REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U OSIJEKU
Osijek, Trg A. Starčevića 7/II
Poslovni broj: 2 Us I-221/2022-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Osijeku, po sucu Berislavu Babiću, uz sudjelovanje zapisničarke Adele Franc, u upravnom sporu tužitelja F. Q., državljanina R. K. s boravištem u Ž., koga zastupa opunomoćenik D. S., odvjetnik iz O., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, kojeg zastupa B. K., službena osoba tuženika, radi odobrenja stalnog boravka, 17. svibnja 2022.
p r e s u d i o j e
I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, KLASA: UP/I-217-02/21-04/559, URBROJ: 511-01-204-21-5 od 13. prosinca 2021.
II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnoga spora.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem tuženika odbijen je zahtjev tužitelja za odobrenje stalnog boravka u Republici Hrvatskoj.
2. Tužitelj u tužbi navodi kako je osporavana odluka tuženika donijeta na temelju pogrešne primjene materijalnog prava i uz pogrešno utvrđeno činjenično stanje pa je zbog toga nezakonita. Smatra da su u konkretnom slučaju pogrešno primijenjene odredbe članka 156. Zakona o strancima (Narodne novine, broj: 133/20., nastavno: Zakon) te ističe da je u provedenom postupku nesporno utvrđeno kako tužitelj ispunjava uvjete iz stavka 1. točke 1. toga članka Zakona, obzirom ima odobren privremeni boravak unazad 4 godine. Stoga je mišljenja da isti ispunjava uvjete za odobrenje stalnog boravka, a ovo posebno iz razloga što je do sada istome nesporno produžen privremeni boravak i to sve u zakonskim rokovima. Tužitelj smatra kako tuženik nepravilno primjenjuje odredbu članka 156. stavka 2. Zakona, budući je mišljenja da se ista primjenjuje supsidijarno, odnosno tek u situaciji ukoliko državljanin treće zemlje nema odobren privremeni boravak neprekidno duže od 4 godine. Stajalište je tuženika kako stavak 2. navedenog članka nije kumulativni uvjet, već zakonska presumpcija i da tuženik nezakonito primjenjuje navedeni stavak u situaciji kada tužitelj ispunjava uvjete iz članka 156. stavka 1. točke 1. Zakona. Napominje kako u Republici Hrvatskoj ima obitelj, ženu i dvoje djece, zaposlen je, ostvaruje prihode i uzdržava obitelj te nikada nije kažnjavan i pridržava se svih zakonskih propisa, odnosno ne predstavlja nikakvu prijetnju za pravni poredak. Posebno naglašava kako je irelevantan razlog zbog kojeg je izbivao iz Republike Hrvatske 10 mjeseci i 25 dana, jer je unazad 4 godine uredno podnosio zahtjeve za produženje privremenog boravka, koji su i usvojeni te nije prekršio odredbu članka 87. Zakona. Stoga je mišljenja da ispunjava uvjete za odobrenje stalnog boravka pa predlaže poništavanje osporavane odluke tuženika, uz naknadu troškova upravnog spora.
3. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi navodima tužitelja te ponavlja navode iz osporavanog rješenja. Ističe da su u provedenom postupku pravilno primijenjene odredbe članka 156. stavka 1. točke 1. i stavka 2. Zakona. Ukazuje kako je tužitelju omogućeno sudjelovanje u provedenom postupku te je istome omogućeno očitovanje na sve činjenice koje su utvrđene. Smatra kako je u provedenom postupku nesporno utvrđeno da je tužitelj izbivao višekratno više od 6 mjeseci izvan Republike Hrvatske i to s prekidima ukupno 10 mjeseci i 25 dana pa smatra da isti ne ispunjava uvjete za odobrenje stalnog boravka, u odnosu na kumulativne uvjete iz prethodno navedenih odredbi. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.
4. Sud je u ovom sporu 10. svibnja 2022. održao raspravu u nazočnosti zamjeničke opunomoćenice tužitelja i službene osobe tuženika te je na takav način strankama u skladu s člankom 6. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., nastavno ZUS), pružena mogućnost izjasniti se o navodima protivne stranke te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.
5. Zamjenička opunomoćenica tužitelja je na raspravi ostala kod tužbe i svih navoda iz iste te je prepustila odluku sudu o eventualnom izvođenju dokaza u vidu saslušanja tužitelja.
6. Službena osoba tuženika je na raspravi ostala kod odgovora na tužbu i svih navoda iz istog, dok je u pogledu dokaznog prijedloga naglasila da za izvođenje tog dokaza nema potrebe te je odluku o istome prepustila sudu.
7. Na istoj raspravi sud nije usvojio dokazni prijedlog za saslušanjem tužitelja, budući je isti odgovarajuće upoznat sa provedenim postupkom, a tijekom postupka dao je i odgovarajuću izjavu pa je njegovo saslušanje na te iste okolnosti nepotrebno. 8. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u spis i spis upravnog postupka te je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
9. Uvidom u spis upravnog postupka, razvidno je da je tužitelj podnio zahtjev za odobrenje stalnog boravka 27. travnja 2021., navodeći u obrascu zahtjeva da je svrha njegovog boravka spajanje obitelji.
10. Odredbom članka 156. stavka 1. točke 1. Zakona propisano je da se stalni boravak može odobriti državljaninu treće zemlje koji je član obitelji ili životni partner hrvatskog državljanina koji do dana podnošenja zahtjeva ima neprekidno četiri godine odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji ili životnog partnerstva.
11. Stavkom 2. istoga članka određeno je da se smatra da je državljanin treće zemlje iz stavka 1. točaka 1. do 4. ovoga članka neprekidno boravio u Republici Hrvatskoj i ako je u razdoblju od četiri odnosno tri godine izbivao iz Republike Hrvatske višekratno do šest mjeseci ukupno ili jednokratno do četiri mjeseca.
12. U konkretnom slučaju je nesporno kako je tužitelj u razdoblju od 27. travnja 2017. do dana podnošenja zahtjeva 27. travnja 2021. višekratno izbivao iz Republike Hrvatske i to u razdoblju dužem od šest mjeseci, a što isti niti ne osporava. Naime, isti je tijekom postupka dao odgovarajuću izjavu u svezi prethodno opisanog činjeničnog stanja te je istaknuo kako je izbivao iz Republike Hrvatske zbog posjeta bolesnoj majci na Kosovu.
13. Također, tijekom provedenog postupka tuženik je izvršio uvid u putnu ispravu tužitelja te podatke službene evidencije te utvrdio da je tužitelj u promatranom razdoblju izbivao iz Republike Hrvatske u ukupnom trajanju od 10 mjeseci i 25 dana.
14. Obzirom na prethodno citirane odredbe, jasno je određeno da ako je državljanin treće zemlje u razdoblju od četiri godine izbivao iz Republike Hrvatske višekratno više od šest mjeseci ukupno ili jednokratno više od četiri mjeseca, smatra se da nije neprekidno boravio u Republici Hrvatskoj, čime ujedno ne ispunjava jednu od kumulativnih pretpostavki za odobrenje stalnog boravka.
15. Navedena norma članka 156. stavka 2. Zakona o strancima ne razumijeva primjenu slobodne (diskrecijske) ocjene, već je posrijedi odredba striktne naravi kojom su propisane pretpostavke za odobravanje stalnog boravka.
16. Suprotno navodima tužbe sama činjenica što je u tom relevantnom razdoblju tužitelj imao neprekidno odobreni privremeni boravak nije od utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari. Tužitelj pogrešno tumači sadržaj odredbi koje uređuje odobrenje stalnog boravka. Naime, uz postojanje neprekidnog zakonitog boravka u propisanom trajanju, za odobrenje stalnog boravka mora biti ispunjen i uvjet neprekidnog boravka prema definiciji iz stavka 2. članka 156. Zakona.
17. Stoga tužitelj nesporno ne ispunjava jednu od kumulativnih pretpostavki za odobrenje stalnog boravka te isti pogrešno smatra da se ne radi o kumulativnim uvjetima koje podnositelj zahtjeva treba ispunjavati.
18. Pritom nisu relevantni navodi tužitelja kako je njegov boravak na teritoriju R. K. uvjetovan obiteljskom situacijom, odnosno odlaskom u posjete bolesnoj majci, budući isto ne predstavlja relevantan razlog zbog čega bi na strani tužitelja postojala iznimka od neispunjenja kumulativnih uvjeta prethodno citirane odredbe.
19. Uzimajući u obzir činjenice utvrđene u upravnom postupku i ovom sporu, koje tužitelj svojim navodima nije doveo u sumnju, ovaj sud smatra da je rješenje tuženika donijeto na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog prava i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, budući da u slučaju tužitelja nisu ispunjeni uvjeti za odobravanje stalnog boravka u Republici Hrvatskoj.
20. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS odlučiti kao u točki I izreke ove presude.
21. Kako tužitelj nije uspio u sporu, trebalo je temeljem odredbe članka 79. stavka 4. ZUS, odbiti zahtjev za naknadom troškova spora kao neosnovan i odlučiti kao pod točkom II izreke presude.
U Osijeku 17. svibnja 2022.
Sudac
Berislav Babić v.r.
