REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 1593/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Viktorije Lovrić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Z., Z., OIB … ,kojeg zastupa punomoćnik T. R., odvjetnik u Z., protiv tuženika V. L. iz Ž., OIB: … , kojeg zastupaju punomoćnici N. R., odvjetnik u Z., i punomoćnik H. G., odvjetniku u O., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2082/2019-3 od 6. listopada 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-3029/18-9 od 28. veljače 2019., u sjednici vijeća održanoj 17. svibnja 2022.
r i j e š i o j e :
Prijedlog za dopuštenje revizije tuženika odbacuje se kao nedopušten.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2082/2019-3 od 6. listopada 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-3029/18-9 od 28. veljače 2019., pozivom na odredbu čl. 385. a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP).
2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
3. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385., čl. 385.a i čl. 387. ZPP vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske je ocijenilo da naznačena pitanja u prijedlogu nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP.
3.1. Prvo postavljeno pitanje (označeno kao a) treba li tuženika ukoliko je određena stvar u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu tuženika kao nevlasnika, obvezati na isplatu koristi na temelju čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima (uporaba tuđe stvari u svoju korist) ili na temelju čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (pravni položaj poštenog i nepoštenog posjednika), tuženik problematizira po prvi put u prijedlogu za dopuštenje revizije, a što u smislu odredbe čl. 385. ZPP nije dopušteno utvrđivati po prvi put tek u postupku pred revizijskim sudom. Iz navoda žalbe tuženika razvidno je da tuženik nije isticao prigovor da sudovi nisu ispitivali je li tuženik pošten posjednik predmetne nekretnine u smislu čl. 164. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, koji sada po prvi puta ističe u prijedlogu za dopuštenje revizije.
3.2.1. U odnosu na drugo i treće postavljena pitanja (označena kao b i c) može li se visina zakupnine koja predstavlja korist u smislu čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima utvrditi isključivo na temelju Zaključka o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor kojeg je donijela jedna parnična stranka (jedinica lokalne samouprave) ukoliko druga stranka ospori primjenu tog zaključka i predloži dokaz vještačenjem visine zakupnine te je li tuženik onemogućen u raspravljanu ukoliko sud odbije njegov prijedlog radi izvođenja dokaza vještačenjem u odnosu na visinu koristi (zakupnine), tuženik nije ukazao na različitu sudsku praksu pozivajući se na ukidno rješenje drugostupanjskog suda poslovni broj Gž-1392/2016-3 od 7. ožujka 2018. doneseno ranije u ovom postupku, te ukidna rješenja Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1418/2017-2 od 10. lipnja 2019. i poslovni broj Gž- 1185/2017 od 7. srpnja 2017, jer te odluke na koje se poziva nisu pravomoćne odluka kojima se postupak završava, pa stoga takve odluke nemaju značaj različitog pravnog shvaćanja na razini drugostupanjskog suda, a time ni potrebe za usuglašavanjem sudske prakse, a radi osiguranja jedinstvene primjene prava.
3.2.2. Također niti pozivanje na odluku Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-1040/2017-7 od 16. svibnja 2019. ne daje razloge važnosti drugo i treće postavljenim pitanjima, jer se odnosi na drugačiju činjeničnu i pravnu situaciju (da se radi o derutnom poslovnom prostoru koji nije uporabljiv odnosno nije ga bilo moguće dati u najam u utuženom razdoblju bez znatnih ulaganja, jer je u izrazito lošem stanju radi nekorištenja i neodržavanja, dok je visinu naknade za korištenje poslovnog prostora trebalo temeljiti na realnim pokazateljima odnosno kakva je bila potražnja za davanjem u zakup predmetnog poslovnog prostora, a ne na temelju kriterija za utvrđivanje zakupnine za poslovne prostore u upotrebi Grada Z.).
3.3.1. Četvrto i peto postavljenim pitanjima (označena kao d i e) tuženik problematizira može li se u odnosu na utvrđenu činjenicu tuženikovog posjedovanja stvari pravomoćnom presudom sukladno čl. 162. ZVDSP smatrati u drugoj parnici prethodno riješenim pitanjem sporne činjenice vremenskog perioda tuženikova korištenja stvari iz čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima te na kojoj je parničnoj stranci teret dokaza utvrđivanja činjenice korištenja tuđe stvari iz čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima.
3.3.2. Također odluke na koje se tuženik kao razlog važnosti poziva (rješenje ovoga suda poslovni broj Rev-2730/2018-2 od 20. studenoga 2018. te presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1839/2018-2 od 22. veljače 2019.) ne daju razloge važnosti tim postavljenim pitanjima.
3.3.3. Pravno shvaćanje u odluci ovoga suda poslovni broj Rev-2730/2018-2 od 20. studenoga 2018. da odluka o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo za tu djelomičnu presudu koja je samostalna odluka, odnosi na drugačiju činjeničnu i pravnu situaciju nego je to problematizirano u postavljenim pitanjima. U toj odluci predmet spora je naknada imovinske štete prouzročene prometnom nezgodom, dok nižestupanjski sudovi odbijaju prigovor podijeljene odgovornosti, jer da je o tom prigovoru već pravomoćno odlučeno u djelomičnoj presudi prvostupanjskog suda, u kojoj je odlučeno o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na neimovinsku štetu.
3.3.4. Također u presudi Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1839/2018-2 od 22. veljače 2019. radi se o drugačijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji jer u toj odluci na koju se tuženik poziva sudovi polazeći od utvrđenja da se ne može sa sigurnošću utvrditi da je tuženica koristila spornu površinu stana, a da tužitelj nije predložio provođenje dokaza na okolnost utvrđivanja činjenice da je tuženica bila posjednica sporne površine stana, zaključuju da tužitelj nije dokazao osnovu svog tužbenog zahtjeva kojeg temelji na čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima. U konkretnom slučaju sudovi su utvrdili pravomoćnom presudom za iseljenje da je tuženik bio posjednik, pa o tom pitanju ne ovisi odluka o sporu.
3.4. S obzirom da u odnosu na navedena pitanja nisu navedeni odgovarajući razlozi važnosti, ne radi se o važnim pitanjima, niti o dostatnim razlozima za intervenciju ovoga suda.
4. Slijedom navedenog, prijedlog tuženika je odbačen na temelju odredbe čl. 392. st. 6. u svezi s čl. 387. st. 3 . i 5. ZPP-a te je riješeno kao u izreci.
Zagreb, 17. svibnja 2022.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil, v.r.
