Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-407/2021-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Marije Balenović i Sanje Katušić-Jergović, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. M. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11., dalje: KZ/97.) odlučujući o žalbi državnog odvjetnika i optuženog A. M. protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 27. rujna 2021., broj 6 K-7/2021-22, u sjednici vijeća održanoj 17. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog A. M. kao neosnovane i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom optuženi A. M. pod točkom I. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv gospodarstva, zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju, opisano po članku 246. stavcima 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., i 144/12., dalje: KZ/11.), a kažnjivog po članku 246. stavku 2. KZ/11., činjenično i pravno pobliže opisano u izreci presude, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine te mu je na temelju članka 57. KZ/11. izrečena djelomična uvjetna osuda tako što se dio kazne na koju je optuženi A. M. osuđen u trajanju od 6 (šest) mjeseci ima izvršiti, a dio kazne u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci se neće izvršiti ako optuženik u roku 4 (četiri) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju članka 560. stavak 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj:152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) u vezi članka 77. KZ/11. utvrđeno je da novčani iznos od 7.582.230,14 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženik ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavak 2. KZ/11. te da taj novčani iznos postaje imovina R. H., pa je naloženo optuženom A. M. da R. H. uplati novčani iznos od 7.582.230,14 kuna u korist državnog proračuna R. H. u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude.

1.2. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08. optuženom A. M. naloženo je da podmiri troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točaka 1. i 6. ZKP/08., i to trošak provedenog knjigovodstveno–financijskog vještačenja u iznosu od 15.445,20 kune, trošak provedenog grafološkog vještačenja u iznosu od 5.650,00 kuna te paušalnu svotu u iznosu od 3.000,00 kuna, dakle ukupno 24.095,20 kuna, koji je dužan uplatiti u korist državnog proračuna R. H. u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

1.3. Pod točkom II. pobijane presude na temelju članka 453. točke 3. ZKP/08. optuženi S. R. oslobođen je optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti - zlouporabom položaja i ovlasti označeno po članku 337. stavku 4. u svezi stavka 1. i 3. KZ/97., činjenično i pravno pobliže opisano u izreci presude.

1.4. Na temelju članka 149. stavak 1. ZKP/08. troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci u odnosu na optuženog S. R., te nužni izdaci i nagrada njegovog branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik te optuženi A. M.

2.1. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni u odnosu optuženog A. M., a u odnosu na oslobađajući dio presude protiv optuženog S. R. žalba je podnesena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda u oslobađajućem dijelu ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, a u osuđujućem dijelu preinači na način da se optuženog A. M. "strože kazni."

2.2. Optuženi A. M. žalbu je podnio po branitelju, odvjetniku V. M., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. i stavka 2. i 3. ZKP/08., povrede kaznenog zakona (članak 469. ZKP/08.), te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. ZKP/08.), s prijedlogom Visokom kaznenom sudu Republike Hrvatske da "prvostupanjsku presudu preinači i okrivljenika oslobodi od optužbe, podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjeno vijeće." U žalbi je izjavljen zahtjev da se optuženika i njegovog branitelja izvijesti o sjednici vijeća drugostupanjskog suda.

2.3. Optuženi A. M., po svom branitelju, odvjetniku V. M. podnio je i odgovor na žalbu državnog odvjetnika predloživši da se ista odbije kao neosnovana u odnosu na odluku o kazni, dok žalbu državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio podržava na način da se pobijana presuda ukine i vrati na ponovno odlučivanje, jer su optuženici bili obuhvaćeni optužbom kao supočinitelji.

2.4. Optuženi S. R., po svom branitelju, odvjetniku M. D., podnio je odgovor na žalbu državnog odvjetnika predloživši da se ista odbije kao neosnovana, sa zamolbom da se optuženika i njegovog branitelja obavijesti o sjednici vijeća drugostupanjskog suda.

3. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08. bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

4. Sjednica vijeća održana je u prisutnosti branitelja optuženog A. M., odvjetnika V. M. i zamjenice branitelja optuženog S. R., odvjetnice T. Ž., a u skladu s odredbom članka 475. stavka 4. ZKP/08., u odsutnosti glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, te optuženog A. M. i optuženog S. R., koji su o sjednici uredno obaviješteni.

5. Žalbe državnog odvjetnika i optuženog A. M. nisu osnovane.

U odnosu na osuđujući dio pod točkom I. pobijane presude

6. Uvodno treba istaknuti da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. siječnja 2021. broj I Kž-130/2017-6, prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, ukinuta prvostupanjska presuda od 23. prosinca 2016., broj K-75/15. kojom su optuženici bili oslobođeni optužbe za inkriminirano im kazneno djelo te je predmet upućen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, pred potpuno izmijenjeno vijeće. Slijedom navedenog, proveden je ponovljeni postupak protiv optuženih A. M. i S. R. pred izmijenjenim sudskim vijećem.

6.1. U ponovljenom postupku prvostupanjski je sud otklonio nedostatke na koje mu je ukazano, te je, između ostalog, izvršio intervenciju u činjenični opis djela glede vremena inkriminacije, označivši kraj inkriminiranog perioda s danom 31. kolovoza 2000., umjesto ranije naznačenog 31. listopada 2000., te iz činjeničnog opisa ispustio djelatnike i iznose u odnosu na koje nije našao nedvojbeno utvrđenima, a posljedično tome izmijenio je, na manje, i ukupan iznos koristi koju je optuženi A. M. stekao na štetu oštećenog društva, čime je stečena korist, odnosno šteta za društvo … d.o.o., smanjena, a koje intervencije su u činjeničnom opisu osuđujućeg dijela presude učinjene u korist optuženog A. M.

7. Optuženi A. M. upire u žalbi na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. navodeći da je izreka presude nerazumljiva i proturječna sama sebi, te da je prvostupanjski sud propustio u pobijanoj presudi jasno i određeno obrazložiti na temelju kojih dokaza je ispustio dijelove činjeničnog opisa, a naročito onaj dio u odnosu na optuženog M., da je on s drugim suoptuženicima postupao "prema dogovoru", te da nije moguće provjeriti ono utvrđenje suda, a u pogledu odlučne činjenice ukupnog iznosa navodno pribavljene imovinske koristi i učinjene štete, kao i to da bi on postupao s namjerom na počinjenje kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11. opisanog u izreci pobijane presude. Žalitelj također problematizira pitanje pravnog kontinuiteta, te smatra da od strane prvostupanjskog suda isti nije pravilno utvrđen, pa je optuženi zbog toga uskraćen u "pravu na valjano obrazloženu odluku", čime da je "ostvarena žalbena osnova iz članka 469. točka 1. ili točka 4. ZKP/08.". Nadalje, žalitelj smatra da "ako radnje koje su stavljene I optuženiku na teret (za razdoblje od 1.1.1996. do 31.12.1997.) uopće nisu predstavljale neko kazneno djelo po tada jedino važećem Krivičnom zakonu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 32/93, 38/93, 28/96 i 30/96; dalje: KZRH)", da je u tom slučaju, došlo i do povrede načela zakonitosti i propusta suda da utvrdi da li su uopće bili ispunjeni uvjeti za primjenu članka 3. KZ/11., te kako niti u odnosu na daljnje razdoblje (do 31. 8. 2000.) "nema valjanih razloga o odlučnim činjenicama u odnosu postojanje pravnog kontinuiteta između KZRH - KZ/97. - KZ/11.", pa je zbog takvih propusta suda, osim počinjene bitne povrede iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., počinjena i ona iz stavka 2. citiranog članka jer je "optuženiku teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje (osobito, na obrazloženu sudsku odluku)".

7.1. Protivno tim žalbenim navodima, nije ostvarena u žalbi istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. Kao prvo, izreka pobijane presude u svemu je jasna i razumljiva, a obrazloženje presude sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama među kojima nema proturječja. Stoga se, suprotno tvrdnji žalbe, zaključci prvostupanjskog suda mogu uspješno ispitati, a druga je stvar što žalitelj subjektivno drži da ti razlozi nisu valjani pa ih ne prihvaća, ali to se ne odnosi na označenu bitnu povredu, već na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će biti riječi naknadno.

7.2. Nadalje, prvostupanjski sud je dao jasno i suvislo obrazloženje za izvršene izmjene u činjeničnom opisu, te je sukladno svojim zakonskim ovlastima, činjenični opis kaznenog djela usklađivao s rezultatima dokaznog postupka. Kako je činjenični opis djela iz izreke prvostupanjske presude sukladan provedenim dokazima i utvrđenim činjenicama, a istima nije zadirano u identitet optužbe, izvršenom intervencijom u činjenični opis od strane suda, optužba nije prekoračena (što ne osporava niti žalitelj), a to je ono što je relevantno. Isto tako, prvostupanjski je sud jasno i valjano obrazložio zbog kojih je razloga optuženog A. M. proglasio krivim, kao i u tome da je postupao s izravnom namjerom pri ostvarenju bitnih obilježja kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju, na način opisan u izreci pobijane presude.

7.3. Dakle, u odnosu na sve odlučne činjenice i izvršene izmjene u činjeničnom opisu, prvostupanjski sud je iznio jasne i dostatne razloge, bez proturječnosti, dajući i ocjenu svih provedenih dokaza, kako personalnih, tako i materijalnih. Stoga nije u pravu optuženi A. M. kada tvrdi da je "optuženiku teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje (osobito, na obrazloženu sudsku odluku)",budući je prvostupanjski sud, ocjenom i analizom ukupne dokazne građe, u potpunosti u pravu, kada je, sa sigurnošću, osnovano zaključio da je optuženi A. M. počinio terećeno kazneno djelo, te je za takav zaključak dano valjano obrazloženje, zbog čega nije počinjena bitna povreda iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., a niti ona iz stavka 2. istog članka.

8. Naime, optuženik u svojoj žalbi ističe bitnu povredu iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. te u okviru žalbene osnove zbog povrede kaznenog zakona, posebno ističe da je prvostupanjski sud primijenio zakon koji se ne može primijeniti. Ovo stoga što je prvostupanjski sud, ispitujući postojanje pravnog kontinuiteta i utvrđujući koji je zakon blaži, uzeo u obzir KZ/97. i KZ/11., no ne i "onaj materijalni kazneni zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela za razdoblje od siječnja 1996. do kraja prosinca 1997. godina, a to je KZRH-a", te opreza radi ističe i to da u konkretnom slučaju ne postoji ni pravni kontinuitet između kaznenog djela iz članka 337. KZ/97. i kaznenog djela iz članka 246. KZ/11. te da ovaj potonji zakon za optuženika nije povoljniji.

8.1. Nadalje, a obrazlažući prethodnu žalbenu osnovu, optuženik opetovano ističe da je zbog "neodrživog" i "isuviše formalističkog" stava prvostupanjskog suda koji je našao postojanje pravnog kontinuiteta, koji je "protivan načelu krivnje" i bez utvrđenja "…da li je inkriminirano postupanje bilo kazneno djelo tijekom cijelog razdoblja… što proizlazi iz apsolutno nederogabilnog načela zakonitosti koje ima rang ustavnog načela…", počinjena bitna povreda i povreda prava na pravično suđenje, jer je mišljenje optuženika da "nema pravnog kontinuiteta između KZRH-KZ/97.-KZ/11.", a uporište za takvo stajalište, obrazlaže citiranjem presuda Ustavnog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pri čemu zaključuje da se radi "o povredi prava na obranu protivno Ustavu i Konvenciji za zaštitu ljudskih prava".

8.2. Žalbeni navodi optuženika u odnosu na to, kako je osuđen na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom i zakonom, uz "povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ili 4. ZKP/08.", iz razloga što prvostupanjski sud nije utvrdio postojanje pravnog kontinuiteta između "KZRH - KZ/97. - KZ /11.", a tvrdeći pri tome, da pravni kontinuitet "između KZRH sa KZ/97. i KZ/11. niti ne postoji", nisu osnovani, te su u suprotnosti s pravnom teorijom i postojećom sudskom praksom.

8.3. Prije svega valja istaknuti da je prvostupanjski sud temeljito razmotrio postojanje pravnog kontinuiteta kaznenog djela iz članka 337. stavak 4. KZ/97. i kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11., o čemu je iznio opširne i jasne razloge, te osnovano zaključio da je pravni kontinuitet terećenog kaznenog djela iz KZ/97. ostvaren u biću kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11., te pri ocjeni primjene blažeg zakona u smislu članka 3. stavak 3. KZ/11., primijenio upravo zakon koji je blaži za optuženika (točke 57.-57.6. pobijane presude), a što u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Što se tiče "elaboriranja obrane" u dijelu da li se radi o produljenom kaznenom djelu, valja istaći da su ti žalbeni navodi posve neprihvatljivi, jer optuženik nije niti optužen za produljeno kazneno djelo, a sve suprotno tome išlo bi na štetu optuženika, zbog čega se prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda u dijelu da se radi jedinstvu radnje (točke 55. do 55.2. presude), pa se, radi nepotrebnog ponavljanja, žalitelj upućuje na isto.

8.4. Stoga, iako prvostupanjski sud, kako to s pravom ističe žalitelj, prilikom ocjene postojanja pravnog kontinuiteta i blažeg zakona, nije posebno analizirao KZRH, a upravo radi otklanjanja svake dvojbe optuženika u ovom kaznenom predmetu, (te eventualno budućih sličnih dvojbi), Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u pogledu pitanja o postojanju pravnog kontinuiteta "između KZRH-KZ/97.-KZ/11.", žalitelju skreće pozornost, a rukovodeći se činjeničnim opisom djela, te imajući u vidu vrijeme počinjenja djela, kako je točno da su tempore criminis (siječanj 1996. do kraja prosinca 1997.) na snazi bili Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 31/93. i 39/93. – dalje u tekstu: OKZRH) i KZRH, zbog čega je prvostupanjski sud prilikom utvrđivanja postojanja pravnog kontinuiteta i potom, u slučaju pozitivnog utvrđenja, ocjenjivanja koji je zakon blaži, uz KZ/97. i KZ/11., trebao uzeti u obzir i odredbe tih dvaju zakona. Međutim, time u konkretnom slučaju nije počinjena povreda kaznenog zakona "iz članka 469. točke 1. ili 4. ZKP/08." na koju upire žalitelj.

8.5. Tako, a polazeći od OKZRH i KZRH kao zakona koji su bili na snazi u vrijeme dijela radnji opisanih u izreci pobijane presude (1996.-1997.), radnje optuženika podvele bi se pod krivično djelo zloupotrebe položaja i ovlaštenja iz članka 215. stavak 5. KZRH i to za najteži oblik tog krivičnog djela (u odnosu na visinu protupravno stečene imovinske koristi), za koje je bila propisana kazna zatvora od najmanje tri godine, a što znači da se s obzirom na članak 35. stavak 1. OKZRH, mogla izreći i kazna zatvora od najviše petnaest godina. Prema KZ/97., koji je stupio na snagu 1. siječnja 1998. godine, radnje optuženika koje su predmet ove inkriminacije podvele bi se pod kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavak 4. KZ/97. za koje je bila propisana kazna zatvora od jedne do deset godina, te konačno, prema KZ/11., koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013. godine i koji je bio na snazi u vrijeme donošenja pobijane presude (te je na snazi i u vrijeme donošenja ove drugostupanjske odluke), radnje optuženika opisane u izreci pobijane presude moguće je podvesti pod odgovarajući oblik kaznenog djela iz članka 246. KZ/11., i to pod kazneno djelo iz članka 246. stavak 2. KZ/11. Upravo je tim odredbama opisano postupanje optuženika kojim je on u gospodarskom poslovanju povrijedio dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa, oštećenog poduzeća … d.o.o., koje su se temeljile na zakonu, a takvim postupanjem je optuženi A. M. pribavio znatnu protupravnu imovinska korist, dok je za to poduzeće prouzročena znatna šteta u iznosu od 7.582.230,14 kuna, koju je optuženik zadržao za sebe.

8.6. Naime, kvalificirani oblik krivičnog djela zloupotrebe položaja i ovlaštenja iz članka 215. stavak 5. KZRH postojao je kada je iznos pribavljene imovinske koristi prelazio 2 milijuna hrvatskih dinara, a što je člankom 24. Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" 28/1996.) izmijenjeno na način da se: "….u članku 215. stavku 5. riječi: "dva milijuna hrvatskih dinara" zamjenjuju se riječima: "sto tisuća kuna". Kvalificirani oblik kaznenog djela iz članka 337. stavak 4. KZ/97. postoji kada je iznos pribavljene znatne imovinske koristi veći od 30.000,00 kuna, dok kvalificirani oblik kaznenog djela iz članka 246. stavak 2. KZ/11. postoji kada iznos pribavljene znatne imovinske koristi prelazi iznos od 60.000,00 kuna (članak 87. stavak 29. KZ/11.).

8.7. Kako je, dakle, iz razloga što je u članku 215. stavak 5. KZRH, za najteži oblik tog kaznenog djela bila propisana kazna zatvora najmanje tri godine, što znači da se po tom zakonu mogla izreći i kazna zatvora od petnaest godina, dok je za najteži oblik kaznenog djela iz članka 337. stavak 4. KZ/97. bila propisana kazna zatvora od jedne do deset godina, zauzeto je stajalište, a u odnosu na kazneno djelo zloupotrebe položaja i ovlasti iz članka 215. stavak 5. KZRH, da je novi KZ/97. blaži za optuženike i da ga treba primijeniti, u skladu s odredbom članka 3. stavak 2. KZ-a (Vrhovni sud Republike Hrvatske – dalje: VSRH), I Kž-292/98, 16. listopada 2001.).

8.8. Imajući u vidu prethodno, te da prema KZ/97. za zakonsko obilježje "znatna imovinska korist", odnosno "znatna šteta" iz članka 337. stavka 4. postoji kada vrijednost imovinske koristi, odnosno štete prelazi 30.000,00 kuna, dok je u KZ/11. (koji je u tome dijelu prihvatio pravno shvaćanje Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV k-4/2012-57 od 27. prosinca 2012. godine) o visinama neodređenih vrijednosti koje su zakonsko obilježje kaznenih djela, a prema kojem zakonsko obilježje "znatna imovinska korist", odnosno "znatna šteta" postoji kada vrijednost imovinske koristi, odnosno štete prelazi 60.000,00 kuna, u pogledu novčanog iznosa za neodređene vrijednosti označenog pojma "znatne imovinske koristi" povišen imovinski limit potreban za ostvarenje kvalificiranog oblika ovog kaznenog djela, to je KZ/11. za optuženika najblaži zakon, kako u odnosu na KZRH, odnosno OKZRH, tako i u odnosu na KZ/97., kao zakone koji su bili na snazi tempore criminis, od siječnja 1996. do 31. kolovoza 2000. (VSRH: I Kž 63/11-6 od 19. travnja 2011., I Kž 226/11-8 od 19. veljače 2013., I Kž 345/14-6 od 25. listopada 2016., I Kž 369/2016-22 od 13. rujna 2017.)

8.9. Dakle, iako prvostupanjski sud, prilikom ocjene postojanja pravnog kontinuiteta i blažeg zakona, nije posebno analizirao KZRH (te OKZRH), ipak je pravilno ocijenio "da KZRH ne dolazi u primjenu, te da se ponašanje optuženika nalazi u biću kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavcima 1. i 3. KZ/97.", odnosno da se kriminalno postupanje optuženika treba podvesti pod odredbe članka 246. stavak 2. KZ/11., te da je KZ/11. za optuženika najblaži zakon. Sud svoju odluku u tom smislu je i valjano obrazložio, imajući u vidu sada već ustaljenu sudsku praksu, s obzirom na iznos zakonom određenih vrijednosti koje kazneno djelo čine kvalificiranim, pa je s pravilnim zaključkom, primjenom načela blažeg zakona iz članka 3. KZ/11., s pravom našao da je za postupanje optuženika najblaži KZ/11., time da su odredbe tog zakona i u svom općem dijelu povoljnije za optuženika u pogledu odluke o sankciji. To što optuženik ponovno ističe i smatra da u njegovim postupcima nema svih obilježja kaznenog djela za koje je oglašen krivim, u biti, opetovano pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, što će biti predmet razmatranja u odnosu na tu predmetnu žalbenu osnovu.

9. Zbog svega prethodno navedenog nije prihvaćena žalba optuženog A. M. zbog bitnih povreda i povrede kaznenog zakona, a ni ispitivanjem pobijane presude Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, po službenoj dužnosti sukladno članku 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08. nije našao da bi bila ostvarena niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka, a niti je utvrđeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

10. Optuženik nije u pravu niti kada tvrdi da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

10.1. Suprotno navodima žalitelja, zaključci suda prvog stupnja zasnovani su na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza, isti su logični, zakoniti i pravilni, pa su uslijed toga i po pitanju o postojanju odlučnih činjenica utemeljeni. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje iz kojeg proizlazi da je optuženi A. M. počinio kazneno djelo opisano u izreci pobijane presude, kvalificirano kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 2. KZ/11.

10.2. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su svjedoci B. B., I. C., V. K., D. P., D. P., I. P., M. J., S. B., M. H., F. M., T. P., T. M., D. N., M. P. i J. P. iskazivali jasno, životno i logično, istovjetno u istrazi i na raspravi, govoreći o tome da im nije isplaćivana naknada za locco vožnju, pri čemu je prvostupanjski sud izveo pravilan zaključak o vjerodostojnosti takvih iskaza, jer velika većina njih nije imala niti vozačku dozvolu, niti osobno vozilo, a na gradilišta su prevoženi kombijem poduzeća. Stoga je posve jasno da uopće nisu imali niti pravo na isplate za locco vožnju, niti je bilo pravnog ili financijskog osnova da se na njihova imena obračunavaju i isplaćaju iznosi na ime locco vožnji pobliže opisani u izreci pobijane presude. Osim toga, svi svjedoci suglasno su naveli da nisu radili na terenu izvan Z. i okolice u razdoblju dužem od 30 dana, slijedom čega proizlazi da im terenski dodatak, kako je bio određen Pravilnikom, nije bio niti isplaćivan, niti su na isti imali pravo.

10.3. Što se tiče iskaza svjedoka M. N. i A. B., prvostupanjski sud je pravilnom ocjenom njihovih iskaza prihvatio iskaz svjedoka M. N., budući je ovaj svjedok iskazivao jasno i dosljedno kroz cijeli postupak, iskreno navodeći što je i po kojoj osnovi na ime korištenja osobnog vozila za potrebe društva primio, dok je suprotno tome iskaz svjedoka A. B. ocijenio nevjerodostojnim, jer je ovaj svjedok iskazivao različito u istrazi i na raspravi, a upitan da pojasni zašto, nije dao ni logične ni životno uvjerljive razloge, a jedino je on govorio o tome da su se vodile određene evidencije prijeđenih kilometara. No, tako ne proizlazi niti iz iskaza M. N., niti iz obrane suoptuženog S. R., a niti iz obrane pokojnog S. D. Isto tako, jedino je svjedok A. B. govorio o određenim naknadama za rad na terenu, te je spominjao gradilište u C., iako nije znao odrediti kada je to točno bilo, dok iz iskaza svjedoka I. P. proizlazi da se ionako nije radilo o takvom radu koji bi podrazumijevao isplatu terenskog dodatka, te da takav dodatak nije niti isplaćivan.

10.4. Žalitelj posebno upire na to kako niti iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka za financije i računovodstvo R. P., a niti iz grafološkog vještačenja provedenog po vještaku M. K. ne proizlazi da bi novac koji je isplaćivan na ime locco vožnji i terenskog dodatka podizao sam optuženik i zadržao za sebe, pa da se po tom pitanju, očito radi o arbitrarnom zaključku suda, zbog čega odlučne činjenice po mišljenju žalitelja nisu sa sigurnošću utvrđene, a niti je pravilno ocijenjena obrana optuženog A. M. u odnosu na obrane suoptuženika R. i pokojnog D., te u odnosu na ukupno provedene dokaze i iskaze svjedoka.

10.5. No, suprotno tome, prvostupanjski sud je u cijelosti razjasnio sve odlučne činjenice. Tako je s pravom našao utvrđenim da je optuženi A. M. bio suvlasnik i odgovorna osoba oštećenog trgovačkog društva …. d.o.o, te da je upravo on bio zadužen i faktično vodio financijsko poslovanje u tom trgovačkom društvu, kao i to da je podizao gotovinu s računa tog društva te njome dalje upravljao. Da je tome tako jasno proizlazi iz iskaza svjedoka V. K., M. P., B. B., I. C., D. P., T. P. i D. N., koji su potvrdili da je upravo on vodio firmu, zaključivao ugovore sa djelatnicima, a ukoliko je trebalo nešto nabaviti za potrebe poduzeća djelatnici su se javljali direktno A. M. ili preko S. D., koji je uglavnom bio na gradilištu. Istovjetno se potvrđuje i iz iskaza svjedokinje J. Š. koja je radeći u društvu … d.o.o. zaključila da je A. M. direktor tog društva, jer je bio ovlašten za potpisivanje, kao i iz iskaza svjedokinje M. P. koja je potvrdila da je ispred društva … d.o.o. kontaktirala i komunicirala uglavnom s optuženim A. M. koji je donosio dokumentaciju u sjedište društva …. d.o.o., kod kojeg je vođeno knjigovodstvo.

10.6. Isto tako, suglasno proizlazi, iz obrane optuženog S. R. kao i obrane ranije okrivljenog, a sada pokojnog S. D., da je podjela poslova među njima suvlasnicima i odgovornim osobama bila takva da je optuženi A. M. vodio ured, dokumentaciju i financije, dok je S. D. bio zadužen za gradilišta, a S. R. za tehnički nadzor istih i pribavu posla.

10.7. Nadalje, unatoč sumnji optuženog M. u odnosu na utvrđenja suda prvog stupnja o odlučnim činjenicama, a u odnosu na provedena vještačenja, valja istaći da je prvostupanjski sud svoje zaključke donio u skladu sa ukupno provedenim dokazima, posebno imajući u vidu iskaze ispitanih djelatnika društva kao svjedoka, te ostalih ispitanih svjedoka i iskaza suvlasnika društva, povezujući tako utvrđene činjenice sa povedenim vještačenjima.

10.8. Stoga, neovisno o tome što optuženik smatra da sud nije mogao iz vještačenja zaključivati o odlučnim činjenicama, iz grafološkog vještačenja, a na temelju dostupne dokumentacije, po vještaku za rukopise M. K., koji je izradio svoj nalaz i mišljenje, kao stručna i za ishod postupka nezainteresirana osoba, proizlazi da se optuženi A. M. ne može isključiti kao skriptor potpisa na dostupnim čekovnim blanketima Zavoda za platni prometa. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka R. P. proizlazi da spisu ne prileži dokumentacija kojom bi bilo moguće pravdati podizanje gotovine koja je prema blagajničkim zapisima isplaćena na ime locco vožnje i terenskog dodatka, nema isplatne dokumentacije i evidencije iz koje bi se moglo utvrditi kome su sredstva u stvarnosti isplaćena, odnosno ne postoji dokument kojim bi se moglo tvrditi da su novci predani točno određenim osobama na čije ime je evidentirana isplata u blagajničkom dnevniku. Ipak, prema blagajničkim izvještajima, te nalazu i mišljenju vještaka za financije i knjigovodstvo R. P., nedvojbeno proizlazi da je kroz vrijeme od siječnja 1996. do 31. kolovoza 2000., s blagajne trgovačkog društva izvršena isplata iznosa od ukupno 4.152.101,90 kuna, za koji je iznos kao razlog isplate naznačeno da je riječ o terenskom dodatku, te iznos od ukupno 4.049.142,41 kune za koji je kao razlog isplate naznačeno da je riječ o locco vožnji, pri čemu je za iznos od 3.911.464,61 kuna naznačeno i ime djelatnika kojima je isplata locco vožnje izvršena, dok je iznos od 1.137.677,80 kuna, prema dokumentaciji isplaćen bez naznake kojem je djelatniku isplata locco vožnje izvršena.

10.9. Prvostupanjski sud je, potom, pravilno ocijenio da se ova i ovakova vještačenja trebaju dovesti u vezu sa iskazima svjedoka djelatnika poduzeća (točke 10.2. i 10.3. ove odluke), te sa iskazima svjedoka iz knjigovodstvenog servisa … d.o.o. Tako iz iskaza svjedoka V. M. proizlazi da je s društvom … d.o.o. postojao problem s dokumentacijom negdje krajem 2001. početkom 2002., jer im nisu dostavljali relevantnu dokumentaciju, slijedom čega oni nisu mogli obaviti obradu iste i izvršiti knjigovodstvene usluge koje je za ovo društvo radila M. P. Svjedokinja M. P., zaposlenica društva …. d.o.o. bila je zadužena za vođenje knjigovodstva društva …. d.o.o., u te je iskazala kako se sjeća da je svu dokumentaciju vezanu uz poslovanje društva …. d.o.o predala direktoru A. M. sve sukladno dopisu od 1. veljače 2002. te kako je ispred društva …. d.o.o. uglavnom kontaktirala i komunicirala s optuženim A. M., koji je donosio dokumentaciju u sjedište društva …. d.o.o., dok je svjedok M. iskazao da je poslovnu dokumentaciju u servis znao donositi i sin A. M., te da je neku poslovnu dokumentaciju predao odvjetniku S. koji je zastupao ovo društvo, na njegov zahtjev, te da oni, kao knjigovodstveni servis nisu imali saznanja jesu li doista u stvarnosti izvršene isplate onako kako su one bile naznačene u poslovnoj dokumentaciji. Iz dopisa od 1. veljače 2002., koji svjedokinja spominje u svom iskazu, (list 865 spisa) proizlazi da je društvo …. d.o.o. doista preuzelo dokumentaciju vezanu uz locco vožnju za 1999., 2000. i 2001. te isplatne liste za period 1996.– 2001. na kojima je iskazan obračunati iznos terenskog dodatka, jer je na istom dopisu otisnut pečat društva …. d.o.o., dok iz iskaza M. R. i Ž. S. nije bilo moguće utvrditi što se točno dogodilo s dokumentacijom društva …. d.o.o. za poslovne godine 1996.–2000. Zato je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da činjenica što danas (zapravo već od početka ovog postupka), takva dokumentacija ne postoji, sama za sebe ne može biti dokaz odlučne činjenice je li novac djelatnicima doista isplaćivan, ili pak nije, a na ime terenskog dodatka i locco vožnje, već da je te odlučne činjenice valjalo utvrditi ispitivanjem onih na čije ime su takve isplate navodno izvršene, što je i učinjeno, te potom pravilno obrazloženo (točke 22. do 44. pobijane presude).

11. Očito nastojeći osporiti postojanje svoje odgovornosti po osnovi toga što je tempore criminis bio i suvlasnik društva … d.o.o. sa R. i D., optuženi M. ističe da je prvostupanjski sud tu činjenicu zanemario kada je otklonio njihovo sudjelovanje u počinjenju terećenog kaznenog djela, jer da su oni zajedno upravljali poduzećem i zajedno podizali novac, te isti dijelili. Međutim, u tome optuženik nije pravu, jer okolnost njihovog suvlasništva ne otklanja, niti umanjuje utvrđeno stvarno stanje, a koje ukazuje, iz svih provedenih dokaza, da je optuženi M. u inkriminiranom razdoblju, ne samo kao suvlasnik, već i kao direktor vodio cjelokupno financijsko poslovanje, a što je odlučno za pitanje njegove kaznenopravne odgovornosti u konkretnom slučaju.

11.1. Dakle, iako iz provedenog dokaznog postupka nesporno proizlazi kako u konkretnom slučaju nema dostatne relevantne knjigovodstvene dokumentacije, ipak nema nikakve sumnje u pogledu zaključka prvostupanjskog suda da je optuženik, kao odgovorna, potpuno poslovno sposobna osoba i to ona koja je u društvu zadužena za financijsko poslovanje i knjigovodstvo i koji je jedini, prema iskazu svjedokinje M. P. kontaktirao s knjigovodstvenim servisom koji je vodio poslovne knjige društva …. d.o.o., te kao osoba koja je, sukladno vlastitoj obrani, najčešće podizao novac sa žiro-računa ili bi ovlastio nekoga da podigne novac i potom preda njemu, pa tako i za namjenu prijevoza i terenskog dodatka (ali za te druge osobe nije naveo da bi to bili R. i D., već samo da je od njih eventualno dobio popis!). Stoga, može se zaključiti, kako iz njegove obrane, tako i iz materijalne dokumentacije te iskaza svjedoka i suvlasnika društva, a posredno i iz provedenog grafološkog vještačenja, da je potpis na spornim čekovima vrlo vjerojatno pisan od strane optuženog A. M. s namjenom "evidencija za locco vožnju i dodatak", da je upravo on taj koji je podizao gotovinu i istu potom zadržao za sebe. Kada se, potom, uzme u obzir da je nedvojbeno novac sa računa dignut, i to u ukupnom iznosu od čak 8.201.244,31 kuna u razdoblju preko četiri godine, a da o tome nisu bili upoznati niti R. (koji je 1996. bio na bolovanju, a 1997. umirovljen!), niti D. (koji je upravo iz tih razloga isključen iz društva i prijavio optuženog M.), obrana optuženog A. M. "kako su oni znali za sve" posve je neuvjerljiva. Nadalje, kada se ima u vidu tvrdnja optuženog M., da se novac isplaćivao, kako R. i D., tako i radnicima, te da su isti potpisivali potvrde, koje se su se prikupljale u uredu i naknadno slale knjigovodstvu, isto je posve neprihvatljivo i neuvjerljivo, jer je u suprotnosti, kako s obranama R. i D., koji su iskazali da su im isplaćeni neki manji iznosi za putovanja, ali ne i na ime locco vožnji za koje nisu ni znali da se vrše isplate, tako i iskazu ispitanih radnika, da oni novce uopće nisu primili, niti su potvrde potpisivali, a pogotovo, što su svi ostali "šokirani" spoznajom o postojanju takvih potvrda s navodno njihovim potpisima i naročito o visini isplaćenih "locco vožnji i terenskog dodatka".

11.2. Budući da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te je, nakon savjesne i svestrane analize svakog dokaza posebno, kao i svih dokaza u njihovoj ukupnosti te u povezanosti s obranama svih optuženika, ispravno zaključio da je radnjama opisanima u izreci pobijane presude optuženi A. M. ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela za koje ga je sud proglasio krivim, kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 2. KZ/11., te za svoja utvrđenja dao opširno i valjano obrazloženje, to žalbom optuženika, iz žalbene osnove u članku 470. ZKP/08., tako utvrđeno činjenično stanje, nije dovedeno u sumnju, pa je istu u tom dijelu trebalo odbiti kao neosnovanu.

11.3. Optuženik smatra da je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud trebao primijeniti načelo "in dubio pro reo", jer da je dvojbu o postojanju činjenica koje tvore obilježje kaznenog djela (članak 3. stavak 3. ZKP/08.) sud morao riješiti na način povoljniji za optuženika, a kako to nije, da je time ostvarena i bitna povreda iz članka 468. stavak 3. ZKP/08., jer je to utjecalo na presudu, pri čemu polazi od svoje interpretacije dokazne građe i pravnog kontinuiteta, na koji način u stvari ističe i tzv. posrednu povredu kaznenog zakona, o kojoj je već bilo riječi.

11.4. No, navedena postupovna povreda nije ostvarena, kao niti povreda kaznenog zakona, budući je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je optuženi postupao na inkriminirani način, pa protivno tvrdnjama žalitelja, ovdje se ne radi o dvojbenoj situaciji koja bi se imala razriješiti pravilom in dubio pro reo, kako se to predlaže u žalbi.

11.5. Naime, to se dokazno pravilo primjenjuje u procesnoj situaciji kada se ni na koji drugi način zbog konstelacije dokaza koje terete optuženu osobu i koji mu idu u prilog, pouzdano ne može izvesti zaključak o odgovarajućoj činjenici, pa se u takvoj situaciji uzima kao da je dokazana ona činjenica koja je za optuženika povoljnija, što, međutim, u konkretnom predmetu nije slučaj. Ovdje nikakva činjenična dvojba u biti niti ne postoji, jer se s jedne strane radi o postojanju niza dokaza koji optuženika terete, a s druge strane se radi o krajnje neuvjerljivoj obrani optuženika kojom očito nastoji osporiti postojanje svoje odgovornosti.

12. U pogledu pitanja zastare kaznenog progona treba istaći da ona u ovom kaznenom predmetu nije nastupila. Prije svega valja se osvrnuti na pogrešan stav žalitelja da se rok zastare treba računati u odnosu kazneno djelo iz članka 99. KZRH, nesavjesno gospodarsko poslovanje, odnosno u odnosu na istovjetno kazneno djelo iz članka 291. KZ/97., budući je žalitelju prethodno obrazložen pravni kontinuitet i o kojem kaznenom djelu se ovdje radi ( točke 8.3. do 8.9 ove odluke).

12.1. Naime, za kazneno djelo iz članka 215. stavak 5. KZRH je bila zaprijećena kazna zatvora u trajanju od najmanje 3 godine zatvora, a najviše od 15 godina, pa kako bi za to djelo relativna zastara iz članka 90. stavak 1. točka 2. OKZRH nastupila protekom roka od petnaest godina, a po članka 91. stavak 6. OKZRH, to bi apsolutna zastara po starom zakonu nastupila istekom trideset godina. Međutim, kako institut zastare ima i procesnopravni karakter, to se sukladno odredbi članku 86. KZ/11. u pogledu računanja rokova zastare ima primijeniti novi zakon, jer do trenutka stupanja na snagu KZ/11. (1. siječnja 2013.) za kazneno djelo iz čl. 215. st. 5. KZRH još nije nastupila zastara kaznenog progona iz članka 81. stavka 1. točka 3. KZ/11.

12.2. Dakle, prije nastupanja zastare je, kako je već navedeno, i to 1. siječnja 2013., stupio na snagu KZ/11. čijim je člankom 86. propisano da će se, ako se prije nastupa zastare kaznenog progona promijeni rok zastare, primijeniti zastarni rokovi novog zakona. Iako KZ/11. u članku 81. stavku 1. alineji 3. propisuje dvadesetogodišnji zastarni rok za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju dužem od 10 godina (pa bi i prema toj odredbi zastara kaznenog progona nastupila 31. kolovoza 2020.), stavkom 3. članka 81. KZ/11. propisano je da se, ako je prije proteka rokova iz stavka 1. tog članka donesena prvostupanjska presuda (a u ovom je predmetu ona donesena 23. prosinca 2016. godine), zastara kaznenog progona produljuje za dvije godine, iz čega proizlazi da bi ta zastara nastupila 31. kolovoza 2022.

13. Optuženi A. M. u žalbi ističe da presudu pobija i zbog odluke o kazni, ali tu žalbenu osnovu ponovno obrazlaže kroz sve prethodno izjavljene žalbene osnove (bitne povrede, zastaru, te pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje), sa prijedlogom "da se odbije optužba protiv optuženika“, odnosno "da se odbije žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni".

13.1. Državni odvjetnik u žalbi zbog odluke o kazni u odnosu na optuženog A. M., ističe da je olakotna okolnost proteka vremena od počinjenja kaznenog djela, precijenjena, a da se olakotnim ne može smatrati okolnost da je optuženi otac troje djece, jer nije utvrđeno da li ih uzdržava, kao niti korektno držanje kod suda, jer se to očekuje od sudionika u kaznenom postupku, dok je pogrešno poimanje suda u pogledu otegotnih okolnosti, koje sud nije našao, iako se radi o višemilijunskoj koristi za optuženika, te šteti za društvo, koje okolnosti ukazuju na težinu počinjenog kaznenog djela i opravdavaju strože kažnjavanje, čime bi se postigla svrha specijalne i generalne prevencije.

13.2. Prvostupanjski je sud optuženom olakotnim cijenio činjenicu što je u dobi od 72 godine, do sada nikada nije osuđivan, a što govori o tome da je njegov dosadašnji život bio u skladu sa zakonima, dok je ovo postupanje za koje je proglašen krivim, ocijenio kao izolirani odmak od istog, te uredno i korektno držanje pred sudom, da se radi se o ocu troje djece, čija je supruga sada teško narušenog zdravstvenog stanja. kao i protek vremena od preko 21 godine od počinjenja djela (računajući od prestanka jedinstvene kriminalne radnje), dok posebno otegotnih okolnosti sud u nije našao, ali je prilikom odluke o kazni sud imao u vidu da se radi o višemilijunskoj koristi za optuženika, a šteti za oštećeno trgovačko društvo koje je nedugo nakon završetka kriminalne radnje prestalo uspješno poslovati.

13.3. Opisane okolnosti i po ocjeni Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, ne opravdavaju niti izricanje teže kazne optuženiku, a niti se ukazuje opravdanim blaže kažnjavanje. Naime, odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela. Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela. Osobito treba cijeniti stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

14. Stoga je kazna zatvora u trajanju dvije godine, odmjerena u okviru propisane kazne za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11., na koju je potom primijenjena odredba članka 57. KZ/11., te mu je temeljem iste odredbe izrečena djelomična uvjetna osuda tako što se dio kazne na koju je optuženi A. M. osuđen u trajanju od 6 (šest) mjeseci ima izvršiti, a dio kazne u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci se neće izvršiti ako optuženik u roku 4 (četiri) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo, ona kazna kojom će biti ostvarena svrha kažnjavanja, te je ista primjerena kako počinjenom djelu, tako i ličnosti počinitelja, stupnju njegove krivnje, njegovoj dobi i proteku vremena od počinjenja djela, te pogodna da ostvari i svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11., kojom će se izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja, a počinitelju omogućiti ponovno uključivanje u društvo, te na taj način optimalno ispuniti zahtjevi kako generalne tako i specijalne prevencije.

15. Budući da je optuženik, kaznenim djelom za koje je proglašen krivim ostvario imovinsku korist u iznosu od 7.582.230,14 kuna, to je i odluka o oduzimanju imovinske koristi usklađena sa tim utvrđenjem, jer je trgovačko društvo … d.o.o. na čiju je štetu korist stečena, prestalo postojati.

U odnosu na oslobađajući dio pod točkom II. pobijane presude

16. Žalbeni navodi državnog odvjetnika kojim pobija odluku prvostupanjskog suda, a kojom je optuženi S. R. oslobođen optužbe za kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. i 3. KZ/97. opisano u izreci prvostupanjske presude, svode se na opetovano izloženu tvrdnju tužitelja da je postupanje "II optuženika bilo dogovorno i sinkronizirano sa I optuženikom". Tvrdi da to proizlazi iz obrane optuženog A. M. i sada pokojnog S. D., te materijalnih dokaza iz kojih da proizlazi nesporna činjenica, da su sva trojica bili direktori u društvu …. d.o.o., da su se dogovarali i da su ravnopravno upravljali navedenim društvom, što znači da su imali i iste ovlasti. Smatra, da iako je optuženi A. M. naveo da optuženi S. R. nije bio neposredno uključen u isplate na ime locco vožnji i terenskog dodatka, da ipak iz obrane optuženog M. proizlazi da je optuženi R. bio upoznat i da je znao da se na navedeni način vrše isplate. Osim navedenog, činjenica da su sva trojica imali deponirane potpise kod Zavoda za platni promet (dalje: ZAP), ukazuje da su svi mogli podizati novac, te da, iako iz obrane optuženog M. proizlazi da je uglavnom on podizao novac na ZAP-u ili bi ovlastio nekog trećeg da novac podigne i preda njemu, upravo potonje nameće logičan zaključak da su osim njega, novac "mogli podizati S. R. i S. D." koji su imali ovlaštenje za isto. Stoga smatra da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda kako optuženi R. nije sudjelovao zajedno sa optuženim M. dogovorno i da nije pribavio ikakvu imovinsku korist, pogotovo kada se ima u vidu da se činjeničnim opisom kaznenog djela optuženom R. niti ne stavlja na teret da bi on osobno podizao novac sa računa trgovačkog društva …. d.o.o., već da je to činio optuženi M., ali u dogovoru sa R., pa je životno i nelogično, a u odnosu na duljinu kriminalne djelatnosti od 4 godine da optuženi R. nije ništa znao i da nije bio u dogovoru sa optuženim M. Zbog izostanka pažljivije ocjene svih provedenih dokaza (materijalne dokumentacije, iskaza svjedoka, provedenih vještačenja) te kritičnijeg sagledavanja obrane optuženog R. sa obranom optuženog M. i pokojnog D., da je prvostupanjski sud pogrešno oslobodio optuženika od optužbe, pa predlaže da se prvostupanjska presuda u odnosu na optuženog S. R. ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

17. Protivno istaknutim žalbenim navodima, prvostupanjski sud dao je jasne, dostatne i životno logične razloge zašto je optuženog S. R. oslobodio optužbe za kazneno djelo zlouporabe položaj i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. i 3. KZ/97., s obzirom na to da rezultati ukupno provedenog dokaznog postupka upućuju na zaključak da imenovani optuženik nije prema dogovoru zadržavao novac koji je optuženi A. M. sukcesivno podizao sa žiro računa društva u ukupno inkriminiranom iznosu od 8.201.244,11 kuna, niti je sudjelovao u tome da njih dvojica to prikriju na način da se u blagajničkim izvještajima i poslovnim knjigama društva opravda podizanje gotovine za troškove terenskog dodatka i isplate za locco vožnje.

17.1. U odnosu na istaknute žalbene tvrdnje državnog odvjetnika, prije svega treba reći da je u ovom kaznenom postupku kao nesporno utvrđeno da je optuženi R. bio ovlašteni potpisnik dokumentacije platnog prometa po računu trgovačkog društva, zajedno s optuženim A. M. i ranijim suokrivljenim, sada pokojnim S. D. No, iz iskaza svih ispitanih svjedoka, (ranije analizirani pod točkom I. ove odluke, te navedeni od točke 22. do 44. pobijane presude), proizlazi da je poslove vezane uz financije i knjigovodstvo u društvu … d.o.o. vodio optuženi A. M., dok je optuženi S. R. bio zadužen za tehnički dio ispunjavanja ugovorenih poslova na gradilištu, a svjedokinja J. Š., još posebno istakla da optuženi S. R., prema njenom saznanju, nije imao niti pečat društva …. d.o.o. te je bio tehnički direktor društva.

17.2. Iz obrane optuženog A. M. proizlazi da optuženi S. R. nije odlučivao o bilo kakvim isplatama, niti kome niti koliko, već da je svu evidenciju vodio D., dok je novac sa ZAP-a podizao ili on ili osoba koju bi na to uputio i koja bi novac donijela njemu. No, državni odvjetnik, unatoč tome, u svojim žalbenim navodima, potom daje vlastitu interpretaciju obrane optuženog M., nastojeći prikazati da je ista obrana u pogledu činjenice načina podizanja novca i knjiženja troškova nastalih na ime tog podignutog novca od strane optuženog M., sukladna ovlastima koje su omogućavale optuženom R. i pokojnom D., da isti podižu novac, te da je optuženi R. to i radio u dogovoru sa optuženim M., dok obranu optuženog R. smatra da je u suprotnosti s drugim izvedenim dokazima. Međutim, bez uspjeha. Naime, iz obrane optuženog R. ne proizlazi, kako to nastoji prikazati ovaj žalitelj, da je on bio uključen u sve inkriminirane radnje optuženog, već da je o radnjama optuženog M. koji je sukcesivno podizao novac saznao tek kada je pokojni S. D. otkrio da se bez njegova znanja vrše isplate na ime locco vožnje, čak i osobama koje nemaju osobno vozilo ni položen vozački ispit, a nakon što nije dobio nikakav odgovor od optuženog A. M., koji je vodio sve poslove u vezi financija, da je D. isključen iz društva i prijavio to. 17.3. Isto tako, državni odvjetnik daje i vlastitu interpretaciju obrane pokojnog D., izvodeći zaključak kako je prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir da je ovaj bivši suokrivljenik, nakon odlaska iz društva, posumnjao i na M. i na R. da su zajedno podizali i zadržavali novce koji su podizani s računa društva na ime locco vožnji i terenskog dodatka.

17.4. Međutim, uzevši u obzir utvrđenja prvostupanjskog suda da iz iskaza bivšeg suokrivljenika, pokojnog S. D. proizlazi samo sumnja, a ne i konkretno saznanje vezano uz optuženog S. R., kao i to da se radi o dokazu koji nije konfrontiran, te da u odnosu na optuženog S. R. takva sumnja nije potvrđena niti jednim drugim provedenim dokazom, potpuno je neprihvatljiva žalbena tvrdnja državnog odvjetnika da je sumnja pokojnog S. D. trebala biti ona okolnost koja bi "sveobuhvatnim sagladavanjem činjenica i svih obrana dovela do jedinog mogućeg i logičnog zaključka da je II optuženi sudjelovao u počinjenju inkriminiranog kaznenog djela".

17.5. Nadalje, žalbeni navodi državnog odvjetnika, kako je obrana optuženog R. životno nelogična, da nije ništa znao o podizanju novca od strane optuženog M., a u odnosu na funkciju direktora koju je imao u društvu i u odnosu na duljinu inkriminiranog razdoblja od 4 godine, također nisu opravdani, niti prihvatljivi. Naime, prvostupanjski sud je opravdano, a u odnosu na ove okolnosti, pravilno uzeo u obzir činjenice koje potvrđuju obranu optuženog M. da je 1996. godine imao prometnu nesreću i kasnije velikih zdravstvenih problema s kralježnicom i glavom, u rujnu 1996. godine doživio moždani udar, te kontinuirano bio na bolovanju od 6. rujna 1996. do 26. siječnja 1997., dok iz odjave s obveznog zdravstvenog osiguranja, proizlazi da je optuženom R. od 27. siječnja 1997. priznato pravo na invalidsku mirovinu. Dakle, iz prethodnog jasno proizlazi, kako to pravilno i zaključuje prvostupanjski sud, da u inkriminiranom razdoblju od 4 godine, sudjelovanje optuženog R., a u radnjama optuženog M., nije dokazano.

18. Stoga, žalbeni navodi državnog odvjetnika nisu s uspjehom doveli u sumnju osnovanost odluke prvostupanjskog suda o nedostatku dokaza o počinjenju predmetnog kaznenog djela od strane optuženog S. R.

19. Zbog iznesenog, nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 2. ZKP/08.) u odnosu na oslobađajući dio prvostupanjske presude.

20. Kako dakle, žalbom državnog odvjetnika, kao ni onom optuženog A. M. nije s uspjehom dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane prvostupanjske presude, a ni njezinim ispitivanjem sukladno članku 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08. nije utvrđeno ni postojanje neke od povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08., trebalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 17. svibnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Željko Horvatović, v.r.