Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž-324/2022-3

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Borisa Mimice kao predsjednika vijeća, te Andree Boras- Ivanišević kao suca izvjestitelja i Denis Pancirov-Parcen, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja, po sucu M. S. M., kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja P. Š., OIB: …, J. K…., P., zastupan po punomoćniku Š. L., odvjetniku u B. na M., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: …, zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru od 30. prosinca 2021. pod poslovnim brojem: 8 P-556/2021, u sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužene i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru od 30. prosinca 2021. pod poslovnim brojem: 8 P-556/2021.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je odbijen glavni tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo utvrditi da je tužitelj stekao valjani pravni osnov za uknjižbu prava vlasništva na nekretnini oznake kat. čest. … sudsko, oranica površine 2472 m[2] , položene u zk. ul. … k.o. B. na M., za cijelo, što je tuženica dužna priznati i trpjeti da se tužitelj na temelju ove presude u zemljišnim knjigama uknjiži kao vlasnik opisane nekretnine, za cijelo, uz istovremeno brisanje toga prava s imena tuženice, sve u roku od 15 dana.

2. Ujedno je prihvaćen eventualni tužbeni zahtjev tužitelja kojim se utvrđuje da je tužitelj stekao pravo vlasništva nekretnine oznake kat. čest. … sudsko, oranica površine 2472 m[2] , položene u zk. ul. … k.o. B. na .M., za cijelo, što je tuženica dužna priznati i trpjeti da se tužitelj na temelju ove presude u zemljišnim knjigama uknjiži kao vlasnik opisane nekretnine, za cijelo, uz istovremeno brisanje toga prava s imena tuženice, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženici da tužitelju naknadi trošak ovog postupka u iznosu od 6.800,00 (šesttisućaiosamsto kuna) i to sve u roku od 15 (petnaest) dana.

3. Žali se tužena pobijajući presudu suda prvog stupnja zbog svih žalbenih razloga predviđenog odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 126/21, dalje u tekstu: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba nije osnovana.

6. Suprotno žalbenim navodima, u prvostupanjskom postupku nije počinjena povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP budući se presuda suda prvog stupnja može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

7. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP.

8. Predmet spora predstavlja glavni tužbeni zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da je tužitelj stekao valjani pravni osnov za uknjižbu prava vlasništva na nekretnini oznake kat. čest. 6298, sudsko, oranica površine 2472 m2, položene u zk. ul. … k.o. B. na M., za cijelo, što je tuženica dužna priznati i trpjeti da se tužitelj na temelju ove presude u zemljišnim knjigama uknjiži kao vlasnik opisane nekretnine, za cijelo, uz istovremeno brisanje toga prava s imena tuženice.

9. Glavnom zahtjevu tužitelj postavlja eventualni zahtjev za priznanje stečenog prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, osnovom neometnog i kontinuiranog posjeda ostvarenog po pravnim prednicima, čime je tužitelj stekao pravo vlasništva osnovom dosjedanja.

10. Raspravljajući po navedenim zahtjevima sud prvog stupnja je odbio glavni i prihvatio eventualni tužbeni zahtjev tužitelja nakon što je po provedenom dokaznom postupku u bitnom utvrdio slijedeće:

- da iz izvatka zk ul. 7183 za k.o. B. na M. razvidno je da je na kat. čest. 6298 sudsko, oranica, površine 2472 kao vlasnica 1/1 upisana RH,

- iz Zapisnika sastavljenog povodom preoblikovanja zemljišne knjige broj Z- 784/2007/7183 od 20. svibnja 2014. vidljivo je P. Š. prema P. broj 2505 evidentiran suposjednikom parcele 6298,

- da iz izvoda iz popisa domaćinstava broj 1268 k.o. B. je vidljivo da je M. M. pok. T. na dan 9. ožujka 1956. (I katastarska revizija) bio evidentiran kao posjednik čest. zem. 2862/400 k.o. B. stare izmjere i to za površinu od 5500 m[2] .

- da iz posjedovnog lista 4275 k.o. B. na M. od 5. studenog 2012. razvidno je da je na istoj čestici posjednik bio M. T. za 1/2 i M. M. 1/2 dijela,

- da iz Rješenja o nasljeđivanju iza pok. T. M. broj O-1099/12 razvidno je da su njegovim nasljednicima proglašeni sin D. M. i mldb kćer L. M.,

- da je DGU Područni ured za katastar Z., Odjel za katastar nekretnina Biograd na Moru klasa 936-02/21-05/229, Ur broj 541-24-04/8-21-2 izdala 21.12.2021. povijest promjena na k.č. 6298 k.o. B. N. M. te je utvrđeno kako je pregledom najstarijih podataka kojima se raspolaže, a koji datiraju od revizije posjedovnog stanja 1955/56, dio čest. zem. 2862/400 upisan u ABC registar 1268 odnosno PL 1791 na ime M. M. pok. Tome, a predmetom klasa UP/I-932-7/99- 1/670 dio č. zem. 2862/400 upisana je u PL 1791 te mijenjao naslovnu stranu posjedovnog lista i na istu se upisuje T . M . pok. M. i M. M. p. M. u PL 4275, da bi u postupku izlaganja n.i. dio 2862/400 obuhvaćen novim kat. brojem 6298,

- da iz iskaza saslušanih svjedoka M. M., D. M. N. M. proizlazi kako je obitelj M. oduvijek istu nekretninu obrađivala, od drugog svjetskog rata a možda i prije, najviše se sadila pšenica a i ostalo povrće, kako se radi o podjednakim i to privatnim parcelama koje su s gribljama bile označene tako da se znalo čija je koja parcela,

-da iz iskaza svjedoka M. M. slijedi da je prije 20 tak godina tužitelj odnosno otac tužitelja koji se također zvao P. njemu dao 190 ili 193 m[2] kod njegove kuće, u selu blizu mora a on je njemu dao u zamjenu oko 2750 m[2] , nije siguran da li toliko ali tu negdje u B. na S. ili kako ga oni zovu B.,

- da je tužitelj predmetnu nekretninu stekao zamjenom s M. M. pok. M. unatrag 20 godine, od kada se nalazi u neometanom posjedu jer njegovim prednicima pa tako niti tužitelju nitko nikada nije osporavao posjed i vlasništvo.

11. Temeljem navedenih činjeničnih utvrđenja,koja žalitelj nije doveo u sumnju navodima žalbe, sud prvog stupnja je odbio glavni,a prihvatio podredni tužbeni zahtjev jer je smatrao utvrđenim da je tužitelj dokazao pretpostavke za priznanje stečenog prava vlasništva temeljem ostvarenog kontinuiranog i neometanog posjeda po pravnim prednicima.

12. Pri tome se sud pozvao na odredbe članka 114 st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12,152/14 - dalje: ZVDSP-a), te članka 159. stavak 1. ZVDSP-a, koja propisuje da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari, stavak 2. istog članka određeno je da samostalni posjednik čiji je posjed pokretne stvari zakonit, istinit i pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom tri godine, a takav posjednik nekretnine protekom 10 godina neprekidnog samostalnog posjedovanje, stavak 3. istog članka određeno je da samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina, a takav posjednik nekretnine protekom dvadeset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja, dok je stavak 4. propisano da samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak, nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onog iz stavak 2. i 3. tog članka.

13. Neosnovano žalitelj žalbenim navodima osporava pravilnost i zakonitost pobijane presude ukazujući na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane suda prvog stupnja.

14. Naime, prema odredbi članka 388. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje: ZV – „Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09,153/09, 143/12, 81/15), pretpostavke za stjecanje prava vlasništva imaju se prosuditi prema pravnim pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja.

15. U konkretnom slučaju vrijeme potrebno za dosjelost počelo je teći za prednike tužitelja najkasnije 1955.-56 godine od kada datiraju revizije posjedovnog stanja povijesti promjena čest. zem. 6298 i od kada su upisani kao posjednici u posjedovnom listu, dakle za vrijeme važenja pravnih pravila OGZ. Naime, pravila bivšeg Općeg građanskog zakonika (OGZ) su se primjenjivala na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. („Narodne novine“, broj: 73/91) do 1. rujna 1980. kao dana stupanja na snagu Zakona o osnovnim i vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, dalje: ZOVO), a ZV je stupio na snagu 1. siječnja 1997. što znači da će se u svim onim slučajevima kada je pravo vlasništva stečeno prije 1. siječnja 1997. godine pravni temelj stjecanja, a u svezi s tim i relevantne činjenice, cijeniti prema propisima koji su do tada bili na snazi (pravna pravila bivšeg OGZ, odnosno Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima).

16. Kako proizlazi i iz navoda svjedoka te tužitelja, prednici tužitelja su u posjedu predmetne nekretnine najkasnije od 1955. godine, dakle u razdoblju u kojem je ona bila u društvenom vlasništvu s tim da je odredbom čl. 29. ZOVO bilo propisano da se na nekretninama u društvenom vlasništvu pravo vlasništva ne može steći dosjelošću.

Međutim, navedena odredba je stavljena izvan snage člankom 3. Zakona o preuzimanju ZOVO ("Narodne novine", broj 53/91), pa sve nekretnine koje su do donošenja Ustava Republike Hrvatske bile društveno vlasništvo, bez obzira na njihov status u prijelaznom periodu i glede dosjelosti su došle pod opći režim. Nadalje, odredbom članka 388. stavka 4. ZV je bilo propisano da u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog datuma, ali je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenog 1999. ukinuta ta odredba s napomenom da se dosjelost treba računati tek od 8. listopada 1991.

17. Europski sud za ljudska prava donio je presudu u predmetu Trgo protiv Republike Hrvatske, a koja situacija je činjenično drugačija od ove zbog toga jer je u tom predmetu tužitelj podnio tužbu 1997. godine, dakle u vrijeme važenja odredbe ZV koja je propisivala da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnine u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. listopada 1991. godine, pa je Europski sud zauzeo stajalište da se podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo i koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebalo, a obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba, snositi posljedice pogreške koje je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis.

18. Nakon te presude, Europski sud za ljudska prava je donio još dvije presude i to u predmetu Radomilja i dr. protiv Republike Hrvatske, te J. protiv Republike Hrvatske, a u kojima su tužbe podnesene nakon 17. studenog 1999. godine kada je Ustavni sud Republike Hrvatski ukinuo odredbu čl. 388. st. 4. ZVDSP, i u kojim predmetima Europski sud za ljudska prava smatra da nije od važnosti da li je postupak pokrenut pred domaćim sudom prije ili nakon 17. studenog 1999. godine, nego je zauzeto stajalište da dosjelost na nekretninama u društvenom vlasništvu neprekidno teče do 17. studenog 1999. godine kad je Ustavni sud ukinuo do tada važeću odredbu članka 388. stavka 4. ZVDSP i pod dodatnom pretpostavkom da time nisu povrijeđena prava trećih osoba, to jest da ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.

19. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-x-974/2017-2 od 7. svibnja 2019. godine zauzeto je stajalište da kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991. godine, ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, nego na temelju drugih odredbi tog zakona.

20. Odredbom paragrafa 1472. OGZ je bilo propisano kako se prava na državnoj imovini koja na ime posjednikovo nisu upisana u javne knjige i sva ina prava, mogu protiv fiskusa steći samo posjedom od 40 godina.

21. Sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog dana 21. studenog 2018. u primjeni pravnog paragrafa 1472. OGZ, ne računaju se za vrijeme dosjelosti rokovi iz načelnog mišljenja proširene opće sjednice Saveznog vrhovnog suda broj 3/60 od 4. travnja 1960. godine. To znači da se računa rok od 40 godina koji je istekao za vrijeme primjene ZOVO, koji je za dosjelost prava vlasništva savjesnog posjednika propisivao rok od 20 godina. U slučaju kao što je ovaj, a kada teče vrijeme dosjelosti u dva navedena režima, a kada je odredbama ZOVO propisan rok (20 godina), a nakon stupanja na snagu tog zakona preostalo je vrijeme kraće od zakonom propisanog, tada rok ističe nakon proteka vremena određenog ranijim zakonom, a to je vrijeme od 40 godina prema pravnim pravilima paragrafa 1472. OGZ, što znači da je vrijeme potrebno za stjecanje vlasništva dosjelošću proteklo 1998. godine. Pravni učinci dosjelosti kao izvornog načina stjecanja prava vlasništva nastupaju po samom pravu (ipso iure) istekom potrebnog vremena za stjecanje prava vlasništva dosjelošću ako su ispunjeni i ostali uvjeti koje propisuje zakon o stjecanju putem dosjelosti, u konkretnom slučaju savjesnost posjeda.

22. Dakle, da bi se vlasništvo moglo steći dosjelošću, mora, osim isteka potrebnog vremena, biti ispunjena pretpostavka savjesnosti (poštenja) posjeda i to kako po odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (čl. 159.) koji je sada na snazi i u vrijeme podnošenja tužbe (2015. godine), tako i prema odredbama Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (čl. 72.), tako i prema pravnim pravilima Općeg građanskog zakonika (paragraf 326.).

22.1. Kako je u postupku utvrđeno da su prednici tužitelja bili pošteni posjednici u smislu pravnih pravila iz paragrafa 326. OGZ, odnosno odredbe čl. 72. ZOVO jer su držali da je stvar koju posjeduju njihova, a nepošteni je posjednik samo onaj koji zna ili iz okolnosti mora misliti da je tuđa stvar koju posjeduje, prednici tužitelja su stekli pravo vlasništva predmetne nekretnine s obzirom na protek označenog roka od 40 godina za dosjedanje.

22.3. Pri ocjeni savjesnosti posjeda neke osobe, činjenica da je posjedovana nekretnina u zemljišnim knjigama upisana kao vlasništvo neke druge osobe te saznanje o upisu te osobe samo po sebi ne čini posjed nepoštenim, kao što do nepoštenja posjeda ne dovodi ni propust posjednika da provjerava stanje upisa u zemljišnoj knjizi, osobito ako prema svim ostalim okolnostima u kojima je vršen posjed, nije imao nekog ozbiljnog razloga sumnjati u pravo na svoj posjed, a kao što je to slučaj u ovom predmetu.

23. Zaključak o (ne) savjesnosti posjeda moguće je donositi samo uvažavanjem svih okolnosti konkretnog slučaja-ne samo uzimanjem u obzir navedenih činjenica već i okolnosti koje se odnose na ponašanje i postupanje u zemljišnoj knjizi upisanog vlasnika prema osobi posjednika. Naime, u provedenom postupku je utvrđeno da su prednici tužitelja posjedovali predmetne nekretnine u zakonom propisanom roku za dosjedanje od 40 godina i to u čemu ih nitko nije fizički ometao, što potvrđuju i saslušani svjedoci.

24. Odredbom čl. 114. st. 1. ZV propisano je da se vlasništvo može steći na temelju pravnoga posla, odluke suda, odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona, a na temelju st. 1. ovoga članka stečeno je pravo vlasništva kad su ispunjene sve pretpostavke određene zakonom (st. 2.).

25. Kako proizlazi iz provedenih dokaza, tužitelj je predmetnu nekretninu stekao osnovom realizirane zamjene s nasljednikom prvotno upisanog posjednika i dokazanog stvarnog vlasnika M. M., njegovim sinom M. M. unatrag 20 godina, dok su na preostalom dijelu upisani nasljednici drugog sina pok M. M., njegovog brata T. M., koji su uspjeli ishoditi upis prava vlasništva u odnosu na tuženu , a koja je nosi novi broj … i graniči sa spornom nekretninom u postupku izlaganja n.i. označenom kao čest. zem. 6298.

26. Utoliko su neosnovani navodi žalbe jer je sud prvog stupnja osnovom gornjih utvrđenja pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio eventualni tužbeni zahtjev tužitelja obzirom da je isti dokazao valjani pravni slijed stjecanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama te ga je valjalo prihvatiti na način kako je to određeno u izreci ove presude, koja će tužitelju poslužiti kao valjana zemljišnoknjižna isprava podobna za uknjižbu njegovog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi.

27. Slijedom naprijed izloženog, kako nisu ostvareni navodi žalbe niti ovaj sud nalazi ostvarenje bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, žalbu tužene je valjalo odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu potvrditi.

28. Potvrđena je i odluka o troškovima postupka budući je ista valjalo promatrati kroz primjenu odredbe članka. 154, st.3 ZPP-a, u svezi s odredbom članka 155. ZPP-a jer je i uspjeh u eventualnom tužbenom zahtjevu uspjeh u sporu ukoliko po glavnom tužbenom zahtjevu nisu nastali posebni troškovi koji bi utjecali na procjenu tužiteljeva uspjeha u sporu.

U Splitu 19. svibnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Boris Mimica, v. r.