Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 24 P-1072/19-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Karmen Ošpuh, u pravnoj stvari tužiteljice K. T. iz S. V., OIB …, zastupane po punomoćniku M. B., odvjetniku iz V., protiv tuženika R. A. d.d. Z., OIB …, zastupanog po punomoćnicima O. društva G. & G. iz Z., , radi isplate, nakon 12. travnja 2022., održane glavne i javne rasprave u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i z. punomoćnika tuženog M. M., odvjetničke vježbenice kod punomoćnika tuženog, 19. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku R. A. d.d. Z., OIB …, isplatiti tužiteljici K. T. iz S. V., OIB …, iznos od 21.887,48 kn (slovima: dvadeset jednu tisuću osamsto osamdeset sedam kuna i četrdeset osam lipa), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- 99,22 kn od 31.1.2009. do isplate

- 140,47 kn od 28.2.2009. do isplate

- 205,47 kn od 31.3.2009. do isplate

- 150,47 kn od 30.4.2009. do isplate

- 150,47 kn od 31.5.2009. do isplate

- 140,47 kn od 30.6.2009. do isplate

- 145,47 kn od 31.7.2009. do isplate

- 131,47 kn od 31.8.2009. do isplate

- 140,47 kn od 30.9.2009. do isplate

- 135,47 kn od 31.10.2009. do isplate

- 135,47 kn od 30.11.2009. do isplate

- 135,47 kn od 31.12.2009. do isplate

- 167,47 kn od 31.1.2010. do isplate

- 183,47 kn od 28.2.2010. do isplate

- 177,47 kn od 31.3.2010. do isplate

- 205,47 kn od 30.4.2010. do isplate

- 220,47 kn od 31.5.2010. do isplate

- 260,47 kn od 30.6.2010. do isplate

- 306,47 kn od 31.7.2010. do isplate

- 253,47 kn od 31.8.2010. do isplate

- 356,47 kn od 30.9.2010. do isplate

- 316,47 kn od 31.10.2010. do isplate

- 325,47 kn od 30.11.2010. do isplate

- 369,47 kn od 31.12.2010. do isplate

- 439,47 kn od 31.1.2011. do isplate

- 384,47 kn od 28.2.2011. do isplate

- 383,47 kn od 31.3.2011. do isplate

- 355,47 kn od 30.4.2011. do isplate

- 423,47 kn od 31.5.2011. do isplate

- 480,47 kn od 30.6.2011. do isplate

- 490,47 kn od 31.7.2011. do isplate

- 669,47 kn od 31.8.2011. do isplate

- 518,47 kn od 30.9.2011. do isplate

- 463,47 kn od 31.10.2011. do isplate

- 465,47 kn od 30.11.2011. do isplate

- 465,47 kn od 31.12.2011. do isplate

- 498,47 kn od 31.1.2012. do isplate

- 517,47 kn od 29.2.2012. do isplate

- 520,47 kn od 31.3.2012. do isplate

- 507,47 kn od 30.4.2012. do isplate

- 515,47 kn od 31.5.2012. do isplate

- 528,47 kn od 30.6.2012. do isplate

- 510,47 kn od 31.7.2012. do isplate

- 510,47 kn od 31.8.2012. do isplate

- 485,47 kn od 30.9.2012. do isplate

- 494,47 kn od 31.10.2012. do isplate

- 515,47 kn od 30.11.2012. do isplate

- 510,47 kn od 31.12.2012. do isplate

- 515,47 kn od 31.1.2013. do isplate

- 488,47 kn od 28.2.2013. do isplate

- 483,47 kn od 31.3.2013. do isplate

- 512,47 kn od 30.4.2013. do isplate

- 490,47 kn od 31.5.2013. do isplate

- 468,47 kn od 30.6.2013. do isplate

- 468,47 kn od 31.7.2013. do isplate

- 306,47 kn od 31.8.2013. do isplate

- 646,47 kn od 30.9.2013. do isplate

- 499,47 kn od 31.10.2013. do isplate

- 500,47 kn od 30.11.2013. do isplate

po stopi koja do 30. lipnja 2011. iznosi 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 11.388,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. svibnja 2022. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Konstatira se da je povučen tužbeni zahtjev preko iznosa od 21.887,48 kn do iznosa od 22.500,00 kn.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja da su dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj …, koji je sklopljen između stranaka 15.11.2006., a u kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva na osnovu jednostrane odluke tuženika, te kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u švicarskim francima i iznos anuiteta vezan uz srednji tečaj banke za CHF, važeći na dan plaćanja, o čemu se također nije pojedinačno pregovaralo, te radi isplate iznosa čija će se visina odrediti u ostavljenom sudskom roku nakon što tuženik dostavi ugovor o kreditu, te podredno postavlja eventualni tužbeni zahtjev kojim traži isplatu iznosa od 22.500,00 kn sa zateznim kamatama. Potom u podnesku od 16.9.2020. (list 62-66 spisa) postavlja tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim dijelova odredaba čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu, te traži isplatu iznosa od 22.500,00 kn. Konačno, tužbenim zahtjevom nakon dostave nalaza vještaka od 3.1.2022. traži isključivo isplatu iznosa od 21.887,48 kn sa zateznom kamatom (list 190-192 spisa). Pri tome se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. i Pž-6632/2017 od 14.6.2018., kao i presudu Vrhovnog suda RH, Revt-575/16 od 3.10.2017., navodeći da je ovaj sud vezan uz pravna utvrđenja iz rečenih presuda temeljem odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku.

2. Tuženik se protivi i osnovu i visini tužbenog zahtjeva. Smatra da je tužiteljica mogla postaviti određeni tužbeni zahtjev i bez ugovora o kreditu, pa te okolnosti ne opravdavaju primjenu instituta stupnjevite tužbe, a kraj činjenice da je postavila određeni alternativni tužbeni zahtjev. Smatra da se rečene presude na koje se poziva tužiteljica ne primjenjuju na auto kredite, obzirom da je tužiteljica ugovor zaključila radi kupnje vozila. Nadalje, smatra da se spomenute odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na predmetni ugovor o kreditu, smatrajući da tužiteljica mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba. Također, da su tužiteljici odredbe ugovora o kreditu, dakle i o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, bile jasne, razumljive i lako uočljive.

Konačno, ističe i prigovor zastare.

3. Sud je u dokaznom postupku pročitao dopis tužiteljice upućen tuženiku 5.6.2019., dopis tuženika sa lista 8 spisa, otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice, provedeno je financijsko vještačenje po vještaku N. J., pročitani su tržišni parametri za auto kredit s valutnom klauzulom u CHF, zahtjev za kredit, ugovor o kreditu.

4. Između stranaka nije sporna činjenica sklapanja rečenog ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, nije sporno da je tužiteljica ugovor otplatila, da je ugovorena kamatna stopa na dan sklapanja ugovora o kreditu od 5,20 % godišnje, te nije sporno da je tuženik sukladno svojim odlukama jednostrano mijenjao kamatnu stopu, a da prethodno sa tužiteljicom o tome nije pregovarao, već je naprosto dostavio obavijest o promjeni kamatne stope. Nije sporno ni to da je odredbom čl. 7. ugovorena i odredba na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

5. Iz sadržaja tužbe i odgovora na tužbu, a proizlazi to i iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., da je tamo tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio i protiv tuženika presudu kojom se u odnosu na tuženika utvrđuje da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao i svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.

6. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristeći nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

7. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve isključivo na štetu potrošača.

8. Tvrdnju tuženika da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu ništetne, te tvrdeći da je izreka citiranih presuda apstraktna i da se ne može izravno odnositi na sve ugovore koji su sklapani u tom vremenskoj razdoblju, naprotiv, da u svakom konkretnom slučaju tek treba utvrditi i dokazati nalaze li se nepoštene odredbe u tom smislu i u samom ugovoru o kreditu sklopljenim s tužiteljicom, tuženiku ukratko valja reći da prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka US RH, 84/08, 96/08 - Odluka US RH, 123/08 - Ispravak; 57/11; 148/11 - Pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka US RH; dalje: ZPP), fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati se na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štiti. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je to u konkretnom slučaju. Dakle, kako se tužiteljica poziva upravo na gornja utvrđenja izrečenih presuda, to je i sud vezan za rečena utvrđenja iz takve kolektivne tužbe. Obzirom na navedeno, sud nije našao potrebnim provoditi personalne dokaze u vidu saslušanja svjedoka, pa niti tužiteljice.

9. U odnosu na prigovor zastare tražbine, zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina. Budući se tužiteljica poziva na navedene presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznao za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega zastarni rok teče od 13. lipnja 2014., a imajući u vidu da je tužba u ovom predmetu podnijeta 12.6.2019., to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na inzistiranje tuženika na zastari tražbine i kraj činjenice da je tužiteljica preinačila tužbeni zahtjev, povlačeći prijedlog za donošenje stupnjevite presude i to podnescima koji su navedeni u tužbi, pa da se smatra da od tog dana teče zastara, odnosno, da je do podnošenja tih podnesaka isteklo vrijeme zastare, za navesti je da ovaj sud takav prigovor smatra neosnovanim. Naime, očito je tužiteljica odustala od stupnjevite tužbe nakon što je došla u posjed ugovora o kreditu, te ostaje kod tužbenog zahtjeva na isplatu. Prema odredbi čl. 191. st. 3. ZPP-a, tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen. Dakle, tužiteljica ne ističe drugi tužbeni zahtjev umjesto postojećeg, nego prvi od eventualno istaknutih zahtjeva povlači i to stupnjevitu tužbu, a ostaje isključivo kod drugog od eventualno istaknutih zahtjeva, dakle kod zahtjeva za isplatu. Isto tako tužiteljica je povukla i tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnim pojedinih odredba ugovora o kreditu, a koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

10. U konkretnom slučaju radi se o parnici koja tematski pripada većem broju u bitnome istovjetnih parnica o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo relevantno pravno stajalište koje je primjenjivo i na ovaj parnični predmet. U konkretnom slučaju, polazeći od nespornih utvrđenja navedenih sudova, da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač na njihov sadržaj nije imao utjecaja, te je takvim ugovornim odredbama potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, a takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, prije svega ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

11. Tužiteljica u konkretnom slučaju postavlja tužbeni zahtjev isključivo na isplatu preplaćenih iznosa po kreditu, imajući u vidu da su se i kamatna stopa i valuta mijenjale na više u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu i na tečaj CHF u vrijeme isplate kredita. Vezano uz potonje, a kako tužiteljica ne traži u ovoj parnici utvrđenje ništetnim odredaba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valuti vezanoj uz tečaj CHF na dan plaćanja anuiteta, za navesti je da Vrhovni sud RH u odluci broj Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. izražava pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog članka 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15), vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

12. Na okolnost utvrđenja nastale razlike plaćenih rata kredita osnovom ugovora o kreditu po ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,20 % godišnje, provedeno je financijsko vještačenje, a također i na okolnost nastale razlike plaćenih rata kredita prema ugovorenom mjesečnom anuitetu prema otplatnom planu, a primjenom tečaja na dan korištenja kredita za 1 CHF = 4,619568 kn. Prema nalazu vještaka, tužiteljica je uz primjenu kamatne stope koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 5,20 % godišnje i obveze izražene u kunama po tečaju na dan korištenje kredita, više uplatila 21.887,48 kn.

13. Tužiteljica nije imala prigovore na nalaz vještaka, dok se tuženik na isti očitovao utoliko da nema primjedbe na matematički izračun, a kako je zadaća vještaka upravo izvršiti izračun za koji sud nije stručan, a ne upuštajući se u pravna pitanja koja dalje tuženik razrađuje vezano uz nalaz, to sud nalaz vještaka ocjenjuje objektivnim i stručnim i temelji odluku upravo na nalazu vještaka.

14. Kako tužiteljica postavlja tužbeni zahtjev upravo prema nalazu vještaka, i to uključujući i glavnicu i tijek zateznih kamata, a u odnosu na tvrdnju tuženika da se u konkretnom slučaju radi o preinaci tužbenog zahtjeva jer tužiteljica u prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu (eventualnom) nije navela tijek zateznih kamata, za navesti je da tužiteljica povlači dio tužbenog zahtjeva u pogledu glavnice, no sada postavlja i zahtjev za isplatu i zatezne kamate precizno po mjesecima, dok je u eventualno postavljenom tužbenom zahtjevu tražila kamatu tekuću od 30.11.2006., kao dana korištenja kredita do isplate, u konkretnom se slučaju ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva. Naime, nije riječ o preinaci tužbe kada tužitelj tijekom glavne rasprave tužbeni zahtjev proširi na tijek zateznih kamata i nakon 2006., time da tužiteljica konačno postavljenim tužbenim zahtjevom niti ne traži kamate prije vremena sklapanja ugovora o kreditu, nego tek od 31.1.2009., slijedom čega se tužbeni zahtjev nije povećao. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o povlačenju dijela tužbenog zahtjeva, na koje povlačenje je tuženik pristao, te je donijeto rješenje kao u izreci primjenom čl. 193. st. 2. ZPP-a.

15. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

16. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom čl. 154. st. 5. u svezi s čl. 155. ZPP-a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kn, sastava podnesaka od 16.9.2020., 30.9.2021. i 3.1.2022., obzirom se radi o obrazloženim podnescima i kao odgovorima na podneske tuženika i na nalaz vještaka, te zastupanja na raspravama 24.9.2020., 5.10.2021. i 11.4.2021. u iznosima od po 1.000,00 kn, PDV od 1.750,00 kn, trošak vještačenja od 1.500,00 kn, ili ukupno 10.250,00 kn. Trošak sudskih pristojbi tužiteljica ne snosi jer je oslobođena plaćanja istih temeljem Rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 20.3.2017., a temeljem čl. 11. t. 5. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18). Neovisno o tome što je tužiteljica povukla dio tužbenog zahtjeva i to u neznatnom dijelu, kraj činjenice da se tuženik tijekom cijelog postupka protivio i osnovi i visini tužbenog zahtjeva, to sud povučeni dio tužbenog zahtjeva nije stavljao u srazmjer uspjeha tuženika.

Varaždin, 19. svibnja 2022.

Sutkinja

Karmen Ošpuh

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1) Punomoćnici tužiteljice – M. B., odvjetnik u V. 2) Punomoćnici tuženika – OD G. & G. iz Z.