Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 26 Gž-627/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka kao predsjednika vijeća, Sanje Bađun kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Amalije Švegović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. M., OIB:... iz Z., kojeg zastupa punomoćnica M. R., odvjetnica u Z., protiv tuženice Z. b. d.d., OIB: ... iz Z., koju zastupaju punomoćnici B. P., S. P. i M. K. K., odvjetnici u O. društvu P.&P. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6031/19-30 od 25. veljače 2022., u sjednici vijeća 19. svibnja 2022.

p r e s u d i o i  r i j e š i o  j e

Djelomično se prihvaća i djelomično odbija žalba tuženice, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6031/19-30 od 25. veljače 2022.:

- potvrđuje pod toč. I., II., III. i IV. izreke,

- potvrđuje pod toč. VI. izreke kojom je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 202.498,49 kn s određenom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 27,18 kn od 16. rujna 2006.

- na iznos od 27,30 kn od 16. listopada 2006.,

- na iznos od 116,37 kn od 16. svibnja 2008.,

- na iznos od 275,44 kn od 16. lipnja 2008.,

- na iznos od 238,75 kn od 16. srpnja 2008.,

- na iznos od 230,98 kn od 16. kolovoza 2008.,

- na iznos od 229,63 kn od 16. rujna 2008.,

- na iznos od 370,48 kn od 16. listopada 2008.,

- na iznos od 456,21 kn od 16. studenog 2008.,

- na iznos od 334,41 kn od 16. prosinca 2008.,

- na iznos od 663,02 kn od 16. siječnja 2009.,

- na iznos od 666,42 kn od 16. veljače 2009.,

- na iznos od 556,05 kn od 16. ožujka 2009.,

- na iznos od 581,37 kn od 16. travnja 2009.,

- na iznos od 586,42 kn od 16. svibnja 2009.,

- na iznos od 542,84 kn od 16. lipnja 2009.,

- na iznos od 550,44 kn od 16. srpnja 2009.,

- na iznos od 657,40 kn od 16. kolovoza 2009.,

- na iznos od 705,29 kn od 16. rujna 2009.,

- na iznos od 652,09 kn od 16. listopada 2009.,

- na iznos od 686,47 kn od 16. studenog 2009.,

- na iznos od 680,98 kn od 16. prosinca 2009.,

- na iznos od 773,79 kn od 16. siječnja 2010.,

- na iznos od 833,39 kn od 16. veljače 2010.,

- na iznos od 820,49 kn od 16. ožujka 2010.,

- na iznos od 879,70 kn od 16. travnja 2010.,

- na iznos od 988,19 kn od 16. svibnja 2010.,

- na iznos od 936,31 kn od 16. lipnja 2010.,

- na iznos od 1.061,70 kn od 16. srpnja 2010.,

- na iznos od 1.057,47 kn od 16. kolovoza 2010.,

- na iznos od 1.317,40 kn od 16. rujna 2010.,

- na iznos od 1.165,99 kn od 16. listopada 2010.,

- na iznos od 1.201,00 kn od 16. studenog 2010.,

- na iznos od 1.191,14 kn od 16. prosinca 2010.,

- na iznos od 1.205,28 kn od 16. siječnja 2011.,

- na iznos od 1.148,88 kn od 16. veljače 2011.,

- na iznos od 1.183,03 kn od 16. ožujka 2011.,

- na iznos od 1.184,82 kn od 16. travnja 2011.,

- na iznos od 1.288,96 kn od 16. svibnja 2011.,

- na iznos od 1.510,32 kn od 16. lipnja 2011.,

- na iznos od 1.762,21 kn od 16. srpnja 2011.,

- na iznos od 1.948,10 kn od 16. kolovoza 2011.,

- na iznos od 1.521,04 kn od 16. rujna 2011.,

- na iznos od 1.377,38 kn od 16. listopada 2011.,

- na iznos od 1.386,97 kn od 16. studenog 2011.,

- na iznos od 1.406,80 kn od 16. prosinca 2011.,

- na iznos od 1.530,76 kn od 16. siječnja 2012.,

- na iznos od 1.568,05 kn od 16. veljače 2012.,

- na iznos od 1.527,43 kn od 16. ožujka 2012.,

- na iznos od 1.521,31 kn od 16. travnja 2012.,

- na iznos od 1.541,89 kn od 16. svibnja 2012.,

- na iznos od 1.577,66 kn od 16. lipnja 2012.,

- na iznos od 1.533,03 kn od 16. srpnja 2012.,

- na iznos od 1.520,71 kn od 16. kolovoza 2012.,

- na iznos od 1.411,24 kn od 16. rujna 2012.,

- na iznos od 149.780,51 kn od 22. listopada 2012.

do isplate,

- ukida pod toč. V. izreke, u dijelu toč. VI. izreke kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.812,54 kn sa zateznom kamatom od 22. listopada 2012. do isplate, te pod toč. VII. i VIII. izreke kojima je odlučeno o troškovima postupka i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđen je ništetnim dio čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206993101-558/06, kreditna partija 7103213100 od 19. srpnja 2006., ovjeren kod javnog bilježnika N. T. pod poslovnim brojem OU-936/06, a koji glasi: "…a temeljem Odlukom o kamatnim stopama Z. b. d.d."., pod toč. II. izreke utvrđen je ništetnim dio čl. 7. toč. 2. Ugovora o namjenskom kreditu koji glasi: "Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.", toč. III. izreke utvrđen je ništetnim čl. 1. toč. 2. Ugovora o namjenskom kreditu koji glasi: "uz valutnu klauzulu", pod toč. IV. izreke utvrđen je ništetnim dio čl. 7. toč. 1. Ugovora o namjenskom kreditu koji glasi: "Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 740,79 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF", pod toč. V. izreke utvrđen je ništetnim čl. 23. st. 1. toč. P Ugovora o namjenskom kreditu koji glasi: "Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati s činjenicom da su kredit iz članka 1. ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornih odnosa na temelju ovog Ugovora.", pod toč. VI. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 204.311,05 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose, pod toč. VII. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak postupka od 20.793,00 kn sa zateznom kamatom, dok je pod toč. VIII. izreke presude odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka.

2. Navedenu presudu u cijelosti, pravodobno izjavljenom žalbom, pobija tuženica iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05, 2/07., 84/08, 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela čl. 1. toč. 2., čl. 2., čl. 7. toč. 1. i toč. 2. i čl. 23. st. 1. toč. P Ugovora o namjenskom kreditu, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredaba o načinu promjene ugovorne kamatne stope i valutne klauzule.

6. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je između stranaka 19. srpnja 2006. sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206993101-558/06, kreditna partija 7103213100 kojim je tuženica kao kreditor odobrila tužitelju kao korisniku kredit od 118.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate i kojim je ugovoreno ispunjenje obveze uz valutnu klauzulu i redovna kamata od 4,50% godišnje promjenjiva u skladu s Odlukama o kamatnim stopama tuženice;

- da je tužitelj određeni zahtjev postavio podneskom od 27. studenog 2019. prije upuštanja tuženice u raspravljanje, na način da je uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti postavio i zahtjev za isplatu iznosa od 52.716,49 kn i 149.780,51 kn, te se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti sukladno čl. 190. st. 3. ZPP-a;

- da je tužitelj podneskom od 25. svibnja 2021. nakon provedenog vještačenja precizirao kondemnatorni dio zahtjeva potražujući isplatu preplaćenog iznosa od 204.311,05 kn, čime je preinačio tužbu u smislu čl. 191. st. 1. ZPP-a za što ne postoji krivnja na njegovoj strani te je preinaka dopuštena sukladno čl. 190. st. 2. ZPP-a, o čemu je donesen i Zaključak predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021. broj Su-IV- 162/2021;

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženice, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarala, kao i da je u tom dijelu odbijena revizija tuženice presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući s istima ugovore o kreditima i koristeći ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli;

- da se prema čl. 502. c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora i u tom slučaju je sud vezan za utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda iz postupka kolektivne zaštite i da su sporne ugovorne odredbe identične onima koje su razmatrane u tom postupku, kao i da je o direktnom učinku presude iz kolektivnog spora izraženo stajalište u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. koja je bila predmetom ispitivanja Ustavnog suda Republike Hrvatske u odluci broj U-III-223/2019 od 10. lipnja 2020.;

- da je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio kao potrošač obzirom je u čl. 6. navedeno da je namjena kredita kupnja stana u Z., na čest. br. 5157/2 k.o. T., da je tužitelj otvorio obrt S. 20. rujna 2018. što je 12 godina nakon sklapanja Ugovora o kreditu i 6 godina nakon što je kredit u cijelosti otplaćen, radi čega tuženik nije dokazao da tužitelj nema svojstvo potrošača, kao niti postojanje posebnih okolnosti koje isključuju vezanost stranaka za pravomoćnu presudu iz kolektivnog spora;

- da je nalazom V. L. d.o.o. za financije i bankarstvo i dopunom nalaza utvrđeno da je tužitelj s osnova promjene tečaja CHF u vrijeme anuitetne otplate u odnosu na tečaj na dan isplate kredita i s osnova promjene ugovorne kamate u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu isplatio tuženici ukupni iznos od 204.311,05 kn;

- da je tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koja je podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. u predmetu P-1401/12 prekinuta zastara u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., u daljnjem tekstu: ZOO), da je zastara počela ponovno teći pravomoćnošću navedene presude od 13. lipnja 2014. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, odnosno od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, a prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastara restitucijskog zahtjeva s osnova ništetnih odredaba počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a što znači od donošenja presude u ovom postupku, zbog čega prigovor tuženice o zastari potraživanja nije osnovan,

pa je slijedom navedenog toč. I., II., III., IV. i V. izreke presude utvrdio ništetnim dijelove čl. 1. toč. 2., čl. 2., čl. 7. toč. 1. i toč. 2. i čl. 23. st. 1. toč. P Ugovora o kreditu kojima je ugovoren način promjene ugovorne kamate i valutna klauzula, dok je toč.

VI. izreke obvezao tuženicu isplatiti tužitelju preplaćeni iznos s osnova ništetnih odredaba, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka koji je u dopuni otklonio primjedbe tuženice, u iznosu od 204.311,05 kn sa zateznom kamatom primjenom čl. 323. i čl. 1111. ZOO, a u vezi dosude zatezne kamate pozivom na čl. 1115. ZOO.

7. U žalbi tuženica navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer je nejasno stajalište suda o razlozima na temelju kojih su utvrđene ništetnim ugovorne odredbe, obzirom se sud poziva na presudu iz postupka kolektivne zaštite iako se ta presuda odnosi na zamišljenu osobu – apstraktnog potrošača, a u potpunosti su izostali razlozi o ništetnosti čl. 23. st. 1. toč. P Ugovora o kreditu jer ta odredba nije bila predmetom kolektivnog spora. Navedena bitna povreda je počinjena i iz razloga što prvostupanjski sud izražava stajalište da je podnošenjem tužbe za kolektivnu zaštitu nastupio prekid zastare koja je počela ponovno teći pravomoćnošću odluke iz postupka kolektivne zaštite, a istodobno se poziva na početak tijeka zastare prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. prema kojemu zastara još nije počela teći, a da pritom nije uzeo u obzir Objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. Bitna povreda odnosi se i na zaključak suda da tužitelj ima status potrošača. Nadalje, smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 109. i čl. 201. ZPP-a iz razloga što su potpisnici ugovora jedinstveni suparničari u smislu čl. 201. ZPP-a, pa kako tužbom nisu obuhvaćeni založnik dužnik i sudužnik, to smatra da je sud bio dužan postupiti po čl. 109. st. 1. ZPP-a. Nadalje, tužitelj nije dokazao da su bile ispunjene pretpostavke za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe jer prije svega nije dokazao osnovanost manifestacijskog zahtjeva, pa je postupanje suda kojim je prihvatio preinačeni zahtjev od 25. svibnja 2021. počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 109., 186.b, 190. i 191. ZPP-a. Smatra da je tužitelj imao sve podatke za izračun novčane tražbine te je do zaključenja prethodnog postupka bio dužan postaviti zahtjev za isplatu radi čega preinaka tužbe nije trebala biti dopuštena. Počinjena je i bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.a i c ZPP-a jer se utvrđenja u postupku temelje na presudi iz kolektivnog spora unatoč tome što tužitelj nije saslušan. U nastavku žalbe tuženica činjenično osporava tužitelju status potrošača, osporava utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu u dijelu načina ugovorene promjene kamatne stope i valutne klauzule pozivajući se na presudu Suda Europske unije broj C-81/19, te vezano uz sve te navode smatra da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Nadalje, mišljenja je da tuženici pripada pravo na tzv. negativnu tečajnu razliku, te osporava ocjenu prigovora zastare ukazujući da su svakako zastarjela prva dva utužena iznosa koji su dospjeli 16. rujna i 16. listopada 2006. jer su oni zastarjeli i prije no što je podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava (4. travnja 2012.), a tužba s neodređenim zahtjevom za isplatu koja je podnesena 10. lipnja 2019., za koju nisu dokazane pretpostavke tzv. stupnjevite tužbe, nije prekinula zastaru.

8. U odgovoru na žalbu tužitelj prihvaća stajalište prvostupanjskog suda i predlaže žalbu odbiti.

9. Osnovani su žalbeni navodi kojima tuženica ukazuje da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ali samo iz razloga što nisu izneseni razlozi na temelju kojih utvrđuje da je ništetan čl. 23. st. 1. toč. P Ugovora o kreditu, u vezi čega tuženica osnovano ukazuje da utvrđenje ništetnosti u tom dijelu izlazi iz okvira dosega pravomoćne presude iz postupka kolektivne zaštite na konkretan predmet spora, dok drugi razlozi koji bi se odnosili na konkretan Ugovor nisu izneseni. Ispitivanjem presude primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud utvrđuje da nije počinjena niti jedna od drugih bitnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi u žalbenom postupku po službenoj dužnosti. Nisu počinjene niti relativno bitne povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 109., 201., 190., 502.a i c. ZPP-a na koje se poziva tuženica u žalbi.

10. Prije svega valja istači da su u konkretnom slučaju predmetom zahtjeva za utvrđenje ništetnosti dijelovi ugovornih odredaba (čl. 1. toč. 2., čl. 2., čl. 7. toč. 1. i 2. i čl. 23. st. 1. toč. P) kojima je između stranaka ugovoren način promjene ugovorne kamate i valutna klauzula u CHF. Prvostupanjski sud se pravilno pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (kao i na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14), kojom je odlučeno o ništetnosti načina ugovaranja promjenjive kamatne stope, te na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

11. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15., 14/19.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13.) propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku u kojem tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti konkretnih ugovornih odredaba sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

12. Kako je odredbom čl. 1. toč. 2., čl. 2., te čl. 7. toč. 1. i 2. Ugovora o kreditu način promjene ugovorne kamatne stope i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, to je temeljem navedene presude prvostupanjski sud pravilno zaključio da su dijelovi konkretnog Ugovora o kreditu koji su navedeni pod toč. I., II., III. i IV. izreke presude ništetni i protivno žalbenim navodima tuženice na tu okolnost sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze, o čemu je iznio pravno stajalište i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019, kao i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci od 10. lipnja 2020. broj U-III-2233/2019. U vezi sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti neosnovani su žalbeni navodi kojima tuženica smatra da su u postupku utvrđenja ništetnosti sve ugovorne strane nužni suparničari i da tužba radi nedostatka u pogledu stranačke sposobnosti nije bila podobna za postupanje.

13. Međutim, prihvaćanje zahtjeva za utvrđenje ništetnosti čl. 23. st. 1. toč. P Ugovora o kreditu izlazi iz okvira pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. pa na utvrđenje ništetnosti tog dijela Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju presuda iz postupka kolektivne zaštite ne može imati obvezujući učinak. Stoga je prvostupanjski sud neosnovano prihvatio zahtjev u tom dijelu pozivom na presudu iz postupka kolektivne zaštite, a kako izvan tog okvira nije iznio razloge na temelju kojih nalazi ništetnim čl. 23. st. 1. toč. P, to nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama te je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju osnovano ukazuje tuženica u žalbi.

14. Prvostupanjski sud pravilno navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare od 1. ožujka 2022. je navedeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

14.1. Vezano uz tvrdnje tuženice da je u konkretnom slučaju zastara svakako nastupila prije no što je podnesena tužba u kolektivnom sporu za potraživanje koje je dospjelo 16. rujna i 16. listopada 2006. valja ukazati na presudu Suda Europske unije broj C-485/19 u kojoj je navedeno "… kako se ugovori o kreditu općenito izvršavaju tijekom dugih razdoblja i stoga, ako je događaj koji pokreće rok zastare svako plaćanje koje izvrši zajmoprimac, ne može se isključiti da je, barem za dio izvršenih uplata, zastara nastupila čak i prije nego što se predmetni ugovor završio, tako da takav sustav zastare potrošačima može uskraćivati mogućnost da traže povrat plaćanja izvršenih na temelju ugovornih odredaba protivnih navedenim direktivama. Stoga valja smatrati da postupovna pravila time što od potrošača zahtijevaju da podnese tužbu u roku propisanom nacionalnim pravom od dana stjecanja bez osnove čak i ako potrošač ne može sam ocijeniti je li ugovorna odredba nepoštena ili nije znao za nepoštenost predmetne ugovorne odredbe i s obzirom na to da do takvog stjecanja može doći tijekom izvršenja dugotrajnog ugovora, mogu pretjerano otežati ostvarivanje prava koja mu dodjeljuje Direktiva 93/13 ili Direktiva 2008/48 i zbog toga takva pravila povređuju načelo djelotvornosti. Zbog navedenog načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove."

15. Obzirom na protumačeno načelo djelotvornosti kroz presudu Suda Europske unije broj C-485/19, uključujući i Objedinjeno pravno shvaćanje od 1. ožujka 2022., proizlazi zaključak da zastara nije nastupila za potraživanje mjesečnih iznosa koji su plaćeni tuženici 16. rujna i 16. listopada 2006.

16. Kako je zastara počela teći pravomoćnošću odluke kojom je utvrđena ništetnost načina promjene ugovorne kamate (13. lipnja 2014.) i valutne klauzule (14. lipnja 2018.), to u trenutku podnesene tužbe 10. lipnja 2019. koja je podnesena kao stupnjevita tužba u smislu čl. 186.b st. 2. i 3. ZPP-a zastara nije nastupila. Tužitelj je priložio dokaz da je od tuženice zatražio dostavu dokumentacije i nedvojbeno je tužba od 10. lipnja 2019. sadržavala tzv. manifestacijski zahtjev. Obzirom je tuženica dostavila tužitelju dokumentaciju koja je obuhvaćena manifestacijskim zahtjevom, tužitelj je postavio zahtjev za isplatu u podnesku od 27. studenog 2019. potražujući isplatu iznosa od 52.716,49 kn i iznosa od 149.780,51 kn sa zateznom kamatom. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 25. svibnja 2021. preinačio tužbu na način da je povisio zahtjev za isplatu ukupno preplaćenog iznosa od 204.311,05 kn.

17. Prvostupanjski sud je pravilno dopustio preinaku tužbe iz podneska od 25. svibnja 2021. kojim je povišen tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja, obzirom za to postoji uporište u čl. 190. st. 2. ZPP-a koji propisuje da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a koji je u sudskoj praksi protumačen na način da je tužitelj ovlašten nakon vještačenja preinačiti tužbu. Međutim, to što je dopuštena preinaka ne znači da isto nije od utjecaja na zastaru, obzirom se pitanje zastare preinačenog dijela tužbe ocjenjuje samostalno i za ocjenu nastupanja zastare odlučan je dan kada je tužba preinačena a ne kada je podnesena (npr. Revx- 848/14, Revx-249/2009, Rev-21/2010).

18. U konkretnom slučaju pojedinačni iznosi (svi osim posljednjeg koji je dospio 22. listopada 2012.) koji su navedeni u podnesku od 25. svibnja 2021. odgovaraju pojedinačnim iznosima koji su navedeni u podnesku od 27. studenog 2019. s dopuštenim matematičkim odstupanjem od 2 lipe po svakom mjesečnom iznosu, pa iako u istima nije pojedinačno iskazan preplaćeni iznos s osnova ugovorne kamate i preplaćeni iznos s osnova valutne klauzule valja zaključiti da do postavljanja zahtjeva koji se veže uz podnesenu stupnjevitu tužbu od 10. lipnja 2019. nije nastupila zastara restitucijskog zahtjeva niti po jednom osnovu. Isto se odnosi i na posljednji pojedinačni iznos kojim je otplaćen kredit u cijelosti i to u visini od 149.780,51 kn (s dospijećem od 22. listopada 2012.) prema postavljenom zahtjevu u podnesku od 27. studenog 2019., odnosno u tužbi. Međutim, podneskom od 25. svibnja 2021. ovaj posljednji iznos je povišen za 1.812,54 kn, na način da je zatražen u iznosu od 151.593,05 kn, dok je početno utužen u iznosu od 149.780,51 kn. Vještačkim nalazom nije utvrđeno koliko se odnosi na preplaćenu kamatu a koliko na valutnu klauzulu pa iz tog razloga prigovor zastare za povišeni iznos od 1.812,54 kn nije moguće ocijeniti, odnosno postoji mogućnost da ukoliko se odnosi na preplaćeni iznos s osnova kamate da je osnovan prigovor zastare.

19. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Kako je provedenim vještačenjem, kojim su u dopuni nalaza otklonjeni prigovori tuženice, utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredaba preplatio tuženici na ime ugovorne kamate i tečajne razlike iznos od 204.311,05 kn i da zahtjev za isplatu iznosa od 202.498,49 kn nije u zastari to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a obvezao tuženicu isplatiti tužitelju navedeni iznos, na koji tužitelj ima pravo i na isplatu zatezne kamate primjenom čl. 1115. ZOO-a od dana kada je tuženici plaćao mjesečne anuitete jer tuženica, na čijoj strani su utvrđeni razlozi nepoštenosti ugovornih odredaba, se mora smatrati nepoštenim stjecateljem iznosa koji su joj plaćeni temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

20. Vezano uz žalbene navode kojima tuženica ističe da tužitelj nije sklopio Ugovor o kreditu kao potrošač, valja ukazati da tuženica niti jednom činjenicom nije dovela u sumnju zaključak da je tužitelj sklopio ugovor nevezano uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Prvostupanjski sud je valjano otklonio prigovor tuženice ukazujući da osnivanje obrta tužitelja niti teoretski nije moguće dovesti u vezu s kreditom obzirom na vrijeme zasnivanja ugovornog odnosa i konačne otplate kredita, ukazujući uz to i na namjenu kredita, pa su žalbeni navodi tuženice kojima i nadalje inzistira na tom prigovoru u potpunosti neutemeljeni.

21. U presudi broj C-81/19 Sud Europske unije je izveo zaključak da u smislu Direktive ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih stranaka ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te Direktive, a što znači da se Direktiva ne primjenjuje ako su ispunjena dva uvjeta: 1) da ugovorna odredba odražava zakonsku ili regulatornu odredbu i 2) da je ta odredba prisilne naravi, što je opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Međutim, navedena presuda nije primjenjiva iz razloga što u konkretnom slučaju prvostupanjski sud nije primjenjivao Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., nego se pozvao na utvrđenja iz presude donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

22. Vezano uz žalbene tvrdnje tuženice o pravu na tzv. negativnu tečajnu razliku kada je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju CHF no što je bio u vrijeme plasiranja kredita, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da za to potraživanje tuženice ne postoji pravni osnov. Naime, odredba čl. 323. st. 2. ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženica na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja.

23. Stoga je ovaj sud djelomično odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 368. st. 2. ZPP- a potvrdio presudu pod toč. I., II., III. i IV. izreke presude, te u dijelu toč. VI. izreke kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 202.498,49 kn sa zateznom kamatom na određene iznose kako je navedeno u ovoj presudi, pri čemu valja istaći da ocjena osnovanosti zahtjeva pod toč. V. izreke (u odnosu na koju je ukinuta presuda) nije od pravnog utjecaja na osnovanost zahtjeva pod toč. I., II., III., IV. i dijelu toč. VI. izreke prvostupanjske presude.

24. Djelomično je prihvatio žalbu i primjenom čl. 369. st. 1. i čl. 370. ZPP-a ukinuo presudu pod toč. V. izreke kojom je utvrđen ništetnim čl. 23. st. 1. toč. P Ugovora o kreditu, pod toč. VI. izreke za iznos od 1.812,54 kn sa zateznom kamatom, te pod toč. VII. i VIII. kojima je odlučeno o troškovima postupka i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

25. U ponovnom postupku prvostupanjski sud je dužan otkloniti navedenu bitnu povredu na način da će jasno i određeno iznijeti razloge o (ne)osnovanosti zahtjeva za utvrđenje ništetnosti čl. 23. st. 1. toč. P Ugovora o kreditu, te će iznijeti razloge o prigovoru zastare u odnosu na iznos od 1.812,54 kn u vezi čega je potrebno utvrditi koliko se od tog iznosa odnosi na preplatu s osnova promjene kamate a koliko s osnova tečajne razlike. U novoj odluci odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka.

U Varaždinu 19. svibnja 2022.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek v.r.