REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3629/2019-5

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja Đure Sesse člana vijeća, Ljiljane Hrastinski-Jurčec članice vijeća i Goranke Barać- Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. K., OIB … iz R., kojeg zastupa punomoćnik S. K., odvjetnik u R. protiv tuženice I.-I. n. d.d. OIB … iz Z., koju zastupa punomoćnik S. B., odvjetnik u R., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-983/2018-3 od 7. svibnja 2019., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr- 161/2015-40 od 23. svibnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 18. svibnja 2022.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tužitelja i ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž R-983/2018-3 od 7. svibnja 2019. te se predmet vraća istom drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima revizije odlučit će drugostupanjski sud svojom konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 109.000,62 kune s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke). Odlučeno je o troškovima postupka (točka II. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom preinačena je presuda suda prvoga stupnja i tužbeni zahtjev je odbijen. Odlučeno je o troškovima postupka.

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP, navodeći da odluka u ovom sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguravanje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana u njegovoj primjeni s obzirom na to da je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem i s obzirom na to da se radi o pitanju o kojem, unatoč zauzetom shvaćanju revizijskog suda, postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju i preinači drugostupanjsku presudu na način da se tužiteljev zahtjev prihvati u cijelosti.

4. U odgovoru na reviziju tuženica se istoj protivi i predlaže je odbaciti, odnosno odbiti uz dosuđenje troškova odgovora.

5. Revizija je dopuštena i osnovana.

6. Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 25/13, dalje: ZPP), stranke koje ne mogu protiv pravomoćne drugostupanjske presude podnijeti redovnu reviziju (čl. 382. st. 1. ZPP), mogu podnijeti tzv. izvanrednu reviziju ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

6.1. U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

6.2. Iz sadržaja gore navedenih odredbi proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana i s time u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži tri elementa: određeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da su određeno navedeni razlozi zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

7. U tom smislu u predmetnoj reviziji tužitelj postavlja pitanja koja glase:

„Da li radniku u radnom odnosu pripada plaća za faktično obavljeni redovni rad na tim poslovima, ili plaća koja je ugovorena, a bez obzira na vrijednost obavljenog rada (koja se razlikuje, odnosno manja je od one koju poslodavac redovno plaća za potpuno isti rad drugim radnicima,na tim istim poslovima?“

„Da li radnik i poslodavac, u smislu odredbi čl. 9. – sloboda ugovaranja, a u svezi odredaba čl. 7. st. 1., 2. i 4. ZR smiju ugovoriti plaću u manjem iznosu od one koju poslodavac redovno isplaćuje za takve poslove ostalim radnicima, na potpuno i bitno, te suštinski istim poslovima, te da li bi tako ugovorena plaća, uprkos većoj vrijednosti faktično obavljenog rada, bila sukladno „načelu slobode ugovaranja“ zakonita (čl. 9. st. 1. u vezi st. 3., i čl. 15. st. 1. toč. 8., u vezi čl. 7. i čl. 90. st. 3. i 4. ZR; čl. 55. Ustava RH)?“

„Da li se u svezi obveze ugovaranja, obračuna i isplate plaće radniku u radnom odnosu, imaju primijeniti prvenstveno odredbe radnog zakonodavstva, kao lex specialis (čl. 8. st. 4. u svezi čl. 7. st. 1. i čl. 90. st. 1., 3. i 4. ZR-a) ili izravno odredbe obveznog prava (ZOO), pa i one koje drugačije uređuju pitanje iz radnog odnosa koje je uređeno Zakonom o radu?“

Da li je protivno načelu jednakog postupanja da novozaposleni mlađi radnik iste stručnosti, za isti rad, sa istim obvezama i odgovornostima, bude manje plaćen od starijih radnika istog poslodavca te da li su time ostvarene pretpostavke diskriminacije „na području rada i uvjeta rada“ po osnovu dobi?“

Da li je (djelomično) ništetan ugovor o radu kojeg je poslodavac ponudio na sklapanje radniku, a radnik ga u stanju nužde i zavisnosti prihvatio (čl. 329. ZOO), a kojim je ugovorena plaća za rad na određenom radnom mjestu manja od plaće koju poslodavac za isti rad, istih stručnosti i odgovornosti, plaća drugim radnicima raspoređenim na isto radno mjesto, kojeg obavljaju u međusobnoj povezanosti kontinuiram smjenskim radom (čl. 90. st. 3. i 4. ZR), to iz razloga što je protivan jamstvu odredbi čl. 55. Ustava Republike Hrvatske te prinudnim odredbama čl. 7. st. 1. i 4., čl. 8. st. 1., čl. 9. st. 1. i 3. ZR, pa u daljnjem odredbama čl. 2., čl. 4., čl. 6., čl. 7., čl. 8. (a u vezi čl. 1111), čl. 322. i čl. 329. ZOO, kao i radi toga što je protivan moralu društva?“

7.1. Kao razlog važnosti revident se poziva na odluke Županijskog suda u Rijeci br. Gž-17/2015, Gž-26/2015, Gž-1295/2016 i Gž-2254/2013 te na odluke ovoga suda broj Revr-925/17-2 i Revr-704/14-2 u kojima da je zauzeto suprotno pravno shvaćanje od onoga iz pobijane odluke.

8. U pravu je revident kada ukazuje na odstupanje pobijane presude od prihvaćenih pravnih shvaćanja i stajališta ovoga suda izraženog u navedenim odlukama. Naime, ovaj je sud izrazio pravno shvaćanje prema kojem je poslodavac dužan isplatiti plaću za konkretno obavljen faktični rad, pa i onaj koji se ne odnosi na poslove za koje je sklopljen ugovor o radu jer je plaća ekvivalent davanja za faktični rad te njezina isplata ovisi o obavljenom faktičnom radu. Upravo na ovo se i odnosi prvo pitanje kojim se ustvari problematizira odnos plaće iz ugovora o radu i one plaće koja bi radniku trebala pripasti s obzirom na rad koji je stvarno obavljao. Stoga je revizija dopuštena upravo s obzirom na ovo pitanje. Druga pitanja ne odnose se na konkretno izraženo pravno shvaćanje suda iz pobijane odluke na kojem bi bila zasnovana i odluka toga suda.

9. S obzirom na to da revizija sadrži sve navedene elemente te da je odluka suda drugog stupnja utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s već zauzetim shvaćanjem revizijskog suda (čl. 382. st. 2. toč. 2. ZPP), ovaj sud nalazi da je predmetna revizija dopuštena i osnovana.

10. Sud prvoga stupnja u bitnome utvrđuje da je tužitelj u razdoblju od 26. travnja 2014. do 31. ožujka 2017. obavljao poslove radnog mjesta Viši operater proizvodnog procesa 2 i to na isti način i u istom obimu kao što su to obavljali radnici s višom plaćom na tom radnom mjestu. Takvo svoje utvrđenje temelji na iskazima svjedoka i tužitelja. O visini zahtjeva, odnosno vrijednosti faktično obavljenog rada zaključuje na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka koji je izrađen primjenom komparacijske metode s plaćama drugih radnika. Temeljem toga sud prvoga stupnja zaključuje o pravu tužitelja na isplatu plaće koja odgovara vrijednosti stvarno obavljenih poslova, a poziva se i na primjenu instituta stjecanja bez osnove.

11. Drugostupanjski sud pak polazi od shvaćanja o isključivoj mjerodavnosti ugovora o radu i njime ugovorene plaće pozivajući se pri tome na načelo slobode ugovaranja pri primjeni kojega nije pravno odlučno koji je posao tužitelj obavljao. Stoga sud drugoga stupnja otklanja i mogućnost primjene pravila o stjecanju bez osnove.

12. Zbog pogrešnog pravnog pristupa glede odnosa ugovorene plaće i one plaće koja bi radniku pripadala na temelju stvarno izvršenog rada drugostupanjski sud nije utvrđivao i cijenio je li tužitelj doista obavljao rad na drugim radnim mjestima za koji bi mu pripadala plaća viša od ugovorene, koje je to stvarno i konkretno poslove tužitelj obavljao i u čemu bi se oni sastojali, koje su to poslove obavljali drugi radnici koji su imali sklopljen ugovor o radu za te poslove te koja je bila njihova plaća. Ovo potonje s obzirom na činjenicu da su drugi radnici (komparanti) imali različito ugovorene plaće. Ta su utvrđenja potrebna za odlučivanje o tome je li tužitelj doista obavljao poslove za koje bi mu pripadala veća plaća te koliki je stvarni ekvivalent rada tužitelja izražen kroz vrijednost toga rada u odnosu na plaću koja je ugovorena.

13. Slijedom navedenog valjalo je drugostupanjsku presudu ukinuti na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a jer istu nije bilo moguće preinačiti pravilnom primjenom materijalnog prava radi potrebe potpunog utvrđenja činjeničnog stanja.

14. U nastavku postupka će drugostupanjski sud postupiti sukladno uputama iz ove odluke i nakon toga donijeti novu odluku.

15. Odluka o troškovima ovog revizijskog postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 18. svibnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud, v.r.