Poslovni broj: 6 Us I-1673/2021-10

R E P U B L I K A H R V A T S K A

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Neli Mešin, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Anđe Klišanin, u upravnom sporu tužitelja M. L. iz Z zastupan po

opunomoćeniku A. J., odvjetniku u Z. O. U. J. i B.

iz Z., protiv tuženika Ministarstva financija

Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi poreznog nadzora, nakon javne rasprave zaključene 5. svibnja 2022. u nazočnosti tužitelja s opunomoćenikom A. J.,

odvjetniku u Z. i generalnog opunomoćenika tuženika M. A., objavljene 17. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-471-02/21-01/6, Urbroj: 513-04-21-2 od 16. veljače 2021. i rješenja Ministarstva financija - Porezne uprave, Područnog ureda Split, Službe za nadzor, Odjela za sprječavanje poreznih prijevara, Klasa: UP/I-471-02/20-01/459, Urbroj: 513-07-17-20-09 od 26. listopada 2020.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-471-02/21-01/6, Urbroj: 513-04- 21-2 od 16. veljače 2021. utvrđen je nastup zastare prava na utvrđivanje obveze doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti po osnovi drugog dohotka za 2014. i pripadajućih kamata i postupak utvrđivanja u tome dijelu je po službenoj dužnosti obustavljen, te je u preostalom dijelu odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija - Porezne uprave, Područnog ureda Split, Službe za nadzor, Odjel za sprječavanje poreznih prijevara, Klasa: UP/I-471- 02/20-01/459, Urbroj: 513-07-17-20-09 od 26. listopada 2020., kojim je pod točkom 1. izreke utvrđen manje obračunati doprinos za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti po osnovi drugog dohotka za 2014. u iznosu od 85.762,80 kn i kamata zbog nepravodobno plaćenog poreza do dana 31. ožujka 2020. u iznosu od 34.976,17 kn; pod točkom 2. izreke manje obračunati doprinos za mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje po osnovi drugog dohotka za 2014. u iznosu od 44.220,04 kn i zatezna kamata zbog nepravodobno plaćenog poreza do dana 31. ožujka 2020. u iznosu od 18.034,03 kn; pod točkom 3. izreke manje obračunati doprinos za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti po osnovi drugog dohotka za 2015. u iznosu od 85.784,40 kn i zatezna kamata zbog nepravodobno plaćenog poreza do dana 31. ožujka 2020. u iznosu od 26.078,87 kn; pod točkom 4. izreke manje obračunati doprinose za mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje po osnovi drugog dohotka za 2015. u iznosu od 71.097,79 kn i zatezna kamata zbog nepravodobno plaćenog poreza do dana 31. ožujka 2020. u iznosu od 21.614,07 kn; pod točkom 5. izreke manje obračunati doprinos za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti po osnovi drugog dohotka za 2016. u iznosu od 88.149,60 kn i zatezna kamata zbog nepravodobno plaćenog poreza do dana 31. ožujka 2020. u iznosu od 19.777,20 kn; pod točkom 6. izreke manje obračunati doprinos za mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje po osnovi drugog dohotka za 2016. u iznosu od 36.428,42 kn i zatezna kamata zbog nepravodobno plaćenog poreza do dana 31. ožujka 2020. u iznosu od 8.173,06 kn, s nalogom za uplatu utvrđenih iznosa u rok od 8 dana od dana izvršnosti, pod prijetnjom ovrhe.

2. Tužitelj u tužbi, kojom osporava zakonitost tuženikovog rješenja zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog propisa i povrede pravila postupka, navodi kako je kao zajmoprimac 6. prosinca 2012. sklopio Ugovor o zajmu sa zajmodavcem Y. S. LLC, W., D., kojim

ugovorom se zajmodavac obvezao isplatiti tužitelju iznos od 700.000,00 EUR sa obvezom vraćanja zajma najkasnije do 6. prosinca 2027. uz kamatnu stopu od 3 % godišnje, a kao osiguranje povrata iznosa zajma tužitelj je dao zajmodavcu hipoteku na kuću u izgradnji kč. … i dio kč. … k.o. Z.. Tvrdi kako je iz sadržaja predmetnog ugovora vidljivo da je tužitelj dao ovlaštenje za uknjižbu hipoteke te je isključivo ovisilo i ovisi o volji i dispoziciji zajmodavca kako i kada će raspolagati sa svojim pravom te provesti uknjižbu založnog prava, sukladno odredbama Zakona o vlasništvu drugim stvarnim pravima i Zakon o zemljišnim knjigama. Nadalje, navodi kako je na ime povrata zajma dana 30. srpnja 2020. uplatio zajmodavcu iznos od 50.000,00 EUR i dana 20. kolovoza 2020. daljnji iznos od 50.000,00 EUR. Navodi kako je poreznom tijelu detaljno obrazložio da se uplate na računu kod Nove ljubljanske banke odnose na zajam kojeg je njemu odobrila kompanija Y. S.

LLC, W., D., sa kojom ima obiteljske odnose, međutim njegovo obrazloženje porezni službenici, a niti tuženik, nisu prihvatili iz jedinog isključivog razloga što nije upisano založno pravo na nekretninama tužitelja kao osiguranje povrata zajma, čime je prema mišljenju tužitelja pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno odredbe Zakona o obveznim odnosima kojima je uređen institut ugovora o zajmu. Navodi kako je iz Ugovora o zajmu vidljivo da ugovor ima sve bitne elemente, ima propisani oblik i propisanu formu te je potpisan od strane zajmodavca i zajmoprimca, slijedom čega je zaključak tuženika kako ugovor nije proizveo nikakve pravne učinke protivan činjeničnom stanju, primljenom iznosu zajma i djelomičnoj otplati zajma te odobrenju za upis hipoteke. Tvrdi kako je iz članka 4. Ugovora, kao i instituta založnog prava, razvidno kako je to teret nekretnine i kako zajmodavac odnosno vjerovnik temeljem takvog prava ima mogućnost uknjižiti založno pravo, dakle, radi se o dispoziciji vjerovnika i ne može ići na teret dužnika činjenica da vjerovnik Y. S. LLC, W., D. nije uknjižio založno pravo za

koji mu je porezni obveznik dao ovlaštenje u članku 4. Ugovora. Ističe kako ne postoji niti jedna pretpostavka ili element temeljem kojeg bi predmetni ugovor o zajmu bio nepostojeći ili ništetan, niti je utvrđen takvim, već isti ima sve bitne zakonom propisane elemente i isti je konzumiran. Nadalje, navodi kako tuženik kao jedan od razloga zbog kojeg ne prihvaća očitovanje tužitelja da se u konkretnom slučaju ne radi o isplaćenoj proviziji i drugom dohotku nego o zajmu, je i činjenica da je banka primitke iz inozemstva označila kao proviziju za prodaju plovila. Tvrdi kako se na navedenu okolnost očitovao navodeći kako je na taj način zajmodavac kao offshore kompanija iz SAD-a knjižio izvršene isplate kao poslovni trošak, međutim, prvostupanjsko tijelo isto ne prihvaća smatrajući kako se sukladno poreznim propisima i Međunarodnim računovodstvenim standardima trošak provizije ne može knjižiti kao zajam niti se zajam može knjižiti kao trošak provizije. Pojašnjava kako je u interesu trgovačkog društva Y. S. LLC, W., D. da se isplate

koje je isti vršio prikazuju kao trošak u računovodstvenom smislu, bez da se navede prava svrha isplate, a ne da bi se, kako to pogrešno zaključuje porezno tijelo, trošak provizije knjižio kao zajam i obratno. Tvrdi kako je način na koji je Y. S. LLC,

W., D. knjižio isplaćenih zajam irelevantno za sam Ugovor jer tužitelj ne može utjecati na poslovnu politiku zajmodavca i načine knjiženja nesporno isplaćenog iznosa zajma. Smatram kako označavanje uplaćenih iznosa tužitelju od strane zajmodavca Y. S. LLC, W., D. kao trošak provizije ne kvalificira pravni posao zajma kao nepostojeći ili ništetan budući su ispunjene sve pretpostavke za valjanost ugovornog odnosa i najvažnija svrha, a to je da su sredstva isplaćena i da se sredstva vraćaju. Pojašnjava kako su tužitelju bila potrebna financijska sredstva za izgradnju obiteljske kuće i upravo zbog navedenog je sklopljen Ugovor o zajmu na iznos od 700.000,00 EUR. Nadalje, navodi kako u razdoblju poreznog nadzora tužitelj za Y. S. LLC, W., D. nije

prodao niti jedno plovilo pa nije mogao niti na temelju nepostojeće prodaje ostvariti proviziju. Prigovara kako tijekom postupka nije utvrđeno niti se obrazlaže koja je to plovila tužitelj prodao, odnosno sudjelovao u posredovanju prilikom prodaje, čija su to plovila i gdje su u poslovnim knjigama tužitelja evidentirane prodaje plovila. Smatra kako zaključak o drugom dohotku ostvarenim provizijom od prodaje plovila nije potkrijepljen niti jednim dokazom ili činjenica, nije utvrđeno niti o kolikoj se proviziji radi, odnosno koliko plovila je navodno prodano i koliko je iznosila provizija te gdje je evidentiran ugovor o posredovanju prilikom prodaje plovila. Prigovara kako tuženik nezakonito teret dokaza prebacuje na tužitelja navodeći kako isti nije dokazao da se u konkretnom slučaju ne radi o drugom dohotku, što ne proizlazi iz stanja spisa, budući je tužitelj dostavio Ugovor o zajmu kojim dokazuje da se ne radi o drugom dohotku, a tuženik ničim nije dokazao da bi se radilo o proviziji za prodaju plovila. Ističe kako je tijekom obavljenog poreznog nadzora Ugovorom o zajmu, koji je valjan i konzumiran te nikad nije utvrđen ništetnim, dokazao da se sporni iznos, za koji upravna tijela utvrđuju da se radi o drugom dohotku, odnosi na zajam od trgovačkog društva Y. S. LLC, W., D., koje je u spornom razdoblju nije

prodalo niti jedno plovilo, niti isplatilo proviziju za navodnu prodaju plovila te je upravo na ime povrata zajma od tužitelja zaprimilo iznos od 100.000,00 EUR. Nadalje, tužitelj ističe prigovor zastare, budući je prvostupanjsko tijelo predmetni porezni nadzor provelo nakon proteka zastarnog roka od tri godine bez ikakvog razloga i valjanog obrazloženja, čime je počinjena bitna povreda upravnog postupka. Nadalje, prigovara stavu tuženika kako Ured za sprječavanje pranja novca predstavlja drugo tijelo, koje je izdalo dva akta sa oznakom "ograničeno" te navodi kako je Ured za sprječavanje pranja novca normativna organizacijska jedinica Ministarstva financija Republike Hrvatske, kojoj pripada i Porezna uprava, dakle, radi se u istom državnom tijelu. Nadalje, prigovara kako je prvostupanjsko rješenje donijelo mjesno nenadležno tijelo, čime je povrijeđena odredba čl. 53. Općeg poreznog zakona. Prigovara kako se tuženik poziva na odredbe kojima je propisana mogućnost zamjene privremenog poreznog rješenja i u kojim slučajevima je to moguće, ali ne navodi kojom odredbom je uređen način zamjene i temeljem kojih pravila se isti provodi. Tužbenim zahtjevom traži poništenje prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana i u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja Sud je pregledao sudski spis te spis tuženog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.

5. U sporu je održana rasprava 5. svibnja 2022. čime je dana mogućnost strankama da se sukladno članku 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje u tekstu ZUS-a) očituju o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.

6. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Iz sadržaja spisa predmeta proizlazi kako je Ministarstvo financija, Porezna uprava, Područni ured Split, Služba za nadzor, Odjel za suzbijanje poreznih prijevara, obavilo porezni nadzor kod tužitelja, predmet kojeg je bio porez na dohodak, doprinos za obvezno mirovinsko osiguranje, doprinos za mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje, za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2017., o čemu je sastavljen Zapisnik, Klasa: 471-02/20-01/234, Ur. broj: 513-07-17-20-26 od 29. rujna 2020.

8. U postupku nadzora, na temelju podataka iz Informacijskog sustava Porezne uprave, porezno tijelo je utvrdilo kako tužitelj od kolovoza 2014. ostvaruje dohodak od nesamostalnog rada u trgovačkom društvu N. Z. d.o.o., kojeg društva je osnivač, vlasnik i direktor.

9. Uvidom u izvješća Nove Ljubljanske banke, dostavljena temeljem zahtjeva za međunarodnom razmjenom informacija od Republike Slovenije, u postupku poreznog nadzora, porezno tijelo utvrdilo kako je društvo Y. S. LLC, 1120 N.

M. S., W., D., SAD, u korist računa tužitelja izvršilo uplate u 2015. u ukupnom iznosu od 120.000,00 EUR, što iznosi 910.853,00 kn po srednjem tečaju HNB-a i u 2016. u ukupnom iznosu od 58.000,00 EUR, što iznosi 434.873,00 kn po srednjem tečaju HNB-a, a kao svrha uplate navedena je provizija za prodaju plovila, te je prema izvješću banke gotovinu podizao tužitelj. Utvrđeno je kako tužitelj nema u Sloveniji prijavljeno boravište niti prebivalište i ne obavlja nikakvu djelatnost. 10. Porezno tijelo je od tužitelja zatražilo obrazloženje i pojašnjenje za navedene uplate koje su se odnosile na proviziju za prodaju plovila, te da se očituje je li prijavio unos gotovog novca u Republiku Hrvatsku, te da dostavi ugovore, račune i ostalu dokumentaciju na temelju koje su izvršene novčane transakcije.

11. Tužitelj je u svom očitovanju naveo kako se uplate od strane offshore kompanije iz SAD-a u razdoblju koje je obuhvaćeno nadzorom, od 2013. do 2016., u iznosu od 649.000,00 EUR, odnose na pozajmice temeljem ugovora o zajmu koji je sklopljen dana 6. prosinca 2012. između tužitelja i Y. S. LLC na iznos od 700.000,00 EUR, s ugovorenim rokom vraćanja zajma dana 6. prosinca 2027. uz kamatu od 3 % godišnje, i garancijom u slučaju da se zajam ne vrati upisana je tužiteljeva obiteljska kuća u Z., F. V. .., izgrađena na čest. zem. … i dijelu čest. zem. … k.o. Z., koja bi tada bila prenesena u vlasništvu kompanije iz SAD-a. Tužitelj primitke iz inozemstva, koje je banka označila kao provizija za prodaju plovila, opravdava na način da bi offshore kompanija iz SAD-a te iste isplate mogla u knjigovodstvu knjižiti kao poslovni trošak.

12. Nadalje, porezno tijelo je uvidom u z.k. izvatke utvrdilo kako do dana 20. veljače 2020. u zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Z. nije upisano založno pravo na spomenutoj nekretnini, kao osiguranje zajma.

13. Porezno tijelo je utvrdilo kako se ostvareni primici u ukupnom iznosu od 649.000,00 EUR, u protuvrijednosti kuna, predstavljaju iznos drugog dohotka, u smislu odredbe članka 32. Zakona o porezu na dohodak, na koji iznos je tužitelj kao primatelj bio dužan (na bruto iznos primitka) obračunati porez i prirez porezu na dohodak, kao i doprinose na po osnovi utvrđenog drugog dohotka, u iznosima utvrđenim prvostupanjskim rješenjem.

14. Odredbom članka 111. Zakona o doprinosima ("Narodne novine" broj: 84/08., 152/08., 94/09., 18/11., 22/12., 144/12., 148/13., 41/14., 143/14., 115/16., 106/18.) propisano je da je za osiguranika po osnovi primitaka od kojih se utvrđuje drugi dohodak (članak 9. stavak 1. točka 20.) obveznik doprinosa iz osnovice jest primatelj, a obveznik doprinosa na osnovicu jest isplatitelj primitka.

15. Odredbom članka 112. stavka 2. Zakona o doprinosima propisano je da prema primitku od kojega se utvrđuje drugi dohodak što ga fizička osoba prema kojoj se, sukladno propisima Europske unije o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti, primjenjuje zakonodavstvo Republike Hrvatske, ostvari iz inozemstva, obveznik doprinosa te obveznik plaćanja doprinosa jest primatelj primitka.

16. Odredbom članka 113. stavka 1. Zakona o doprinosima propisano je da se doprinosi obračunavaju iz osnovice i na osnovicu prema pojedinačnoj osnovici iz članka 114. ovoga Zakona, i to: 1. doprinosi iz osnovice: 1.1. doprinos za mirovinsko osiguranje, 1.2. doprinos za mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje (za osiguranika tog osiguranja); 2. doprinosi na osnovicu: 2.1. doprinos za zdravstveno osiguranje. Stavkom 2. istog članka propisano je da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, prema primitku iz članka 112. ovoga Zakona obračunavaju se doprinosi iz osnovice, i to: 1. doprinos za mirovinsko osiguranje, 2. doprinos za mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje (za osiguranika tog osiguranja).

17. Odredbom članka 207. stavka 1. Zakona o doprinosima propisano je da Porezna uprava može, u postupku nadzora, primijeniti najvišu godišnju osnovicu pa obveze doprinosa utvrditi do iznosa najviše godišnje osnovice i u slučaju kada nije ispunjena obveza da su doprinosi do najviše godišnje osnovice i plaćeni.

18. Analizom cjelokupnog spisa predmeta, ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja, Sud cijeni kako navodima tužbe i navodima tijekom spora pravilnost u postupku utvrđenog činjeničnog stanja nije dovedena u pitanje kao niti primjena materijalnog prava.

19. Prema stajalištu ovog Suda, pravilno je porezno tijelo, temeljem utvrđenja provedenog nadzora, ocijenilo kako primitci iz inozemstva od društva Y. S.

LLC, W., D., SAD, koji su tužitelju s naznakom svrhe isplate –

provizija za prodaju plovila isplaćivani na računu otvorenom u Novoj ljubljanskoj banci u Sloveniji, predstavljaju drugi dohodak u smislu citiranih odredbi Zakona o porezu na dohodak, koje je tužitelj trebao navesti u prijavi poreza na dohodak za 2015. i 2016., a što je propustio učiniti.

20. Stoga, pravilno je porezno tijelo utvrdilo kako ostvareni primici u 2015. i 2016. u ukupnom iznosu od 178.000,00 EUR, u protuvrijednosti kuna, predstavljaju iznos drugog dohotka, u smislu odredbe članka 32. Zakona o porezu na dohodak, na koji iznos je tužitelj kao primatelj bio dužan (na bruto iznos primitka) obračunati porez i prirez porezu na dohodak, kao i doprinose na po osnovi utvrđenog drugog dohotka, u iznosima utvrđenim prvostupanjskim rješenjem.

21. Tužbeni navod tužitelja kako Ugovor o zajmu ima sve bitne zakonom propisane elemente (oblik, formu, potpise od zajmodavca i zajmoprimca), kako ne postoji niti jedna pretpostavka ili element temeljem kojeg bi predmetni ugovor o zajmu bio nepostojeći ili ništetan, niti je utvrđen takvim, te kako je isti konzumiran, ovaj Sud cijeni neosnovanim. Sud je stajališta kako je porezno tijelo pravilno ocijenilo kako primitci iz inozemstva od društva Y. S. LLC, W., D.,

SAD ne predstavljaju isplatu zajma temeljem Ugovora o zajmu, kako to tvrdi tužitelj, već se radi o proviziji za prodaju plovila, kako je i sam isplatitelj naznačio prilikom navođenja svrhe plaćanja, odnosno dohotkom u smislu citiranih odredbi Zakona o porezu na dohodak. Činjenica koja jasno i nedvojbeno govori kako se u konkretnom slučaju ne radi o zajmu jest naznaka svrhe isplate prilikom uplate spornog iznosa kao provizije za prodaju plovila na računu otvorenom u Novoj ljubljanskoj banci u Sloveniji, budući Sud smatra kako je uplatitelju u interesu da prilikom uplate svoga novca što jasnije odredi svrhu, kako se u pravnom prometu transakcija ne bi naknadno stvorile dvojbe na što se uplata odnosi. Stoga, Sud smatra kako je uplatitelj naveo točnu svrhu isplate novca, a to je provizija za prodaju plovila, kako je porezno tijelo pravilno zaključilo. Također, činjenica koja jasno i nedvojbeno govori kako se u konkretnom slučaju ne radi o zajmu jest ne upis založnog prava na nekretnini tužitelja, kao osiguranja zajma, jer je nelogično i neživotno u poslovnom svijetu da neko trgovačko društvo daje u zajam veće iznose novca zajmoprimcu, ugovori upis založnog prava na nekretnini zajmoprimca kao garanciju vraćanja zajma, a pri tome ne upiše založno pravo kao osiguranje vraćanja zajma. Upravo navedeno ukazuje na pravilnost ocjene poreznog tijela kako se u konkretnom slučaju ne radi o Ugovoru o zajmu, već o isplati provizije za prodaju plovila, kako je i naznačeno prilikom navođenja svrhe plaćanja.

22. Također, valja navesti kako je tužitelj u tužbi naveo da je na ime povrata zajma dana 30. srpnja 2020. uplatio zajmodavcu iznos od 50.000,00 EUR i dana 20. kolovoza 2020. daljnji iznos od 50.000,00 EUR. Međutim, ako usporedimo vrijeme sklapanja Ugovora o zajmu (6. prosinca 2012.), početak poreznog nadzora (27. veljače 2020.), odnosno razdoblje trajanja poreznog nadzora (27. veljače 2020. – 29. rujna 2020., s prekidima) i datume povrata dijela zajma (30. srpnja 2020., 20. kolovoza 2020.), možemo zaključiti kako se tužitelj odlučio za povrat dijela novca tek kada je započeo porezni nadzor.

23. Upravno tijelo u smislu odredbe članka 9. stavka 2. ZUP-a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, utvrđuje koje će č injenice i okolnosti uzeti za dokazane, jednako kao i sud u skladu sa odredbom članka 55. stavka 3. ZUS-a u sudskom postupku. Dakle, kada se prethodno utvrđene činjenice cijene u svojoj ukupnosti kao rezultat cjelokupnog provedenog nadzora, valja zaključiti pravilnim utvrđenje poreznog tijela kako se u konkretnom slučaju ne radi o isplati novaca po osnovi Ugovora o zajmu, već o isplati provizije za prodaju plovila, odnosno dohotka u smislu citiranih odredbi Zakona o porezu na dohodak.

24. U odnosu na tvrdnju tužitelja kako je u interesu trgovačkog društva Y. S. LLC, W., D. da se isplate koji isti vršio prikazuju kao trošak u računovodstvenom smislu, bez da se navede prava svrha isplate, valja kazati kako za predmetni nadzor nije od utjecaja koja je stvarna namjera bila spomenutog trgovačkog društva, već je odlučno ono što je društvo navelo kao svrhu isplate, a to je isplata provizije za prodaju plovila.

25. Nastavno, ukoliko bi sud prihvatio osnovanom tvrdnju tužitelja da je društvo Y. S. LLC, W., D. svrhu isplate naveo kao proviziju za

prodaju plovila samo radi prikazivanja troška u računovodstvenom smislu, a da se ustvari radilo o isplati zajma, onda bi to značilo kako sud odobrava ponašanje poreznih obveznika da poslovne događaje prikazuju kako im odgovara, a radi izbjegavanja plaćanja poreza, ili plaćanja manjih iznosa poreza, jer društvo Y. S. LLC, W., D. će predmetni iznos prikazati kao trošak, i time

platiti manje poreza na dobit, a tužitelj će predmetni iznos prikazati kao isplatu zajma kako bi izbjegao plaćanje poreza na dohodak. Dakle, Sud smatra neprihvatljivim isti poslovni događaj tumačiti na različite načine, radi drugačijeg poreznog tretmana.

26. Prigovor tužitelja kako tuženik ničim nije dokazao da bi se radilo o proviziji za prodaju plovila, nije osnovan, budući je porezno tijelo u obrazloženju prvostupanjskog rješenja detaljno obrazložilo na temelju kojih činjenica je utvrdilo da se radi o proviziji za prodaju plovila, a ne o zajmu kako to tužitelj tvrdi, kao i tuženik u obrazloženju osporenog rješenja, kako je to prethodno izloženo.

27. Prigovor tužitelja kako tuženik nezakonito teret dokaza prebacuje na tužitelja te kako porezno tijelo tijekom postupka nije utvrdilo niti obrazložilo koja je to plovila tužitelj prodao, odnosno sudjelovao u posredovanju prilikom prodaje, čija su to plovila i gdje su u poslovnim knjigama tužitelja evidentirane prodaje plovila, ovaj Sud ocjenjuje neosnovanim. U smislu odredbe članka 88. Općeg poreznog zakona (""Narodne novine" broj: 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 42/20., dalje u tekstu OPZ-a) u poreznom postupku teret dokaza snosi: 1. porezno tijelo za činjenice koje utemeljuju porez, a u skladu s člankom 6. stavkom 2. ovoga Zakona, 2. porezni obveznik za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez. Dakle, porezno tijelo je temeljem činjenica utvrđenih poreznim nadzorom, koje su prethodno izložene, utvrdilo kako je tužitelj ostvario dohodak u smislu Zakona o porezu na dohodak, a na tužitelju je teret dokaza za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez. Stoga, nije osnovan prigovor tužitelja kako tuženik nezakonito teret dokaza prebacuje na tužitelja, već to propisuje odredba članka 88. točka 2. OPZ-a.

28. Prigovor kako je prvostupanjsko rješenje donijelo mjesno nenadležno tijelo, čime je povrijeđena odredba članka 53. Općeg poreznog zakona, ovaj sud nije uvažio osnovanim. Kako je prema odredbi članka 82. Uredbe o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva financija ("Narodne novine“ broj: 54/17., 26/18., 66/19., 79/19., 97/20., dalje u tekstu: Uredbe) Odjel za suzbijanje poreznih prijevara Područnog ureda Split nadležan za porezne obveznike Područnog ureda Split, Dubrovnik, Šibenik i Zadar, time što je Odjel za suzbijanje poreznih prijevara Područnog ureda Split proveo porezni nadzor, nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

29. Naposljetku, prigovor tužitelja kako je nastupila zastara prava na utvrđenje porezne obveze, ovaj Sud je ocijenio neosnovanim.

30. Odredbom članka 229. Zakona o doprinosima ("Narodne novine" broj: 84/08., 152/08., 94/09., 18/11., 22/12., 144/12., 148/13., 41/14., 143/14., 115/16., 106/18.) propisano je da se na postupke utvrđivanja zastare prava na utvrđivanje doprinosa i prava na naplatu doprinosa koji nisu uređeni odredbama ovoga Zakona primjenjuju odredbe Općega poreznog zakona.

31. Odredbom članka 197. stavka 1. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine" broj: 115/16., 106/18., 121/19.) propisano je da postupci pokrenuti do stupanja na snagu ovoga Zakona prema odredbama Općeg poreznog zakona (»Narodne novine«, br. 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16.), osim postupaka pokrenutih na temelju glave VIII. i IX. Općeg poreznog zakona (»Narodne novine«, br. 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16., dovršit će se prema odredbama toga Zakona.

32. Stavkom 2. istog članka propisano je da iznimno od stavka 1. ovoga članka, postupci za utvrđivanje zastare započeti po zahtjevu poreznog obveznika prema odredbama Općeg poreznog zakona (»Narodne novine«, br. 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16.) u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila relativna zastara dovršit će se prema odredbama toga Zakona. Postupci u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila apsolutna zastara prema odredbama Općeg poreznog zakona (»Narodne novine«, br. 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16.) dovršit će se prema odredbama ovoga Zakona.

33. Kako je postupak nadzora započeo 21. veljače 2020., odnosno 27. veljače 2020. uručenjem Obavijesti o poreznom nadzoru tužitelju, to je trebalo primijeniti odredbe Općeg poreznog zakona ("Narodne novine" broj: 115/16., 106/18., 121/19.), koji je na snazi od 1. siječnja 2017.

34. Odredbom članka 108. stavka 1. OPZ-a propisano je da pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći. Stavkom 2. istog članka propisano je da zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći istekom godine u kojoj je nastala porezna obveza. Nastanak porezne obveze propisan je posebnim poreznim zakonima.

35. Odredbom članka 117. stavka 1. OPZ-a propisano je da se porezni nadzor može obavljati u roku od tri godine od početka tijeka zastare prava na utvrđivanje porezne obveze. Stavkom 2. istog članka propisano je da iznimno od stavka 2. ovoga članka porezni nadzor se može obavljati za razdoblje za koje nije nastupila zastara prava na utvrđivanje porezne obveze: 1. u slučaju zlouporabe prava iz članka 172. ovoga Zakona, 2. u postupcima utvrđivanja razlike između stečene imovine i dokazanih sredstava za stjecanje te imovine prema propisima o porezu na dohodak,

3. u postupcima suzbijanja poreznih prijevara, 4. u postupcima pokrenutim po nalogu drugih tijela.

36. U konkretnom slučaju radi se o utvrđivanju obveze doprinosa za 2015. i 2016. za koje je obveze, u skladu sa odredbom članka 25. Zakona o doprinosima, zastara prava poreznog tijela na utvrđenje počela teći 1. siječnja 2016., odnosno 1. siječnja 2017., i u trenutku donošenja prvostupanjskog rješenja (26. listopada 2020.) i drugostupanjskog rješenja (16. veljače 2021.), nije protekao šestogodišnji zastarni rok iz članka 108. stavka 1. OPZ-a.

37. Dokazni prijedlog tužitelja za njegovo saslušanje i saslušanje svjedoka S. L. Sud je odbio kao nepotreban, budući činjenice koje bi trebalo dokazati izvođenjem navedenih dokaza već proizlaze iz podataka u dostavljenom spisu upravnog tijela (iz poslovne dokumentacije tužitelja). Dokazni prijedlog za provođenjem knjigovodstveno - financijskog vještačenja Sud je također odbio kao neosnovan uzevši u obzir da su sve odlučne činjenice u dovoljnoj mjeri raspravljene i utvrđene pred tijelom uprave te nije bilo potrebe za izvođenjem predloženog dokaza, a tužitelj svojim tužbenim prigovorima nije doveo u dvojbu pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja od strane poreznog tijela.

38. Dakle, prema ocjeni Suda, osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, a tužbeni prigovori nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

39. Slijedom navedenog i utvrđenog, valjalo je na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

40. Kako tužitelj nije uspio u sporu, trebalo je temeljem odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a, odbiti zahtjev za naknadom troškova spora kao neosnovan i odlučiti kao pod točkom II izreke presude.

U Splitu, 17. svibnja 2022.

S U T K I N J A

Nela Mešin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. ZUS-a).

DNA:

1. Opunomoćeniku tužitelja A. J., odvjetniku u Z.O.U. J. i B. iz Z.

2. Tuženiku Ministarstvu financija Republike Hrvatske, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1,

3. U spis,

4. Kalendar 30 dana.

RJ:

1. Vrijednost predmeta spora je 10.000,00 kuna (čl. 25. ZSP-a)

2. Provesti postupak naplate sudske pristojbe tužbe i presude po pravomoćnosti, te žalbe ukoliko ista bude izjavljena (čl. 22. ZSP-a)

3. Kalendar 30 dana