama i stanju ceste, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta, gustoći prometa tako da vozilo može pravovremeno zaustaviti pred svakom zaprekom koju, u konkretnim uvjetima, može predvidjeti, odnosno da može pravovremeno postupiti po prometnom pravilu ili znaku (čl. 26. st. 1.).

Odredbom čl. 106. ZOSPC propisano je da pješak koji namjerava prijeći preko kolnika na mjestu na kojem ne postoji obilježeni pješački prijelaz ne smije stupiti na kolnik ako time ometa promet vozila.

Što se tiče konkretne opisane prometnoj situacije propust pješakinje-pravne prednice tužitelja pod 1) i 2) očituje se u tome što se uopće odlučila pretrčavati kolnik, i to još na mjestu gdje nema obilježenog pješačkog prijelaza.

S druge strane, a prema ocjeni ovog suda, vozač vozila P. nije mogao predvidjeti istrčavanje pješakinje na kolnik koja se jednostavno stvorila ispred njegovog vozila koje se kretalo brzinom daleko manjom od dopuštene, pa tako ni adekvatno reagirati na pojavu pješakinje na kolniku. Prema riječima svjedoka K.,

mjesto sudara nalazilo se neposredno nakon što je vozilom izašao iz zavoja, što je u potpunosti točno kad se promotri fotografija s lista 216 spisa na kojoj je vještak Š.

označio mjesto sudara, s ispravkom da vozilo P. nije došlo iz pravca istoka nego iz pravca zapada odnosno izlazeći iz zavoja koji je vidljiv na fotografiji.

Dakle, vozač vozila P. upravljao je vozilom u potpunosti u skladu s odredbom čl. 26. st. 1. ZOSP-a jer je svoju brzinu prilagodio konkretnoj prometnoj situaciji, a istrčavanje pješakinje sa svoje lijeve strane odnosno s nogostupa nije mogao uočiti ni predvidjeti.

Stoga je za nastanak ove nezgode odgovornost isključivo na strani pravne prednice tužitelja pa je tužbeni zahtjev bilo potrebno u cijelosti odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

Samo je kratko potrebno napomenuti, u slučaju drugačije ocjene doprinosa pravne prednice tužitelja nastanku nezgode i štete, da je prema procjeni vještakinje dr. D. T., spec. ortopedije, pravnoj prednici tužitelja bila potrebna tuđa njega i pomoć prva tri mjeseca nakon izlaska iz bolnice 4 sata dnevno (stranke učinile nespornim na ročištu od 19. travnja 2021. g.) te još četiri mjeseca po 2 sata dnevno, odnosno ukupno 600 sati te da je cijena sata pružanja pomoći nemedicinskog karaktera iznosila, a prema podacima D. za starije i nemoćne osobe L. (list 92

spisa), 35,00 kn, a budući da je cijenu nemedicinske kućne pomoći potrebno utvrditi pribavljanjem podataka od osoba koje pružaju takvu vrstu pomoći trećima, primjerice od ustanova koje pružaju nemedicinsku skrb osobama kojima je takva pomoć potrebna i to ponajprije na području na kojem oštećenik živi.

Što se tiče troškova liječenja pravna prednica tužitelja navela je da je bila izložena troškovima dolaska i odlaska s pregleda te troškovima za koje je priložila račune o plaćenim troškovima pregleda i medicinskih pretraga u privatnim ustanovama: u P. K. (pregled neurokirurga) u visini od 250,00 kn od 14.

travnja 2011. g. i u P. K. (EMG) u visini od 350,00 kn od 7. travnja 2011. g.,

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05,

84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) jer su tužitelji pod 1) i 2) u cijelosti izgubili spor pa ih je trebalo obvezati na naknadu troškova kojima je bio izložen tuženik sudjelujući u ovoj parnici.

Tuženiku je trebalo priznati trošak sastava odgovora na tužbu i podnesaka od 14. svibnja 2010. g. i 30. ožujka 2012. g. i zastupanja na ročištima od 13. rujna 2005. g., 4. studenog 2008. g., 28. travnja 2010. g., 4. svibnja 2011. g., 1. ožujka 2012. g. i 19. listopada 2021. g. po 100 bodova (ukupno 900 bodova), zastupanja na ročištima od 26. travnja 2005. g., 22. siječnja, 26. veljače, 7. travnja, 27. svibnja, 16. srpnja i 7. listopada 2008. g., 29. listopada 2009. g., 17. veljače 2010. g., 27. veljače i 2. travnja 2012. g., 5. veljače i 11. studenog 2020. g., 19. travnja i 27. rujna 2021. g., 31. siječnja i 4. travnja 2022. g. i sastava podnesaka od 7. prosinca 2016. g. i 28. siječnja 2022. g. po 25 bodova (ukupno 475 bodova), trošak sastava žalbe od 16. srpnja 2012. g. od 125 bodova i trošak sastava revizije od 26. rujna 2017. g. od 150 bodova.

Ukupan broj bodova od 1650 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 142/12,

103/14, 118/14 i 107/15). Iznos koji se tim postupkom dobije (16.500,00 kn) trebalo je uvećati za zatraženi PDV, zatraženi trošak plaćen od strane tuženika za vještačenje (2.800,00 kn), te zatraženu pristojbu odgovora na tužbu (535,00 kn), žalbe (1.522,00 kn) i revizije (1.200,00 kn) i tako dobiti iznos od 26.682,00 kn što predstavlja trošak koji je trebalo priznati tuženiku i koji su dužni podmiriti tužitelji pod 1) i 2), zbog čega je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

Tuženiku nije priznat trošak sastava podneska od 16. veljače 2010. g. jer je sud smatrao da taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice, a u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

Na dosuđeni iznos parničnog troška tuženik je zatražio isplatu zatezne kamate propisane zakonom, koja, u skladu s odredbom čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (NN broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20) teče od presuđenja do isplate, što je trebalo prihvatiti i u izreci presude odrediti i stopu ove kamate.

U Splitu, 19. svibnja 2022.g.

S U D A C :

SANDI PETRIČIĆn v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).