- 1 -              III Kr 9/2024-3

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 9/2024-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, kao predsjednika vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof., i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog D. D. zbog kaznenih djela iz članka 177. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. – ispravak, 101/2017., 118/2018., 126/2019. i 84/2021. - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 7. ožujka 2023. broj Kzd-267/2022-43 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 12. rujna 2023. broj Kžzd-167/2023-6, u sjednici vijeća održanoj 12. ožujka 2024.

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog D. D. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

Obrazloženje

 

1.               Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 7. ožujka 2023. broj Kzd-267/2022-43 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 12. rujna 2023. broj Kžzd-167/2023-6 D. D. proglašen je krivim zbog počinjenja četiri kaznena djela povrede djetetovih prava iz članka 177. stavka 2. KZ/11. Nakon utvrđivanja pojedinačnih kazni zatvora za svako od tih djela, na temelju članka 51. KZ/11., osuđen je na jedinstvenu kazna zatvora dvije godine. Na temelju članka 57. stavaka 1. i 2. KZ/11. izrečena mu je djelomična uvjetna osuda kojom je određeno da se od kazne zatvora na koju je osuđen izvršava  jedna godina, a dio izrečene kazne zatvora u trajanju jedne godine neće se izvršiti ako u vremenu provjeravanja četiri godine ne počini novo kazneno djelo. Ujedno je određeno da vrijeme provjeravanja iz uvjetovanog dijela kazne ne teče za vrijeme izdržavanja neuvjetovanog dijela kazne. Na temelju članka 54. KZ/11. D. D. je u izrečeni neuvjetovani dio kazne uračunato vrijeme uhićenja i dovođenja u pritvorsku policijsku jedinicu te vrijeme provedeno u istražnom zatvoru i to od 3. rujna 2022. do 22. prosinca 2022. te od 2. siječnja 2023. do 7. ožujka 2023.

 

1.1.               Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019. i 80/2022. - dalje: ZKP/08.) D. D. je obvezan naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08. koji troškovi se odnose na paušalnu svotu 265,45 eura, odnosno 2.000,00 kuna, sve u roku 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

2.               Protiv te pravomoćne presude osuđeni D. D. je po braniteljici, odvjetnici D. S., "sukladno odredbi čl. 515. st. 1. i dr. ZKP-a" podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) i to "iz razloga grubo proizvoljnog postupanja ovopredmetnih sudova na štetu okrivljenika, i to osobito zbog drastičnog odstupanja od instituta materijalnog i procesnog kaznenog prava ali i ustaljene sudske prakse formirane u primjeni predmetnih instituta kaznenog prava". Predlaže da "Vrhovni sud ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovni postupak".

 

2.1.              Osuđenik je naknadnim podneskom, u skladu s člankom 518. stavkom 5. ZKP/08., predložio donijeti rješenje kojim se odgađa izvršenje pravomoćne presude.

 

3.              Postupajući u skladu s člankom 518. stavkom 4. ZKP/08. prvostupanjski sud je dostavio primjerak zahtjeva sa spisom Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je podnijelo odgovor (broj Ksm-DO-204/2023-2 od 1. prosinca 2023.). Taj je odgovor dostavljen na znanje osuđeniku i njegovoj braniteljici.

 

4.               Zahtjev nije osnovan.

 

5.               Osuđenik u zahtjevu, ponavljajući prigovore iz žalbe, navodi da "[B]ezuvjetnu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine kaznu podnositelj smatra prestrogom s obzirom na sve okolnosti djela za koje je osuđen, osobito uzimajući u obzir činjenicu da ponašanjem podnositelja nisu nastale nikakve fizičke ozljede oštećenika kao i na raniju neosuđivanost podnositelj". Navodi da "[O]sobito uzimajući u obzir stupanj krivnje, pogibeljnost djela i svrhu kažnjavanja okrivljenik smatra kako je bezuvjetna kazna zatvora prestroga". Dodaje "[K]ao olakotnu okolnost sud nije cijenio činjenicu da okrivljeni skrbi o žrtvama (dokaze o uplati alimetacije dostavljene u predmetni spis), da se zaposlio odmah po izlasku iz istražnog zatvora te da ne krši mjere opreza". Također navodi da "[D]rugostupanjski sud niti na koji način nije cijenio ponašanje okrivljenika nakon počinjenog kaznenog djela, odnos prema žrtvi kao i trud da naknadi štetu. Obzirom na sve iznijeto uvjetna osuda bi bila u srazmjeri sa težinom počinjenog kaznenog djela, ličnosti podnositelja i stupnjem kaznene odgovornosti kao i njegovim ponašanjem nakon počinjenja kaznenog djela (briga o djeci u vidu plaćanja alimentacije i prije donošenja presude nadležnog suda, poštivanje izrečenih mu mjera opreza, zapošljavanje odmah po izlasku iz istražnog zatvora), te bi se istom postigla svrha kažnjavanja".

 

5.1.              Nadalje, osuđenik u zahtjevu navodi da su "[S]porne odluke (su) nezakonite i ustavnopravno neprihvatljive, i to osobito obzirom na izostanak ikakvog sadržajnog obrazloženja spornih odluka.". Dodaje da "[S]udovi ni na koji način nisu adekvatno obrazložili iz kojeg razloga je određivanje bezuvjetne kazne zatvora jedina sankcija kojom bi se postigla svrha kažnjavanja. Drugostupanjski sud uopće nije odgovorio na konkretne žalbene navode okrivljenika već se doslovno obrazloženje drugostupanjske presude svodi na parafraziranje i šprancirano navođenje tvrdnji prvostupanjskog suda, a što u konkretnom slučaju znači da je žalba, kao pravno sredstvo potpuno zanemarena. Takvo proizvoljno obrazlaganje predstavlja također povredu prava okrivljenika na pošteno suđenje".

 

6.              Iz naprijed iznesenih navoda je vidljivo da se u zahtjevu isprepliću nekoliko zakonskih osnova za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka.

 

7.              Ponajprije podnositelj pobija odluku o kaznenoj sankciji. Naime, podnositelj smatra da je osuđen na prestrogu kaznu zatvora pa u zahtjevu ukazuje na olakotne okolnosti čija bi pravilna ocjena, po njegovom mišljenju, trebala dovesti do blaže sankcije. Pritom ukazuje da bi se u konkretnoj situaciji svrha kažnjavanja postigla i izricanjem uvjetne osude. Takvim navodima se, u biti, traži preocjena okolnosti važnih za izbor vrste i visine kaznene sankcije u cilju ishođenja blažeg kažnjavanja osuđenika. Međutim, zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može se podnijeti samo zbog točno propisanih povreda zakona iz članka 515. stavka 1. ZKP/08. i članka 517. stavka 1. ZKP/08. Prema tome, zahtjevom se ne može problematizirati i ispitivati odluka o kazni (članak 471. ZKP/08.), odnosno pravilnost vrednovanja okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne, osim ako nije riječ o takvoj povredi kojom je pri izricanju kazne sud prekoračio ovlasti koje ima po zakonu.

 

8.              Stoga, a budući da su ovdje utvrđene pojedinačne kazne zatvora odmjerene u propisanim zakonskim okvirima, kao što je i jedinstvena kazna zatvora, u skladu s odredbama o izricanju kazne za djela u stjecaju iz članka 51. KZ/11., zakonito odmjerena, zahtjev osuđenika u tom dijelu nije osnovan. Uostalom, s obzirom na zakonske okvire kazne predviđene za kazneno djelo iz članka 177. stavka 2. KZ/11. zbog čijih počinjenja je pravomoćnom presudom osuđenik proglašen krivim kao i uvjete koji moraju biti ostvareni za izricanje uvjetne osude (članak 56. stavak 2. KZ/11.), sud u konkretnoj situaciji nije niti bio ovlašten osuđeniku izreći uvjetnu osudu.

 

9.              U odnosu na tvrdnje iz zahtjeva kojima podnositelj ističe da je "[n]ačelo jednakosti (je) temeljno ustavno načelo jednakosti građana pred zakonom koji u području odmjeravanja kazne znači da se građani koji pod istim ili sličnim okolnostima počine ista kaznena djela kažnjavaju jednakom mjerom kazne" te da "[p]rema ustaljenoj sudskoj praksi građani koji su počinili takva djela u sličnim okolnostima nisu kažnjeni jednakom mjerom kazne", treba reći slijedeće. Odluka o kazni predstavlja individualiziranu društvenu osudu koja se izriče konkretnom počinitelju određenog kaznenog djela. Uloga suda pritom se ne svodi na mehaničko zbrajanje i oduzimanje pojedinih okolnosti. Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora, polazeći od stupnja krivnje i svrhe kažnjavanja, u svakom pojedinom predmetu ocijeniti sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža (olakotne i otegotne okolnosti). Sve te okolnosti se razlikuju od slučaja do slučaja, jednako kao i one okolnosti na temelju kojih se ocjenjuje je li potrebno izvršiti cijelu kaznu kako bi se utjecalo na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela ili je za ostvarenje tog cilja potrebno izvršiti samo njezin dio. To je ovdje i učinjeno.

 

10.              Osuđenik nadalje u zahtjevu upire na propust drugostupanjskog suda da odgovori na konkretne žalbene navode iz čega proizlazi da zahtjev podnosi zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku koja je mogla utjecati na presudu, dakle, iz osnove u članku 517. stavku 1. točki 3. u vezi s člankom 487. stavkom 1. ZKP/08. U navedenom "zanemarivanju" žalbe, osuđenik nalazi i povredu prava na "pošteno suđenje", čime očito upire na ostvarenje povrede prava na obrazloženu sudsku odluku kao sastavnicu ustavnog i konvencijskog prava na pravični postupak. Dakle, zahtjev podnosi i iz osnove u članku 517. stavku 1. točki 2. u vezi s člankom 468. stavkom 2. ZKP/08.

 

11.              Međutim, razmotrivši navode iz zahtjeva te sadržaj prvostupanjske i drugostupanjske presude, kao i žalbu osuđenika podnesenu protiv prvostupanjske presude, Vrhovni sud Republike Hrvatske takve tvrdnje nije našao osnovanima.

 

12.              Naime, drugostupanjski sud je u cijelosti postupio u skladu s člankom 487. stavkom 1. ZKP/08. kojim mu je naložena obveza da ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija. Tako je u drugostupanjskoj presudi, nasuprot prigovorima osuđenika, nakon što je detaljno interpretirao oprečne navode iz žalbi državnog odvjetnika i tada optuženog D. D., obje podnesene samo zbog odluke o kazni (odlomci 9. i 11.), drugostupanjski sud razmatrao njihovu potkrijepljenost te ocjenjivao njihovu osnovanost, a potom prihvatio kao pravilne zaključke prvostupanjskog suda (odlomak 12).

 

12.1.              Pritom treba navesti da se pravo na obrazloženu sudsku odluku ne može tumačiti tako da zahtijeva detaljan odgovor na svaku tvrdnju stranke u postupku. Prvostupanjska i drugostupanjska presuda čine cjelinu pa prihvaćanje sveobuhvatnih zaključaka danih u prvostupanjskoj presudi ne znači automatski da drugostupanjski sud ignorira navode žalbe, nego pokazuje da se žalbom zapravo ne iznosi ništa bitno i novo o čemu prvostupanjski sud nije vodio računa i što bi zaključivanje prvostupanjskog suda dovelo u sumnju. Drukčija bi obveza žalbenog suda bila u situaciji da u prvostupanjskoj presudi postoje nedostaci ili nejasnoće u procesu zaključivanja ili utvrđivanja odlučnih činjenica. No, o tome ovdje, imajući na umu vrlo temeljitu raščlambu činjenica odlučnih za izbor vrste i mjere kazne u prvostupanjskoj presudi (odlomci 14. i 15.), očito nije riječ. Zbog toga, neovisno o pozivanju drugostupanjskog suda na argumentaciju izloženu u prvostupanjskoj presudi, ovdje nije riječ o proizvoljnoj odluci drugostupanjskog suda, pogotovo ne u mjeri koja bi kompromitirala pravičnost postupka u cjelini.

 

12.2.              Prema tome, iz sadržaja drugostupanjske presude jasno proizlazi da je drugostupanjski sud, postupajući u cijelosti u skladu sa zakonskim ovlaštenjima, ocijenio pravilnost odluke o kazni te pritom dao dostatne i relevantne razloge zbog kojih je prihvatio argumentaciju iz prvostupanjske presude, a time i razloge na temelju kojih je prvostupanjski sud osuđeniku izrekao takvu kaznenu sankciju.

 

12.3.               Stoga, nema povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku iz članka 517. stavka 1. točke 3. u vezi s člankom 487. stavkom 1. ZKP/08. kao ni povrede prava osuđenika na pošteno suđenje iz članka 517. stavka 1. točke 2. u vezi s člankom 468. stavkom 2. ZKP/08.

 

13.               Slijedom svega navedenog, zahtjev osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan pa je trebalo na temelju članka 519. u vezi sa člankom 512. ZKP/08. odlučiti kao u izreci. S obzirom na ovakvu odluku, nije bilo mjesta za primjenu članka 518. stavka 5. ZKP/08.

 

Zagreb, 12. ožujka 2024.