REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 12 Pž-613/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Maja Bilandžić, u pravnoj stvari tužitelja P. S. J. M. S., A., ., S., Poljska, OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik B. G., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & M. d.o.o. Z., protiv tuženika Đ. Đ. K. d.o.o. S. B., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik Ž. B., odvjetnik u S. B., radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj Povrv-680/2017-69 od 10. siječnja 2020., 17. svibnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj Povrv-680/2017- 69 od 10. siječnja 2020., u točki I. njezine izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj Povrv- 680/2017-69 od 10. siječnja 2020., u točki III. njezine izreke.

II. Odbacuje se kao nedopuštena tuženikova žalba podnesena protiv točke II. izreke presude Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj Povrv-680/2017-69 od 10. siječnja 2020. i točke IV. izreke rješenja Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj Povrv-680/2017-69 od 10. siječnja 2020.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude, prvostupanjski sud je održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika R. M. iz S. B. poslovni broj Ovrv-613/2017 od 20. listopada 2017. u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 21.685,79 EUR u protuvrijednosti kuna te trošak ovršnog postupka u iznosu od 5.639,76 kn, sve sa zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke) te je ukinut u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovrhe u iznosu 927,32 kn i predvidivi trošak u iznosu 1.925,00 kn i u tom dijelu je zahtjev za naknadu troška odbijen kao neosnovan (točka II. izreke). Rješenjem je u točki I. izreke odlučio o prethodnoj mjeri, točkom III. izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 27.193,12 kn te je točkom IV. izreke odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za daljnji trošak u iznosu od 7.500,00 kn.

2. Iz obrazloženja presude proizlazi da je nesporno utvrđeno da su stranke bile u poslovnom odnosu na temelju ugovora o kupoprodaji, da je tužitelj tuženiku isporučio naručenu robu prema predračunu od 16. ožujka 2017. po kojem je tuženik trebao izvršiti avansno plaćanje iznosa od 21.685,79 EUR i da je taj iznos naveden u računu broj FVUS/17/3/00034 od 30. ožujka 2017., da je tuženik izvršio uplatu navedenog iznosa ali ne na račun tužitelja nego na poslovni račun druge pravne osobe jer je s lažne e-mail adrese u ime tužiteljeve djelatnice tuženiku dostavljena uputa za plaćanje s podatkom o lažnom računu, a tužitelju je dostavljena poruka s lažne e-mail adrese o potvrdi uplaćenog avansa. Prvostupanjski sud je utvrdio da stranke nisu ugovorile primjenu određenog materijalnog prava te da se sukladno odredbi čl. 4. st. 1. Uredbe (EZ) broj 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. koja se primjenjuje na ugovorne odnose (Rim I – dalje Uredba) primjenjuje materijalno pravo države u kojoj prodavatelj ima uobičajeno boravište što je u ovom slučaju pravo Republike Poljske. Ovo iz razloga što, iako je predmet spora isplata cijene iz ugovora o prodaji robe, a tužitelj je pravna osoba sa sjedištem u inozemstvu te se radi o prodaji robe s međunarodnim elementom i stranke nisu izričito isključile primjenu Konvencije niti su ugovorile primjenu materijalnog prava neke države, ne može se primijeniti Konvencija Ujedinjenih naroda o međunarodnoj prodaji robe iz 1980. godine (Bečka konvencija - Sl. list Međunarodni ugovori broj 10/84 – dalje Bečka konvencija) jer ona ne sadrži odgovarajuće odredbe koje bi uredile sporno pitanje. Odluka je donesena na temelju odredbe čl. 452. Poljskog građanskog zakonika, o platnom nalogu odlučeno je na temelju odredbe čl. 451. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), a o troškovima postupka na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

3. O žalbi na odluku o prethodnoj mjeri odlučeno je u predmetu ovog suda poslovni broj Pž-1124/2020.

4. Protiv navedene presude i rješenja žalbu je podnio tuženik pobijajući je zbog svih zakonskih razloga s prijedlogom ovom sudu preinačiti pobijanu odluku te odbiti tužbeni zahtjev. U žalbi navodi da je sud pogrešno primijenio odredbe Poljskog građanskog zakonika jer iz dopisa Odjela za međunarodnu suradnju i ljudska prava Ministarstva pravosuđa Republike Poljske proizlazi da u poljskom pravu ne postoje posebni propisi koji se odnose na prava i obveze koje proizlaze iz kupoprodajnog ugovora među pravnim osobama te da su obje parnične strane potpisnice Bečke konvencije. Dalje navodi da ostaje kod svih navoda danih tijekom prvostupanjskog postupka, da je prvostupanjski sud trebao primijeniti odredbe čl. 58. i čl. 79. Bečke konvencije te navodi činjenično stanje kako je to tuženik utvrdio.

5. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

6. Tuženikova žalba nije osnovana.

7. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja donio pravilnu i zakonitu odluku.

8. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a ocjena je ovog žalbenog suda da je prvostupanjski sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje zakonite odluke u ovom predmetu.

9. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 21.685,79 EUR, u protuvrijednosti kuna, s kamatama s osnove kupoprodajne cijene za naručenu i isporučenu robu. Tužitelj je strana pravna osoba sa sjedištem u Republici Poljskoj pa se u konkretnoj pravnoj stvari radi o sporu s međunarodnim elementom.

10. Između stranaka nije sporno da su bile u poslovnom odnosu na temelju ugovora o kupoprodaji, da je tužitelj isporučio tuženiku naručenu robu prema predračunu od 16. ožujka 2017. po kojem je tuženik trebao izvršiti avansno plaćanje u iznosu 21.685,79 EUR i da je za navedeni iznos tužitelj izdao račun broj FVUS/17/3/00034 od 30. ožujka 2017. Nadalje nije sporno da je tuženik platio predmetni iznos, ali ne na račun tužitelja nego na račun druge osobe što je posljedica računalne prijevare u kojoj su obje stranke bile dovedene u zabludu jer je tuženiku s lažne e-mail adrese u ime djelatnice tužitelja dostavljena uputa za plaćanje s podatkom o lažnom broju poslovnog računa tužitelja s adresom banke u Lisabonu, dok je tužitelju dostavljena lažna e-mail poruka o potvrdi obavljene transakcije u pogledu plaćanja ugovorene cijene- Obje su stranke podnijele kaznene prijave protiv nepoznatog počinitelja.

11. Iz podataka u spisu kao i iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da stranke u konkretnom slučaju nisu ugovorile primjenu određenog materijalnog prava, da su obje stranke članice Europske unije te da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Bečke konvencije sukladno kojoj se ona primjenjuje na ugovore o prodaji robe sklopljene između strana koje imaju svoje sjedište na teritorijima različitih država i to kad su te države ugovornice (čl. 1.), da za predmetnu specifičnu situaciju kakva je utvrđena među strankama Bečka konvencija ne sadrži odgovarajuće odredbe koje bi uredile sporna pitanja odnosno nepravovaljano ispunjenje obveze kada je ono učinjeno trećoj osobi koju vjerovnik nije odredio ili odobrio pa u skladu s odredbom čl. 7. Bečke konvencije valja primijeniti opća načela na kojima se ona temelji ili, bez tih načela, prema pravu mjerodavnom na osnovi pravila međunarodnog privatnog prava.

12. Iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da je prvostupanjski sud primijenio odredbe Uredbe, čl. 4. st. 1a, da se na konkretan pravni odnos ima primijeniti materijalno pravo Republike Poljske, da je sudu na temelju zamolnice Odjel za međunarodnu suradnju i ljudska prava Ministarstva pravosuđa Republike Poljske, putem Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske, dostavljen izvadak iz Poljskog građanskog zakonika koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, a koji regulira pitanja pravnih osoba, izvršavanja obveza i posljedice njihova neizvršavanja te kupoprodajne ugovore, da je dostavljen komentar uz primjenu odredbe čl. 452. Poljskog građanskog zakonika, da je odredbom čl. 452. Poljskog građanskog zakonika propisano da ako je naknada predana na ruke osobe koja nije ovlaštena za njegovo preuzimanje, a preuzimanje naknade nije potvrđeno od strane vjerovnika, dužnik je oslobođen do te mjere, do koje je vjerovnik od naknade imao koristi, da se navedena odredba primjenjuje pojedinačno, u slučaju kada je naknada predana na ruke vjerovniku, koji ju nije mogao prihvatiti. Nadalje, da iz komentara navedene odredbe proizlazi da isplata naknade osobi neovlaštenoj za njezino preuzimanje ne uzrokuje gašenje obveze.

13. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio pravo Republike Poljske, sukladno odredbi čl. 4. st. 1a Uredbe, odnosno čl. 7. Bečke konvencije. Naime, odredbom čl. 7. st. 2. Bečke konvencije propisano je da pitanja koja se tiču materije uređene tom Konvencijom, a nisu izričito riješena u njoj, rješavat će se prema općim načelima na kojima se ona temelji ili, bez tih načela, prema pravu mjerodavnom na osnovi pravila međunarodnog privatnog prava. Odredbom čl. 4. st. 1.a Uredbe propisano je da, u mjeri u kojoj pravo koje je mjerodavno za ugovor nije odabrano u skladu s čl. 3. Uredbe te ne dovodeći pitanje čl. 5-8. Uredbe, pravo kojem podliježe ugovor, utvrđuje se u odnosu na ugovor o prodaji robe prema pravu države u kojoj prodavatelj ima uobičajeno boravište. Kako u konkretnom slučaju prodavatelj iz ugovora o prodaji robe iz kojeg proizlazi tuženikova obveza, ima sjedište u Republici Poljskoj, na konkretan pravni odnos ima se primijeniti materijalno pravo Republike Poljske i to upravo odredba čl. 452. Poljskog građanskog zakonika iz koje proizlazi da isplata naknade osobi neovlaštenoj za njezino preuzimanje ne uzrokuje gašenje obveze.

14. Pravilno je prvostupanjski sud naveo razloge zbog kojih u konkretnom slučaju nema uvjeta za primjenu odredbe čl. 58. i čl. 79. Bečke konvencije budući da se konkretan postupak vodi zbog isplate ugovorene kupoprodajne cijene za isporučenu robu što navedene odredbe Bečke konvencije ne propisuju. Odredba čl. 58. propisuje predaju robe, a odredba čl. 79. oslobođenje od odgovornosti u sporu za naknadu štete zbog neizvršenja ugovorne obveze isplate cijene za isporučenu robu,

15. Neosnovani su žalbeni navodi da je sud pogrešno primijenio odredbe Poljskog građanskog zakonika jer da iz dopisa Odjela za međunarodnu suradnju i ljudska prava Ministarstva pravosuđa Republike Poljske proizlazi da u poljskom pravu ne postoje posebni propisi koji se odnose na prava i obveze koje proizlaze iz kupoprodajnog ugovora među pravnim osobama, jer to iz navedenog dopisa ne proizlazi. Upravo suprotno, iz predmetnog dopisa proizlazi da osim dostavljenog Poljskog građanskog zakona, odredbe kojeg je pravilno primijenio prvostupanjski sud, poseban propis koji bi regulirao prava i obveze koje proizlaze iz kupoprodajnog ugovora ne postoji.

16. Kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje da je tuženik naručio robu, da je tužitelj robu sukladno narudžbi isporučio, da je tužitelj izdao račun koji tuženik nije platio, pravilno je odlučio o tužbenom zahtjevu kada je zahtjev prihvatio te naložio tuženiku platiti dužni iznos od 21.685,79 EUR u protuvrijednosti kuna s kamatama. Pravilno je odlučio o platnom nalogu sukladno odredbi čl. 451. st. 3. ZPP-a, kao i o troškovima postupka na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a tu odluku žalitelj konkretno niti ne osporava.

17. Stoga je valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu te potvrditi pobijanu presudu u točki I. izreke, a na temelju odredbe čl. 380. t. 2. ZPP-a potvrditi rješenje u točki III. izreke te odlučiti kao u izreci.

18. Tuženikova žalba nije dopuštena u odnosu na točku II. izreke presude kojom je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju daljnji trošak ovrhe u iznosu 927,32 kn i predvidivi trošak u iznosu 1.925,00 kn te u odnosu na točku IV. izreke rješenja kojom je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 7.500,00 kn budući da tuženik nema pravnog interesa podnijeti žalbu protiv odluka koja mu idu u prilog. Stoga u tom dijelu žalba nije dopuštena pozivom na odredbe čl. 358. st. 3. ZPP-a, u vezi s čl. 366. st. 1. ZPP-a pa je odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 17. svibnja 2022.

Sudac

Maja Bilandžić