Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 78 Gž-887/2020-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, po sucu pojedincu toga suda Jadranki Matić, u pravnoj stvari tužitelja O. n. j.d.o.o., O., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica D. H., odvjetnica u O., protiv tuženika O. I. iz R.1 , OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnik Z. V.1 i drugi odvjetnici iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. & J. iz R.2 , radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Povrv-1625/17-16 od 13. prosinca 2019., dana 18. svibnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja O. n. j.d.o.o., O. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Povrv-1625/17-16 od 13. prosinca 2019.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Z. V.2 iz R. od 11. rujna 2017. godine, posl. br. Ovrv-702/17 kojim se nalaže tuženiku da namiri tražbinu tužitelja u iznosu od 23.709,86 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a koja na navedeni iznos teče od 31.ožujka 2017. do isplate, te se u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbija, kao i u dijelu u kojem je tuženom naloženo tužitelju namiriti troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.771,38 kn zajedno sa zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od 11.rujna 2017. do isplate.

II. Nalaže se tužitelju tuženom nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 kn, u roku od 15 dana.“

2. Protiv te presude žali se tužitelj pozivom na sve žalbene razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za održavanjem na snazi platnog naloga sadržanog u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Z. V.2 iz R.2 od 11. rujna 2017., posl. br. Ovrv-702/17 kojim se nalaže tuženiku da tužitelju namiri tražbinu u iznosu od 23.709,86 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 31. ožujka 2017. do isplate i kojim je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi troškove ovrhe u iznosu od 1.771,38 kn zajedno sa zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od 11. rujna 2017., kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

5. Pošavši od nespornih činjenica:

- da su tuženik i njegova supruga kupili nekretninu od prodavateljice S. K. L. na adresi G. R., za cijenu od 85.000 EUR (protuvrijednost u kunama);

- da je za to tuženik isplatio posredničku proviziju agenciji L. n.;

- da je svjedokinja D. C., djelatnica tužitelja tuženom pokazala predmetnu nekretninu, kao i činjenice

- da su stranke sklopile Ugovor o posredovanju pri kupnji nekretnine od 8. rujna 2016. (list 25-26 spisa), ali da posrednička naknada iz tog Ugovora tužitelju od strane tuženika nije plaćena,

- jer tuženik u konačnici nije doveo tužitelja u vezu s prodavateljem nekretnine i posredovanjem tužitelja nije došlo do sklapanja (predu)ugovora o prodaji s prodavateljem, sud prvoga stupnja tužbeni zahtjev ocjenjuje neosnovanim.

6. Sud prvoga stupnja obrazlaže da navedeni Ugovor o posredovanju u smislu Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača spada u potrošački ugovor (točka 26. preambule te Direktive, u smislu čl. 5. točka 15., 26. i 30., čl. 40. toč. 5. i čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača, Nar. nov. broj: 41/14., i 110/15., dalje: ZZP) i da se stoga isti ima cijeniti i kroz odredbe tog Zakona u vezi s čim obrazlaže:

- da se radi o ugovoru koji je sklopljen izvan poslovnih prostorija tužitelja, a da tužitelj nije dokazao da je tuženiku dostavio informativni obrazaca u smislu čl. 61. ZZP i da nije dokazao da je tužitelja na jasan i razumljiv način obavijestio o navedenom u čl. 57. st. 1. ZZP, zbog čega da tužitelj nije dokazao da je tuženik bio obaviješten o svojoj obvezi plaćanja provizije u konkretnoj situaciji,

- da osoba koja je u ime tužitelja (D. C.) tuženiku pokazala spornu nekretninu i koja je tužitelju na potpis dala sporni ugovor o posredovanju nije bila agent u posredovanju niti kao takva upisana u imenika agenata posredovanja u prometu nekretnina kako to propisuje čl. 5. točka 35. u vezi s čl. 2. točka 4. Zakona o posredovanju u prometu nekretnina (Nar. nov. broj 107/07., 144/12., 14/14., dalje: ZPPN) i da stoga lažno predstavljanje D. C. kao agentice u posredovanju u ime tužitelja predstavlja nepoštenu poslovnu praksu koja je zabranjena čl. 31. ZZP,

- da iz Ugovora o posredovanju pri kupnji nekretnina koji je sklopljen između stranaka 8. rujna 2016. ne proizlazi obveza tužitelja platiti proviziju u koliko nekretninu kupi preko drugog posrednika, što se i dogodilo u ovom slučaju, niti ta obveza proizlazi iz činjenica da je tuženik potpisao Izjavu kupca u kojoj je navedeno da svojim potpisom potvrđuje da mu je agencija O. n. – M. m. d.o.o. K. po prvi put pokazala tj. dala informacije i predočila dokumente i isprave za slijedeće nekretnine….“ jer da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe treba tumačiti u smislu koji je povoljniji za potrošača (čl. 54. st. 1. ZZP),

- da ni propust tuženika da tužitelja obavijesti pisanim ili usmenim putem o zaključenju Ugovora o kupoprodaji posredstvom druge agencije ne može imati za posljedicu uspostavljanje obveze tuženog na plaćanje provizije, budući da bi takva ugovorna odredba bila nepoštena, a time i ništetna sukladno čl. 49. ZZP u vezi s čl. 55. st. 1. ZZP jer bi protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača,

- uz što sve da predmetni Ugovor o posredovanju nije ugovor o isključivom posredovanju (čl. 16. st. 1. ZPPN) pa da ni u smislu te odredbe (st. 2.) nema obveze tuženika platiti tužitelju ugovorenu posredničku naknadu, a

- obrazlaže i da se eventualno dvojbena sintagma iz čl. 5. Ugovora „ukoliko sam pronađe prodavatelja, bez sudjelovanja posrednika“ ne može tumačiti na štetu tuženika kao potrošača (čl. 54. ZZP) na način da se time isključuje pravo tuženika da kupovinu nekretnine realizira preko drugog posrednika.

Slijedom navedenog sud sudi kao pod točkom I. izreke pozivom na čl. 451. st. 3. ZPP.

7. Ispitujući pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude ovaj je sud ocijenio da presuda nema nedostataka zbog kojih ju ne bi bilo moguće ispitati u smislu čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, a u postupku pred sudom prvoga stupnja nisu počinjene ni druge povrede iz te zakonske norme na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. toga Zakona.

8. Suprotno navodima žalbe sud nije počinio ni povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP. Naprotiv, ocjenu dokaza sud je proveo u skladu s tom zakonskom normom te je pravilno utvrdio sve činjenice odlučne za donošenje pobijane presude. Te činjenice, suštinski, niti nisu sporne budući da nije sporno da je između stranaka 8. rujna 2016. sklopljen Ugovor o posredovanju pri kupnji nekretnina, da je D. C. u ime tužitelja tuženiku prva pokazala nekretninu, koju je kasnije tužitelj kupio posredstvom druge agencije za posredovanje po nižoj cijeni, kojoj agenciji je platio posredničku naknadu za posredovanje, kao i da tu naknadu nije platio tuženiku. Isto tako ni subjektivna i parcijalna analiza iskaza svjedoka ne dovodi u sumnju pravilnost odlučnih činjenica koje je sud prvoga stupnja pravilno utvrdio.

9. Navodi žalbe koji se svode na pobijanje pravilnosti primjene materijalnog prava također su ocijenjeni neosnovanima.

10. Odredbom čl. 21. ZPPN propisane su obveze posrednika i nije sporno da je tužitelj dijelom te obveze izvršio, ali nije sporni niti da posredovanjem tužitelja nije došlo do pregovaranja s kupcem oko sklapanja ugovora, a niti do sklapanja pravnog posla prodaje, kao osnovne pretpostavke koja, u smislu čl. 15. st. 1. ZPPN, mora biti ispunjena da bi nastala obveza plaćanja posredničke naknade. Naime, kada obveza tužitelja kao posrednika nije u cijelosti izvršena jer nije došlo do sklapanja pravnog posla prodaje, uz što se, kako pravilno navodi i sud prvoga stupnja ne radi o ugovoru kojim je ugovoreno isključivo posredovanje tužitelja (čl. 16. ZPPN), čime ni tuženik nije bio ograničen u pravu na izbor drugog posrednika preko kojeg će kupiti nekretninu, što je slučaj u ovom predmetu to u takvoj situaciji tužitelj čijim posredovanjem nije došlo do sklapanja ni predugovora ni ugovora o prodaji nema pravo na naplatu posredničke naknade (čl. 4. Ugovora o posredovanju u kupnji nekretnine, čl. 28. st. 1. ZPPN).

11. Shodno rečenom je, bez potrebe odgovaranja na navode žalbe izvan rečenog (čl. 375. st. 1. ZPP), odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude (čl. 368. st. 1. ZPP).

12. Odluka o troškovima postupka ocijenjena je pravilnom i zakonitom i kao takva je potvrđena (čl. 368. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 18. svibnja 2022.

Sudac

Jadranka Matić, v.r.