Poslovni broj: 6 Us I-1958/2021-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga Suda Neli Mešin, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Anđe Klišanin, u upravnom sporu tužitelja K. d.o.o. S., M. š. 1, OIB: ………., zastupan po opunomoćeniku

M. P., odvjetniku u S., H. i. 8b, protiv tuženika

Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi poreznog nadzora, nakon javne rasprave zaključene 12. svibnja 2022. u nazočnosti opunomoćenika tužitelja M. P., odvjetnika u S. i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene 19. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-471-02/19- 01/434, Urbroj: 513-04-21-3 od 10. ožujka 2021.

II Poništava se rješenje Ministarstva financija - Porezne uprave, Područnog ureda Split, Klasa: UP/I-471-02/19-01/321, Urbroj: 513-07-17-19-1 od 1. srpnja 2019.

r i j e š i o  j e

Nalaže se tuženiku u roku od 60 dana od dana dostave ovog rješenja tužitelju nadoknaditi troškove ovog spora u iznosu od 2.500,00 kuna.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-471-02/19-01/434, Urbroj: 513- 04-21-3 od 10. ožujka 2021. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija - Porezne uprave, Područnog ureda Split, Klasa: UP/I-471- 02/19-01/321, Urbroj: 513-07-17-19-1 od 1. srpnja 2019., kojim je tužitelju utvrđen manje obračunat porez na dobit za 2014. u iznosu od 20.350,00 kuna sa kamatama u iznosu od 6.395,08 kuna, s nalogom za uplatu utvrđenih iznosa te je naložena provedba odgovarajućih knjiženja u poslovnim knjigama i određen je rok od 8 dana za izvršenje, pod prijetnjom ovrhe.

2. Tužitelj u tužbi, kojom osporava zakonitost rješenja tuženika zbog pogrešno i nepotpunu utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede pravila postupka, prigovara kako je točkom II a) izreke rješenja naloženo tužitelju da uplati porez na dobit za 2016., a predmet nadzora je bila 2014. Smatra kako se ne radi o greški u pisanju, kako to tvrdi tuženo tijelo, jer se u obrazloženju prvostupanjskog rješenja od 1. srpnja 2019. spominje Opći porez zakon koji nije bio na snazi u vrijeme odlučivanja. Smatra kako odredba članka 104. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku ne daje prvostupanjskom tijelu ovlaštenje da rješenjem o ispravku mijenja i propis na temelju kojega je ranije odlučivalo. Smatra kako se ne radi o pogrešci u pisanju pa se to ne može ispraviti rješenjem o ispravku, već se radi o bitnoj povredi postupka. Nadalje, navodi kako su nesporne činjenice da je odvjetnica M. J. izdala račun dana 12. rujna 2014. broj 48/ODV/2, da se dio računa odnosio na usluge pružene tijekom 2012. i 2013., da je cjelokupni račun unesen u rashode tužitelja za 2014., da je račun kao takav vjerodostojna isprava i izdan je za usluge koje je odvjetnica M. J. zaista pružila tvrtki tužitelja. Navodi kako je također nesporno da je odvjetnica M. J. prihod od navedenog računa prikazala u svojim poslovnim knjigama te na taj iznos platila porez na dohodak, odnosno porezna dobit, te da je račun ispravan, a ispravan je jer je tako navedeno i u zapisniku, slijedom čega tužitelj ima pravo na rashode po navedenom računu. Smatra da ako nema pravo na rashode u 2014., onda ima pravo na rashode u 2012. ili 2013. Poziva se na odredbu članka 6. Općeg poreznog zakona te smatra kako je prvostupanjsko tijelo u konkretnom slučaju pristupilo na formalistički način i to na štetu tužitelja čime je povrijeđen ne samo Zakon već i temeljno ustavno načelo - načelo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava RH. Nadalje, ističe kako je nesporna činjenica da su usluge koji su opisane u računu broj 48/ODV/2 od 12. rujna 2014. zaista izvršene, a što porezno tijelo niti ne spori. Isto tako nesporna je činjenica da je račun uredno sastavljen te nema niti formalnih nedostataka, a što porezno tijelo također ne spori. Dakle, račun je vjerodostojna isprava izdana za pružene usluge. Tvrdi kako je nesporno da je tužitelj naručio predmetne usluge, a iste su izvršene od strane odvjetnice M. J.. Tvrdi kako tužitelj na temelju Općeg poreznog zakona, odnosno na temelju pozitivnih zakonskih propisa koji reguliraju plaćanje, smije izvršiti plaćanje samo na temelju ispostavljenog računa. Dakle, tužitelj je smio platiti račun tek nakon što je isti zaprimio od strane odvjetnice M. J., a plaćanje računa prije toga bilo bi nezakonito i ne bi bilo priznato od strane Porezne uprave. Tvrdi kako nije imao mogućnost utjecati na svog dobavljača, u ovom slučaju na odvjetnicu M. J. te inzistirati na ispostavu računa, zbog čega tužitelj predmetni račun nije niti mogao platiti prije nego što ga je zaprimio. Nadalje, navodi da ako je porezno tijelo utvrdilo da se iznos od 101.750,00 kn odnosi na prethodna porezna razdoblja, a ne na 2014. onda je moralo svoj nadzor proširiti i na prethodne godine tj. od 2012. i 2013. Tvrdi da ako se tužitelju taj iznos ne priznaje u rashode 2014. i posljedično tome se povećava osnovica poreza na dobit za 2014., onda se automatski taj iznos mora priznati u rashode 2012., odnosno u 2013. U tom slučaju bi osnovica poreza na dobit tužitelju tijekom 2012. i 2013. bila manja te bi u tim godinama navedena tvrtka platila manje poreza na dobit, odnosno za taj iznos bi bio uvećan gubitak. U svakom slučaju konačni saldo je uvijek isti, tj. iznosi 0. Smatra kako je više nego očito jasno da je postupak vođen na štetu tužitelja, tj. utvrđene su samo činjenice iz 2014. koji ne idu u prilog tužitelju, a porezno tijelo nije htjelo iste činjenice primijeniti na 2012. 2013., u kojem slučaju ne bi bilo obveze plaćanja ikakvog iznosa. Poziva se na odluku Ustavnog suda broj: U-III/1221/2017. Tužbenim zahtjevom traži poništenje prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana i u cijelosti ostaje kod drugostupanjskog rješenja, iz razloga navedenih u njegovom obrazloženju.

Predlaže Sudu odbiti tužbu kao neosnovanu.

4. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja Sud je u dokazne svrhe pregledao sudski spis te spis tuženog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.

5. U sporu je održana rasprava 12. svibnja 2022., čime je dana mogućnost strankama da se sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje u tekstu ZUS- a) očituju o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.

6. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Iz sadržaja spisa predmeta proizlazi kako je kod tužitelja obavljen porezni nadzor obračunavanja, evidentiranja, prijavljivanja i plaćanja poreza na dobit za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2014., o čemu je sastavljen Zapisnik, Klasa: 471-02/16-01/311, Urbroj: 513-07-17-19-9 od 21. svibnja 2019.

8. Porezno tijelo je u postupku nadzora uvidom u Glavnu knjigu za 2014. utvrdilo kako je tužitelj na kontu 4167 Odvjetničke, bilježničke i usluge izrade pravnih akata temeljnicom 000045/220 od 31. prosinca 2014. evidentirao trošak u iznosu od 123.029,20 kuna po računu br. ….. od 12. rujna 2014. izdanom od odvjetnice M. J. iz S., za sastavljanje ugovora o zakupu, ugovora o kupoprodaji,

ugovora o građenju i prijedloga o uknjižbi.

9. Uvidom u navedeni račun (123.029,20 kn + 30.757,30 kn PDV) i zaključene ugovore utvrđeno je da se dio računa u iznosu od 101.750,00 kuna odnosi na usluge koje su izvršene u prethodnim poreznim razdobljima.

10. Utvrđeno je kako se iznos od 68.500,00 kuna (53.937,50 kn + 14.562,50 kn) odnosio na obavljene usluge u 2012., a dio u iznosu od 33.250,00 kuna se odnosio na obavljene usluge 2013. (ukupno 101.750,00 kuna), dakle, u prethodnim godinama.

11. Porezno tijelo je utvrdilo kako navedeni iznosi ne pripadaju tekućem poreznom razdoblju i kako je tužitelj trebao i mogao, sukladno članku 66. OPZ-a, evidentirati kroz ispravak prijave poreza na dobit za pripadajuće porezno razdoblje najkasnije u roku od dvanaest mjeseci od isteka roka za podnošenje prijave, dakle, 30. travnja 2015., što je tužitelj propustio napraviti.

12. U skladu sa navedenim, porezno tijelo je utvrdilo kako je tužitelj nezakonito umanjio osnovicu poreza na dobit za 2014. za iznos od 101.750,00 kuna, odnosno kako se radi o neopravdanom odgađanju iskazivanja rashoda koje je utjecalo na umanjenje osnovice poreza na dobit za 2014., i porezno tijelo, u smislu odredbe članka 32. stavka 1. Zakona o porezu na dobit, spomenuti iznos tužitelju nije priznalo u rashode poreznog razdoblja te mu je za isti uvećana osnovica poreza na dobit za 2014. Porezno tijelo se pozvalo na odredbe članka 5. stavka 1. i članka 7. stavka 1. točkom 13. Zakona o porezu na dobit, te odredbu članka 66. stavka 1. Općeg poreznog zakona.

13. Odredbom članka 5. stavka 1. Zakona o porezu na dobit („Narodne novine“ broj: 177/04., 90/05., 57/06., 80/10., 22/12., 146/08., 148/13., 143/14.) propisano je da je porezna osnovica dobit koja se utvrđuje prema računovodstvenim propisima kao razlika prihoda i rashoda prije obračuna poreza na dobit, uvećana i umanjena prema odredbama ovoga Zakona.

14. Odredbom članka 7. stavka 1. točkom 13. Zakona o porezu na dobit propisano je da se porezna osnovica iz članka 5. ovoga Zakona povećava za sve druge rashode koji nisu izravno u svezi s ostvarivanjem dobiti i druge svote povećanja porezne osnovice, a koji nisu bili uključeni u poreznu osnovicu.

15. Odredbom članka 32. stavka 1. Zakona o porezu na dobit propisano je da se porez na dobit utvrđuje za porezno razdoblje, prema poreznoj osnovici utvrđenoj za porezno razdoblje i propisanoj stopi u skladu s odredbama ovoga Zakona

16. Odredbom članka 66. stavka 1. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine " broj: 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15.) propisano je da porezni obveznik može izvršiti ispravak prijave ako uoči da je porezna prijava koju je podnio ili koja je podnesena za njega netočna ili nepotpuna i da zbog toga može doći do manje ili više plaćenog poreza. Stavkom 3. istog članka propisano je da ispravak prijave iz stavka 1. ovoga članka porezni obveznik može izvršiti najkasnije u roku od dvanaest mjeseci od isteka roka za podnošenje prijave.

17. Prema ocjeni ovog Suda, utvrđenje tuženog tijela kako je tužitelj nezakonito umanjio osnovicu poreza na dobit za 2014. za iznos od 101.750,00 kuna, odnosno da se radi o neopravdanom odgađanju iskazivanja rashoda koje je utjecalo na umanjenje osnovice poreza na dobit za 2014., slijedom čega spomenuti iznos tužitelju nije priznalo u rashode poreznog razdoblja te mu je za isti uvećana osnovica poreza na dobit za 2014., ovaj Sud ne prihvaća pravilnim niti utemeljenim na Zakonu.

18. Porezno tijelo se u svojoj odluci poziva na odredbe članka 5. stavka 1., zatim članka 7. stavka 1. točkom 13. i članka 32. Zakona o porezu na dobit, te odredbu članka 66. stavka 1. Općeg poreznog zakona, međutim, iz niti jedne odredbe ne proizlazi osnov za nepriznavanje rashoda po računu br. …. od 12. rujna 2014. izdanom od odvjetnice M. J. iz Splita.

19. Prema stajalištu ovog Suda, račun računu br. ….. koji je izdan 12. rujna 2014. u smislu citiranih odredbi pripada poreznom razdoblju 2014. i radi se o rashodu za 2014., a ne pripada ranijem poreznom razdoblju, kako to pogrešno porezno tijelo smatra.

20. Međutim, ukoliko bismo prihvatili ispravnim stav poreznog tijela kako se radi o netočnoj ili nepotpunoj prijavi poreza na dobit za 2014., odnosno za 2012. i 2013., onda bismo u tome slučaju trebali primijeniti odredbe Hrvatskog standarda financijskog izvještavanja koje propisuju ispravljanje pogrešaka u financijskim izvještajima.

21. Odredbom članka 13. Zakona o računovodstvu („Narodne novine“ broj: 109/07., 125/11., 54/13., 121/14.) propisano je da je poduzetnik dužan sastavljati i prezentirati godišnje financijske izvještaje primjenom Hrvatskih standarda financijskog izvještavanja (HSFI).

22. Prema Hrvatskom standardu financijskog izvještavanja ("Narodne novine" broj: 30/08

., 4/09

., 58/11

., 140/11

., dalje u tekstu HSFI) broj 3 točka 3.5. "Pogreške prethodnog razdoblja" – su značajna izostavljanja iz financijskih izvještaja ili značajna pogrešna prikazivanja u financijskim izvještajima poduzetnika za jedno ili više prethodnih razdoblja nastala propuštanjem uporabe ili pogrešnom uporabom pouzdanih informacija: a. koje su bile dostupne kada su se financijski izvještaji bili odobravani za izdavanje i b. za koje se može razborito očekivati da su bile prikupljane i uzimane u obzir pri sastavljanju i prezentiranju tih financijskih izvještaja.

23. Prema točki 3.6. HSFI "Značajno" – izostavljanje ili pogrešno prikazivanje stavki je značajno ako one mogu, pojedinačno ili skupno, utjecati na ekonomske odluke korisnika donesene na osnovi financijskih izvještaja. Značajnost ovisi o veličini i vrsti izostavljenog ili pogrešno prikazanog koje se prosuđuju u pripadajućim okolnostima. Veličina ili vrsta stavke, ili njihova kombinacija, može biti odlučujući čimbenik.

24. Prema točki 3.30. HSFI pogreške mogu nastati u vezi s priznavanjem, mjerenjem, prezentiranjem ili objavljivanjem elemenata financijskih izvještaja. Moguće pogreške tekućeg razdoblja otkrivene u tom razdoblju ispravljaju se prije nego što se financijski izvještaji odobre za izdavanje. Međutim, značajne pogreške se ponekad ne otkrivaju prije kasnijeg razdoblja, i tada se te pogreške prethodnog razdoblja ispravljaju u usporednim informacijama prezentiranim u financijskim izvještajima za ta kasnija razdoblja.

25. Prema točki 3.31. HSFI ako je izvedivo utvrditi, značajnu pogrešku prethodnog razdoblja poduzetnik treba ispraviti retroaktivnim prepravljanjem u prvom setu financijskih izvještaja nakon otkrića pogreške: a. prepravljanjem usporednih iznosa za prezentirano prethodno razdoblje, odnosno prethodna razdoblja, u kojem je pogreška nastala, ili b. ako je pogreška nastala prije najranije prezentiranog razdoblja, prepravljanjem početnog stanja imovine, obveza i kapitala za najranije prezentirano razdoblje.

26. Dakle, iz citiranih odredbi proizlazi kako troškovi ranijih razdoblja koji su utvrđeni naknadno smatraju se računovodstvenom pogreškom. Kod naknadno utvrđenih troškova važno je utvrditi je li iznos računovodstvene pogreške značajan. Konkretno u ovom slučaju, uzimajući u obzir rashode i prihode tužitelja u nadziranom razdoblju (tablica na str. 12. Zapisnika o poreznom nadzoru), pogreška je u odnosu na ukupne rashode beznačajna jer ista ne utječe na ekonomske odluke financijskih izvještaja. Značajnim pogreškama smatraju se izostavljene ili pogrešno prikazane stavke koje, pojedinačno ili skupno, mogu utjecati na ekonomske odluke korisnika financijskih izvještaja.

27. Stoga, ovaj Sud smatra kako je porezno tijelo neosnovano tužitelju osporilo rashode po računu br. ….. od 12. rujna 2014. i za isti uvećalo osnovicu poreza na dobit za 2014., kao što je i neosnovano utvrdilo kako je tužitelj trebao i mogao, sukladno članku 66. OPZ-a, spomenute evidentirati kroz ispravak prijave poreza na dobit za pripadajuće porezno razdoblje, obzirom kako se radilo u uslugama i iz 2012. za koju je tužitelju prošao rok za ispravak.

28. U skladu sa navedenim, Sud ocjenjuje kako osporena rješenja nisu zakonita, te je valjalo, postupajući u granicama tužbenog zahtjeva, na temelju odredbe članka 58. stavka 1. u vezi s člankom 31. stavkom 1. ZUS-a, poništiti prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje, odlučiti kao u izreci presude.

29. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 79. ZUS-a, kojom je u stavku 1. navedenog članka propisano da troškove spora čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora. Troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu, dok je stavkom 3. istog članka propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu.

30. Kako je tužitelj uspio u ovom sporu sa svojim tužbenim zahtjevom, te imajući u vidu kako se vrijednost predmeta spora u skladu s odredbom članka 79. stavak 2. ZUS-a smatra neprocjenjivom, tužitelju je u skladu sa odredbom članka 79. stavak 1. i 4. ZUS-a te Tbr. 23. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) priznat zatraženi trošak sastava tužbe u iznosu od 2.500,00 kuna, radi čega je odlučeno kao izreci rješenja.

U Splitu, 19. svibnja 2022.

S U T K I N J A

Nela Mešin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. ZUS-a).

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog (članak 79. stavak 7. ZUS-a). Žalba protiv rješenja ne odgađa izvršenje rješenja (članka 67. stavak 2. ZUS-a).

DNA:

1. Opunomoćeniku tužitelja M. P., odvjetniku u S., H.

i. 8b,

2. Tuženiku Ministarstvu financija Republike Hrvatske, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1

3. U spis,

4. Kalendar 30 dana.

RJ:

1. Vrijednost predmeta spora je 10.000,00 kuna (čl. 25. ZSP-a)

2. Nema naplate sudske pristojbe (čl. 22. ZSP-a)

3. Kalendar 30 dana