Poslovni broj: 65 P-126/2022-7
Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7, 31000 Osijek
Stalna služba u Valpovu
31550 Valpovo, K.P. Krešimira IV br. 3
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zdravku Mamiću, u pravnoj stvari tužitelja Z.K. iz G., Braće Radić 15, OIB:…, zastupanog po punomoćniku M.B., odvjetniku u O., Divaltova 92, protiv tuženika A.b. d.d. Z. Slavonska avenija 6, OIB: …, zastupanog po punomoćniku H.M., odvjetniku u Z., Petrova 182, radi utvrđenja ništetnosti/isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave 29. travnja 2022., u nazočnosti tužitelja osobno te uz njegovog punomoćnika – odvjetnika M.B iz O., te zamj.pun. tuženika I.K., odvjetnika u V., a na ročištu za objavu presude 18. svibnja 2022.g.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:
- iz članka 3. toč.4. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. … sklopljenog dana 9. lipnja 2005. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 13. lipnja 2005. godine po javnom bilježniku D.Đ. iz D.M. pod brojem: OV-3405/05, u dijelu odredbe koji glasi: „…obračunanim po srednjem tečaju S. banke d.d. O. za devize na dan plaćanja.“; iz članka 4. st.1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. …., sklopljenog dana 9. lipnja 2005. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 13. lipnja 2005. godine po javnom bilježniku D.Đ iz D.M pod brojem: OV-3405/05, koja glasi: „Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom Ugovoru.
II. Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužitelju iznos od 24.332,03 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi:
21,71 kn tekućom od
16.10.2007.
21,71 kn tekućom od
16.11.2007.
21,71 kn tekućom od
16.12.2007.
21,71 kn tekućom od
16.01.2008.
21,71 kn tekućom od
16.02.2008.
21,71 kn tekućom od
16.03.2008.
21,71 kn tekućom od
16.04.2008.
21,71 kn tekućom od
16.05.2008.
21,71 kn tekućom od
16.06.2008.
21,71 kn tekućom od
16.07.2008.
21,71 kn tekućom od
16.08.2008.
21,71 kn tekućom od
16.09.2008.
21,71 kn tekućom od
16.10.2008.
21,71 kn tekućom od
16.11.2008.
21,71 kn tekućom od
16.12.2008.
43,93 kn tekućom od
16.01.2009.
43,93 kn tekućom od
16.02.2009.
43,93 kn tekućom od
16.03.2009.
43,93 kn tekućom od
16.04.2009.
43,93 kn tekućom od
16.05.2009.
70,15 kn tekućom od
16.06.2009.
70,15 kn tekućom od
16.07.2009.
70,15 kn tekućom od
16.08.2009.
70,15 kn tekućom od
16.09.2009.
70,15 kn tekućom od
16.10.2009.
70,15 kn tekućom od
16.11.2009.
70,15 kn tekućom od
16.12.2009.
70,15 kn tekućom od
16.01.2010.
70,15 kn tekućom od
16.02.2010.
70,15 kn tekućom od
16.03.2010.
70,15 kn tekućom od
16.04.2010.
70,15 kn tekućom od
16.05.2010.
70,15 kn tekućom od
16.06.2010.
70,15 kn tekućom od
16.07.2010.
70,15 kn tekućom od
16.08.2010.
173,32 kn tekućom od
16.09.2010.
256,29 kn tekućom od
16.10.2010.
70,15 kn tekućom od
16.11.2010.
307,35 kn tekućom od
16.12.2010.
63,74 kn tekućom od
16.01.2011.
313,00 kn tekućom od
17.02.2011.
311,46 kn tekućom od
16.03.2011.
289,83 kn tekućom od
16.04.2011.
338,08 kn tekućom od
16.05.2011.
410,72 kn tekućom od
16.06.2011.
421,88 kn tekućom od
16.07.2011.
577,75 kn tekućom od
16.08.2011.
442,85 kn tekućom od
16.09.2011.
402,56 kn tekućom od
16.10.2011.
398,47 kn tekućom od
16.11.2011.
370,29 kn tekućom od
16.12.2011.
405,23 kn tekućom od
16.01.2012.
426,78 kn tekućom od
16.02.2012.
425,02 kn tekućom od
16.03.2012.
413,72 kn tekućom od
16.04.2012.
419,06 kn tekućom od
16.05.2012.
434,81 kn tekućom od
16.06.2012.
417,01 kn tekućom od
16.07.2012.
421,28 kn tekućom od
16.08.2012.
392,65 kn tekućom od
16.09.2012.
397,79 kn tekućom od
16.10.2012.
415,59 kn tekućom od
16.11.2012.
414,36 kn tekućom od
16.12.2012.
424,33 kn tekućom od
16.01.2013.
396,95 kn tekućom od
16.02.2013.
395,80 kn tekućom od
16.03.2013.
423,02 kn tekućom od
16.04.2013.
395,77 kn tekućom od
16.05.2013.
387,39 kn tekućom od
16.06.2013.
372,69 kn tekućom od
16.07.2013.
382,04 kn tekućom od
16.08.2013.
387,28 kn tekućom od
16.09.2013.
412,69 kn tekućom od
16.10.2013.
403,48 kn tekućom od
16.11.2013.
417,66 kn tekućom od
16.12.2013.
399,59 kn tekućom od
16.01.2014.
394,38 kn tekućom od
16.02.2014.
400,94 kn tekućom od
16.03.2014.
394,30 kn tekućom od
16.04.2014.
388,36 kn tekućom od
16.05.2014.
385,20 kn tekućom od
16.06.2014.
390,15 kn tekućom od
16.07.2014.
401,40 kn tekućom od
16.08.2014.
410,35 kn tekućom od
16.09.2014.
407,64 kn tekućom od
16.10.2014.
421,79 kn tekućom od
16.11.2014.
426,43 kn tekućom od
16.12.2014.
427,74 kn tekućom od
16.01.2015.
426,48 kn tekućom od
16.02.2015.
426,48 kn tekućom od
16.03.2015.
426,48 kn tekućom od
16.04.2015.
426,48 kn tekućom od
16.05.2015.
426,48 kn tekućom od
16.06.2015.
423,67 kn tekućom od
16.07.2015.
godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 16.823,12 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja p.resude prvog stupnja pa do isplate, do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužitelj je protiv tuženika 20. svibnja 2019. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora i isplate.
2.U tužbi tvrdi da je kao korisnik kredita dana 9. lipnja 2005. s prednikom tuženika S. bankom d.d. O. kao davateljem kredita sklopio ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj …, kojim se tuženik obvezao staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 23.000,00 CHF po srednjem tečaju za devize S. banke d.d. O., važećeg na dan korištenja kredita, uz ugovoren rok otplate kredita od 10 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Kamata na kredit na dan sklapanja ugovora ugovorena je kao promjenjiva i iznosila je početnih 4,90% godišnje, a tijekom otplate kredita kamata se u više navrata mijenjala na štetu tužitelja, a takav način promjene kamatne stope, s obzirom da se ona mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o tome, tužitelj drži ništetnim. Osim toga, tužitelj ističe da mu tuženik prilikom zaključenja predmetnog ugovora nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kredita ugovaranjem valutne klauzule CHF.
3.Nadalje, tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH br. Pž- 6632/17-10 od 14.06.2018.g. kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovorima o kreditu, a kakve je sklapao i pravni prednik tuženika (S. banka O.k), ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a sve to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, dok tuženik u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja te je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
4.Također tužitelj se poziva i na presudu Visokog trgovačkog suda RH br. Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, tako da što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom banke, a kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je stoga ništetna.
5. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u predmetnom ugovoru, a koje se odnose na način promjene kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tuženik je od tužitelja naplatio iznos za koji ne postoji valjana pravna osnova.
6. S obzirom da je pravomoćnim presudama VTS RH utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., kao i ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., to je tuženik dužan, sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.
7. Stoga tužitelj prvobitno postavljenim tužbenim zahtjevom traži od suda da se utvrdi ništetnost citiranih odredbi ugovora o kreditu te da se naloži tuženiku isplatu iznosa preplaćenog kredita u visini nezakonitog povećanja visine kredita uslijed promjene i povećanja tečaja CHF prema kuni i promijenjene povećane kamatne stope,
sve s pripadajućom zateznom kamatom te uz naknadu prouzročenog parničnog troška, s tim što je tužitelj nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja dostavio podnesak od 11. siječnja 2021. (str. 140-143) kojom postavlja konačan tužbeni zahtjev kao u podnesku i izreci ove presude.
8.U pisanom odgovoru na tužbu od 3. srpnja 2019. (str. 17-21 ) tuženik ističe da se protivi u cijelosti tužbi i tužbenom zahtjevu, kako po osnovi, tako i po visini.
9.Pored toga, tuženik ističe kako odredbe ugovora za koje tužitelj smatra da su ništetne nisu istovjetne odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje su u kolektivnom sporu pod brojem P-1401/12 utvrđene ništetnim, pa stoga pogrešno ističe kako se na predmetni ugovor o kreditu trebaju primijeniti pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 i Pž-7129/13, odnosno Visokog trgovačkog suda br. P-6632/17.
10.Također, tuženik podsjeća da se samo u postupcima za naknadu štete parnična stranka može pozvati na utvrđenja iz presude u kolektivnom sporu, a u konkretnom slučaju radi se o tužbi radi isplate na temelju stjecanja bez osnove, dakle kod vraćanja uslijed ništetnosti ugovornih odredbi primjenjuju se pravila o stjecanju bez osnove, a kako ovdje nije riječ o naknadi štete, ZPP ne propisuje da bi u ovakvim situacijama sud bio vezan presudom u kolektivnom sporu.
11.Osim toga, tuženik ističe da tužitelj ne navodi dokaze da mu je povrijeđeno neko pravo, već se samo paušalno poziva na presudu Trgovačkog suda i Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, citirajući pojedine dijelove tih odluka, ali to po stavu tuženika ne znači da je u ovoj konkretnoj parnici povrijeđeno neko njegovo pravo, ustvrđujući da je svrha tzv. individualnih parnica upravo u tome da se činjenice i utvrđenja iz kolektivnog spora dokažu u konkretnom slučaju, a to tužitelj ne dokazuje.
12.Pored toga tuženik posebno ističe da je potrebno, kako bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom, da se kumulativno ispune uvjeti iz čl. 96. st.1. Zakona o zaštiti potrošača, odnosno čl. 81. istog zakona (NN 96/03) i to: da se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
13.Unatoč drugim modelima i varijantama ugovora o kreditu tužitelj je, samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s promjenjivom kamatnom stopom, očito iz razloga jer mu taj modelu vrijeme sklapanja ugovora za njega bio najpovoljniji.
14.Također, tuženik ističe da tužitelj u tužbi pogrešno navodi da bi tuženik postupao nepošteno i nesavjesno ugovaranjem promjenjive kamatne stope, a bez egzaktnih parametara za promjenu stope i metode izračuna, a da bi to dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, jer da takav stav nije utemeljen na zakonu, a niti proizlazi iz okolnosti slučaja. To stoga jer je početka stopa određena ugovorom u čl. 3. i iznosi 5,25% godišnje, dok je najviša kamatna stopa određena čl. 29. ZOO-a (NN br. 35/05), s tim da je tuženik s tužiteljem ugovorio promjenjivu kamatnu stopu sukladno zakonskim ograničenjima, dok je tužitelj samostalno izabrao sklapanje upravo kredita s promjenjivom kamatnom stopom, pa se stoga ne može smatrati da bi u konkretnom slučaju bili ispunjeni uvjeti za utvrđenje ništetnosti čl. 4. ugovora o kreditu.
15. U odnosu na ništetnost valutne klauzule tuženik prvenstveno osporava da bi predmetni ugovor o kreditu bio protivan Ustavu, odnosno prisilnim propisima i moralu društva, jer je sklopljen u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima i to čl. 1021., koji kao lex specialis regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a tim je člankom određeno da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca banci vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.
16. Osim toga tuženik posebno ukazuje na odluku Vrhovnog suda RH br. Revt- 575/16 od 3. listopada 2017. u kojoj se iznosi stav da, u slučaju da se ocijeni da u pregovorima s potrošačima banka nije ispunila sve obveze, a koje su pretpostavke da bi se ugovorna odredba o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu mogla smatrati jasnom i razumljivom, bilo bi mjesta ispitivanju poštenosti, odnosno nepoštenosti iste, s tim da je potrebno ocijeniti je li takav propust u postupanju banaka bio počinjen u dobroj vjeri te je li sa sklapanjem takvih ugovora doista stvorila znatna neravnoteža između ugovornih stranaka, vodeći pri tom računa o vremenu sklapanja pojedinih ugovora o kreditu i tijekom vremena nastalih promjena u tečaju kune prema CHF.
17.Stoga je tuženiku nejasno zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena valutna klauzula bila nepoštena i nedopuštena te u čemu bi se sastojalo tuženikovo propuštanje da tužitelju u cijelosti informira o svim bitni parametrima, jer je tuženik o svim relevantnim okolnostima tužitelja obavijestio, kao i upozorio na rizike koje valutna klauzula nosi, a osim toga tuženik je, vezano za kredite s valutnom klauzulom, proveo edukaciju svojim djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima, pa je upravo iz navedenog, po stajalištu tuženika, vidljivo da je vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima.
18.Pored toga, a s obzirom da je predmetnim ugovorom ugovoren rok otplate od 10 godina, jasno je da je u trenutku sklapanja predmetnog ugovora bilo neizvjesno kretanje tečaja, kako kune, tako i CHF.
19.Također tuženik ukazuje da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF, pa stoga smatra da je nesporno da nije mogao valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti, budući da ni sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 10 godina.
20.Pored toga, tuženik ističe, u slučaju da tužitelj zahtijeva isplatu u visini koja bi očigledno predstavljala razliku kao da se kamatna stopa nije mijenjala za cijelo vrijeme trajanja otplate, da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka, sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a, te protivno volji ugovornih stranaka utvrdio fiksnu kamatnu stopu na predmetni ugovor o kreditu.
21. Na kraju tuženik ističe prigovor zastare eventualnog potraživanja tužitelja, s obzirom da ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a u konačnici, čak i kad bi sud prihvatio stav o prekidu zastare podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, po stavu tuženika zastara za ona potraživanja koja su već zastarjela prije podnošenja kolektivne tužbe ne može ponovno početi teći ispočetka.
22. Stoga, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te da obveže tužitelja da tuženiku naknadi prouzročen parnični trošak.
23. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj … sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine i prijenosom prava vlasništva … na str. 4-9, u specifikaciju uplata na str. 42-44 spisa, otplatni plan na str. 45-55, pregled prometa za klijenta na str. 56-68.
24. Također, provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku D.D. (P. d.o.o. Osijek), koji je izradio pisani nalaz i mišljenje (str. 94-133), a osim toga, na prijedlog obiju stranaka te s obzirom na uputu iz ukidnog rješenja drugostupanjskog suda, u dokaznom postupku izveden je dokaz saslušanjem svjedokinje J.D. tada osobnog bankara, bivšeg zaposlenika tuženika,a sada umirovljenice te tužitelja Z.K. kao stranke.
25.Tijekom postupka sud je odbio kao nevažan i nepotreban prijedlog tuženika za provedbom novog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja primjenom kamatnih stopa na kunske kredite. Ovaj je prijedlog tuženik iznio još na ročištu od 9. studenog 2020., o kojem prijedlogu sud formalno, odnosno precizno nije odlučio do zaključenja pripremnog ročišta i prethodnog postupka, tako da ga je pun.tuženika ponovno iznio na ročištu od 29. travnja 2022., pa je po njemu valjalo odlučiti te ga je sud odbio iz naprijed navedenih razloga, s napomenom da se tom prijedlogu kao nepotrebnom usprotivio pun.tužitelja, smatrajući da provedba predloženog vještačenja, onako kako je predložio tuženik nije potrebna, s obzirom da primjena kamatne stope kao da se radi o kunskom kreditu nije u predmetnom ugovoru o kreditu bila ugovorena, čak niti supsidijarno. Dakle, ovaj je prijedlog tuženika sud odbio raspravnim rješenjem na ročištu od 29. travnja 2022. nalazeći ga nevažnim i nepotrebnim, a protiv tog rješenja, kao odluke o upravljanju postupkom, posebna žalba nije dopuštena.
26.Također, tijekom postupka, raspravnim rješenjem od 24. rujna 2021. sud je dopustio tužitelju preinaku tužbe kako je on to učinio podneskom od 11. siječnja 2021., a nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, čemu se tuženik protivio. Ovo stoga što je sud ocijenio da je takva preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama, sukladno odredbi čl. 190. st.2. ZPP-a.
27.Ocjenjujući izvedene dokaze po svom uvjerenju, međusobno ih uspoređujući i analizirajući, kao i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, a s obzirom na načelo o teretu dokazivanja, sud je našao da je tužitelj uspio dokazati ključnu činjenicu u ovoj parnici, a koja je ostala sporna između stranaka do zaključenja glavne rasprave, jer se tuženik protivio u cijelosti tužbi i tužbenom zahtjevu, a to je okolnost da je tuženik kao ugovoravatelj i potpisnik predmetnog ugovora o kreditu kojeg je sam sačinio, jednostranom promjenom ugovorene kamatne stope, tijekom ugovornog razdoblja samovoljno i bez obavijesti tužitelju mijenjao visinu kamatne stope.
28. Time je, dakle jednostranom promjenom kamatne stope, po ocjeni suda, a bez obzira na razloge za promjenu koje u odgovoru na tužbu ističe kao objektivne i opravdane, pa da takva promjena ne bi predstavljala razlog ništetnosti čl. 3. toč. 4. ugovora o kreditu, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava tužitelja kao potrošača – korisnika kredita, primjenjujući u predmetnom ugovoru o kreditu nepoštenu ugovornu odredbu.
29. Ovo stoga jer je, a kako je i naprijed navedeno, tuženik u predmetnom ugovoru koji je tzv. ugovor o pristupanju, odnosno ugovor po principu "uzmi ili ostavi", ugovorio obvezu plaćanja kamate na kredit po stopi koja je promjenjiva tijekom trajanja kreditne obveze temeljem jednostrane odluke banke o kojoj se promjeni nije pojedinačno pregovaralo pa je dakle ta odredba ništetna. Naime, tijekom dokaznog postupka, ocjenjujući sve izvedene dokaze po svom uvjerenju, kako dokumentaciju u spisu, odnosno tzv. materijalne dokaze, uključujući i pisani nalaz i mišljenje vještaka D.D., koje vještačenje sud prihvaća u cijelosti kao uvjerljiv, istinit i vjerodostojan dokaz, nedvojbeno je utvrđeno da u vrijeme zaključenja spornog ugovora, a niti kasnije, tijekom trajanja ugovornog odnosa, stranke, dakle tužitelj i tuženik, nisu uopće pregovarali o promjenama, odnosno opravdanosti promjene kamatne stope uslijed promjene cijena novca na domaćem i inozemnom tržištu, već je tuženik jednostrano i potpuno samostalno, bez dogovora i pregovora s tužiteljem kao ugovarateljem, mijenjao visinu kamatne stope tijekom trajanja ugovornog odnosa, što je imalo za posljedicu znatno povećanje otplatne rate kredita. Ocjenjujući daljnje dokaze, odnosno one personalne, koje je sud proveo u ponovljenom dokaznom postupku, dakle, iskaze svjedokinje D. i tužitelja koje sud prihvaća u cijelosti jer su oba iskaza dana iscrpno, uvjerljivo i detaljno, i to o okolnostima o kojima su navedene ispitane osobe imale osobna i neposredna saznanja, a koje su okolnosti bitne u svezi ocjene da li se prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu o ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu pojedinačno pregovaralo, odnosno da li je tužitelj kao ugovorna strana (potrošač) bio upoznat sa svim parametrima koji su bitni, kako za promjenu tečaja, tako i za promjenu kamatne stope, sud nalazi da tužitelju kao korisniku predmetnog kredita te okolnosti nisu bile dovoljno objašnjene od strane osobe koja je zastupala banku prilikom zaključenja predmetnog ugovora, dakle, od strane svjedokinje D.. Naime, i ona sama, na upit pun.tužitelja ,ističe da je istina da je klijentima objašnjavala neke okolnosti, odnosno ono što su oni pitali, i ono što je ona sama znala, slijedeći upute dobivene od svojih pretpostavljenih, ali da se ne sjeća da je govorila klijentima o parametrima kamatnih stopa, premda je moguće da je netko od klijenata o tome nešto osobno nju i nešto pitao. Također, svjedokinja potvrđuje da ona osobno nije slala nikakve obavijesti klijentima, vezano za promjenu kamatne stope, te da nju osobno nitko od klijenata nije dolazio u banku pitati s tim u vezi. Nadalje, svjedokinja potvrđuje da osobno nije znala pa to nije mogla niti reći, a da ju nitko to nije ni pitao, da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na švicarski franak. Prema tome, ocjenjujući iskaze svjedokinje i tužitelja po svom uvjerenju, a s obzirom na sve ostale izvedene dokaze, sud nalazi da tužitelju prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu ni svjedokinja D., kao osobna bankarica, a niti bilo tko drugi od strane tuženika kao bankarske ustanove, nije objasnio koji su to parametri koji utječu na promjenu kamatne stope, a tužitelju kao neukoj stranci (radnik u proizvodnji), to nije moglo biti poznato čitanjem odredbi predmetnog ugovora.
30.Dakle, sud nalazi da je tuženik unošenjem navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isključivo temeljem odluke svojeg upravnog odbora doveo tužitelja kao korisnika tog kredita u neravnopravan položaj, ne objašnjavajući mu prilikom zaključenja ugovora sve okolnosti koje su bitne za plaćanje i konačnu otplatu cjelokupnog duga iz predmetnog ugovora, a prebacujući rizik povećanja kamatne stope na tužitelja kao korisnika kredita, i to jednostranom i samostalnom promjenom kamatne stope na odobreni kredit, čime je postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednog od temeljnih načela Zakona o obveznim odnosima.
31.Uvidom u odredbe navedenog ugovora o kreditu sud je utvrdio da se u vezi s odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, budući da je ta odredba sastavni dio tipskog ugovora o kreditu, na koju odredbu tužitelj kao ugovaratelj, odnosno korisnik kredita, nije mogao utjecati, a temeljem iste odredbe tužitelju je nametnuta obveza koju on u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu pa je stoga takva ugovorna obveza uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na tuženika kao banku – davatelja kredita.
32.Naime, odredbom čl. 96.st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03, dalje ZZP) propisano je kako se smatra da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. istog članka propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je stavkom 4. određeno da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati. Ovo tuženik tijekom dokaznog postupka nije dokazao, već je samo paušalno naveo u odgovoru na tužbu okolnosti da je tužitelja o svim relevantnim činjenicama pisano obavijestio, kao i upozorio na rizike koje valutna klauzula nosi.
33.Međutim, po stajalištu suda, o razlozima promjene kamatne stope i drugim bitnim okolnostima zbog kojih sud nalazi da su sporne odredbe ugovora nepoštene,
pa time i ništetne, tuženik nije tužitelja propisno obavijestio, pa se stoga ne može smatrati da je tužitelj kao korisnik kredita bio valjano obaviješten o razlozima promjene kamatne stope te o rizicima i posljedicama ugovorene valutne klauzule u CHF.
34.Dakle, u konkretnom slučaju sporne odredbe citiranog ugovora nisu poštene, odnosno ništetne su već u trenutku samog potpisa ugovora, sukladno navedenim odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 128/15 i 29/18) te odredbama čl. 81. i 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), koji su zakoni bili na snazi u vrijeme sklapanja i kasnijeg izvršavanja predmetnog ugovora. Prema tome, a s obzirom na ovakvo utvrđenje okolnosti vezanih za nepoštenost citiranih ugovornih odredbi, nije osnovan prigovor tuženika da nije dopušteno, sukladno odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača, ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive te pojašnjene te ako se o njima pregovaralo, budući da je sud nedvojbeno utvrdio da tužitelju kao laiku i prosječnom potrošaču nisu bile jasne niti dovoljno pojašnjene od strane tuženika ključne odredbe ugovora vezano za promjenu kamatne stope i valutnu klauzulu niti se o njima posebno pregovaralo, ni u vrijeme zaključenja ugovora, a niti kasnije tijekom njegove provedbe, tako da su slijedom navedenog te odredbe nepoštene pa stoga i ništetne.
35. Na temelju ovakvog utvrđenja bitnih činjenica, a primjenom odredbi citiranog propisa, sud je našao da je tužitelj uspio dokazati osnovanost prvog dijela tužbenog zahtjeva kao preambula presude, a koji se odnosi na ništetnost dijela odredbe članka
3.t.4. predmetnog ugovora o kreditu, kao u tužbi i izreci presude, tako da je u dokaznom postupku valjalo, na temelju utvrđene ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, odlučiti o osnovanosti drugog dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na visinu preplate, odnosno pojedinačne iznose na temelju preplaćenih kamata i razlike u tečaju, radi čega je provedeno financijsko- knjigovodstveno vještačenje.
36.Iz nalaza financijsko-knjigovodstvenog vještaka Posrednik d.o.o. Osijek – stalni sudski vještak D.D, dipl.oec., (str. 94-133) na koji je tuženik imao samo načelne primjedbe, ali ne i primjedbe na sam izračun, proizlazi da je tužitelj nakon provedenog vještačenja uspio dokazati točnost svakog pojedinačnog iznosa iz konačno podnesenog, odnosno uređenog tužbenog zahtjeva, kao u podnesku od 11. siječnja 2021.
37.S tim u vezi, odnosno s obzirom da sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka D., a cijeneći njegovo vještačenje kao stručan i vjerodostojan dokaz u vezi visine tužbenog zahtjeva, te s obzirom da se radi o iskusnom sudskom vještaku financijsko-knjigovodstvene struke, s liste vještaka Županijskog suda u Osijeku, koji je vještačio isključivo po nalogu suda, a čiji je nalaz točan i precizan te zasnovan na knjigovodstvenoj dokumentaciji koja se nalazi u spisu, a u koju su dokumentaciju stranke imale mogućnost izvršiti uvid, to nije moguće prihvatiti primjedbe i prigovore tuženika koji su isključivo pravne prirode i nisu vezane za sam izračun. Ovo stoga jer je sud u svom nalogu za provedbu vještačenja (str. 89-90) u vezi predmeta vještačenja naložio vještaku vještačenje na okolnosti koje je predložio tužitelj, tako da je vještak vještačio isključivo po tom nalogu, a tuženik nije predložio vještačenje po nekom drugom vještaku, premda je formalno i dalje ostao kod primjedbi na nalaz kao i ostalih prigovora, tako da je sud zaključio glavnu raspravu te odredio ročište za objavu presude.
38.Naime, premda tuženik formalno ne prihvaća vještački nalaz, ali de facto ne osporava točnost izračuna niti predlaže novo vještačenje po istom ili drugom vještaku, a budući da je vještak vještačio isključivo po nalogu suda na prijedlog obiju strana, te je njegov nalaz sukladan sudskom rješenju o određivanju vještačenja i zasnovan na činjenicama i podacima iz spisa, to je sud nedvojbeno utvrdio činjenice vezano za donošenje pravovaljane odluke na temelju nalaza vještaka D.. Stoga se prigovori i primjedbe tuženika na nalaz ovog vještaka, a koji su pravne i načelne prirode, ukazuju protivnim stanju spisa i nalazu vještaka te stoga potpuno neosnovanim.
39.Dakle, sud nalazi da je tuženik, stekavši navedene novčane iznose opisane u nalazu vještaka i izreci presude, došao do financijskih sredstava temeljem ugovornih odredbi koje je ovaj sud utvrdio ništetnim, a kako se, dakle, radi o pravnoj osnovi koja je postojala i otpala, odnosno više ne postoji, to se radi o stjecanju bez osnove, sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05). Stoga je tuženik kao stjecatelj tog novčanog iznosa dužan tužiteljici kao ovlaštenici prava na povrat stečenog bez osnove vratiti preplaćene iznose kamate, kao u nalazu vještaka i izreci presude.
40. Pri tom valja naglasiti, a u odnosu na tuženikov prigovor zastare, da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, s tim da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja tražbine, a u tom slučaju zastara počinje teći iznova, s tim da se vrijeme prije prekida zastare ne računa u zakonom određeni rok za zastaru. U slučaju da je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način, sve sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
41.Dakle, ovaj sud nalazi da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava protiv nekoliko banaka, uključujući i pravnog prednika tuženika (H.A.A.B. d.d. Zagreb), prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, kad je donesena presuda br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g., na koju se tužitelj poziva u svojoj tužbi, zastara počela teći iznova, dok se vrijeme prekida ne računa u tijek zastare.
42.U ovoj parnici tužba je podnesena 20. svibnja 2019., a kako se u konkretnom slučaju, jer se radi o stjecanju bez osnove, za koji institut nije predviđen poseban zastarni rok, ima primijeniti opći zastarni rok od 5 godina, dok je citirana presuda od 13.06.2014.g., to je razvidno da je predmetna tužba podnesena unutar zastarnog roka,
tako da je prigovor zastare neutemeljen. Ovakav stav u vezi zastare sličnih tužbi zauzima i važeća sudska praksa.
43.Stoga je sud, nakon provedenog cjelokupnog dokaznog postupka, nalazeći da je tužitelj dokazao kako osnovanost, tako i visinu konačno podnesenog tužbenog zahtjeva, a primjenom citiranih materijalnih propisa, prihvaćajući konačno podnesen tužbeni zahtjev kao osnovan u cijelosti, donio presudu kao u izreci. Naime, budući da je tuženik kao dužnik došao u zakašnjenje s isplatom preplaćenih iznosa kamata, to je dužan tužitelju kao vjerovniku platiti i propisanu zateznu kamatu, sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a, a koja teče od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa utvrđenog u nalazu vještaka Dumančića pa do konačne isplate, a ti su iznosi, kako je naprijed obrazloženo, utvrđeni i u izreci presude.
44.Budući da je tužitelj uspio u ovoj parnici u odnosu na tuženika koji se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu kako po osnovi tako i po visini, to ima pravo na naknadu prouzročenog parničnog troška, temeljem odredbe č l. 154.st.1. ZPP-a, a koji je po ocjeni suda bio nužan za pravilno vođenje ove parnice.
45. Trošak se odnosi na zastupanje putem punomoćnika-odvjetnika i to za sastav tužbe, kao i za sastav (najviše) četiri obrazložena podneska (od 20.2.2020.,
20.3.2020., 11.1.2021. i 20.5.2021.), te za zastupanje na četiri ročišta na kojima se raspravljalo o meritumu spora (od 9.11.2020., 24.9.2021., 4.4.2022. i 29.4.2022.), sve od po 1.000,00 kn, kao i za sastav dva obična, odnosno neobrazložena podneska (od
26.6.2019. i 23.12.2020.) u iznosu od po 250,00 kn, kao i zastupanje na ročištu za objavu presude od 20.10.2021. u iznosu od 500,00 kn, zatim trošak sastava žalbe koja je uvažena u iznosu od 312,50 kn, plus PDV od 25% na sve navedene iznose u visini od 2.640,62 kn, te predujmljeni trošak vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn, te trošak sudskih pristojbi, i to na tužbu 400,00 kn, na presudu u iznosu od 595,00 kn, te trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 125,00 kn, ili 16.823,12 kn, sukladno odredbama Odvjetničke tarife i Zakona o sudskim pristojbama.
46.Kod odlučivanja o troškovima postupka sud je priznao tužitelju samo nužne troškove koji su bili potrebni za pravilno vođenje ove parnice, tako da mu nije priznao kao nužan trošak sastava podneska od 21. veljače 2022., s obzirom da tužitelju pripada trošak od najviše četiri obrazložena podneska, dok je istovremeno za sastav podneska od 11. siječnja 2021. tužitelju priznao samo trošak od 250,00 kn, a ne 1.000,00 kn koliko je on tražio, jer se radio samo o dostavi uplatnice za vještačenje.
47. Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci presude.
U Valpovu 18. svibnja 2022.
Sudac
Zdravko Mamić
PRAVNA POUKA: Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu putem ovog suda pismeno u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana objave presude.
Dostaviti:
1. Tužitelju putem punomoćnika
2. Tuženiku putem punomoćnika
