Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, T. Masaryka 8

Poslovni broj: 12 Pr-38/2022-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sucu Darku Barišiću, u parničnom predmetu po tužbi tužitelja V. F., G., OIB: …, zastupanog po punomoćnici N. J., odvjetnici z V., protiv tužene O. b., V., OIB: …, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave, u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženice, 19. svibnja 2022,.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku, O. b., V., OIB: …, da tužitelju F. V. iz G., OIB: … isplati razlike manje isplaćenih plaća u iznosu od 36.520,67 kuna bruto zajedno s pripadajućom zateznom kamatom čija stopa odgovara visini prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu te uvećane za 3 postotna poena, tekućom od:

• za veljaču 2017.g., na iznos od 492,13 kn od 16.03.2017. • za ožujak 2017.g., na iznos od 311,22 kn od 16.04.2017. • za travanj 2017.g., na iznos od 1.002,15 kn od 16.05.2017. • za svibanj 2017.g., na iznos od 871,43 kn od 16.06.2017. • za lipanj 2017.g., na iznos od 911,03 kn od 16.07.2017.

• za srpanj 2017.g., na iznos od 1.193,02 kn od 16.08.2017. • za kolovoz 2017.g., na iznos od 356,52 kn od 16.09.2017. • za rujan 2017.g., na iznos od 730,13 kn od 16.10.2017.

• za listopad 2017.g., na iznos od 929,25 kn od 16.11.2017 • za studeni 2017.g., na iznos od 595,26 kn od 16.12.2017. • za prosinac 2017.g., na iznos od 997,76 kn od 16.01.2018. • za siječanj 2018.g., na iznos od 683,25 kn od 16.02.2018. • za veljaču 2018.g., na iznos od 802,13 kn od 16.03.2018. • za ožujak 2018.g., na iznos od 952,41 kn od 16.04.2018. • za travanj 2018.g., na iznos od 1.356,33 kn od 16.05.2018. • za svibanj 2018.g., na iznos od 1.153,00 kn od 16.06.2018. • za lipanj 2018.g., na iznos od 1.106,89 kn od 16.07.2018. • za srpanj 2018.g., na iznos od 1.309,56 kn od 16.08.2018. • za kolovoz 2018.g., na iznos od 925,24 kn od 16.09.2018. • za rujan 2018.g., na iznos od 1.178,63 kn od 16.10.2018. • za listopad 2018.g., na iznos od 1.010,65 kn od 16.11.2018 • za studeni 2018.g., na iznos od 837,37 kn od 16.12.2018. • za prosinac 2018.g., na iznos od 1.002,59 kn od 16.01.2019 • za siječanj 2019.g., na iznos od 824,98 kn od 16.02.2019. • za veljaču 2019.g., na iznos od 1.355,33 kn od 16.03.2019. • za ožujak 2019.g., na iznos od 903,57 kn od 16.04.2019. • za travanj 2019.g., na iznos od 862,49 kn od 16.05.2019. • za svibanj 2019.g., na iznos od 721,86 kn od 16.06.2019. • za lipanj 2019.g., na iznos od 1.084,26 kn od 16.07.2019. • za srpanj 2019.g., na iznos od 928,12 kn od 16.08.2019. • za kolovoz 2019.g., na iznos od 985,71 kn od 16.09.2019. • za rujan 2019.g., na iznos od 1.316,62 kn od 16.10.2019. • za listopad 2019.g., na iznos od 901,60 kn od 16.11.2019. • za studeni 2019.g., na iznos od 826,82 kn od 16.12.2019. • za prosinac 2019.g., na iznos od 1.639,27 kn od 16.01.2020. • za siječanj 2020.g., na iznos od 1.097,29 kn od 16.02.2020. • za veljaču 2020.g., na iznos od 1.217,62 kn od 16.03.2020. • za ožujak 2020.g., na iznos od 1.147,18 kn od 16.04.2020.,

osim za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u gore navedenim bruto iznosima, sve do isplate, sve u roku od 8 dana.

II. Nalaže se tuženoj da tužitelju nadoknadi trošak ovog postupka u iznosu od 5.000,00 kn, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena od presuđenja do isplate, sve u roku od 8 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi tužitelj navodi da je zaposlen kod tuženice na radnom mjestu VSS doktor medicine – specijalizant.

1.1. U vremenskom razdoblju od 1. prosinca 2013. do podizanja ove tužbe na snazi je Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13 – u daljnjem tekstu: KU/13), kojim je plaća tužiteljske strane regulirana u čl. 47. na način da ju čini osnovna plaća i dodaci na plaću, s tim da osnovnu plaću čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređena i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5 % za svaku navršenu godinu radnog staža, dok su dodaci na osnovu plaću: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaće.

1.2. Osim Kolektivnog ugovora/13, u spornom razdoblju na snazi je i Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141-12 – u daljnjem tekstu: TKU/12), u kojem je plaća radnika u čl. 51. definirana na identičan način kako je opisano u KU/13.

1.3. U odredbama čl. 51., 57. i 59. KU/13 te u odredbi čl. 54. TKU/12 propisani su dodaci i uvećanja osnovne plaće koji se isplaćuju tužiteljskoj strani.

1.4. Tužitelj navodi da je odredbama čl. 86. Zakona o radu (NN 149/09) i čl. 94. Zakona o radu (NN 93/14) propisano da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću.

1.5. Međutim, u cjelokupnom utuženom razdoblju tuženica nije tužiteljskoj strani isplaćivala dodatak na otežane uvjete rada za sve sate koje je tužiteljska strana odradila iako je cijelo vrijeme radila u otežanim uvjetima rada.

1.6. Odredbom čl. 59. KU143/13, koji je na snazi od 1. 12. 2013. do 30. 9. 2015. propisano je da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 10 % od osnovne plaće, a dodatkom 1. KU 96/15, koji je na snazi od 1. 10. 2105. do podizanja ove tužbe, u iznosu od 12 % od osnovne plaće.

1.7. Međutim, tužitelj je neprekidno radio na radnom mjestu doktora medicine i u redovnom i u prekovremenom radu, ali mu je u utuženom razdoblju taj dodatak isplaćivan samo za dio odrađenih sati.

1.8. Budući je tuženica tužitelju pogrešno izračunala i isplatila plaće po svim gore navedenim osnovama, posljedično je tužitelju pogrešno izračunala i isplatila sve naknade koje se utvrđuju kao prosjek prethodno isplaćenih plaća, konkretno naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i eventualno naknadu plaće zbog privremene nesposobnosti za rad.

1.9. Tužitelj nadalje navodi da KU/13 u čl. 36. st. 2. propisuje da raniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće koja mu je isplaćena u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije.

1.10. Tužitelj navodi da TKU/12 u čl. 59. st. 1., propisuje da ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada mu naknada plaće u visini 85 % njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje.

1.11. Tuženica je u većem dijelu utuženog razdoblja izvršila obračun naknada plaće pravilnom metodom (prosjek tri prethodno isplaćene plaće), ali s manje utvrđenim iznosima plaće koje čine prosjek, radi čega je tužitelju pogrešno izračunala i isplatila naknade plaće u cijelom spornom razdoblju.

1.12. Sukladno svemu gore navedenom tužiteljskoj strani je tuženica isplatila umanjene plaće za cijelo sporno razdoblje jer nije plaćala dodatak za otežane uvjete rada na osnovnu plaću za sve sate koje je tužitelj odradio, nije plaćala dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada, te je pogrešno obračunala naknade plaća na koje tužitelj ima pravo utvrđujući prosjek prethodno isplaćenih plaća od plaća koje su već umanjene po prethodnim osnovama, radi čega je tužiteljska strana smatrala da joj je u spornom razdoblju i po navedenim osnovama isplaćena umanjena plaća.

1.13. Zbog naprijed navedenoga tužiteljica je podnijela sudu tužbu te je i postavila tužbeni zahtjev, koji je preciziran podneskom od 28. travnja 2022. godine na način naveden u točci I. izreke ove presude, te je predložila da sud tužbeni zahtjev usvoji kao osnovan u cijelosti, uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženica se protivi tužbi i predlaže da sud tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan. Prijedlog temelji na tvrdnjama da je tužitelj zaposlenik tuženice, da je plaća zaposlenika u zdravstvu regulirana prvenstveno Zakonom o plaćama u javnim službama (NN 27/01 i 39/09); da je u razdoblju od kolovoza 2013. do 28. veljače 2018. na snazi bio Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13 i 96/15), a od 1. ožujka 2018. Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 28/18), koji su odredbama čl. 47, odnosno 45 utvrdili što sve čini plaću i osnovnu plaću, te koji su dodaci na plaću; da su se na plaću tužitelja u navedenom razdoblju paralelno primjenjivali kronološki i Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12), te dodatak I (NN 141/12) i Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama (NN 24/17), koji su na identičan način kao i kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja utvrđivali što sve čini plaću i osnovnu plaću, te koji su dodaci na plaću; da nije sporno da su odredbama čl. 51, 57 i 59 KU (NN 143/13 i 96/15), te čl. 49, 55 i 57 KU (NN 29/18) utvrđeni kriteriji za obračun dodataka na osnovnu plaću radnika u zdravstvu; da se samo za obračun naknade za rad u drugoj smjeni izričito upućuje na efektivno odrađene sate rada, a nikako da se svi dodaci na otežane uvjete rada obračunavaju za svaki efektivno odrađeni sat od osnovne vrijednosti sata; da je tuženica obračunala i isplatila tužitelju za cijelo utuženo razdoblje dodatke na posebne uvjete rada upravo kako propisuju odredbe KU – na osnovnu plaću; da je tužitelj cijelo utuženo razdoblje radio na radnom mjestu doktora medicine i neprekidno je bio odgovoran za život i zdravlje ljudi, te je obavljajući navedene poslove radio kako u redovnom, tako i u prekovremenom radu; da je tuženica tužitelju obračunavala i isplaćivala plaću i dodatak od 10 % odnosno 12 % od osnovne plaće zbog iznimne odgovornosti za zdravlje i život ljudi, upravo kako odredbe naprijed navedenih KU propisuju; da iz navedenih odredbi KU nesporno proizlazi da se osnovna plaća uvećava u određenom postotnu i to na redovnu osnovnu mjesečnu plaću ostvarenu u sklopu redovnog mjesečnog fonda radnih sati, a ne na ostvarene efektivne sate rada; da se istodobnim računanjem dvaju ili više uvećanja, ali na osnovnu plaću, postiže učinak uvećanja plaća – ta se uvećanja i zbrajaju, ali u apsolutnim, paušalnim, fiksnim iznosima izračunatim od osnovne plaće; da se radi o specifičnom načinu kombiniranja i kumuliranja uvećanja, ali na osnovnu plaću, za istodobna uvećanja temeljem Kolektivnog ugovora; da je kolektivnim ugovorima za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13 i 96/15, te NN 29/18), nedvosmisleno utvrđen način uvećanja plaće u slučaju prekovremenog rada i to kao uvećanje na osnovicu bez prethodno obračunatih drugih dodataka; da je tako čl. 51. KU (NN 143/13 i 96/15) odnosno čl. 49 KU (NN 29/18) propisano da se prekovremeni rad plaća na način da se osnovna plaća uvećava za 50%; da osnovna plaća u smislu odredbi istih KU ne sadrži u sebi dodatke na plaću tako da je jasna namjera ugovornih strana da se prekovremeni rad plaća isključivo na osnovnu plaću bez uvećanja na ime drugih dodataka. Odredbe kolektivnih ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ne sadrže posebnu odredbu o isplati dodataka na plaću uz uvećanje za prekovremeni rad tako da bi bilo u suprotnosti sa voljom ugovornih strana drugačije tumačiti odredbe kolektivnih ugovora i priznavati isplatu preko onoga što je jasno i nedvosmisleno ugovoreno; da je osnovna plaća definirana čl. 47, odnosno čl. 45 KU kao ona mjesečna plaća koja je ostvarena u redovnom mjesečnom fondu radnih sati i njena visina ne ovisi o broju efektivno odrađenih sati; da bi stoga bilo u suprotnosti sa odredbama kolektivnih ugovora uvećavati vrijednost satnice prekovremenog rada na ime dodataka, jer bi na taj način iznos dodataka bio veći od 25% od osnovne plaće tužiteljice, tj. od iznosa ugovorenog Kolektivnim ugovorom; da se prema odredbi čl. 319. st. 1. Zakona o obveznim odnosima odredbe ugovora imaju primijeniti onako kako glase, što znači da se tako primjenjuju i odredbe kolektivnih ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, a kako ih tuženica i primjenjuje; da se plaće u javnom sektoru, a tako i u djelatnosti javnog zdravstva obračunavaju kroz Registar zaposlenih u javnom sektoru, na temelju ugovora o pružanju usluga centraliziranog obračuna plaća i upravljanja ljudskim resursima od 25. listopada 2013., a koji je zaključen između Vlade Republike Hrvatske i Financijske agencije (FINE) kojoj je navedenim ugovorom povjereno obavljanje poslova uspostave i podrške informatičkog sustava centralnog obračuna plaća i upravljanja ljudskim resursima u javnom sektoru. Tuženica nema ingerencije nad radom sustava za obračun plaća u javnim službama, te da je Ministarstvo zdravstva davalo upute kako bolnicama o načinu obračuna plaća u sustavu COP-a, a tako i FINI oko načina uređivanja kriterija i uspostavljanja sustava COP-a; da tuženica ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, budući da nema i ne može imati utjecaj na centralni obračun plaća koji je jedinstven za cijeli sustav javnog zdravstva; da tuženica ne može odgovarati niti snositi odgovornost za eventualne štetne posljedice ugovora kojeg nije potpisala, odnosno pravnog posla kojeg nije sklopila budući da su potpisnici ugovora o pružanju usluga centraliziranog obračuna plaća i upravljanja ljudskim resursima od 25. listopada 2013., Vlada Republike Hrvatske i Financijska agencija, te je stavila prigovor potraživanja razlike plaće za razdoblje od prosinca 2016. do siječnja 2017. godine.

2.1. Tuženica predlaže da sud izvede dokaz uvidom u obračunske listiće plaća, dopis Ministarstva zdravstva od 5. rujna 2014., odluku o uspostavi i održavanju usluge COP-a, uputu Ministarstva zdravstva od 11. veljače 2014.

3. Među strankama nije sporno da je tužitelj zaposlen kod tuženice, da je tužitelju isplaćivana naknada za prekovremeni rad, te nije sporno da tužitelju nisu obračunavani dodaci na prekovremeni rad već samo na redovno radno vrijeme.

4. Među strankama je sporno da li tužiteljska strana ima pravo na uvećanje naknade plaće za prekovremene sate rada za 50 % ili ima pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad za 50 % te k tome još i na dodatke na prekovremeni rad kakve ima i za osnovnu plaću, što također proizlazi iz zapisnika od 10. svibnja 2022., kao i iz tužbe i odgovora na tužbu.

5. Na sporne okolnosti sud je izvršio uvid u obračunsku ispravu za isplatu plaće, ugovor o radu, izračun razlike plaće.

7. Provedene dokaze sud je cijenio temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku tj. koje će činjenice uzeti kao dokazane sud je cijenio na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

8. S obzirom da je u preciziranom tužbenom zahtjevu tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi isplatu razlike plaće za prosinac 2016. godine i veljaču 2017. godine, nije bilo potrebno rješavati o prigovoru zastare potraživanja za te mjesece jer isti u konačnici nisu niti utuženi.

9. S obzirom da su punomoćnici stranaka na pripremnom ročištu naveli da nije potrebno saslušavati stranke u ovom postupku, a tako je smatrao i sud, s obzirom da se radi o činjenicama koje se mogu utvrditi na temelju isprava koje se nalaze u spisu, a slijedom toga utvrditi i vještačenjem, sud tijekom ovog postupka nije saslušavao stranke, radi čega nije povrijeđeno načelo saslušanja stranka iz čl. 5. Zakona o parničnom postupku.

10. S obzirom da su među strankama sporne samo činjenice da li tužiteljska strana ima pravo na uvećanje naknade plaće za prekovremeni rad u iznosu od 50 %, te k tome još i na dodatke na prekovremeni rad kakve ima i za osnovnu plaću, sud je prije svega utvrdio da li postoji pravna osnova postavljenog tužbenog zahtjeva, te je utvrdio sljedeće:

11. Nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju radio kod tuženice na poslovima doktora medicine – specijalizant.

12. Nije sporno da je u navedenom razdoblju u primjeni bio Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/2013) (u daljnjem tekstu: KU/13) do 1. ožujka 2018., od kojeg se dana primjenjuje Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 29/2018) (u daljnjem tekstu: KU/18).

13. Navedenim kolektivnim ugovorima uređena su sporna pitanja u ovom predmetu i to pripada li tužitelju pravo na uvećanje plaće s osnova posebnih uvjeta rada i pravo na dodatak na plaću zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi samo za rad obavljen u redovnom radnom vremenu ili mu ta prava pripadaju i za rad obavljen u prekovremenim satima rada.

14. Prema odredbi čl. 47. st. 1. KU/13 (čl. 45. st. 1. KU/18), plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću.

15. Prema odredbi čl. 57. st. 1. KU/13 (čl. 55. st. 1. KU/18), radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću.

16. Temeljem odredbi st. 2. istog članka, osnovna plaća uvećat će se radnicima na radnim mjestima i poslovima prema popisu radnih mjesta i poslova zdravstvenih i nezdravstvenih radnika koji imaju pravo na dodatak, a koji popis sastavni je dio navedene ugovorne odredbe, slijedom čega to uvećanje pripada i tužitelju.

17. Prema odredbi čl. 47. st. 2. KU/13 (čl. 45. st. 2. KU/18), osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža.

18. Prema odredbi st. 3. istog članka, dodaci na osnovnu plaću su: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća.

19. Prema odredbi čl. 51. st. 1. KU/13 (čl. 49. st. 1. KU/18) (pod nazivom uvećanje plaće), osnovna plaća radniku uvećat će se za prekovremeni rad 50%.

20. Jezičnim tumačenjem navedenih ugovornih odredbi ovaj sud došao je do slijedećih zaključaka:

- da se visina osnovne plaće izračunava množenjem koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta i osnovice za izračun plaće, te se uvećava za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža (čl. 47. st. 2. KU/13 (čl. 45. st. 2. KU/18),

- da se visina dodatka za posebne uvjete rada od 16% izračunava od tako izračunate visine osnovne plaće (57. st. 2. KU/13 (čl. 55. st. 2. KU/18),

- da se visina uvećanja za prekovremeni rad od 50% isto tako izračunava od tako izračunate visine osnovne plaće (čl. 51. st. 1. KU/13 (čl. 49. st. 1. KU/18),

- da se tako izračunata visina uvećanja za prekovremeni rad pribraja osnovnoj plaći (čl. 51. st. 1. KU/13 (čl. 49. st. 1. KU/18),

- da se tako izračunata visina dodatka za posebne uvjete rada pribraja plaći (čl. 57. st. 1. KU/13 (čl. 55. st. 1. KU/18), koju prema odredbama čl. 47. st. 1. KU/13 (čl. 45. st. 1. KU/18) i čl. 47. st. 3. KU/13 (čl. 45. st. 3. KU/18) čine osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću u koje ulazi i uvećanje plaće za prekovremeni rad.

21. Slijedom navedenog, ovaj sud nalazi da se pravo na uvećanje plaće s osnova posebnih uvjeta rada i pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad takva prava koja se kumuliraju.

22. Prema shvaćanju ovog suda, navedeno jezično tumačenje u skladu je i sa logičkim tumačenjem budući da predmetni kolektivni ugovor ne sadrži odredbe koje bi isključivale kumulaciju navedenih dodataka odnosno uvećanja.

23. Na isti način moguće je analizirati i jezično tumačenje odredbi o dodatku na plaću zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi.

24. Naime, prema odredbi čl. 59. KU/13 (čl. 57. KU/18), zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 10% od osnovne plaće od 1. prosinca 2013. do 1. listopada 2015., a nadalje 12 %.

25. Iz navedenog je vidljivo da se i ovaj dodatak računa od visine osnovne plaće, ali se tako izračunat dodaje se plaći (koju temeljem čl. 47. st. 1. KU/13 (čl. 45. st. 1. KU/18) čini osnovna plaća sa svim dodacima i uvećanjima), slijedom čega proizlazi zaključak da se i navedeni dodatak kumulira sa uvećanjem osnovne plaće za prekovremeni rad.

26. Prema tome, isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo tužitelja na isplatu dodatka po osnovama posebnih uvjeta rada i zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, budući da tužitelj, i kad radi prekovremeno, također radi u svojstvu radnika koji radi u otežanim uvjetima rada u smislu odredbe čl. 57. st. 1. KU/13 (čl. 55. st. 1. KU/18) te u svojstvu radnika s iznimnom odgovornosti za život i zdravlje ljudi u smislu odredbi čl. 59. KU/13 (čl. 57. KU/18).

27. U smislu navedenog teleološkog tumačenja istih ugovornih odredbi, shvaćanje je ovog suda, da su stranke predmetnog kolektivnog ugovora imale za cilj drugačije tumačenje predmetnih spornih ugovornih odredbi, da bi to drugačije tumačenje izričito i navele u predmetnom kolektivnom ugovoru, što u konkretnom slučaju nisu učinile.

28. Osim toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela održanoj 9. prosinca 2019., pod poslovnim brojem: Su-IV-56/19-18, zauzeo pravno shvaćanje prema kojem zdravstveni radnici za vrijeme važenja KU koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU, i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.

29. S obzirom da među strankama nisu bile sporne činjenice niti izračun razlike plaća, a kako je sud naprijed obrazložio svoj pravni stav prema kojem tužitelju pripada pravo na isplatu razlike plaća po svim utuženim osnovama, presudio je kao u točci I. izreke ove presude te je tužitelju dosudio bruto iznos glavnice naveden u točci I. izreke presude, zajedno s pripadajućim dijelom zakonskih zateznih kamata tekućim na svaki pojedini iznos naveden u točci I. izreke ove presude, od svakog šesnaestog u mjesecu pa do isplate, temeljem čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, te čl. 92. st. 3. Zakona o radu, kojim je propisano da se plaća i naknada plaće za prethodni mjesec isplaćuju najkasnije do petnaestog dana u idućem mjesecu.

30. Temeljem čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu: Tarife), tuženica je dužna tužitelju nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 9.500,00 kn.

30.1. Navedeni trošak odnosi se na sastav tužbe, podnesak od 30. ožujka 2022. godine, 26. travnja 2022. godine, te zastupanje na ročištu 26. travnja 2022. godine i 19. svibnja 2022. godine, u iznosu od 1.000,00 kn za svaku pojedinu radnju, što uključuje i PDV, ili ukupno 5.000,00 kn.

U Virovitici 19. svibnja 2022.

Sudac:

Darko Barišić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi ovom sudu u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni viši sud.

U sporovima male vrijednosti presuda se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. tog Zakona.

Dostaviti:

1. Punomoćnica tužitelja – odvjetnica N. J., V.

2. Tužena – O. b., V.