REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5

Poslovni broj: 2 Us I-153/2022-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužitelja Z. L. iz R., kojeg zastupa opunomoćenik A. B., odvjetnik u V., protiv tuženika Odbora za državnu službu, Z., radi oglašivanja rješenja ništavim – stavljanja na raspolaganje, 18. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Odbora za državnu službu, KLASA: UP/II-112-07/21-01/842, URBROJ: 566-01/1-21-2 od 15. prosinca 2021., radi poništenja rješenja Sigurnosno-obavještajne agencije, KLASA: 011-03/14-01/9, URBROJ: 539-017011/1768-21-494 od 23. studenog 2021., te radi nadoknade troškova ovoga upravnog spora.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Sigurnosno-obavještajne agencije, KLASA: 01103/14-01/9, URBROJ: 539-017011/1768-21-494 od 23. studenog 2021. odbijen je prijedlog tužitelja (podnesen 15. studenog 2021.) za oglašivanje ništavim rješenja Protuobavještajne agencije (prednika prvostupanjskog tijela), KLASA: P1060- UP0501, URBROJ: 539-20-01710-03/38736 od 29. kolovoza 2003. godine. Potonjim rješenjem tužitelj je stavljen na raspolaganje te mu je utvrđen prestanak državne službe. Prvostupanjsko tijelo referira se na prijašnje tužiteljeve zahtjeve za oglašivanje ništavim rješenja od 29. kolovoza 2003., kao i na s time povezana stajališta iznesena u odbijajućim upravnosudskim presudama. Prvostupanjsko tijelo dodaje da se dotičnim prijedlogom ne utvrđuje, a kamoli dokazuje tko je počinitelj kaznenog djela i kojom radnjom je konkretni počinitelj počinio konkretno kazneno djelo, te da bi postojanje bilo kojeg razloga ništavosti rješenja od 29. kolovoza 2003. po službenoj dužnosti utvrdio i onodobni Upravni sud Republike Hrvatske pri sudskoj ocjeni zakonitosti tog rješenja.

2. Rješenjem tuženika, UP/II-112-07/21-01/842, URBROJ: 566-01/1-21-2 od 15. prosinca 2021. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja.

3. Tužitelj u tužbi i poslije u sporu osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, sljedeće. Za cjelovito postupanje po tužbi odlučno je samo utvrđenje nalazi li se u evidencijama prvostupanjskog tijela (kao sljednika tužiteljeva poslodavca) rješenje istražnog suca u R. od 28. svibnja 2003., kojim je tužitelju ukinut pritvor (budući da je dokaz o tome tužitelju nedostupan, zbog čega se tužitelju nameće nerazmjeran i prekomjeran teret). Prednik prvostupanjskog tijela donosio je rješenja o rasporedu svojih službenika s danom 1. lipnja 2003., kada se tužitelj nije nalazio u pritvoru i mogao je, kao i njegovi kolege, sudjelovati u konzumiranju prava iz radnog odnosa. Tužitelj je, unatoč tome, do 1. lipnja 2003. namjerno vođen u statusu pritvorenika, kako se i za njega ne bi moralo donijeti rješenje o rasporedu na radno mjesto, koje rješenje u Centru R. nije doneseno samo u odnosu na tužitelja, premda je navedenog dana bilo slobodnih radnih mjesta na koja je tužitelj mogao biti raspoređen. Javnopravna tijela propustila su izrijekom navesti odlučnu činjenicu ima li prvostupanjsko tijelo u svojim evidencijama spomenuto rješenje istražnog suca. Ima se smatrati da je tužitelj učinio vjerojatnim okolnost na kojoj temelji svoj prijedlog, sve dok tuženik ili prvostupanjsko tijelo to ne opovrgnu uz predočavanje dokaza. Javnopravna su se tijela u obrazloženjima svojih rješenja ograničila na formulacije koje ne udovoljavaju standardima ostvarivanja postupovnih prava tužitelja, te nisu osigurala da u dovoljnoj mjeri bude postignuta postupovna ravnoteža. Tužitelj ujedno iznosi svoja stajališta o vezi između ovog predmeta i ranijih ovosudnih presuda kojima je utvrđeno da tužitelj nema uvid u spis predmeta prvostupanjskog tijela što se odnosi na tužitelja. Tužitelj predlaže da Sud poništi osporavano drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 6.250,00 kuna (PDV uključen).

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporenog rješenja. Predlaže odbaciti tužbu kao nepravodobnu, podredno odbaciti tužbu jer je riječ o presuđenoj stvari, podredno odbiti tužbeni zahtjev.

5. Sud nije prihvatio prijedloge tuženika za odbacivanje tužbe. Naime, osporavano rješenje tužitelju je dostavljeno 18. siječnja 2022., a tužba je Sudu neposredno predana 2. veljače 2022., tj. unutar 30-dnevnog roka propisanog člankom 24. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, u nastavku teksta: ZUS). K tome, bez obzira na postojanje ranije pravomoćne odluke povodom prijašnjeg prijedloga tužitelja za oglašivanje rješenja od 29. kolovoza 2003. po istoj pravnoj osnovi (donesene u predmetu poslovnog broja 4 UsI-328/16), stranka je ovlaštena podnijeti novi zahtjev za oglašivanje rješenja ništavim zbog drugih razloga što ulaze u doseg iste osnove. Dvojba je li doista riječ o drugim razlozima ne treba ići na teret stranke, pa u ovom slučaju ne postoji zapreka za vođenje spora iz članka 30. stavka 1. točke 5. ZUS-a.

6. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje i u spisu ovoga upravnog spora.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 18. svibnja 2022. bez uredno pozvanog tuženika, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Konkretni prijedlog za oglašivanje rješenja ništavim jedna je u nizu tužiteljevih pravnih radnji, u većini slučajeva opetovanih, kojima pokušava izvan snage staviti konačno, izvršno i pravomoćno rješenje od 29. kolovoza 2003., potvrđeno presudom Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-10858/03-06 od 27. svibnja 2004. godine. Sudu je poznato da, po proteku rokova za korištenje ostalih pravnih sredstava, tužitelj serijskim podnescima nastoji ovo rješenje izvan snage staviti izvanrednim pravnim sredstvima u odnosu na koja nije propisan rok (čl. 128. ZUP-a), odnosno nije propisan objektivan rok (čl. 123. st. 2. ZUP-a).

9. Prema članku 128. stavku 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09, u nastavku teksta: ZUP), rješenje će se oglasiti ništavim: ako je doneseno u stvari iz sudske nadležnosti (t. 1.); ako je doneseno u stvari o kojoj se ne može rješavati u upravnom postupku (t. 2.); ako njegovo izvršenje nije pravno ili stvarno moguće (t. 3.); ako se njegovim izvršenjem čini kazneno djelo (t. 4.); ako je doneseno bez prethodnog zahtjeva stranke, a na koje stranka naknadno izričito ili prešutno nije pristala (t. 5.); ako sadržava nepravilnost koja je po izričitoj zakonskoj odredbi razlog za ništavost rješenja (t. 6.).

10. Predmet ovoga upravnog spora nije ocjena zakonitosti rješenja tuženikova prednika od 29. kolovoza 2003., već utvrđenje postoji li u odnosu na to rješenje razlog ništavosti iz članka 128. stavka 1. točke 4. ZUP-a.

11. Ništavost predstavlja najteži oblik nezakonitosti rješenja, koji proizlazi iz pogreške najjačeg intenziteta. Zbog toga, s jedne strane, oglašivanje rješenja ništavim nije ograničenog rokom, dok su, u drugu ruku, razlozi ništavosti propisani taksativno i vrlo strogo, kako se od zahtjeva pravne sigurnosti (zaštićenog, između ostalog, rokovima za podnošenje ostalih pravnih lijekova) ne bi odstupilo zbog povreda zakona koje nisu odgovarajućega pravnog intenziteta.

12. Nadalje, izvanredni pravni lijek oglašivanja rješenja ništavim ne može biti nadomještaj za protek rokova za primjenu kojeg od drugih pravnih lijekova, za aktiviranje kojih su propisane manje striktne pretpostavke.

13. Zakonitost negativnog rješenja kojim je odlučeno o zahtjevu za oglašivanje rješenja ništavim ocjenjuje se polazeći od argumentacije koju stranka iznese u zahtjevu za oglašivanje ništavim.

14. Bitan dio tužiteljeva prijedloga (tj. zahtjeva, nap. Suda) od 15. studenog 2021. za oglašivanje ništavim rješenja prednika prvostupanjskog tijela od 29. kolovoza 2003. glasi:

(…) budući da se izvršenjem rješenja čini kazneno djelo povrede prava na rad i drugih prava iz rada, povrede prava građana, zlouporabe položaja i ovlasti, krivotvorenja službene isprave, ovjeravanje neistinitog sadržaja, nesavjestan rad u službi i dr. opisano u odredbama Kaznenog zakona.

Naime, postojanje ili nepostojanje rješenja istražnog sudca u evidenciji SOA- e jedino je mjerilo za utvrđivanje ništavosti poradi činjenja prije navedenih kaznenih djela jer je nesporno da sam dana 28.05.2003. pušten iz pritvora te bio u statusu neosuđivane osobe kao što je nesporno i da je sigurnosna agencija s danom 01.06.2003. donosila rješenja o rasporedu. (…) jedino za mene u sigurnosnoj agenciji u Centru POA R. nije doneseno rješenje o rasporedu budući da me je sigurnosna agencija s namjerom vodila u statusu pritvorenika sve kako se s danom 01.06.2003. ne bi i za mene moralo donijeti rješenje o rasporedu, već samo rješenje o raspolaganju koje se po sili zakona donosi za neraspoređene službenike. (…) stoga tražim da se izrijekom navede odgovor potkrijepljen dokazom na uvodno postavljeno pitanje jer ovdje tražena ništavost proizlazi iz činjenice postoji li u evidenciji SOA-e rješenje istražnog sudca (…) kojim mi je ukinut pritvor.

15. Tuženik je oglašivanje ništavim rješenja prednika tuženika od 29. kolovoza 2003. zatražio pozivom na osnovu iz članka 128. stavka 1. točke 4. ZUP-a. Sadržaj ovog razloga ništavosti ne treba poistovjećivati s razlogom za obnovu upravnog postupka iz članka 123. stavka 2. točke 1. ZUP-a. Ako je donošenje rješenja posljedica kakvoga kaznenog djela, to čini razlog za obnovu postupka iz članka 123. stavka 2. točke 1. ZUP-a. S druge strane, članak 128. stavak 1. točka 4. ZUP-a primjenjiv je kada se sâmim izvršenjem čini kazneno djelo. Dosljedno je stajalište pravne doktrine da bi za oglašivanje ništavim rješenja po osnovi počinjenja kaznenog djela njegovim izvršenjem posrijedi morala biti takva izreka rješenja čijim sâmim izvršenjem se čini kazneno djelo. Primjerice: kad bi upravno tijelo rješenjem dopustilo obavljanje neke djelatnosti kojom se prema Kaznenom zakonu čini kazneno djelo (Krijan); kad bi rješenjem stranci bilo podijeljeno pravo izvršavanjem kojega će ona počiniti kazneno djelo, budući da se ne može prihvatiti da se izvršenjem zakonitog rješenja u istome pravnom sustavu čini djelo kažnjivo po Kaznenom zakonu (Đerđa); također, nije prihvatljivo da se izvršenjem inače pravilnoga i zakonitog rješenja u istome pravnom sustavu učini kazneno djelo (Turčić). Kod pretpostavke ništavosti iz članka 128. stavka 1. točke 4. ZUP-a nije, dakle, riječ o počinjenju kaznenog djela prilikom donošenja rješenja, već o takvim svojstvima izreke rješenja (koja izreka sâma po sebi čak može biti pravilna, dakle bez nedostataka u postupku donošenja rješenja) što pri izvršenju dovode do počinjenja kaznenog djela.

16. Očito je da se sâmim izvršenjem rješenja o stavljanju službenika na raspolaganje i o prestanku službe ne čini kazneno djelo, neovisno o tome je li u postupku donošenja rješenja bilo nepravilnosti. Argumentacija tužitelja tiče se, u biti, razloga koji su obuhvaćeni normom članka 123. stavka 2. točke 1. ZUP-a (to ne znači da su ti razlozi osnovani, niti ih je potrebno razmatrati u predmetu oglašivanja rješenja ništavim, pri čemu je Sudu poznato da je tužitelj neuspješno pokušavao postići obnovu postupka donošenja rješenja od 29. kolovoza 2003. po toj osnovi). Ni odgovor na pitanje koje tužitelj pogrešno smatra ključnim (sadržavaju li evidencije prvostupanjskog tijela rečeno rješenje istražnog suca), bez obzira bi li taj odgovor bio potvrdan ili niječan, zbog dosad iznesenog ni na koji način ne može utjecati na rješavanje konkretnog predmeta oglašivanja rješenja ništavim. Zbog toga nije relevantan ni dio tužiteljeva izlaganja što se odnosi na (ne)mogućnost uvida u spis predmeta prvostupanjskog tijela u kontekstu provjere sadržava li taj spis navedeno rješenje istražnog suca. Ništa u tužiteljevoj argumentaciji, niti u bitnim sadržajnim i pravnim obilježjima rješenja od 29. kolovoza 2003., ne ukazuje da je ispunjena pretpostavka za oglašivanje rješenja ništavim propisana člankom 128. stavkom 1. točkom 4. ZUP-a. Ovo utvrđenje Suda dovoljno je za odbijanje tužbenog zahtjeva, neovisno o razlozima iznesenima u nastavku ovog obrazloženja.

17. Podredno, čak i kada bi se prilikom razmatranja zahtjeva za oglašivanje rješenja ništavim prema osnovi iz članka 128. stavka 1. točke 4. ZUP-a ocjenjivalo je li u postupku donošenja tog rješenja počinjeno kazneno djelo (a ne razmatra se), tužbeni zahtjev svejedno bi trebalo odbiti. Ni ovdje odgovor na pitanje raspolaže li prvostupanjsko tijelo navedenim rješenjem istražnog suca sâm po sebi uopće ne bi bio ključan za rješavanje predmeta, zbog čega od utjecaja nije ni s time povezan dio tužiteljeve argumentacije o (ne)mogućnosti uvida u spis predmeta. Tužitelj je, naime, u predmetnom zahtjevu samo nabrojao nazive nekoliko kaznenih djela, bez preciziranja koji je kazneni zakon tada bio na snazi, bez analize bitnih obilježja tih djela i sastojaka krivnje počinitelja djela (kao jedne od pretpostavki za postojanje kaznenog djela) i bez dovođenja odnosnih bitnih obilježja kaznenog djela u neposrednu i očito osnovanu vezu s konkretnom radnjom ili propuštanjem počinitelja kaznenog djela. Stoga bi, u okviru ovoga podrednog razmatranja, očito neutemeljen bio i dio tužbenih navoda kojima tužitelj, u razdoblju dok ne raspolaže tim odgovorom, bez pravne osnove pokušava konstruirati prebacivanje tereta dokazivanja na javnopravna tijela, i to u postupku povodom najstrože reguliranoga izvanrednog pravnog lijeka, 17 godina nakon pravomoćnosti rješenja. Uzgredno (bez utjecaja na rješavanje predmeta, zbog dosad iznesenog), Sud bilježi da rješenje od 29. kolovoza 2003. ne sadržava razmatranje pritvorskog statusa tužitelja.

18. Na umu je potrebno imati i da je, u postupku ocjene zakonitosti rješenja od 29. kolovoza 2003. (uključujući ocjenu zakonitosti drugostupanjskog rješenja donesenog u toj stvari, KLASA: P1050-UO0501, URBROJ: 539-20-01710-03/57989 od 29. listopada 2003.), Upravni sud Republike Hrvatske presudom od 27. svibnja 2004. odbio tužiteljevu tužbu kao neosnovanu. Rješavajući taj upravni spor Upravni sud Republike Hrvatske očito, dakle, nije našao da je rješenje o 29. kolovoza 2003. ništavo, jer je spomenuti Sud na to bio dužan paziti po službenoj dužnosti (čl. 40. st. 2. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 53/91, 9/92 i 77/92).

19. Zbog dosad elaboriranog, Sud ne nalazi ni da su obrazloženja prvostupanjskoga i drugostupanjskog rješenja manjkava na način koji bi predstavljao bitnu postupovnu povredu. Sadržaj tih rješenja u skladu je s pitanjima koja su doista bitna za rješavanje predmeta vezanih uz zahtjev stranke za oglašivanje rješenja ništavim. Je li to u skladu i s očekivanjima stranke, koja izlaze iz tog okvira, nije odlučno.

20. Na koncu, iz dosadašnjeg izlaganja Suda iznesenog u ovom obrazloženju ne proizlazi da je, u svjetlu činjeničnih i pravnih pitanja koja mogu biti od utjecaja prilikom rješavanja konkretnog predmeta oglašivanja rješenja ništavim, došlo do narušavanja postupovne ravnoteže na štetu tužitelja, niti da je pravo tužitelja na pravično suđenje (postupak) povrijeđen u pogledu nekog od ostalih segmenata toga prava.

21. Stoga se osporena odluka tuženika ocjenjuje zakonitom, pa je, na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a, vezano uz članak 79. toga Zakona, tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

22. Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe za tužbu i presudu, jer je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi na temelju odredbe članka 11. stavka 1. točke 4., u vezi sa člankom 22. stavkom 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18).

U Rijeci 18. svibnja 2022.

S u d a c

dr. sc. Alen Rajko

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.