Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž-453/2022-3

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Borisa Mimice kao predsjednika vijeća, te Andree Boras-Ivanišević kao suca izvjestitelja i, kao članova vijeća, i Denis Pancirov-Parcen, u pravnoj stvari tužitelja M. S. pok. A. iz Z., OIB: …, zastupan po punomoćnici mr. sc. G. Š., odvjetnici u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: …, zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja i uknjižbe prava vlasništva nekretnine, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Zadru od 17. veljače 2022. poslovni broj: 42 P-2510/2018, u sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužene i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru od 17. veljače 2022. poslovni broj: 42 P-2510/2018.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je tužitelj M. S. iz Z., OIB: … stekao pravo vlasništva nekretnine oznake 159/1 k.o. K. ukupne površine 78 m , koja nekretnina je ucrtana na skici sudskog očevida od 17. studenog 2016. godine sačinjenoj od stalnog sudskog vještaka za geodeziju F. V., omeđena likom i točkama A-B-C-D. i obojana plavom bojom, koja skica je sastavni dio ove presude, što je tuženik dužan priznati i slijedom toga dozvoliti tužitelju da to svoje pravo vlasništva i upiše u zemljišne knjige, uz istovremeno brisanje prava vlasništva sa imena tuženika, sve u roku od 15 dana ( točka I. izreke).

2. U odluci pod točkom II. izreke utvrđuje se da je tužitelj M. S. iz Z., P. P. … C, OIB: … stekao valjani pravni osnov za stjecanje prava vlasništva nekretnine oznake čest. zem. 159/1 k.o. K. ukupne površine 168 m[2] , koja nekretnina je ucrtana na skici sudskog očevida od 17. studenog 2016. sačinjenoj od stalnog sudskog vještaka za geodeziju F. V., omeđena likom i točkama B-C-D-E-F-G-B i obojana crvenom bojom, koja skica je sastavni dio ove presude, što je tuženik dužan priznati i slijedom toga dozvoliti tužitelju da to svoje pravo vlasništva i upiše u zemljišne knjige, uz istovremeno brisanje prava vlasništva s imena tuženika, sve u roku od 15 dana.

3. Nadalje se u odluci pod točkom III. izreke utvrđuje da je tužitelj M. S. iz Z., P. P. … C, OIB: … stekao pravo vlasništva nekretnine oznake č. zem. 159/1 k.o. K. ukupne površine 219 m[2] , koja nekretnina je ucrtana na skici sudskog očevida od 17. studenog 2016. sačinjenoj od stalnog sudskog vještaka za geodeziju F. V., omeđena likom i točkama F-G-H-I-J-K-L-F i obojana žutom bojom, koji skica je sastavni dio ove presude, što su tuženik dužan priznati i slijedom toga dozvoliti tužitelju da to svoje pravo vlasništva i upiše u zemljišne knjige, uz istovremeno brisanje prava vlasništva s imena tuženika, sve u roku od 15 dana.

4. Ujedno je nalaženo tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 12.925,00 kn, u roku od 15 dana ( točka IV. izreke).

5. Protiv ove presude žali se tužena pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

6. Tužitelj je odgovorio na žalbu tužene te osporio žalbene navode i predložio žalbu tužene odbiti u cijelosti kao neosnovanu.

7. Žalba nije osnovana.

8. U ovom žalbenom stadiju postupka i dalje je sporno pitanje osnovanosti tvrdnje tužitelja za priznanjem stečenog prava vlasništva odnosno valjane pravne osnove na nekretninama pobliže navedenim u izreci pobijane odluke suda prvog stupnja.

9. Naime, tužitelj se u tužbenim navodima i postavljenim tužbenim zahtjevima u podnesku od 13. prosinca 2016., a koji su sastavljeni od dva dijela i determinirani činjeničnim supstratom kao osnovom za prihvaćanje deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva, poziva na agrar i nasljedstvo po pravnim prednicima, zahtijevajući deklaraciju vlasništva u odnosu na dio nekretnine određen tužbenim zahtjevom pod točkom 1. odnosno prethodno realiziranu zamjenu sa stvarnim vlasnikom dijela nekretnine identificiranog pod točkom 3. predmetnog podneska.

10. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja upravljen je na postojanje valjane pravne osnove, koja dokazuje pravni slijed u odnosu na zemljišnoknjižne vlasnike predmetne nekretnine stečene od strane pravnih prednika osnovom realiziranog pravnog posla. Raspravljajući po navedenom zahtjevu tužitelja sud prvog stupnja je u bitnom utvrdio:

- kako su u izvatku iz zemljišne za čest. zem. 159/1 k.o. K. kao suvlasnici upisani Javna dobrotvornost zaklada C. Z., za 1210/1335 dijela te N. M. za 125/1335 dijela,

- kako je prema podacima Državne geodetske uprave Republike Hrvatske kao posjednik predmetne čestice u površini od 100 m[2] evidentiran i M. S. sin A..,

- kako iz Ugovora o kupoprodaji dijela nekretnine od 4. ožujka 2014. proizlazi da je zaključen između prodavateljice G. L. pok. K. te kupca M. S. u odnosu na nekretninu oznake dio čest. zem. 159/1 k.o. K., odnosno 168/1335 dijela iste,

- kako je rješenjem o nasljeđivanju broj O-738/12 od 31. srpnja 2012. Donesenom u ostavinskom postupku iza smrti A. A. S. pok. P. preminuloga ... njegovim nasljednikom proglašen M. S. u odnosu na dio čest. zem. 159/1 k.o. K.,

- kako je prema povijesti posjedovanja čestice zemlje 159/1 k.o. K. od 1883. do prve revizije 1948. kao posjednik je bila upisana J. dobrotvornost – Z. „C.“ Z., a 1948. su suposjednicima Š. L. pok. J., M. L. ud. K. (od 1980. godine G. L. žena A.), A. M. pok. F., D. M. pok. P., F. M. ud. M., R. S. P. i F. M. pok. T., od 1973. godine C. M. ud. F., a od 1976. godine N. M. žena J., da bi zatim 1982. bila izvršena dioba čestice zemlje 159 k.o. K., na način da su formirane čest. zem. 159/1 i čest. zem. 159/2, obje k.o. K. i upisane posjedom i to čest. zem. 159/1 k.o. K. slijedećih osoba:

Š. L. pok. J., G. L. žena A., A. M. pok. F., A. S. pok. P., D. M. pok. P. i N. M. žena J., a posjednikom za cijelo čest. zem. 159/2 k.o. K. evidentiran je A. S. pok. P.. Drugom revizijom iz 1986. posjednicima čest. zem. 159/1 k.o. K. su evidentirani: A. M. pok. M. (za površinu od 125 m[2] ), D. M. pok. P. (za površinu od 125 m ), N. M. žena J. (za površinu od 185 m[2] ), A. M. pok. F. (za površinu od 310 m ), Š. V. pok. J. (za površinu od 280 m[2] ) i G. L. žena A. (za površinu od 310 m ). Temelju Presude ovoga Suda poslovnog broja P-1752/84 se posjednikom ranijeg dijela posjednika Ante Milića pok. Frane (za površinu od 310 m[2] ) upisuje B. M. Posjednik A. S. podnosi 1990. zahtjev radi ispravka izvršenih upisa Revizije tj. dolazi do toga da se dio čest. zem. 159/1 (onaj evidentiran kao posjed A. M. – za površinu od 310 m[2] ) upisuje posjedom upravo A. S. pok. P.. 1992. i dolazi do promjene u odnosu na dotadašnjeg upisanog posjednika A. S. pok. P., jer je posjednikom njegovog upisanog dijela čest. zem. 159/1 k.o. K. evidentiran M. S. A. i to na temelju Darovnog ugovora zaključenog između darovatelja A. S. pok. P. i daroprimatelja M. S. sina A.,

- kako je pravomoćnom presudom toga Suda poslovnog broja P-813/14 od 30. listopada 2015. ovdje tužitelj prema tuženicima G. Z. i N. M. utvrđen vlasnikom tri realna dijela čest. zem.159/1 k.o. K., istovjetna kao što su predmet ovoga spora,

- kako je očevidom na predmetu spora od 17. studenoga 2016. utvrđeno da je u konkretnom slučaju riječ o okućnici u mjestu K. na otoku U., koja predstavlja jedinstvenu (betonskim zidovima ograđenu) cjelinu vezanu s tužiteljevom kućom izgrađenom na susjednoj katastarskoj čestici oznake čest. zem. 159/2 k.o. K., u odnosu na koju je sređeno zemljišnoknjižno stanje,

- kako iz iskaza saslušanih svjedoka D. M. i N. C. i tužitelja proizlazi da nitko osim tužitelja ne polaže bilo kakva prava na predmet ovoga spora i to dio čest. zem. 159/1 k.o. K. u površini od 465 m[2] koja je u naravi tužiteljev ograđen i obrađeni vrt (pored kuće) sa zasađenim voćkama (masline, mandarina i druge), odnosno u manjem dijelu (ispred kuće) uređeni travnjak.

11. Temeljem navedenih činjeničnih utvrđenja, koja žaliteljica nije dovela u sumnju žalbenim navodima, budući su ista zasnovana na valjanoj ocjeni svih izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a, sud prvog stupnja je prihvatio tužbene zahtjeve tužitelj jer je smatrao utvrđenim da je tužitelj dio nekretnine na Skici omeđenu dužinama A-B-C-D-A i obojanu plavom bojom u površini od 78 m[2] stekao nasljeđivanjem oca A. S. temeljem rješenja o nasljeđivanju broja O-738/12 od 31. srpnja 2012., dio nekretnine na istoj Skici omeđenu dužinama B-G-F-E-D-C-B i obojanu crvenom/rozom bojom u površini od 168 m[2] kupoprodajom od prodavateljice G. L. i dio na istoj Skici omeđenu dužinama H-I-J-K-L-F-G-H i obojanu žutom bojom u površini od 219 m[2] darovanjem od oca A. S. temeljem Darovnog ugovora iz 1992., a koji je taj dio predmeta ovoga spora stekao zamjenom nekretnina s B. M. 1980-tih godina.

12. Navedena utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja prihvaća i ovaj žalbeni sud jer su zasnovani na valjanoj ocjeni izvedenih dokaza uz pravilnu primjenu materijalno prava pa su utoliko u tom pravcu neosnovani navodi žalbe.

13. Naime, prema odredbi članka 388. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje: ZV – „Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 81/15-pročišćeni tekst i 94/17-ispravak), pretpostavke za stjecanje prava vlasništva imaju se prosuditi prema pravnim pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja.

14. Odredbe članka 129. ZV-a govore općenito o djelovanju zakonskih pretpostavki kod stjecanja prava vlasništva na temelju zakona, a članka 130. sadrži posebne odredbe glede nekretnina.

15. S druge strane upis stvarnog prava za korist stjecatelja na temelju pravnog posla je konstitutivan za stjecanje stvarnog prava i odgovara predaji u posjed kad se na temelju pravnog posla stječe pokretnina(članak 119.-120., 263., 288. i 309. ZV-a). Ukoliko kod stjecanja stvarnih prava na nekretninama temeljem pravnog posla ne dođe do upisa u zemljišne knjige kao valjanog načina stjecanja, stjecatelj nije ni postao nositelj stvarnog prava.

16. Stoga u situaciji kada stjecatelj ne raspolaže valjanom ispravom na temelju koje bi trebao staviti prijedlog za uknjižbu, ili ista nije podobna za dozvolu uknjižbe iz nekog formalnog ili materijalnog razloga, biti će onemogućen u upisu stjecanja stvarnog prava.

17. Naime, bez obzira da li se radi o stjecanju prava vlasništva, stvarnih tereta, prava građenja ili prava zaloga ili dolazi do promjene i prestanka tih prava na temelju pravnog posla, ZV predviđa upis u zemljišnu knjigu kao modus stjecanja, promjene ili prestanka tih prava (članak 119. stavak 2., 220. stavak 4., 263. stavak 4., 288. stavak 5. i 309. stavak 4. ZV-a).

18. Suprotno navodima žalbe s pravom sud prvog stupnja s pravom otklanja prigovor promašene pasivne legitimacije tužene polazeći od zemljišnoknjižnog stanje za predmetnu nekretninu prema kojem su kao vlasnici upisani Javna dobrotvornost Z. C. Z. u 1210/1335 dijela i N. M. u 125/1335 dijela dok je odredbom članka 3. stavka 1. točke c. Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 111/47 i 25/58) imovina svih zaklada prešla u državno vlasništvo, pa se tako radi o nekretnini koja se nalazila i u režimu društvenog vlasništva (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 385/10-3 od 26. listopada 2010.).

19. Utoliko su bez osnove navodi žalbe o teretu dokaza na strani tužitelja o postojanju pravnog sljedništva ranije zaklade prema odredbi članka 42. Zakona o zakladama i fundacijama („Narodne novine“, broj 36/95 i 64/01) prema kojoj su zaklade bile dužne u roku od 6 mjeseci od stupanja na snagu tog Zakona podnijeti zahtjev za upis u Zakladni upisnik, ako ispunjavaju uvjete za osnivanje zaklade, u protivnom su istekom roka prestajale postojati po samom zakonu.

20. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi nadalje kako navodi svjedoka te tužitelja, upućuju da su prednici tužitelja u posjedu predmetne nekretnine najkasnije od 1948. godine, dakle u razdoblju u kojem je ona bila u društvenom vlasništvu s tim da je odredbom članka 29. ZOVO bilo propisano da se na nekretninama u društvenom vlasništvu pravo vlasništva ne može steći dosjelošću.

21. Međutim, navedena odredba je stavljena izvan snage člankom 3. Zakona o preuzimanju ZOVO ("Narodne novine", broj 53/91), pa sve nekretnine koje su do donošenja Ustava Republike Hrvatske bile društveno vlasništvo, bez obzira na njihov status u prijelaznom periodu i glede dosjelosti su došle pod opći režim. Nadalje, odredbom članka 388. stavka 4. ZV je bilo propisano da u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog datuma, ali je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenog 1999. ukinuta ta odredba s napomenom da se dosjelost treba računati tek od 8. listopada 1991.

22. Pri tome s pravom prvostupanjski sud ukazuje kako je Europski sud za ljudska prava donio dvije presude i to u predmetu R. i dr. protiv Republike Hrvatske, te J. protiv Republike Hrvatske, a u kojima su tužbe podnesene nakon 17. studenog 1999. kada je Ustavni sud Republike Hrvatski ukinuo odredbu članka 388. stavka 4. ZVDSP, i u kojim predmetima Europski sud za ljudska prava smatra da nije od važnosti da li je postupak pokrenut pred domaćim sudom prije ili nakon 17. studenog 1999., nego je zauzeto stajalište da dosjelost na nekretninama u društvenom vlasništvu neprekidno teče do 17. studenog 1999. kad je Ustavni sud ukinuo do tada važeću odredbu članka 388. stavka 4. ZVDSP i pod dodatnom pretpostavkom da time nisu povrijeđena prava trećih osoba, to jest da ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.

23. U tom smislu je i cijeniti pravni stav izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-x-974/2017-2 od 7. svibnja 2019. da kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe članka 388. stavka 4. ZVDSP, nego na temelju drugih odredbi tog zakona.

24. Odredbom paragrafa 1472. OGZ je bilo propisano kako se prava na državnoj imovini koja na ime posjednikovo nisu upisana u javne knjige i sva ina prava, mogu protiv fiskusa steći samo posjedom od 40 godina.

25. Sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog dana 21. studenog 2018. u primjeni pravnog paragrafa 1472. OGZ, ne računaju se za vrijeme dosjelosti rokovi iz načelnog mišljenja proširene opće sjednice Saveznog vrhovnog suda broj 3/60 od 4. travnja 1960. To nadalje znači da se računa rok od 40 godina koji je istekao za vrijeme primjene ZOVO, koji je za dosjelost prava vlasništva savjesnog posjednika propisivao rok od 20 godina. U slučaju kao što je ovaj, a kada teče vrijeme dosjelosti u dva navedena režima, a kada je odredbama ZOVO propisan rok (20 godina), a nakon stupanja na snagu tog zakona preostalo je vrijeme kraće od zakonom propisanog, tada rok ističe nakon proteka vremena određenog ranijim zakonom, a to je vrijeme od 40 godina prema pravnim pravilima paragrafa 1472. OGZ, što znači da je vrijeme potrebno za stjecanje vlasništva dosjelošću proteklo 1988. godine.

26. Kako pravni učinci dosjelosti kao izvornog načina stjecanja prava vlasništva nastupaju po samom pravu (ipso iure) istekom potrebnog vremena za stjecanje prava vlasništva dosjelošću ako su ispunjeni i ostali uvjeti koje propisuje zakon o stjecanju putem dosjelosti, mora, osim isteka potrebnog vremena, biti ispunjena pretpostavka savjesnosti (poštenja) posjeda i to kako po odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (članak 159.) koji je sada na snazi i u vrijeme podnošenja tužbe (2015. godine), tako i prema odredbama Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (članak 72.), tako i prema pravnim pravilima Općeg građanskog zakonika (paragraf 326.).

27. Utvrđujući da su prednici tužitelja bili pošteni posjednici u smislu pravnih pravila iz paragrafa 326. OGZ, odnosno odredbe članka 72. ZOVO jer su držali da je stvar koju posjeduju njihova, a nepošteni je posjednik samo onaj koji zna ili iz okolnosti mora misliti da je tuđa stvar koju posjeduje, s pravom prvostupanjski sud zaključuje kako su prednici tužitelja su stekli pravo vlasništva predmetne nekretnine s obzirom na protek označenog roka od 40 godina za dosjedanje. Naime, pri ocjeni savjesnosti posjeda neke osobe, činjenica da je posjedovana nekretnina u zemljišnim knjigama upisana kao vlasništvo neke druge osobe te saznanje o upisu te osobe samo po sebi ne čini posjed nepoštenim, kao što do nepoštenja posjeda ne dovodi ni propust posjednika da provjerava stanje upisa u zemljišnoj knjizi, osobito ako prema svim ostalim okolnostima u kojima je vršen posjed, nije imao nekog ozbiljnog razloga sumnjati u pravo na svoj posjed, a kao što je to slučaj u ovom predmetu kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud u pobijanoj odluci.

28. Tako iz provedenih dokaza, prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj dio nekretnine na Skici omeđenu dužinama A-B-C-D-A i obojanu plavom bojom u površini od 78 m[2] , osnovom ostvarenog neometanog posjeda pravnog prednika, stekao nasljeđivanjem oca A. S., temeljem rješenja o nasljeđivanju broja O-738/1 2 od 31. srpnja 2012., kao i dio na istoj Skici omeđen dužinama H-I-J-K-L-F-G-H i obojan žutom bojom u površini od 219 m2 darovanjem od oca A. S. temeljem Darovnog ugovora iz 1992., a koji je taj dio predmeta ovoga spora stekao zamjenom nekretnina s stvarnim vlasnikom B. M. 1980-tih godina, a dio nekretnine na istoj Skici omeđenu dužinama B-G-F-E-D-C-B i obojanu crvenom/rozom bojom u površini od 168 m2 kupoprodajom od prodavateljice G. L.

29. Kako su ove navode tužitelja o stjecanju i nesmetanom posjedovanju nekretnine od strane prednika tužitelja potvrdili i svjedoci D. M. i N. C., čije iskaze prvostupanjski sud ocjenjuje vjerodostojnima obzirom da se radi o mještanima koji imaju neposredna saznanja o predmetu, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je ocijenio tužbene zahtjeve tužitelja osnovan, jer je isti dokazao valjani pravni slijed stjecanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama te ga prihvatio na način kako je to određeno u izreci ove presude, koja će tužitelju poslužiti kao valjana zemljišnoknjižna isprava podobna za uknjižbu njegovog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi.

30. U odnosu na navode žalbe kako je tužbom obuhvaćena tek tužena, a ne i upisani suvlasnik M. N., za odgovoriti je kako spisu u odnosu na ovu tuženu prileži pravomoćna presuda prvostupanjskog suda pod poslovnim brojem P-813/14, kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, istovjetan površinom i oblikom s realnim dijelom predmetne nekretnine u ovom postupku pa su utoliko pravno neodlučni i ovi navodi žalbe.

31. Slijedom naprijed izloženog, kako nisu ostvareni navodi žalbe niti ovaj sud nalazi ostvarenje bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, žalbu tužene je valjalo odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu potvrditi.

32. Potvrđena je i odluka o troškovima postupka budući je ista zasnovana na valjanoj primjeni odredbe članka. 154. stavka 1 ZPP-a, u svezi s odredbom članka 155. ZPP-a.

U Splitu 19. svibnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Boris Mimica, v. r.