REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 6 Pž-5576/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Srđana Šimca, predsjednika vijeća, Božene Zajec, suca izvjestitelja i Nikoline Mišković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI TELEKOM d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB 81793146560, kojeg zastupa punomoćnica Jelena Sušilović Barić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Bogdanović, Dolički & partneri u Zagrebu, Miramarska 24, protiv tuženika OPĆINA MARUŠEVEC, OIB 26670454549, Maruševec, Maruševec 6, kojeg zastupa punomoćnik Marko Vukelić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Jajaš & Vukelić u Rijeci, Trg 128. brigade Hrvatske vojske 4, radi utvrđenja neosnovanosti otkaza ugovora, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1837/2019 od 22. listopada 2021., u sjednici vijeća održanoj 17. svibnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1837/2019 od 22. listopada 2021. u točkama I., II. i IV. njezine izreke.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 6.375,00 kn.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se tuženikova žalba protiv točke III. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1837/2019 od 22. listopada 2021., kao nedopuštena

Obrazloženje

1. Pobijanom u izreci označenom presudom točkom 1. prihvaćen je tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je otkaz Ugovora o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od dana 28. studenog 2008. sadržan u Izjavi o otkazu ugovora o osnivanju prava služnosti na javnim površinama br. T4T-047/2008 od 20. kolovoza 2018. neosnovan i bez pravnog učinka.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 14.062,50 kn, u roku od 8 (osam) dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 4.687,50 kn.

IV. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troškova ovog parničnog postupka.“

2. Prvostupanjski je sud, nakon provedenog dokaznog postupka, uvidom u isprave priložene spisu, utvrdio da otkaz ugovora kojeg je tuženik izjavio tužitelju 20. kolovoza 2018., nije bio pravilan i na zakonu osnovan te je prihvatio tužbeni zahtjev sukladno odredbama čl. 186., čl. 218. i čl. 219. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje: ZVDSP). Utvrdivši da zbog stvarnopravnih učinaka kojem su stranke stremile u trenutku sklapanja ugovora, a da kojih je po redovnom tijeku stvari trebalo doći takav se ugovor ne može otkazati sukladno odredbi čl. 212. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO). Odluku o troškovima ovog postupka sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi s odredbama čl. 155. i čl. 164. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP).

3. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom drugostupanjskom sudu presudu preinačiti, podredno je ukinuti i vratiti predmet na ponovno suđenje. Žalitelj u bitnom navodi da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je nerazumljiva te proturječi sama sebi i razlozima presude čime je sud počinio bitnu povredu odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Žalitelj smatra da je prvostupanjski sud pogrešno odnosno nepotpuno utvrdio činjenično stanje propustio utvrditi pravnu prirodu Ugovora o osnivanju prava služnosti, da su u konkretnom predmetu radi o trajnom obveznom odnosu između stranaka te je pogrešno primijenio materijalno pravo, pogrešno utvrdio da se Ugovor o služnosti nije mogao otkazati sukladno odredbi čl. 212. st. 1. ZOO-a. Smatra da bi jedno pravo bilo stvarno pravo , nužno je da djeluje prema svima (erga omnes), da je zakonom određeno kao stvarno pravo s određenim imenom i sadržajem i da njegovo postojanje bude vidljivo svima. Ističe da je za stjecanje određenog stvarnog prava nužan valjani pravni temelj i valjani način stjecanja koji su propisani Zakonom o vlasništvu. Pretežni sadržaj opsežne žalbe odnosi se na nezadovoljstvo tuženika stavovima i zaključcima prvostupanjskog suda iznesenim u obrazloženju pobijane presude te njegovom tumačenju izvedenih dokaza i primjene materijalnog prava.

4. U odgovoru na žalbu, tužitelj osporava žalbene navode, predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu, potvrditi prvostupanjsku presudu uz naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 6.375,00 kn.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjska presuda u cijelosti pravilna i osnovana na zakonu.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenjem neosnovanosti otkaza Ugovora o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 20. kolovoza 2018., a koji je Ugovor sklopljen između tužitelja i tuženika 28. studenog 2008. te za utvrđenjem da je isti bez pravnog učinka.

8. Suprotno navodima žalbe izreka prvostupanjske presude ne proturječi danim razlozima, dani su razlozi o svim odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni, te ne postoji proturječnost između danih razloga i sadržaja spisa, a zbog čega je pobijanu presudu moguće ispitati, pa time nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka propisana odredbom čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

9. Sud je utvrdio da između stranaka nije sporno da su 28. studenog 2008. sklopili Ugovor o osnivanju prava služnosti na javnim površinama, niti je sporno da je tuženik tužitelju 20. kolovoza 2018. pozivom na odredbu čl. 212. ZOO-a, izjavio otkaz predmetnog Ugovora. Nadalje, između stranaka nije sporno ni da tužitelj svoje pravo služnosti nije upisao u zemljišne knjige kao ni da je predmetni Ugovor sklopljen na neodređeno vrijeme (čl. 4. st. 1. Ugovora).

10. Između stranaka je sporno pravno pitanje može li se sporni Ugovor o osnivanju prava služnosti na javnim površinama otkazati prema pravilima ZOO-a te posljedično stvara li predmetni Ugovor pravne učinke te ima li tužitelj pravo na zaštitu prava stečenog tim Ugovorom.

11. Odredbom čl. 212. st. 1. ZOO-a propisano je da ako trajanje obveznog odnosa nije određeno, svaka ga strana može okončati otkazom.

12. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da u konkretnom slučaju cilj sklopljenog pravnog posla nije samo obvezivanje stranaka (ovdje tužitelja) na trajnu činidbu, odnosno radnju koju je dužnik na temelju tog odnosa dužan neprekidno, kontinuirano izvršavati, već je uz stvaranje obveznopravnih učinaka cilj tog pravnog posla osnivanje prava služnosti izvođenjem iz prava vlasništva poslužne stvari i to na način određen zakonom, a što je izričito propisano odredbom čl. 219. st. 1. ZVDSP-a. da je tužiteljeva obveza iz Ugovora trajna činidba jer je tužitelj dužan sve dok traje pravo služnosti plaćati tuženiku godišnju naknadu u iznosu od 40.720,00 kn, da su odredbom čl. 4. stranke ugovorile da se pravo služnosti daje na javnim površinama na neodređeno vrijeme, dok tuženik preuzima pravo služnosti javne površine na način i u opsegu pobliže opisanom u čl. 3. i 7. tog Ugovora. Da je tuženik dao ovlaštenje tužitelju da temeljem tog Ugovora, bez ikakve daljnje privole ili suglasnosti ishodi upis prava služnosti na javnim površinama u zemljišne knjige mjesno nadležnog suda na svoje ime i u svoju korist. Utvrđuje da je neosnovan i bez pravnog učinka otkaz ugovora o osnivanju prava služnosti na nekretnini.

13. Tužiteljeva temeljna postavka iskazana u tužbi i tijekom postupka jest da je predmetni ugovor stvarnopravnog karaktera, a ne obveznopravnog karaktera te da tuženik nije mogao otkazati ugovor pozivom na čl. 212. ZOO-a jer se ne radi o trajnom obveznom odnosu na neodređeno vrijeme. Tužitelj drži da Zakon o vlasništvu kao mjerodavni propis, kojim je regulirano pitanje služnosti ne propisuje otkaz kao način prestanka služnosti.

14. Tuženik je osporio potraživanje tužitelja u cijelosti i tvrdio da je predmetni ugovor otkazan primjenom čl. 212. ZOO-a, jer da tužitelj temeljem tog ugovora nikada nije zasnovao stvarno pravo odnosno pravo služnosti što jasno proizlazi iz odredbe čl. 220. st. 2. ZVDSP-a gdje je propisano da se pravo služnosti na nekretnini osniva uknjižbom prava u zemljišnoj knjizi kao teret na poslužnoj nekretnini, a da tužitelj svoje stvarno pravo nikada nije upisao u zemljišne knjige.

15. Pravilno je sud radi ocjene pravne naravi ugovornog odnosa u konkretnoj pravnoj stvari ocijenio da je prije svega bilo potrebno poći od odredaba čl. 186. st. 1. i čl. 219. ZVDSP-a te razgraničiti obveznopravni odnos koji nastaje u trenutku sklapanja ugovora od stvarnopravnih učinaka koji proizlaze iz tog odnosa nakon upisa prava stvarne služnosti u zemljišne knjige, a s kojim ciljem se takav ugovor i sklapa.

Odredbom čl. 186. st. 1. ZVDSP-a je propisano da je stvarna služnost ograničeno stvarno pravo svagdašnjeg vlasnika određene nekretnine (povlasna nekretnina) da se za potrebe te nekretnine na određeni način služi nečijom nekretninom (poslužna nekretnina), čiji svagdašnji vlasnik to mora trpjeti ili mora propuštati određene radnje glede svoje nekretnine koje bi inače imao pravo činiti, dok je odredbom čl. 218. ZVDSP-a propisano da se pravo stvarne služnosti osniva kao pripadak povlasne nekretnine za njegova svagdašnja vlasnika, a na teret određene stvari kao poslužne i to na temelju pravnog posla vlasnika poslužne nekretnine, odluke suda ili druge vlasti ili samoga zakona.

Odredbom čl. 219. st. 1. ZVDSP-a je propisano da na temelju valjanog pravnog posla kojemu je cilj stjecanje služnosti osnivaju se prava služnosti izvođenjem iz vlasništva poslužne stvari, odnosno iz pripadanja prava koje je poslužna stvar, a na način određen zakonom, dok je odredbom čl. 220. st. 1. istog Zakona propisano da se pravo služnosti osniva uknjižbom toga prava u zemljišnoj knjizi kao tereta na poslužnoj nekretnini, osim ako zakon omogućuje da se služnost osnuje drugačije.

16. Zaključio je da u konkretnom slučaju tužitelj nije samim sklapanjem pravnog posla stekao prava stvarnopravnog ovlašenika, već je za stjecanje prava stvarne služnosti tužitelj trebao ishoditi upis (uknjižbu) tog prava u zemljišne knjige, a što tužitelj nedvojbeno nije učinio. Međutim ocijenivši da u konkretnom slučaju cilj sklopljenog pravnog posla nije samo obvezivanje stranaka (ovdje tužitelja) na trajnu činidbu, odnosno radnju koju je dužnik na temelju tog odnosa neprekidno, kontinuirano izvršavati, već je uz stvaranje obveznopravnih učinaka cilj tog pravnog posla osnivanje prava služnosti izvođenjem iz prava vlasništva poslužne stvari i to na način određen zakonom, a što je izričito propisano odredbom čl. 219. st. 1. ZVDSP-a. Slijedom kojih utvrđenja je sud pravilno zaključio da unatoč okolnosti što je tužiteljeva obveza iz Ugovora o osnivanju prava stvarne služnosti trajna činidba jer je tužitelj dužan sve dok traje pravo služnosti plaćati tuženiku godišnju naknadu u iznosu od 40.720,00 kn, da pravna narav toga pravnog posla nije da na neodređeno vrijeme ostane isključivo obveznopravni posao, već samo na određeno vrijeme, a da će u trenutku upisa (uknjižbe) stvarnog prava u zemljišne knjige takav ugovor pored obveznopravnih učinaka (u odnosu na naknadu) početi stvarati i stvarnopravne učinke. Dakle, prijeći iz čistog obveznopravnog odnosa u mješoviti pravni posao u kojem prevladavaju elementi stvarnopravog ugovora jer je zakonom propisano da je njegov cilj stjecanje ograničenog stvarnog prava.

17. Pravilno je sud zaključio da se ne mogu primijeniti odredbe čl. 237. – 245. ZVDSP-a kojima je propisano na koji način prestaju služnosti i to iz razloga što tužitelj nije upisao pravo iz Ugovora o osnivanju prava služnosti na javnim površinama u zemljišne knjige, a zbog čega nije niti došlo do stjecanja ograničenog stvarnog prava u korist ovdje tužitelja jer po tim odredbama zakona dolazi do prestanka služnosti, ali ne i pravnog temelja na temelju kojeg je služnost trebala biti stečena. Pravilno ocijenivši da je tužitelj sklapanjem navedenog ugovora stekao pravni temelj za zasnivanje služnosti, da se upravo zbog takvih stvarnopravnih učinaka kojima su stranke stremile u trenutku sklapanja ugovora, a do kojih bi prema redovitom tijeku stvari trebalo doći, takav ugovor ne može otkazati sukladno odredbi čl. 212. ZOO-a kao što se može otkazati pravni odnos koji je isključivo obveznopravni i koji je namijenjen da ostane takav za čitavo vrijeme svog trajanja.

18. Žalbenim razlozima žalitelj nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude.

19. Pravilno je stoga prvostupanjski sud uz pravilnu primjenu materijalnog prava odlučio o tužbenom zahtjevu za što je dao valjane razloge u obrazloženju svoje odluke.

20. Pravilna je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a), tako i po visini (čl. 155. ZPP-a), žalitelj niti ne navodi razloge zbog kojih pobija odluku o parničnim troškovima.

21. Slijedom navedenog, nisu osnovani žalbeni razlozi koje navodi žalitelj niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kao u točki I. izreke ove presude.

22. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu, budući da ova postupovna radnja nije bila potrebna za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude na temelju odredaba čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 155. ZPP-a.

23. Odredbom iz čl. 358. st. 3. ZPP-a propisano je da je žalba nedopuštena ako je žalbu podnijela osoba koja nije ovlaštena za podnošenje žalbe, ili osoba koja se odrekla ili je odustala od žalbe, ili ako osoba koja je podnijela žalbu nema pravnog interesa za podnošenje žalbe. Nedopuštenu žalbu odbacit će drugostupanjski sud rješenjem, ako to nije učinio prvostupanjski sud (čl. 367. ZPP-a).

24. Tuženikova žalba nije dopuštena u odnosu na točku III. izreke pobijane presude, gdje je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 4.687,50 kn. Naime, tuženik nema pravnog interesa podnijeti žalbu protiv odluke koja mu ide u prilog, pa u tom dijelu žalba nije dopuštena pozivom na odredbe čl. 358. st. 3. ZPP-a, u vezi s čl. 366. st. 1. ZPP-a, pa je odlučeno kao u izreci rješenja.

Zagreb, 17. svibnja 2022.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Srđan Šimac