Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 37 Gž-329/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji Tanji Novak-Premec, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Z. T., OIB:... iz S., B. i H., kojeg zastupa punomoćnik I. L., odvjetnik u Z., protiv tuženice R. H., OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući povodom žalbe i dopune žalbe tuženice izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 3. siječnja 2022. poslovni broj: P-2970/2017-48, 19. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaćaju se žalba i dopuna žalbe tuženice te se preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-2970/2017-48 od 3. siječnja 2022. i sudi:

Odbija se tužitelj Z. T. s tužbenim zahtjevom kojim traži da mu tuženica R. H. isplati iznos od 76.844,60 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 3. siječnja 2022. do isplate te da mu naknadi trošak parničnog postupka.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 5.500,00 kn (slovima: pettisućapetsto kuna) te trošak žalbe u iznosu od 1.250,00 kn (slovima (tisućudvjestopedeset kuna) u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom u točki I izreke naloženo je tuženici R. H. isplatiti tužitelju Z. T. iznos od 76.844,60 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 3. siječnja 2022. do isplate, a u točki II izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 17.933,94 kn.

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom i dopunom žalbe pobija tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP), pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev i tuženici dosudi parnični trošak, a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno postupanje.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba tuženice je osnovana.

5. Predmet postupka zahtjev je tužitelja da mu tuženica naknadi štetu zbog izgubljene zarade koja se sastoji u razlici između zaštićene najamnine i slobodno ugovorene tržišne cijene najma jednosobnog stana u Z., površine 49 m2 koji se sastoji od jedne sobe, djevojačke sobe, hola, kuhinje, smočnice, kupaonice i WC (etaža 3). Činjenično tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da trpi štetu zbog ograničenja prava vlasništva i da postoji odštetna odgovornost države za naknadu štete koju trpi kao vlasnik stana opterećenog pravima zaštićene najmoprimke M. M. iz Z. Potražuje ukupno 76.844,60 kn za razdoblje od prosinca 2013. do studenog 2016. sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

6. Prvostupanjski sud ponajprije je ocijenio neosnovanim prigovor zastare primjenom odredbi članka 215. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21- dalje u tekstu: ZOO) koja određuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom nije propisano što drugo i odredbe članka 230. stavka 1. istog Zakona kojom je određeno da naknada štete – gubitak zarade od najamnine zastarijeva u trogodišnjem zastarnom roku. Rukovodeći se činjenicom da se tužitelj sa zahtjevom za mirno rješenje spora Općinskom državnom odvjetništvu obratio 1. prosinca 2016. s kojim datumom je došlo do zastoja zastare u smislu članka 186.a stavka 3. ZPP, zaključuje da nije protekao zastarni rok u odnosu na utuženo potraživanje koje se odnosi na razdoblje od prosinca 2013. do studenog 2016. Ujedno utvrđuje da nije došlo niti do zastare samog prava jer se suprotno navodima tuženice ne radi o tražbini iz članka 227. ZOO.

7. Osnovanost tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud utemeljio je na slijedećem, ocjenom provedenih svih dokaza, utvrđenom činjeničnom stanju:

- da je predmetni stan posebni dio kčbr. 1957/31 kuće popisni broj 9217 i dvor u ... upisanoj u zk.ul. br. 13310 k.o G. Z. u vlasništvu tužitelja slijedom čega je i neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije tuženice;

- da je M. (M.) Š.-J. sa tužiteljem 18. lipnja 2001. sklopila ugovor o darovanju te da iz sadržaja ugovora ne proizlazi da stan tužitelju ne bi bio predan u posjed dok iz sadržaja spisa proizlazi da je stan tužitelju bio predan u posredan, a ne u neposredan posjed, kakav je imala i njegova prednica, obzirom da se u stanu nalazila zaštićena najmoprimka M. M. s kojom je M. Š.-J. još 5. svibnja 1997. sklopila ugovor o najmu sa zaštićenom najamninom u iznosu od 93,54 kn mjesečno;

- da je položaj vlasnika stana u kojem živi tzv. zaštićeni najmoprimac propisan prije svega Zakonom o najmu stanova („Narodne novine“ broj: 91/96, 48/98 , 66/98 , 22/06 , 68/18 i 105/20 – dalje u tekstu: ZNS) ali i odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99 – odluka USRH, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17 – ispravak pročišćenog teksta – dalje u tekstu: ZV) prema kojima postoji čitav niz zaštitnih mjera u korist tzv. zaštićenog najmoprimca pa tako primjerice da je vlasnik obvezan sklopiti ugovor o najmu sa zaštićenim najmoprimcem na neodređeno vrijeme, da vlasnik stana nema nikakav utjecaj na izbor najmoprimca, da je obvezan primiti samo tzv. zaštićenu najamninu određenu Uredbom o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine koja je znatno niža od tržišne, da je vlasnik stana dužan plaćati pričuvu i održavati stan te su otežani i strogi kriteriji za otkaz ugovora o najmu što daje tek neznatnu vjerojatnost da će najmoprimac dobrovoljno napustiti stan;

- da prema prihvaćenom nalazu i mišljenju vještaka M. H. najamnina za stan površine 49 m2 u prizemlju zgrade u Z., iznosi 2.462,97 kn mjesečno zbog čega po odbitku poreznih davanja (199,03 kn) i zaštićene najamnine (93,54 kn) mjesečni gubitak zarade iznosi 2.170,40 kn ili 78.134,40 kn za utuženo razdoblje od prosinca 2013. do studenog 2016..

7.1.U ocjeni osnovanost tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud polazi od odredbe članka 30. ZV kojim je definiran pojam vlasništva te zaključuje da je brojnim ograničenjima vlasnicima stanova sa zaštićenim najmoprimcima došlo do miješanja u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno člankom 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola br. 1., 4., 6., 7. i 11. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja je potvrđena Zakonom o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola br. 1., 4., 6., 7. i 11. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj: 18/97 i 6/99 – pročišćeni tekst – dalje u tekstu: Konvencija) čime im je nametnut nerazmjeran i prekomjeran individualni teret, dok s druge strane u zakonodavstvu ne postoje nikakva procesna jamstva koja bi omogućila postizanje pravedne ravnoteže između interesa vlasnika takvog stana i zaštićenog najmoprimca. U takvoj zakonskoj regulativi tuženice nalazi protupravnost koje predstavlja povredu Ustavom i Konvencijom zaštićenog prava vlasništva zbog čega je dužna tužitelju kao vlasniku stana u kojem živi zaštićeni najmoprimac naknaditi imovinsku štetu uslijed činjenica da je u utuženom razdoblju bio spriječen naplatiti najamninu za svoj stan u visini slobodno ugovorene, tržišne vrijednosti najamnine, ujedno zaključujući pri tome da tužitelj nije dužan dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio jer bi se na taj način tražilo od vlasnika da dokaže nemoguće obzirom da zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije ni mogao iznajmljivati predmetni stan. Neodlučnim za ocjenu tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud ocijenio je i činjenicu da je tužitelj predmetnu nekretninu stekao besplatnim pravnim poslom jer to ne mijenja činjenicu da je on vlasnik kojemu su kao takvome nametnuta naprijed navedena ograničenja prava vlasništva i zbog čega ima pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine. Kako tužitelj najamninu potražuje u ukupnom iznosu od 76.844,60 kn, a da ima pravo na razliku u iznosu od 78.134,40 kn to prvostupanjski sud u cijelosti tužitelju dosuđuje zatraženi iznos sa zahtijevanom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

8. U žalbi tuženica tvrdi da zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelju povrijeđeno pravo vlasništva jer je uvođenjem instituta zaštićenog najmoprimca Zakonom o najmu stanova nerazmjerno ograničio pravo vlasnika stanova kako je to utvrđeno i u odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske nema temelja u izvedenim dokazima, zakonskim propisima, a niti praksi Europskog suda za ljudska prava. Osporavajući činjenična utvrđenja, u žalbi navodi da zaključak da bi M. M. bila nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu i to kao član obiteljskog domaćinstva ranijeg nositelja stanarskog prava, njezine majke prvostupanjski sud temelji samo na iskazu zaštićenog najmoprimca M. M. bez ikakvog materijalnog dokaza pri čemu ističe da je njezin iskaz šturi i nejasan te da se poziva na isprave koje se ne nalaze u spisu. Insinuira da bi ugovor o najmu stana s zaštićenom najamninom bila posljedica svojevoljnog raspolaganja tužitelja ili pogrešnog tumačenja propisa, a ne kao posljedica ograničenja prava vlasništva od strane države za što ne može biti odgovorna. Smatra da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio odlučne činjenice zbog čega je primjenom odredbe članka 219. stavka 1. ZPP trebalo odbiti tužbeni zahtjev.

8.1. Nadalje tuženica u žalbi osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da bi ugovor o darovanju od 8. lipnja 2001. bio sklopljen u valjanom obliku budući nije sklopljen u formi javnobilježničkog akta pri tome se pozivajući na članak 53. stavak 1. točka 2. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ broj: 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16 – dalje u tekstu: ZJ) koji je tada regulirao darovanje bez prave predaje, a da je u konkretnom slučaju razvidno da predmetni stan nije predan u neposredni posjed zbog čega je ništetan. Tvrdi i da nije bilo temelja za usvojiti tužbeni zahtjev do punog iznosa tržišne najamnine niti u pozitivnim propisima a niti u praksi Europskog suda za ljudska prava pri tome tvrdeći da iz odluke u predmetu Statileo proizlazi da država ima puno i neosporeno pravo ograničiti pravo vlasništva odnosno posegnuti za mjerom kontrole najamnina ako je to učinjeno u javnom interesu – što ovdje nedvojbeno jest slučaj jer je institut zaštićene najamnine propisan upravo kao instrument pomoći socijalno ugroženih kategorija građana i ranijim nositeljima stanarskog prava. Ujedno smatra da je svakako bilo potrebo iznos najamnine umanjiti za iznos poreza koji bi tužitelj bio dužan platiti za iznajmljivanje nekretnine.

9. Prvostupanjska presuda i stanje spisa predmeta koje je prethodilo donošenju iste prije svega ispitani su u pravcu bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP te je utvrđeno da nije počinjena ni jedna od navedenih bitnih povreda na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH) koji se primjenjuje u predmetnom postupku koji je započeo 26. svibnja 2017., na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 70/19). Dakle, prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, koju jedino konkretizira žalba tuženice ali ne iznosi u čemu nalazi počinjenje te bitne povrede odredaba parničnog postupka, jer prvostupanjska presuda nema nikakvih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, te je prvostupanjski sud iznio jasne, određene i iscrpne razloge zbog kojih je tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim.

10. Prvostupanjski sud činjenicu da je tužitelj najmodavac stana sa zaštićenom najamninom, osim uvidom u Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom koji je sa M. M. sklopila njegova prednica još 5. svibnja 1997., utvrdio i saslušanjem svjedokinje M. M., najmoprimke rođene 1941. koja je iskazala da u predmetnom stanu živi od svoje petnaeste godine osim kada je sa suprugom živjela 7 ili 8 godina u stanu u M. ulici i da je „naslijedila“ stanarsko pravo od mame za koju je predočila uvjerenje iz 1984. da u predmetnom stanu živi od 10. svibnja 1957. Obzirom na provedene dokaze logičan je zaključak prvostupanjskog suda da je sa svjedokinjom M. M., prednica tužitelja sklopila ugovor sa zaštićenom najamninom upravo iz razloga što je ista u smislu članka 8. Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ broj: 91/96) koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997. imala pravni položaj nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu na dan stupanja na snagu tog Zakona, te takva činjenična utvrđenja kao pravilna prihvaća i ovaj sud. Točno je da iskaz svjedokinje nije bio opširan i kako to navodi tuženica u žalbi „šturi“, međutim protivno ocjeni tuženice, njezin iskaz nije bio nejasan. Šturost iskaza svjedokinje posljedica je prije svega propusta tuženice da istu ispita na okolnosti koje je smatrala dvojbenim, dok se činjenica da je svjedokinja svoj iskaz potkrijepila Uvjerenjem o stanovanju svoje majke na adresi .... od 1957., u koje Uvjerenje je mogla i ona izvršiti uvid, ne može staviti na teret svjedokinje u smislu davanja nejasnog iskaza.

11. Međutim, ocjena prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju ne radi o darovanju bez prave predaje stvari nije pravilna. Naime, nema nikakve dvojbe da niti darovateljica M. Š.-J. nije bila u neposrednom posjedu predmetnog stana pa već stoga nije mogla isti predati tužitelju u neposredan posjed. Člankom 53. stavkom 1. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ broj: 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09) koji se primjenjivao u vrijeme sklapanja Ugovora o darovanju, propisano je da je za pravnu valjanost darovnih ugovora bez predaje stvari u neposredan posjed daroprimca potreban javnobilježnički akt. Stoga imajući u vidu sadržaj predmetnog ugovora o darovanju te utvrđene činjenice da u predmetnom stanu na temelju ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom stanuje M. M. kao najmoprimka i da ugovor o darovanju nije sastavljen u obliku javnobilježničkog akta propisanom člankom 53. stavkom 1. Zakona o javnom bilježništvu za prijenos nekretnine darovanjem u slučaju ako darovanje ne slijedi i prava predaja darovane nekretnine daroprimcu, predmetni Ugovor o darovanju na kojem su izvršene ovjere potpisa ugovornih stranaka po Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Sarajevu, ne zadovoljava propisani oblik javnobilježničkog akta potreban za pravnu valjanost ugovora o darovanja bez neposredne predaje. Takav darovni ugovor protivan je zakonu zbog čega je ništav osnovom članka 103. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 11193, 10795, 7/96, 91/96 i 112/99 – dalje ZOO/91) koji se je primjenjivao u vrijeme sklapanja prijepornog Ugovora o darovanju. Nedostatak propisane forme ne može nadomjestiti uknjižba prava vlasništva u zemljišne knjige, a člankom 70. stavkom 1. ZOO/91 propisano je da ugovor koji nije sklopljen u propisanoj formi ne proizvodi pravni učinak. Posljedično primjeni naprijed citiranih zakonskih odredbi predmetni Ugovor o darovanju ne proizvodi pravni učinak i zbog čega tužitelj ne može osnovano zahtijevati od tuženice naknadu štete u vidu izgubljene zarade koju bi trpio da je vlasnik predmetnog stana u vidu razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine.

12. Iz naprijed navedenih razloga, ne upuštajući se u ocjenu daljnjih žalbenih razloga, valjalo je prihvatiti žalbu tuženice i na temelju članka 373. ZPP preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev tuženice.

13. Obzirom na način na koji je preinačena prvostupanjska presuda valjalo je primjenom članka 166. stavka 2. ZPP preinačiti i odluku o troškovima i na temelju članka 154. stavka 1. ZPP obvezati tužitelja da tuženici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 5.500,00 kn koji je u smislu članka 155. u vezi članka 163. ZPP ocijenjen potrebnim za vođenje parnice. Dosuđeni trošak sastoji se od troškova sastava odgovora na tužbu i zastupanja na ročištima dana 7. studenog 2017., 15. svibnja 2018., 4. veljače 2021. i 2. prosinca 2021. u iznosima od po 1.000,00 kn sukladno Tbr.8. točka 1. i Tbr. 9. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15. – dalje u tekstu: Tarifa) te troškova zastupanja na ročištu 6. veljače 2019. u iznosu od 500,00 kn sukladno Tbr. 9. točke 2. Tarife jer se na istom raspravljalo samo o procesnim pitanjima, a sve u svezi Tbr. 50. Tarife kojom je utvrđena vrijednost jednog boda u iznosu od 10,00 kn. Tuženici nije priznat trošak sastava podneska od 11. rujna 2020. u kojem iznosi primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka koje nisu prihvaćene. Tužitelja je valjalo obvezati i da tuženici naknadi i trošak žalbe u iznosu od 1.250,00 kn sukladno Tbr. 10. točke 1. Tarife.

U Varaždinu 19. svibnja 2022.

Sutkinja

Tanja Novak-Premec v.r.