Poslovni broj: Gž-1131/2020-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić, predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. P. iz S. OIB: …, protiv tuženika E. C. C. d.d. Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici D. H., odvjetnici u Odvjetničkom društvu H. & partneri d.o.o. Z., radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj P-408/2019-12 od 23. prosinca 2019., u sjednici vijeća 19. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj P-408/2019-12 od 23. prosinca 2019.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je nedopuštena ovrha koja se pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu vodi pod poslovnim brojem Ovr-5003/17 (ranije pod brojem Ovrv-21132/99) po prijedlogu ovrhovoditelja E. C. C. d.d. Z. protiv ovršenice J. P. određene rješenjem o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrv-21132/99 od 20. studenog 1999. i rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrv-21132/99 od 5. studenog 2004. Ujedno je odbijen i zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška.

2. Točkom II. izreke naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 4.687,50 kn.

3. Protiv te presude žalbu je podnijela tužiteljica pozivajući se na sve žalbene razloge iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19; dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva ili ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. u vezi članka. 365. stavak 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba postupka pri čemu ni tužiteljica u žalbi određeno ne ukazuje na postojanje koje od bitnih povreda odredaba postupka.

7. Suprotno žalbenim navodima činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice u vezi stanja u spisu Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ovr-5003/17(ranije broj Ovrv- 21132/99) koji je priložen spisu ovog predmeta pri čemu je tužiteljica kao jedini dokaz u ovom parničnom postupku predložila uvid u taj spis.

8. Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer je i prema shvaćanju ovog suda tužbeni zahtjev tužiteljice pravilno odbijen kao neosnovan.

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je nedopuštena ovrha koja se pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu vodi pod brojem Ovr-5003/17 (ranije pod brojem Ovrv-21132/99) određena rješenjem o ovrsi (na temelju vjerodostojne isprave) istog suda broj Ovrv-21132/99 od 20. studenog 1999. i rješenjem (o ovrsi) istog suda broj Ovrv-21132/99 od 5. studenog 2004.

10. U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je tužiteljica, kao ovršenica iz predmetnog ovršnog postupka pravomoćnim rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ovr-5003/17-4 od 28. kolovoza 2017. upućena u roku od 15 dana od pravomoćnosti tog rješenja pokrenuti parnicu radi proglašenja da je nedopuštena ovrha koja se pred tim sudom vodi pod brojem Ovr-5003/17 iz razloga iz članka 46. stavak 1. točka 9. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 57/96, 29/99, dalje OZ); da je tužiteljica pravovremeno podnijela predmetnu tužbu,

- da u tužbi navodi da je rješenjem o ovrsi (na temelju vjerodostojne isprave) Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ovrv-21132/99 od 20. studenog 1999. određena ovrha radi naplate novčane tražbine tuženika kao ovrhovoditelja radi naplate iznosa od 12.643,22 kn sa zateznom kamatom na pokretninama tužiteljice, da se ovrha na pokretninama nije mogla provesti, da je tuženik 10. kolovoza 2004. podnio prijedlog za promjenu predmeta i sredstva ovrhe, na plaći tužiteljice te da je rješenjem broj Ovrv-21132/99 od 5. studenog 2004. sud odredio predloženu ovrhu na plaći ovršenice,

- da je na blagajni tuženika 3. prosinca 2004. uplatila glavnicu u iznosu od 12.643,22 kn o čemu je obavijestila sud 8. prosinca 2004., a istog dana protiv rješenja o ovrsi podnijela žalbu koja je tuženiku dostavljena tek 23. siječnja 2012.,

- da je sud zaključkom od 22. ožujka 2016. pozvao tuženika da se očituje je li njegovo potraživanje podmireno na što se tuženik očitovao podneskom od 4. travnja 2016. navodeći da dugovanje nije podmireno te da je uz podnesak dostavio novi prijedlog za promjenu predmeta i sredstva ovrhe kao i obračun potraživanja prema kojem da potražuje glavnicu u iznosu od 12.643,22 kn, kamate od 10. svibnja 1992. do 3. prosinca 2014. u iznosu od 13.703,12 kn, kamate od 4. prosinca 2004. do 3. travnja 2016. u iznosu od 18.920,81 kn, trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.769,00 kn i trošak ovršnog postupka od 1.220,00 kn,

- da tužiteljica, obrazlažući razloge nedopuštenosti predmetne ovrhe navodi da je uplatom navedenog iznosa uplatila glavnicu duga; da je tuženik mogao potraživati zatezne kamate samo od 10. svibnja 1999. do 3. prosinca 2004.; da je obračun kamata tekućih nakon podmirenja glavnice, od 4. prosinca 2004. pa nadalje nezakonit,

- da se u tužbi poziva na zastaru.

11. Uvidom u spis ovršnog postupka sud je utvrdio;

- da je na temelju prijedloga tuženika od 19. listopada 1999. donijeto rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave broj Ovrv-21132/99 od 20. studenog 1999. kojim je naloženo tužiteljici kao ovršenici platiti tuženiku iznos od 12.643,22 kn sa zateznom kamatom tekućom od 10. svibnja 1999. do naplate, na pokretninama tužiteljice,

- da je to rješenje o ovrsi postalo pravomoćno 7. ožujka 2002., budući da tužiteljica kao ovršenica protiv rješenja o ovrsi prigovor nije podnijela,

- da je ovrha na pokretninama tužiteljice ostala bezuspješna,

- da je tuženik kao ovrhovoditelj 10. kolovoza 2004. podnio prijedlog za promjenu predmeta i sredstva ovrhe, na temelju pravomoćnog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave od 20. studenog 1999., na plaći tužiteljice te da je sud rješenjem o ovrsi broj Ovr-21132/99 od 5. studenog 2004. odredio predloženu ovrhu radi naplate novčane tražbine u iznosu od 12.643,22 kn s zateznom kamatom od 10. svibnja 1999. do naplate, dosadašnjeg troška ovršnog postupka od 1.886,00 kn, te daljnjeg ovršnog troška u iznosu od 1.220,00 kn,

- da je tužiteljica to rješenje o ovrsi primila 30. studenog 2004. a 7. prosinca 2004. protiv tog rješenja o ovrsi podnijela žalbu u kojoj je navela da je glavnicu duga od 12.643,22 kn platila na blagajni tuženika 3. prosinca 2004.,

- da je tuženik kao ovrhovoditelj 14. studenog 2011. podnio novi prijedlog za promjenu predmeta i sredstva ovrhe, na svim novčanim sredstvima po računima tužiteljice kao ovršenice radi naplate iznosa od 12.643,22 kn sa zateznim kamatama od 10. svibnja 1999. do naplate, troška ovršnog postupka u iznosu od 1.769,00 kn sa zateznom kamatom, zatim troška ovršnog postupka od 1.220,00 kn sa zateznom kamatom kao i daljnjeg troška ovršnog postupka u iznosu od 117,20 kn,

- da je tuženik kao ovrhovoditelj 4. travnja 2016. podnio novi prijedlog za promjenu predmeta i sredstva ovrhe, na novčanim sredstvima ovršenice u kojem je naveo da je tužiteljica 3. prosinca 2004. izvršila uplatu iznosa od 12.643,22 kn, da je time sukladno odredbi članka 172. Zakona o obveznim odnosima podmirila trošak ovrhe u iznosu od 1.769,00 kn, daljnji trošak ovrhe u iznosu od 1.220,00 kn, dospjele zakonske zatezne kamate u iznosu od 9.654,22 kn, te da je i nadalje ostala nepodmirena cjelokupna glavnica od 12.643,22 kn te da je tuženik kao ovrhovoditelj predložio donošenja rješenja o ovrsi radi naplate iznosa od 12.643,22 kn sa zateznom kamatom od 4. prosinca 2004. do naplate, daljnjeg iznosa od 4.048,90 kn na ime dospjelih neplaćenih zakonskih zateznih kamata, kao i daljnjeg troška ovršnog postupka,

- da je prvostupanjski ovršni sud žalbu ovršenice protiv rješenja o ovrsi broj Ovrv-21132/99 od 5. studenog 2004. dostavio na odlučivanje Županijskom sudu u Zagrebu koji je rješenjem broj Gž- Ovr-3402/16-2 od 6. prosinca 2006. žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio citirano rješenje o ovrsi i to zbog neosnovanosti žalbenih razloga na koje sud pazi po službenoj dužnosti, uz zaključak da je pobijano rješenje o ovrsi donijeto uz pravilnu primjenu odredbe članka 5. stavak 4. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 57/96 i 29/99; dalje OZ), dok je u odnosu na navode tužiteljice iz žalbe da je podmirila dug zaključio da se radi o žalbenom razlogu iz članka 46. stavak 2. točke 9. OZ-a o kojem odlučuje prvostupanjski sud, nakon čega je prvostupanjski sud rješenjem broj Ovr-5033/17-4 od 28. kolovoza 2017. tužiteljicu uputio na pokretanje parnice radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe,

- da ovršni sud o prijedlogu tuženika kao ovrhovoditelja za promjenu predmeta i sredstva ovrhe od 11. studenog 2011. i 4. travnja 2016. nije odučio.

12. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da je tuženik kao ovrhovoditelj bio ovlašten u primjeni odredbe članka 172. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje ZOO/05) uplaćenim iznosom od 12.643,22 kn podmiriti troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.769,00 kn priznate pravomoćnim rješenjem o ovrsi od 20. studenog 1999., troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.220,00 kn priznate rješenjem o ovrsi od 5. studenog 2004. i dospjele zatezne kamate u iznosu od 9.654,22 kn, nakon čega je glavnica duga od 12.643,22 kn ostala nepodmirena.

13. Cijeneći da tužiteljica osim uvida u spis ovršnog postupka druge dokaze nije predložila, u smislu odredbe članka 219. ZPP-a ocijenio je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice. Uz to je naveo da se tužiteljica u tužbi poziva na prigovor zastare, međutim da je sukladno rješenju o upućivanju na parnicu radi proglašenja da je nedopuštena ovrha upućena samo zbog razloga iz članka 46. stavak 1. točke 9. OZ-a, a ne i zbog isticanja prigovora zastare (članak 46. stavak 1. točka 11. OZ-a).

14. Zbog tih razloga je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbi članka 154. st. 1. i članka 155. ZPP-a.

15. Tužiteljica u žalbi ponavlja sve navode koje je isticala i u predmetnoj tužbi te smatra da je uplatom 3. prosinca 2004. iznosa od 12.643,22 kn podmirila glavnicu duga, da tuženik, kao ovrhovoditelj nije bio ovlašten izvršiti uračunavanje na način da se uplaćenim iznosom prvo podmiruju troškovi ovršnog postupka, potom kamate, te smatra da je tuženik mogao potraživati jedino naplatu zatezne kamate od 10. svibnja 1999. do 3. prosinca 2004. kada je glavnica plaćena.

16. Odredbom članka 172. ZOO/05 propisano je da ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove prvo se namiruju troškovi zatim kamate i napokon glavnica. Odredbu identičnog sadržaja u članku 313. sadržavao je i Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje ZOO/91) koji u konkretnom slučaju dolazi u primjenu, budući da se prema odredbi članka 1163. stavak 1. ZOO/05 odredbe tog Zakona neće primjenjivati na obvezne odnose koji su nastali prije stupanja na snagu ovog Zakona, odnosno prije 1. siječnja 2006.

17. Odredbom članka 313. stavak 1. ZOO/91 propisan je redoslijed uračunavanja ispunjenja kad dužnik pored glavnice duguje kamate i troškove tako da se prvo ispunjavaju sporedne tražbine (troškovi i kamate), a tek potom glavnica. Tom odredbom štiti se vjerovnikovo pravo na takvo uračunavanje ispunjenja bez ispunjenja bilo kakvih uvjeta pa taj redoslijed ispunjenja dužnik, ovdje tužiteljica nema ovlast jednostrano mijenjati, osim ako nije drukčije ugovoreno između stranaka, a prema stanju u spisu tužiteljica niti ne tvrdi niti ičim dokazuje da je između stranaka drugačije ugovoreno.

18. Stoga žalbeni navodi tužiteljice o suprotnom u primjeni odredbe članka 313. stavak 1. ZOO/91 (sada članka 172. ZOO/05) nisu osnovani.

19. Pravilan je i daljnji zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljica u postupku nije predložila izvođenje odgovarajućeg dokaza (knjigovodstveno vještačenje) radi utvrđenja je li tuženik pravilno izvršio uračunavanje, odnosno jesu li uplaćenim iznosom podmireni troškovi ovršnog postupka u iznosu od 1.769,00 kn i 1.220,00 kn, jesu li pravilno obračunate dospjele zatezne kamate u iznosu od 9.654,22 kn, te je li nakon takvog uračunavanja glavnica duga u cjelokupnom iznosu od 12.643,22 kn ostala nepodmirena. Teret dokaza ovih činjenica bio je na tužiteljici, a kako tužiteljica izvođenje drugih dokaza osim uvida u spis ovršnog postupka nije predložila pravilno je prvostupanjski sud zaključio o neosnovanosti tužbenog zahtjeva u primjeni odredbi članka 221.a. u vezi članka 219. ZPP-a.

20. Tužiteljica u žalbi nedopušteno ustraje kod prigovora zastare potraživanja, jer u ovom parničnom postupku radi proglašenja nedopuštenost ovrhe tužiteljica je tužbu mogla temeljiti jedino na razlogu propisanom odredbom članka 46. stavak 1. točka 9. OZ-a zbog kojeg je rješenjem ovršnog suda upućena na pokretanje parnice, pri čemu se ukazuje da tužiteljica niti u žalbi protiv rješenja o ovrsi ovršnog suda od 5. studenog 2004. prigovor zastare potraživanja nije isticala.

21. Valja ukazati da prema odredbi članka 46. stavak 1. točka 9. OZ-a ovršenik (tužiteljica) može izjaviti žalbu protiv rješenja o ovrsi ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kada je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave.

22. Prema opisanom stanju u spisu ovršnog postupka rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave broj Ovrv-21132/99 od 20. studenog 1999. postalo je pravomoćno budući da tužiteljica kao ovršenica protiv istog nije podnijela prigovor. Osim toga tužiteljica je tek nakon donošenja rješenja o ovrsi broj Ovr-21132/99 od 5. studenog 2004. o promjeni predmeta i sredstva ovrhe koje je zaprimila 30. studenog 2004. izvršila uplatu iznosa iz čega jasno proizlazi da tužiteljica novčanu tražbinu tuženika kao ovrhovoditelja nije platila u vrijeme kada je doneseno prvotno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave od 20. studenog 1999. kao i kasnije doneseno rješenje o ovrsi od 5. studenog 2004.

23. Zbog tih razloga je žalbu tužiteljice trebalo odbiti kao neosnovanu te primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

U Rijeci 19. svibnja 2022.

Predsjednica vijeća

Dubravka Butković Brljačić