Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj 14 Gž-224/2022-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Nikole Ramušćaka, predsjednika vijeća, Vesne Težak-Škrbina, člana i suca izvjestitelja te Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća, u parničnom predmetu tužitelja:

1. A. Š., OIB: … iz Đ., 2. D. C., OIB: … iz Š., i 3. D. Š., OIB: … iz Š., svi zastupani po punomoćnici G. G., odvjetnici u O. d. G. i p. d.o.o. Z., protiv tuženika OTP b. d.d. S., OIB: … (ranije: S. G. – S. b. d.d. S., OIB: …), kojeg zastupa punomoćnica D. H. Ž., odvjetnica u O. d. H. i p. d.o.o. Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-38/2018-83 od 10. siječnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 18. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika OTP b. d.d. S. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-38/2018-83 od 10. siječnja 2022.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika OTP b. d.d. S. za naknadu troška koji je nastao sastavom žalbe u iznosu od 6.250,00 kn.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je nedopuštenom ovrha u postupku koji se vodi kod prvostupanjskog suda određena rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr-430/16- 2 od 1. lipnja 2016., u predmetu ovrhovoditelja (prednika ovdje tuženika) protiv 1-3. ovdje tužitelja, kao ovršenika, za iznos od 48.664,67 eura u kunskoj protuvrijednosti (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljima trošak parničnog postupka u iznosu od 23.050,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude 10. siječnja 2022. do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik OTP b. d.d. S. (dalje: tuženik) u kojoj izričito ističe žalbene razloge pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud uvaži žalbu i preinači presudu u smislu žalbenih navoda a podredno ukine te vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troška nastalog sastavom žalbe u iznosu od 6.250,00 kn.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za proglašenjem nedopuštene ovrhe koja je određena rješenjem o ovrsi prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr-430/16-2 od 1. lipnja 2016., u ovršnoj pravnoj stvari prednika ovdje tuženika kao ovrhovoditelja, protiv 1-3. tužitelja, kao ovršenika, za iznos od 48.664,67 eura u kunskoj protuvrijednosti.

5. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti ovaj drugostupanjski sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07,84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) na koje povrede sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

6. Suprotno žalbenim prigovorima, sud prvog stupnja je pravilno u smislu odredbe čl. 8. ZPP utvrdio sve činjenice koje su bitne za donošenje pravilne odluke o predmetu spora, utvrdivši:

- da je prvostupanjski sud donio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-430/16-2 od 1. lipnja 2016., na prijedlog ovrhovoditelja od 19. svibnja 2016., na temelju ovršne isprave i to Ugovora o kreditu broj: … sa sporazumom radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava solemniziranog po javnom bilježniku V. M. pod poslovni broj OU-456/98 od 5. lipnja 1998., i to radi namirenja novčane tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 23.189,43 eura na ime glavnice sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. travnja 2016. do isplate, iznosa od 63.645,59 eura na ime dospjelih zakonskih zateznih kamata, sve u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju ovrhovoditelja na dan plaćanja, troška pristojbi u iznosu od 14.012,85 kn i troškova tog ovršnog postupka.

- da su tužitelji kao ovršenici u predmetnom ovršnom postupku protiv navedenog rješenja o ovrsi podnijeli žalbu u kojoj iznose prigovor da ovrhovoditelj/tuženik nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave (prigovor dvostruke litispendencije), osporavaju visinu tražbine ovrhovoditelja te ističu prigovor zastare,

- da su rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr-439/16-16 od 8. studenoga 2016. ovdje tužitelji, kao ovršenici, upućeni da pokrenu parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga navedenih u žalbi izjavljenoj protiv navedenog rješenja o ovrsi tj. da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave odnosno nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika ("čl. 50. st. 1. toč. 7. Ovršnog zakona"), jer je ispunjenje tražbine makar i na određeno vrijeme odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenici više nisu mogli istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave ("čl. 50. st. 1. toč. 10. Ovršnog zakona") i zbog zastare tražbine ("čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona"),

- da iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka M. M. proizlazi da tužitelji, na dan 4. travnja 2016. kada je sačinjen predmetni izvadak iz poslovnih knjiga tuženika ovrhovoditelja ovdje tuženika, duguju tuženiku glavnicu u iznosu od 26.791,34 eura (protuvrijednost 201.579,85 kn) i zateznu kamatu u iznosu od 11.379,02 eura (protuvrijednost 85.616,50 kn) što ukupno iznosi 38.170,35 eura.

7. Prihvaćajući navedeni nalaz i mišljenje vještaka M. M. sud prvog stupnja zaključuje da, budući je ovrha predmetnim rješenjem o ovrsi određena radi namirenja novčane tražbine tuženika u iznosu od 86.835,02 eura (od čega 23.189,43 eura s naslova glavnice i 63.645,59 eura s naslova dospjelih zateznih kamata), je ista nedopuštena za iznos od 48.664,67 eura (86.835,02 eura - 38.170,35 eura).

8. S obzirom na navedena činjenična utvrđenja sud prvog stupnja tužbeni zahtjev za utvrđenjem (pravilno bi bilo: proglašenjem) ovrhe nedopuštenom za iznos od 48.664,67 eura prihvaća kao osnovan. Pritom sud prvog stupnja, očitujući se na ostale prigovore iznesene u tužbi odnosno žalbi protiv predmetnog rješenja o ovrsi zbog kojih su tužitelji bili upućeni u parnicu, zaključuje da je neosnovan prigovor dvostruke litispendencije, jer predmetne izjave o zapljeni primanja sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu na koje se pozivaju tužitelji u tužbi odnosno žalbi ne predstavljaju ovršnu ispravu u smislu odredbe čl. 202. st. 5. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12, 25/13, 93/14 i 73/17). Stoga sud zaključuje da su u konkretnom slučaju ispunjenje pretpostavke za donošenje pobijanog rješenja o ovrsi kojim je određena predmetna ovrha radi namirenja novčane tražbine ovrhovoditelja ovrhom na novčanim sredstvima na računima i oročenim novčanim sredstvima ovršenika.

9. Nadalje, sud prvog stupnja prigovor zastare ocjenjuje kao neosnovan. Utvrđuje da je primjenom odredbi čl. 241. te čl. 223. i 226. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) tijek zastare prekinut podnošenjem prijašnjeg prijedloga za ovrhu na nekretnini ovršenika od 1. kolovoza 2001., u predmetu tog suda pod brojem Ovr-832/03 (ranije: Ovr-809/01) koji je postupak dovršen rješenjem o dovršetku ovrhe od 18. veljače 2013. koje je postalo pravomoćno 6. ožujka 2013.

10. Navedena činjenično pravna utvrđenja prvostupanjskog suda ovaj sud prihvaća u cijelosti kao pravilna. Za takva utvrđenja sud prvog stupnja je iznio valjane razloge koji su činjenično i pravno pravilno argumentirani stanjem u spisu odnosno mjerodavnim materijalnopravnim zakonskim odredbama.

11. I prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, tužitelji su u ovoj parnici, u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP dokazali svoju tvrdnju da je tuženikova tražbina u predmetnoj ovrsi, od ukupno zahtijevanog iznosa od 86.835,02 eura prema specifikaciji duga u izvatku iz poslovnih knjiga od 4. travnja 2016., osnovana samo za iznos od 38.170,35 eura, dok za iznos od 48.664,67 eura ta tražbina nema pravnog osnova. Stoga je sud, suprotno paušalno i općenito iznesenim žalbenim navodima, pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su u konkretnom slučaju ispunjene zakonske pretpostavke za proglašenje ovrhe nedopuštenom za iznos od 48.664,67 eura.

12. Žalbeni navodi kojima tuženik paušalno osporava točnost i potpunost činjeničnog stanja predstavljaju iznošenje vlastitih pravnih shvaćanja koja nemaju uporišta u stanju spisa, odnosno rezultatima provedenog dokaznog postupka.

13. Žalbenim prigovorima tuženik isključivo ukazuje na nevjerodostojnost nalaza i mišljenja vještakinje M. M.. Žalitelj ponavlja svoje navode iz provedenog postupka i tvrdi da je vještakinja pogrešno, tj. u preniskom iznosu, obračunala stopu zatezne kamate za razdoblje od 9. ožujka 2001. do 15. prosinca 2012. (za razliku od druge vještakinje Đ. D. koja je izradila nalaz i mišljenje u ovoj parnici te je tijekom parnice umrla).

14. Na ove žalbene navode treba prije svega odgovoriti da je sud prvog stupnja nalazu i mišljenju vještakinje M. M. poklonio vjeru, nakon kritičke i cjelovite analize tog dokaza stavljajući ga u kontekst i međusobne relacije sa svim drugim provedenim dokazima, za što je sud u obrazloženju pobijane presude iznio prihvatljive razloge. Pritom je sud prvog stupnja na pravilan način otklonio sve prigovore koje je na taj nalaz tijekom postupka istaknuo tuženik. To podrazumijeva da je sud u smislu čl. 260. st. 2. ZPP omogućio navedenoj vještakinji (u dva navrata) da usmeno obrazloži svoj nalaz i tom prilikom odgovori na sva postavljena pitanja i prigovore. Iz spisa proizlazi da je ista na ročištu glavne rasprave održanom 15. srpnja 2021. (list 212. spisa) jasno i nedvosmisleno odgovorila na prigovore tuženika koje je on istaknuo u podnesku od 16. travnja 2021. Iz njezinog usmenog očitovanja proizlazi da tuženik tijekom postupka osporava njezin pisani nalaz i mišljenje u dijelu koji se odnosi na visinu zatezne kamate za razdoblje od 9. ožujka 2001. do 15. prosinca 2012. za koje je razdoblje visina zatezne kamate utvrđena pravomoćnim rješenjem o namirenju poslovni broj Ovr-832/034 od 24. siječnja 2013. (u kojem je postupku provedeno vještačenje po vještakinji M. D.). S obzirom da se radi o pravomoćnom sudskom rješenju, imenovana vještakinja je jasno obrazložila da je taj iznos zatezne kamate uzela kao "zatvoren" i „nesporan“ iz kojeg razloga zateznu kamatu za to razdoblje nije ponovno izračunavala odnosno preispitivala, već je izračunala zateznu kamatu za preostalo razdoblje tj. od 16. prosinca 2012. do 30. travnja 2016. Također navodi da je suprotno njezinom mišljenju i nalazu vještakinja Đ. D. uzela kao da navedeno pravomoćno rješenje ne postoji te je za to razdoblje koje je pokriveno navedenim rješenjem o namirenju obračunala zateznu kamatu po znatno višoj stopi (od one utvrđene u tom rješenju). Očitujući se potom na navode tuženika u njegovom podnesku od 30. srpnja 2021. imenovana vještakinja je ponovno na ročištu glavne rasprave održanom 11. studenog 2021. (list 228. spisa) usmeno jasno i detaljno otklonila tuženikove prigovore koji su bili istovjetni onima koje je istaknuo u prijašnjem podnesku.

15. Tuženik u žalbi ponavlja svoje navode istaknute tijekom provedenog postupka kojima u stvari polemizira u pogledu pravilne primjene materijalnog prava u odnosu na visinu zatezne kamate za razdoblje od 9. ožujka 2001. do 15. prosinca 2012., a u pogledu kojeg razdoblja je visinu stope zatezne kamate određena spomenutim pravomoćnim rješenjem o namirenju.

16. Navedeni prigovor je, međutim, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda neosnovan jer je pitanje visine stope zatezne kamate za navedeno razdoblje riješeno navedenim pravomoćnom sudskom odlukom, što pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud. Utvrđenja u tom rješenju pa tako i visina stope zatezne kamate za navedeno razdoblje (od 9. ožujka 2001. do 15. prosinca 2012.) ne mogu stoga biti predmet raspravljanja ponovno u ovoj parnici što nalaže osnovno pravno načelo „ne bis in idem“ odnosno „ne dvaput o istom“ (čl. 333. st. 2. ZPP).

17. S obzirom da se prigovori tuženika u stvari odnose na navedeno pravno pitanje, pravilno je sud prvog stupnja odbio prijedlog tuženika za ponovnim saslušanjem vještakinje M. M. radi izjašnjenja „o visini zatezne kamate“. Ista je naime, i prema ocjeni ovog suda, svoj nalaz jasno i argumentirano obrazložila, što pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud. Odgovor na navedeno pravno pitanje s kojim tuženik polemizira tijekom postupka i isto ponavlja u žalbi prelazi, međutim, granice zadaće vještaka koja je definirana odredbom čl. 250. ZPP. Odgovor na pravno pitanje dužan je i ovlašten dati sud što je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju pravilno i učinio. Slijedom iznesenog sasvim je promašeno i pozivanje žalitelja na odluku drugog drugostupanjskog suda tj. presudu Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžx 97/2015 od 23. lipnja 2016. koja se na ovaj konkretan slučaj ne može primijeniti u pogledu navedenog vremenskog razdoblja na koje ukazuje žalitelj.

18. I odluka o troškovima parničnog postupka pravilna je i zakonita, kako po osnovu, tako i po visini odmjerenih troškova (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP). Za napomenuti je da žalitelj određeno u žalbi niti ne navodi u čemu bi se nepravilnost, odnosno nezakonitost odluke o troškovima parničnog postupka sastojala.

19. Slijedom svega iznesenog, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, a nisu u provedenom postupku niti učinjene povrede zakona na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, trebalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu, i potvrditi pobijanu presudu.

20. Odluka o žalbenom trošku pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP. Tuženik nema pravo na naknadu troška nastalog sastavom žalbe, budući sa žalbom nije uspio. U Velikoj Gorici 18. svibnja 2022.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak, v.r.