REPUBLIKA HRVATSKA

P-911/2019

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex Vojarna sv. Križ, Dračevac

Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Mirjani Rubić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja S. B. iz S., OIB: …

zastupan po punomoćniku D. S., odvjetniku iz S., protiv tuženika pod 1.

G. S., S., OIB:…, 2.J. K.

K. iz S., OIB: …, 3.G. K. iz S.,

OIB:…, tuženici pod 2. i 3. zastupani po punomoćniku

I. B., odvjetniku iz S., nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 30. ožujka 2022. u nazočnosti punomoćnika tužitelja, generalnog punomoćnika tuženika pod 1. H. P., diplomiranog pravnika i zaposlenika tuženika pod 1., punomoćnika tuženika pod 2. i 3., na ročištu za objavu presude dana 17. svibnja 2022.

r i j e š i o  j e:

Odbija se prigovor presuđene stvari, kao neosnovan.

p r e s u d i o  j e:

I Odbija se ka o neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je tužitelj stekao pravo vlasništva na nekretninama ukupne bruto površine od 127 m2 upisanim u Z.U.1888 K. O. S. označene kao čest.zem.4566 (kat.čest.1028/1) u 114/4285 dijela, čest.zem.4578/1 (kat.čest.1024/1) u 9/739 dijela i čest. zem. 4578/2 (kat.čest.1024/2) u 4/153 dijela, pa je tužitelj ovlašten temeljem ove presude u zemljišne knjige upisati pravo vlasništva u navedenim suvlasničkim dijelovima na predmetnim nekretninama na svoje ime uz istodobno brisanje istog prava sa imena tuženika ad 1.) G. S. kao upisanog zemljišnoknjižnog vlasnika.

II. Nalaže se tuženicima pod 2. i 3. da u roku 8 dana isele iz dijela nekretnine u S., anagrafske oznake…, bruto površine 46 m2, koji dio nekretnine

je označen brojem 2 u Tlocrtu radničke nastambe kao sastavnom dijelu Nadopune vještačkog nalaza stalnog sudskog vještaka dipl. ing. arch. I. S. od 05.03.2015. godine kao sastavnom dijelu ove presude, te da ga u istom roku slobodnog od osoba i stvari predaju u posjed tužitelju.

III. Dužni su tuženici solidarno u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak sa zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.".

II Dužan je tužitelj u roku od 15 dana isplatiti tuženicima pod 2. i 3. parnični trošak u iznosu od 11.750,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena

Obrazloženje

1.Tužitelj je dana 25.10.2012. pred ovim sudom podnio tužbu protiv tuženika 1-3 radi utvrđenja i iseljenja.

Tužba se činjenično temelji na tvrdnji da bi tužitelj bio izvanknjižni suvlasnik nekretnina položenih i upisanih u Z.U. 1118 K.O. S. označenih kao čest.zem. 4566 za 90/1426 dijela, č.z. 4578/2 za 5/293 dijela i č.z. 4578/1 za 6/739 dijela.

Predmetne nekretnine tužitelj da je stekao temeljem ugovora o kupoprodaji od 8.2.2001. i od 30.6.2004. sklopljenih s poduzećem I.-S. d.d. odnosno

I.-S. d.d.u stečaju, time što je nekretnina u potonjem ugovoru označena prema katastarskoj numeraciji. I. S. d.d. kao pravni prednik tužitelja vlasništvo predmetnih nekretnina da je stekla ex lege Rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju od 16.9.1999. U zemljišnim knjigama na predmetnim nekretninama kao vlasnik da je formalno upisan G. S. slijedom čega da tužitelj ima pravni interes na utvrđenje njegova prava (su)vlasništva i uknjižbe istog u zemljišne knjige.

Tužitelj da je u posjedu nekretnine u površini od 60 m2, a koji dio da je stekao ugovorom iz 2001., a što je prikazano u Tlocrtu radničke nastambe br.1.. Tuženici pod 2. i 3. da bez ikakvog valjanog pravnog osnova drže u posjedu nekretninu u površini od 41m2, a koji dio nekretnine da je tužitelj stekao ugovorom o kupoprodaji iz 2004. te da je ista prikazana u Tlocrtu radničke nastambe pod br.2. radi čega je isti ustao ovom tužbom protiv tuženika pod 2. i 3. s prijedlogom da sud donese presudu kojom će se naložiti da se isti isele iz tog dijela predmetne nekretnine.

2.U odgovoru na tužbu tuženik pod 1. je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti ističući kako navodi iz tužbe nisu istiniti, tužbeni zahtjev na utvrđenje prava vlasništva da nije dopušten, slijedom čega da je neosnovan i tužbeni zahtjev radi iseljenja.

3.Tuženici pod 2. i 3. u odgovoru na tužbu usprotivili su se tužbi kao neosnovanoj i nedopuštenoj. U odnosu na tužbeni zahtjev pod točkom 2. u kom dijelu se isti odnosi na ove tuženike istakli su kako je bez ikakvog činjeničnog i pravnog osnova, a prema sjećanju tuženice pod 2. da je tužitelj već i ranije ustrajao s istim tužbenim zahtjevom a s kojim nije uspio te da bi se radilo i presuđenoj stvari. Tuženici su istakli i kako u odnosu na tužitelja nemaju isprava o stjecanju nekretnine jer on nije ni vlasnik već tuženik pod 1. G. S., a nekadašnja radnička nastamba je privremeni objekt koji je davno dotrajao i na istom mjestu korisnici su izgradili novi objekt, pri čemu su tuženici pod 1. I 2. imali odobrenje tuženika pod 1., radi čega je istaknut prigovor promašene aktivne legitimacije, a što se tiče ugovora kojim je tužitelj navodno kupio prostor istaknuto je kako je osporen pred Trgovačkim sudom. Istaknut je i prigovor zastare.

Podneskom zaprimljenim 19.10.2015. tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev.

4.Tijekom postupka koji se vodio pod brojem Pst-1231/2012 sud je izveo dokaze pregledom: Ugovora o kupoprodaji neposrednom pogodbom od 30.6.2004., Ugovora od 8.2.2001., Tlocrta radničke nastambe u S. broj 205/2001, grafičkog prikaza, rješenja Hrvatskog Fonda za privatizaciju Klasa UPI-943-01/99-02/29 Urbroj: 563-03-301/99-6 od 16.9.1999., izvatka iz zemljišne knjige za Z.U. 1888 K.O. S., ponude za kupnju dijela nekretnine, izvanknjižno vlasništvo stečajnog dužnika- radnička nastamba B. od 24.3.2004., odgovor na ponudu za kupnju dijela nekretnine, izvanknjižno vlasništvo stečajnog dužnika - radnička nastamba B. od 30.3.2004., rješenja Trgovačkog suda u Splitu XIV ST-216/00 od 7.7.2004., 3.9.2004., 30.9.2004., uplatnice tužitelja u iznosu od 36.418,76 kuna od 14.72004., kao i potvrde o obavljenoj transakciji, rješenja Visokog Trgovačkog suda TGG XXXVIII PŽ-6987/04-3 od 23.11.2004., elektroenergetske suglasnosti 6506-21- 01/2003 od 3.10.2003., ugovora o priključenju broj 401301-031140-00120101 od 3.10.2003., računa R-1 03/13-10022 od 31.12.2003., dozvole za razdvajanje vodovodnog priključka od 21.10.2003., ugovora o razdvajanju vodovodnog priključka na javnim prometnicama broj 19663/p od 21.10.2003., odgovora o uvjetima V. i k. , zahtjeva za priključak na vodovodnu mrežu od 23.2.2003., ovjerene izjave tužene pod 2. od 23.9.2003., dopisa A. P. upućenog obitelji K.-K. od 21.11.2013., rješenja G. S. od 21.6.2013., rješenje H.

v. od 21.6.2013., uvjerenje Područnog ureda za katastar S. od 10.2.2004., rješenja G. S. U. odjel općih komunalnih poslova od 21.9.2004.,

zahtjeva za izdavanje rješenja o izvedenom stanju od 17.6.2013., očevida na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka I. S., te pregledom njegova vještva i dopune vještva, očevidom na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka mjernika T. d.o.o., te pregledom njegova vještva i dopune vještva, saslušanjem tužitelja, tuženika pod 2. i 3., dok stranke drugih dokaznih prijedloga nisu imale.

4.1.Presudom ovog suda Pst-1231/2012 od 29. siječnja 2019. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koja odluka je po žalbi tužitelja ukinuta rješenjem Županijskog suda u Zagrebu Gž-2943/16 od 31. siječnja 2019. i predmet je vraćen na ponovno suđenje sudu prvog stupnja.

4.2.U nastavljenom postupku sud je izveo dokaz cijelog spisa Trgovačkog suda u Splitu P-1362/04 te saslušanjem svjedokinje D. K., a drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

4.3.Tužitelj je podneskom od 9. svibnja 2021. (list 163-166 spisa) a nakon provedenih vještačenja precizirao tužbeni zahtjev tražeći utvrđenje prava vlasništva odnosno suvlasništva na način pobliže naveden u izreci uz ovlaštenja na uknjižbu temeljem presude (pod I) te iseljenje tuženika pod 2.J. K. K. i 3.

K. G. (pod II), čime po stavu suda nije preinačio tužbu pošto se tužba smatra preinačenom kad se u njoj izmijeni neki od bitnih elemenata i kada nije istovjetna s prvobitnom tužbom, što ovdje nije slučaj (čl.191. st. 3. ZPP-a), a kada bi se i radilo o preinaci, kojoj se inače tuženici nisu protivili, po ocjeni suda ista bi bila dopuštena kao svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama (čl.190. st.3. ZPPa). U istom podnesku tužitelj navodi kako u spisu Trgovačkog suda u Splitu St- 216/2000 ne prileži isprava G. S. o dodjeli predmetne nekretnine tužitelju ili njegovu predniku u svrhu građenja smatrajući kako je to nebitno jer nije bilo ni potrebno pošto je od ranije postojala manja zgrada koju je prednik tužitelja dogradio i osposobio za stanovanje, a u konkretnom slučaju nije se radilo o nekretnini glede koje bi bilo upisano pravo korištenja ili upravljanja u korist treće osobe, radi čega je smatrao kako je tužiteljev prednik ugovorima s tužiteljem kao valjanim pravnim poslovima prenio na tužitelja vlasništvo. Istaknuo je i dosjelost kao pravni osnov stjecanja vlasništva pozivajući se na ugovor o čuvanju zaključen s prednikom 1995. smatrajući kako je od tada pa nadalje u nesmetanom posjedu preko 26 godina, pa je stekao redovnom dosjelošću a kada ugovori ne bi bili valjani, da je predajom nekretnine tužitelju 2001. nastavio je posredan posjed iz 1995. pa nadalje.

Tuženici su osporili navode podneska.

5.Prigovor presuđene stvari nije osnovan.

5.1.Ističući navedeni prigovor tuženici pod 2.J. K. i 3. K. G.

nisu ponudili dokaze na okolnosti da je u smislu čl. 333. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 70/19. dalje: ZPP) između istih stranaka i o istoj vrsti zahtjeva vođena i pravomoćno okončana parnica, niti je postupajući po službenoj dužnosti sud našao utemeljenje tom prigovoru, pošto to nisu parnice pod br. P-1362/04 Trgovačkog suda u Splitu i odluke u postupku XIV ST-216/00 istog suda te eventualna posjedovna parnica, radi čega je prigovor kao neosnovan valjalo odbiti.

6.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7.Predmet spora je zahtjev upravljen na utvrđenje prava vlasništva odnosno suvlasništva spornih nekretnina uz ovlaštenje na uknjižbu tako utvrđenog prava i istovremeni izbris s imena tuženika pod 1. G. S., kako je to pobliže navedeno pod točkom I , te vlasničkopravni zahtjev za iseljenje tuženika i predaju nekretnine, kako je to pobliže navedeno pod točkom II tužiteljevog podneska od 09. svibnja 2021.

7.1.Pri tome nije sporno da je između Izgradnja S. d.d. i tužitelja 08. veljače 2001. zaključen ugovor (list 9-11.) ovjeren u potpisu pred javnim bilježnikom T. M. iz S. 16. veljače 2001. čijim pregledom je utvrđeno kako je, polazeći od utvrđenja da je I.–S. d.d. „vlasnik zgrade-barake u S. (zidana

baraka) koja je izgrađena na čest. zem. 4566 k.o. S., na adresi …(čl. 1. toč.1.), a S. B. u posjedu stana o tom objektu položenog na krajnjem istočnom dijelu zgrade, površine 60m2 koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, dnevnog boravka, WC-a, predsoblja i dijela dvorišta (alikvotnog dijela u odnosu na cjelinu) a po osnovi ugovora o čuvanju objekta od 1. siječnja 1995. (čl.1. toč. 2.), I.– S. d.d. navedeni stan dala u isključivo vlasništvo S. B. sa svim pripadnostima i služnostima (čl. 2.) ovlašćujući ga na uknjižbu tako stečenog prava (čl. 3) te uz prava i obveze glede troškova sastava ugovora, poreza na promet i dr., kako je to dalje ugovoreno (čl. 4.-6.).

Proizlazi iz navedenog kako se radilo o besplatnom raspolaganju dijela tamo navedene nekretnine.

7.2.Nije sporno da je tužitelj u nesmetanom kontinuiranom posjedu opisanog dijela nekretnine od 1995. kao čuvar, a od 2001. kao osoba u čiju korist je besplatno raspolagano spomenutim ugovorom.

7.3.U pogledu stjecanja dijela predmeta spora koji je u posjedu tuženika pod 2. J. K. K. i 3. G. K. tužitelj je priložio „Ponudu za kupnju

dijela nekretnine, izvanknjižno vlasništvo stečajnog dužnika-radnička nastamba B.“ (list 32 spisa) od 24.ožujka 2004. čijim pregledom je utvrđeno kako ju je tužitelju uputila I. –S. d.d. u stečaju nudeći na prodaju nekretninu po cijeni od po 101,12 EUR-a po m2.

Tužitelj je dana 30.ožujka 2004. dao odgovor na ponudu (list 33 spisa) kojom prihvaća ponuđenu cijenu od 101,12 EUR-a po m2 ističući kako je zainteresiran za kupnju 41 m2 prostora (dio do prostora koji već posjeduje u površini od 60 m2). Temeljem navedenog, što inače nije ni sporno, između I.-S. d.d. u stečaju kao prodavatelja i S. B. kao kupca dana 30.lipnja 2004. zaključen je ugovor o kupoprodaji neposrednom pogodbom ovjeren u potpisu pred javnim bilježnikom T. M. iz S. 02. srpnja 2004. pod br. Ov-3110/04 kojim je, pozivom na odluku Odbora vjerovnika od 28. travnja 2004. i prihvat ponude S. B., prodavatelj prodao a kupac kupio dio nekretnine za koji je utvrđeno da nije u posjedu prodavatelja već J. K., u odnosu na koju je podnesena tužba radi smetanja posjeda, i baš dio: „U naravi radničke nastambe u S., izgrađene na čest. zem 1028/1 i čest. zem. 1028/2 k.o. S. (numeracija po upisu u

katastar)" koji je u čl. 2. pobliže opisan kao: “dio Radničke nastambe, u naravi dio zgrade za smještaj radnika u dijelu površine od 41m2, koji graniči sa stambenom jedinicom koju je kupac stekao prije sklapanja ovog ugovora. Tlocrt radničke nastambe sa ucrtanim prostorom koji je predmet kupoprodaje, sastavni je dio ovog ugovora. Zgrada je izgrađena na čest. zem. 1028/1 i čest. zem.10288/2 prije 28 godina“. Ugovorena je i kupoprodajna cijena od 4.940,50 Eura s obvezom plaćanja u roku od 15 dana te stipulirana druga prava i obveze kako je to pobliže navedeno u čl. 3. do 14. Ugovora.

Tužitelj je u spis dostavio uplatnicu na iznos od 36.418,76 kuna od 14.srpnja 2004. i Potvrdu o obavljenoj transakciji od 14.07.2004 pregledom koje je utvrđeno da je na taj dan otkup 5.000,00 Eur iznosio 36.590,00 kuna (list 36 spisa).

7.4.Proizlazi prema priloženim ispravama da je Rješenjem Trgovačkog suda u Splitu pod poslovnim brojem XIV St-216/00 od 07. srpnja 2004. (list 34 spisa) odobren prethodno navedeni kupoprodajni ugovor.

Rješenjem Trgovačkog suda u Splitu pod poslovnim brojem XIV St-216/2000 od 03. rujna 2004. (list 35 spisa) S. B., ovdje tužitelju je kao ponuditelju-kupcu dosuđen dio predmeta spora temeljem naprijed navedenog Ugovora o kupoprodajnoj pogodbi od 30. lipnja 2004. za cijenu od 4.940,50 Eur. Točkom II. izreke Rješenja određeno je da će se nakon pravomoćnosti rješenja odrediti predaja nekretnine kupcu u posjed i upis prava vlasništva na ime kupca te odrediti brisanje upisanih svih stvarnih prava trećih osoba, općenarodne imovine i društvenog vlasništva sa navedene nekretnine.

Nadalje, Rješenjem istog suda pod poslovnim brojem XIV St-216/2000 od 30. rujna 2004. (list 37-40 spisa) odlučeno je pod točkom 1. S. B. kao ponuditelju- kupcu predati dio predmetne nekretnine, nesporno dio označen točkom 2. u priloženim vještvima, odnosno dio koji je u posjedu ovdje tuženika pod 2.J. K. K. K. i 3. G. K., točkom II. navedenog Rješenja određeno je

da se u zemljišnoj knjizi upiše pravo vlasništva na dijelu predmetne nekretnine na ime tužitelja uz istovremeno brisanje dosadašnjeg upisa stvarnih prava trećih osoba, općenarodne imovine i društvenog vlasništva sa navedenih nekretnina nakon pravomoćnosti ovog rješenja.

Pod točkom III. Rješenja naloženo je J. K., ovdje tuženoj pod 2.

zajedno s K. G., ovdje tuženikom pod 3. i njihovom maloljetnom djecom te

V. K. i njenom nevjenčanom suprugu zvanom M., bez odgode predati tužitelju predmet spora koji je u njihovom posjedu, dok je točkom IV. izreke određena ovrha protiv prethodno navedenih iseljenjem i ispražnjenjem stvari iz predmeta spora koja ovrha je povjerena Općinskom sudu u Splitu.

Točkom VII. navedenog Rješenja naloženo je stečajnoj upraviteljici stečajnog dužnika I.-S. d.d. u stečaju osigurati tužitelju radnu snagu i građevinski materijal, na trošak tužitelja, a sve radi fizičkog odvajanja prostora koji je predmet rješenja.

Pregledano je i spisu priloženo Rješenje Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem XXXVIII Pž-6987/04-3 od 23. studenog 2004. (list 41-45 spisa) koji je odlučujući o žalbi J. K., tužene pod 2., i V. K.,

prethodno citirano Rješenje Trgovačkog suda u Splitu od 30. rujna 2004. ukinuo bez potrebe vraćanja na ponovni postupak, u bitnome smatrajući kako nije bilo mjesta njegovu donošenju pošto nekretnina nije prodavana u stečajnom postupku po pravilima ovršnog postupka već je predmetni ugovor sklopljen između stečajne upraviteljice i kupca temeljem odredaba Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 112/99. i 88/01. – ZOO) i to odredbe čl.35. st.1. i 31.st.1., pa da će kupac svoja daljnja prava koja je stekao temeljem zaključenog ugovora sa stečajnom upraviteljicom na temelju tog ugovora i ostvariti.

8.Nije sporno da tužitelj nije stupio u posjed predmeta kupnje u čijem posjedu su tuženici pod 2. J. K. i pod 3. K. G. koji su u istog uselili bez suglasnosti I.-S. d.d. a prema njihovim iskazima negdje 2002.ili nešto kasnije budući spisu priloženi ugovori o razdvajanju vodovodnog priključka i elektroenergetska suglasnost na ime J. K., datiraju iz 2003.

9.Sporno je je li prednik tužitelja I.-S. d.d. kao slijednik društvenog poduzeća bio vlasnik prostora kojima je raspolagao u korist ovdje tužitelja (čl. 390.a i čl. 126. ZV-a) odnosno je li i sam tužitelj po osnovi zaključenih ugovora na koje se poziva u tužbi i tijekom postupka odnosno dosjelosti ili dogradnjom stekao vlasništvo i ovlaštenje tražiti ispražnjenje tuženika pod 2. J. K. K. i pod 3. G.

K..

10.Očevidima na licu mjesta provedenim u ovom postupku uz sudjelovanje vještaka za graditeljstvo I. S. i vještaka za geodeziju T. Č. iz

T. d.o.o. identificiran je predmet spora kako će se niže navesti.

Predmet spora u naravi predstavlja dio nekadašnje radničke nastambe koju predstavlja građevina vrlo niskog standarda i oskudne obrade, kako to zaključuje vještak za graditeljstvo u svojim pisanim nalazima i mišljenjima zaprimljenim pred ovim sudom dana 20.06.2014. i 12.03.2015.

Temelji predmetne zgrade su betonski, a nosivi zidovi od betonskih šupljih blokova debljine 20cm zidani u produženom mortu, dok su pregradni zidovi od tankih betonskih blokova sa žbukom debljine 10 cm. Krovna konstrukcija je od greda, a pokrov je od valovitih azbest cementnih ploča. Stropne i zidne plohe unutrašnjih zidova su ožbukane grubo i fino, zgrada je proviđena vratima i prozorima obojenim uljenom bojom i ostaklenim. U dijelu koji je u posjedu tuženika topli pod u sobi, koja nije u cijelosti kupljena po tužitelju jer granična linija ide u produžetku linije istočnog zida u ulaznom hodniku na udaljenosti od 2,00 m od istočnog zifa i linija koja dijeli sobu na dva dijela na južnom zidu završava točno u ostakljeni dio južnog prozora, hladni podovi su od feftine keramike i cementnog namaza, u zgradi je provedene električna instalacija jake struje, telefon,vodovod i kanalizacija, je od bukovog parketa dok je starost zgrade vještak S. procijenio sa cca. 50 godina (nalaz i mišljenje sa fotografijama i skicom od 17. lipnja 2014., list 79-82 spisa.)

Predmet ovog postupka je dio naprijed opisane zgrade, a u naravi se radi o stambenoj jedinici koja je u posjedu tužitelja,na tlocrtnoj skici vještaka S. na listu 103 označena brojem 1. i dio stambene jedinice koji je u posjedu tuženika pod 2. i 3. u istoj skici označen brojem 2.

Prema nalazu i mišljenju, bruto površina dijela koji koristi tužitelj iznosi 81 m2, a bruto površina spornog dijela koje koriste tuženici pod 2. i 3. iznosi 46 m2, pa kada se od bruto površine odbije dio koji se odnosi na zidove (cca.16,70 %), neto površina dijela kojeg koristi tužitelj iznosi 67,47 m2, a neto površina dijela kojeg koriste tuženici pod 2. i 3. iznosi 38,32 m2. Dio nastambe koji je u posjedu tuženika pod 2. i 3. označen na skici vještaka za graditeljstvo brojem 2. Kako je gore već navedeno, a za koji se tužitelj smatra vlasnikom predstavlja ulazni hodnik, sanitarne prostorije i cca. 59% sobe (linija dijeli sobu na dva dijela te na južnom zidu završava u ostavljeni dio prozora), pa bi se radilo ne o cijeloj već o dijelu stambene jedinice koju koriste tuženici.

I vještak za geodeziju T. Č. iz T. d.o.o. dao je svoj nalaz i mišljenje kojim je predmet spora definiran kao dio stambene kuće i to onaj dio koji je u posjedu tužitelja (označen brojem 1.) ukupne bruto površine od 81 m2, a nalazi se na dijelu čest.zem. 4566 (kat. čest. 1028/1) u površini od 74 m2 (74/4285) i na dijelu čest. zem. 4578/1 (kat.čest. 1024/1) u površini od 7 m2 (7/739), a dio susjednog stana koji je u posjedu tuženika pod 2. i 3. (označen brojem 2.) ima ukupnu bruto površinu od 46 m2, a nalazi se na dijelu čest.zem. 4566 (kat. čest. 1028/1) u površini od 40 m2 (40/4285), na dijelu čest. zem. 4578/1 (kat. čest. 1024/1) u površini od 2m2 (2/739) i na dijelu čest.zem. 4578/2 (kat.čest. 1024/2) u površini od 4m2 (4/153).identificirajući nekretnine prema stanju u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu, dao je njihov prikaz kako će se u nastavku navesti.

Ukupna površina cijele stambene zgrade, koja nije evidentirana u zemljišnim knjigama ni katastru, da iznosi 472 m2, a nalazi se i na čest.zem. 4565/1 (kat.čest. 1028/2). Čest.zem. 4566 vodi se u Z.U. 1888 K.O. S. kao kuća površine 192 m2, oranica površine 1325 m2 i neplodno zemljište površine 61 m2, ukupno 4285 m2. Kat. čest. 1028/1 se vodi u katastarskom operatu u P.L. 6462 kao oranica površine 1325 m2, kuća površine 244 m2, oranica površine 2655 m2, te neplodno zemljište površine 61 m2, ukupno 4285 m2.

Čest.zem.4578/2 vodi se u Z.U. 1888 kao pašnjak površine 153 m2 koja odgovara kat. čest. 1024/2 koja se vodi u katastarskom operatu u P.L. 14674 kao pašnjak površine 153 m2.

Čest.zem. 4578/1 se vodi u Z.U. 1888 kao pašnjak površine 739 m2 a odgovara kat. čest. 1024/1 koja se vodi u katastarskom operatu u P.L. 935 kao pašnjak površine 739.

Granice između navedenih čestica na terenu da nisu vidljive, a površine u vještvu su iskazane temeljem granica sa katastarskog plana.

Proizlazi kako je katastarsko i zemljišnoknjižno stanje usklađeno. Nalazima i mišljenjima vještaka stranke nisu imale prigovora ni primjedbi niti je sud našao osnova upitnosti njihove objektivnosti i stručnosti ili nesuglasja s ostalim rezultatima postupka, radi čega su u cijelosti prihvaćena.

Slijedom navedenog razvidno je da se predmet spora nalazi na dijelu čest. zem. 4566, dijelu čest. zem. 4578/2 i dijelu čest. zem. 4578/1, sve nekretnine upisane Z.U. 1888 K.O. S., odnosno dijelu kat. čest kat. čest. 1028/1, 1024/1 i 1024/2 K.O. S..

10.1.Pregledom Z.U. 1888 K.O. S. priloženog spisu (list 16-17 spisa) utvrđeno je da su predmetne nekretnine upisane kao Općenarodna imovina pod upravom Gradskog narodnog odbora S. – Povjereništvo komunalnih poslova, a pregledom povijesnog izvatka (preslika iz zemljišne knjige) sadržanog u spisu P- 1362/04 Trgovačkog suda u Splitu (list 62 spisa) utvrđeno je kako je taj upis izvršen 21. siječnja 1949. pod Z-137 na temelju Rješenja od 23. prosinca1948.Konf 63/45-99 i dr. te da je 1. listopada 1986. pod Z-2917/86 zabilježeno odbijanje molbe B. I. kojim traži uknjižbu prava vlasništva zgrade sagrađene na čest. zem.4566 a 5. listopada 1993. pod Z-7379/93, na temelju prijavnog lista Zavoda za katastar u S. od 1993. klasa UP-I-932-06/93-01/927 evidentiran je upis zgrade sagrađene na dijelu prostora čest. zem.4566 tijelo 7. , što se očito, kako je zaključiti iz ranije navedenog, ne odnosi na zgradu u kojoj je predmet spora.

10.2.U rješenju Hrvatskog fonda za privatizaciju (dalje HFP) od 16.rujna 1999. na koje se tužitelj poziva, nekretnina čiji dio je predmet spora opisana je: “Samostalni objekt-nastamba za radnike, NGP 377/83m2.izgrađen na čest. zem. 1028/1 i 1028/2 k.o. S., a nalazi se u S., B.-S. p. “.

O tome da se radilo o nastambi za radnike proizlazi iz drugih rezultata postupka, pa tako i ugovora na koje se tužitelj poziva, vještva prema kojemu su vršene i neke prilagodbe za potrebe stanovanja, iskaza stranaka i svjedokinje D. K., stečajne upraviteljice I. –S. d. d. u stečaju, kojoj je poznato da je izgradnju nastambi obavio prednik tužitelja, spisa Trgovačkog suda u Splitu P- 1362/04 i XVSt-216/00, a koji je u ugovoru od 8.veljače 2001., u čl. 1. točka 1 objekt je definiran kao “Zgrada-baraka u S. (zidana baraka…)“.

11.Kada se imaju u vidu rezultati očevida i vještva kojima je nedvojbeno utvrđeno da je predmet spora u čvrstom objektu betonskih temelja, izgrađenom od bloketa s pokrovom od greda na kojima su salonitne ploče, s čvrstim pregradama od bloketa i svim instalacijama, da u objektu živi tužitelj od 1995., a prema iskazima tuženika prije njih su živjele i neke druge obitelji, da je po vještaku S. star oko 50 godina (nalaz i mišljenje od 17. lipnja 2014.) što bi upućivalo da je mogla biti građena oko 1964. ili navod u ugovoru od 30.lipnja 2004. da je zgrada izgrađena prije 28 godina, što bi značilo oko 1976., onda po stavu suda, nije u pitanju baraka kao privremeni objekt kakvim se uobičajeno naziva prizemnica od drva ili lakog tvrdog materijala koji se brzo sastavlja i demontira, već građevinski objekt trajno povezan sa zemljištem zajedno s kojim čini nekretninu u smislu čl. 2. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 140/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 152/14. – dalje: ZV) kao česticu zemljine površine zajedno sa svime što je sa zemljištem trajno spojeno na površini ili ispod nje.

11.1.Nesporno je da prednik tužitelja nije bio upisan kao nositelj prava upravljanja, korištenja i raspolaganja na spornim nekretninama a nema dokaza da je građenje obavljeno temeljem građevinske dozvole ili drugog odgovarajućeg akta o građenju.

11.2.Što se tiče rezultata postupka P-1362/04 Trgovačkog suda u Splitu, isti nisu od značaja pošto u spisu nema dokaza o dodjeli zemljišta predniku tužitelja a osim toga predmet nije pravomoćno okončan.

Naime, nakon donošenja prvostupanjske presude od 20. listopada 2005. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja i ujedno protutuženika G. S. prema tuženiku i ujedno protutužitelju I.-S. d. d. u stečaju, radi utvrđenja osnovanim potraživanja G. S. na izdvajanje u stečajnom postupku nad tuženikom kao stečajnim dužnikom nekretnine označene sa čest. zem. 4566 ZU 1888 k.o. S., a prihvaćen protutužbeni zahtjev na utvrđenje da je I.-S.

d.d. u stečaju jedini i isključivi vlasnik nekretnine označene sa čest. zem.4566. ZU 1888 k.o. S. i na istoj izgrađene građevine- nastambe za radnike NGP 377,83m2 kao i zahtjev za izdavanje tabularne isprave, protiv koje je tužitelj izjavio žalbu, zbog brisanja tuženika i ujedno protutužitelja iz sudskog registra, rješenjem od 19. studenog 2009. postupak je prekinut. Dakle, o žalbi nije odlučeno.

11.3.U raspravi spornih pitanja prvenstveno je navesti kako je spisu priloženo Rješenje Hrvatskog Fonda za privatizaciju Klasa: UP/I-943-01/99-02/29 Urbroj 563- 03-301/99-6 od 16. rujna 1999. čijim pregledom je utvrđeno kako su istim, na zahtjev I.-S. d.d. a temeljem čl. 42. Zakona o privatizaciji („Narodne novine“21/96.)

u postupku pretvorbe društvenog poduzeća I.-S. s.p.o. S. temeljem

Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, pored nekretnina utvrđenih djelomičnim rješenjem od 18. ožujka 1999., pod t. č.I.3. procijenjene u vrijednost društvenog kapitala i nekretnine na lokaciji S., B.-S. p. i to: "samostalni objekt-nastamba

za radnike, NGP 377,83 m2 izgrađen na čest. zem. 1028/1 i 1028/2 K.O. S., a nalazi se u S., B.-S. p.", uz napomenu kako je u Hrvatskom Fondu za privatizaciju izvršena rezervacija dionica u protuvrijednosti objekta na lokaciji u S., B.- S. p. izgrađenog na čest. zem. 1028/1 i 1028/2 K.O. S. iz razloga što nisu riješeni imovinsko pravni odnosi.

12.Odredbom čl. 1. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća ("Narodne novine", broj 19/91., 83/92., 94/93., 2/94. i 9/95. - dalje: Zakon o pretvorbi) propisano je da se tim zakonom uređuje pretvorba poduzeća s društvenim kapitalom (u daljnjem tekstu: poduzeće) u poduzeće kojemu je određen vlasnik, dok je odredbom čl. 2. st. 1. istog Zakona propisano da je društveni kapital prema tom zakonu razlika između vrijednosti sredstava ukupne aktive poduzeća i vrijednosti obveza poduzeća uključujući obveze prema pravnim i fizičkim osobama na temelju njihovih trajnih uloga u poduzeću.

Postupak pretvorbe počinje donošenjem odluke o pretvorbi koju u smislu članka 10. tog zakona donosi organ upravljanja poduzeća, a koja se s prilozima (između ostaloga i podacima o pravu korištenja nekretnina) dostavlja Fondu za privatizaciju kao nadležnom za davanje suglasnosti i donošenje rješenja kojim se utvrđuju nekretnine koje su procijenjene u vrijednost društvenog kapitala u smislu spomenute odredbe članka 42. Zakona o privatizaciji kojom je propisano da Fond izdaje rješenje kojim se utvrđuju nekretnine koje su procijenjene u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi.

Isprava koju je u propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti te isprava koju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu (javna isprava) dokazuje istinitost onog što se u njoj potvrđuje ili određuje (čl. 230. st. 1. ZPP).

Dakle, rješenje kojim se utvrđuju nekretnine koje su procijenjene u vrijednost društvenog kapitala donosi Fond za privatizaciju ako su ispunjene zakonske pretpostavke iz članka 11. Zakona o pretvorbi, a glede nekretnina, to je prije svega pravo korištenja. Tako izdano rješenje temeljem članka 42. Zakona o privatizaciji predstavlja javnu ispravu podobnu za uknjižbu u smislu članka 55. stavak 1. Zakona o zemljišnim knjigama (Narodne novine broj 91/96, 114/01, 100/04, 107/07, dalje: ZZK) koji bio na snazi u vrijeme njegova donošenja odnosno čl. 57. st.1. Zakona o zemljišnim knjigama koji je sada na snazi („Narodne novine“ 63/19.).

Navedeno Rješenje, prema stavu ovog suda, nema značenje upravnog akta temeljem kojeg se stječe pravo vlasništva nekretnine (čl. 126. st.1. ZV) kako to smatra tužitelj već je, budući se radi o javnoj ispravi, suglasno odredbi čl. 230. st. 3. ZPP-a dopušteno dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da isprava nepravilno sastavljena, na što upiru tuženici.

Člankom 360. stavak 1. ZV-a propisano je kako je pravo upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na stvari u društvenom vlasništvu postalo pretvorbom nositelja toga prava - pravo vlasništva one osobe koja je pretvorbom postala sveopći pravni slijednik dotadašnjega nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, ako je stvar sposobna biti predmetom prava vlasništva; osim ako posebnim zakonom nije određeno drukčije.

13.Obzirom na istaknute prigovore valjalo je utvrditi je li u konkretnom slučaju tužitelj dokazao da bi njegov pravni prednik na valjan način stekao pravo korištenja i raspolaganja na nekretninama koje su predmet spora, a za tuženika pod 1. vrijedi predmnijeva iz članka 362. stavak 1. ZV-a.

Odredbom čl. 390.a. ZV-a propisano je da je trgovačko društvo kao pravni slijednik društvenog poduzeća po završenoj pretvorbi društvenog vlasništva, vlasnik nekretnina koje su na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije bile:- društveno vlasništvo s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja društvenog poduzeća i- koje su mogle biti predmet stjecanja prava vlasništva i- čija je vrijednost procijenjena u kapital društva i koje su po nadležnom tijelu iskazane u kapitalu društva.

U ovom predmetu utvrđeno je da je vrijednost spornih nekretnina procijenjena u kapital društva, radi se o nekretninama koje su mogle biti predmet stjecanja prava vlasništva ali ostaje utvrditi jesu li postojale temeljne pretpostavke iz odredbe čl. 390.a ZV-a da je društveno poduzeće bilo nositelj prava upravljanja, korištenja i raspolaganja, pri čemu navedenu odredbu treba promatrati u materijalnopravnom smislu, što znači da nije bitan upis u zemljišne knjige na taj dan, već da je društveno poduzeće moglo dokazati takvu pretpostavku.

Prvenstveno je imati u vidu utvrđenje da je prednik tužitelja gradio objekt u kojemu se nalazi predmet spora i vrijeme gradnje koje bi, po vještaku i svjedokinji Krstulović u svakom slučaju bilo prije 1. rujna 1980. kao dana stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“53/91, 91/1996., dalje: ZOVO), pa je s tim u svezi zaključiti da tužiteljev prednik nije mogao steći pravo vlasništva na temelju pravnog pravila iz paragrafa 418. bivšeg Austrijskog općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ), čija se pravna pravila primjenjuju na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. („Narodne novine“, broj 73/91), a u vezi sa odredbom članka 388. stavak 2. ZV, što je stav sudske prakse koju prihvaća i ovaj sud, prema kojem pošteni graditelj ne stječe pravo vlasništva na tuđen društvenom zemljištu stoga jer se taj institut stjecanja ne odnosi na građenje na zemljištu u društvenom vlasništvu, već na zemljištu koje je u privatnom vlasništvu, a nije mogao steći ni dosjelošću (takav stav izrazio je ovaj sud u presudi Rev-1713/10-2 od 1. rujna 2015. i Rev1993/2018 od 19. studenog 2019).

Međutim, u smislu odredbe čl. 362. ZV-a postoje predmnijeve o vlasništvu nekretnine u društvenom vlasništvu, ali se može dokazivati suprotno, pa onaj tko uspije dokazati da upisani nositelj prava upravljanja, korištenja i raspolaganja određene nekretnine u biti nema to pravo, ima se smatrati nositeljem prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja.

Nadalje, i prema odredbama čl. 363. ZV-a, osoba koja se ne može osloniti na predmnjevu vlasništva ili koja dokazuje suprotno od nje, dokazat će svoje pravo vlasništva ako dokaže da je ona odnosno njezin pravni prednik bio stekao pravo upravljanja ili korištenja i raspolaganja, odnosno pravo korištenja ili prvenstvenoga prava korištenja građevinskoga zemljišta u društvenom vlasništvu, na valjanom pravnom temelju i uz ispunjenje svih ostalih pretpostavki koje su se za stjecanje toga prava zahtijevale u trenutku stjecanja.

U situacijama kada je graditelj (investitor) bio društvenopravna osoba, izgradnjom građevinskog objekta društvenim sredstvima po samom zakonu stjecalo se izvanknjižno, originarno, društveno vlasništvo na tom objektu - investitor je stjecao pravo raspolaganja objektom, a na zemljištu trajno pravo korištenja.

Točno je da se pravo korištenja radi građenja na građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu dokazivalo rješenjem Skupštine općine ili zaključenom neposrednom pogodbom, u smislu odredbe čl. 43. st. 1. i 46. Zakona o prometu zemljišta i zgrada ("Službeni list SFRJ" broj 26/1954., 19/1955., 48/1958., 52/1958., 30/1962., 53/1962. i "Službeni list SFRJ" broj 15/1965., 57/1965., 17/1967.), koji je bio na snazi u vrijeme izgradnje. Nadalje, prema čl. 44. istog Zakona, prijenosom prava vlasništva odnosno prava korištenja na zgradu podignutu na dodijeljenom građevinskom zemljištu prelazilo je na onoga koji stječe zgradu i pravo korištenja zemljišta.

U konkretnom slučaju, utvrđeno je da prednik tužitelja nije imao formalno rješenje o dodjeli prava trajnog korištenja zemljišta radi građenja, budući to tužitelj nije dokazao niti proizlazi iz rezultata postupka.

Međutim, sudska praksa (VSRH Rev-x-196/16 od 19. travnja 2017. i Rev- 1993/2018 od 19.11.2019. Rev-x-1131/17 od 16. svibnja 2019) koju prihvaća i ovaj sud, izrazila je pravno shvaćanje da se i bez takve formalne odluke o dodjeli nekretnina na upravljanje, korištenje i raspolaganje može uzeti da postoji pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja društvenog poduzeća, odnosno da nedostatak formalnog akta o dodjeli nekretnine na upravljanje, korištenje i raspolaganje određenom društvenom poduzeću od strane nadležnog tijela u doba društvenog vlasništva samo po sebi ne znači da to društveno poduzeće u materijalnopravnom smislu nema pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja takve imovine (u ovom slučaju nekretnina) i da iste na taj način mogu predstavljati njenu imovinu i društvena sredstva nad kojima je mogla biti provedena pretvorba društvenog vlasništva.

Pri tome se treba uzeti u obzir i odredba čl. 268. st. 1. Zakona o udruženom radu ("Službeni list SFRJ" broj 35/76., 57/83., 85/87. i 6/88. - dalje: ZUR) kojom je bilo propisano da ako je nekretnina postala društveno sredstvo određene pravne osobe u doba društvenog vlasništva, da se njezino vraćanje može zahtijevati u roku od pet godina računajući od dana saznanja, a najkasnije u roku od deset godina. Posljedično tome, imajući u vidu da je prednik tužitelja kao graditelj-investitor bio društvenopravna osoba, da je građenje obavio društvenim sredstvima izgrađujući zgradu za potrebe poslovanja jer je takvom smatrati po ocjeni suda i zgradu za smještaj radnika kakva je konkretna, njezinu površinu, vrijeme građenja, nepostupanje upisanog titulara prava po odredbi čl. 268. ZUR-a i samostalni nesmetani posjed prednika tužitelja sve do 11.listopada 2004. kada G. S. ustaje tužbom protiv I.-S. d.d. u stečaju, po stavu suda s osnovom je zaključivati da je na pravnog prednika tužitelja bilo je preneseno pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja tim nekretninama, čime je ostvarena i treća pretpostavka iz čl. 390.a.

ZV-a za stjecanje u postupku pretvorbe.

14.Međutim, sud je stava da tužitelj nije stekao vlasništvo ni po kojem pravnom osnovu.

Prvenstveno, glede stjecanja dosjelošću, treba reći kako je tužba u ovom predmetu podnesena 25. listopada 2012.

Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su IV 56/19 od 14. veljače 2019. pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kakvoća, trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari i sposobnost stvari da bude u vlasništvu) moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe.

To bi značilo da je u konkretnom slučaju od 8. veljače 2001. (kao dana zaključenja Ugovora između tužitelja i I.-S. d. d temeljem kojeg je tužitelj u nesmetanom posjedu prostora br.1.) pa do 25. listopada 2012. kao dana podnošenja tužbe, proteklo 11 godina i osam mjeseci, a suglasno čl. 159. st. 4. ZV-a samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija, jedinica lokalne samouprave i jedinica područne samouprave i s njime izjednačenih pravnih osoba kao i stvari u vlasništvu crkve i dr. steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onog iz st. 2. i 3. ovoga članka, pa tužitelj nema dvadesetogodišnji rok potreban za redovnu dosjelost.

Pri tome je navesti, da protivno tužiteljevoj tvrdnji, rok se ne računa od 1. siječnja 1995. kada je prema navedenom ugovoru dobio stan na čuvanje jer od tada do 8. veljače 2001. nije bio pošteni posjednik pošto je znao da mu ne pripada pravo na posjed (čl. 18. st.3. ZV).

U odnosu na prostor br.2. koji je u posjedu tuženika pod 2. J. K. i pod 3. K. G., nije sporno da tužitelj nikada nije stupio u posjed pa kao neposjednik se ne može pozivati na institut dosjelosti, a čak i da je stupio, opet ne bi bila ispunjena pretpostavka stjecanja glede roka posjeda.

Prema rezultatima očevida i vještvima, radi se o građevini niskog standarda, oskudne obrade, starosti kako je to već rečeno, sa svim instalacijama i dr., a u toj situaciji nema osnove zaključivanju da bi bilo koja od stranaka svojim ulaganjima, kojih je sigurno bilo radi dovođenja prostora u stanje primjerene udobnosti kako je i u građevinskom vještvu spomenuto, izmijenila identitet postojećeg objekta stvaranjem novog što bi korespondiralo sa stjecanjem vlasništva građenjem.

Uostalom, o radovima su detaljnije iskazivali tuženici, ali pritom se pozivajući na čišćenje prostora po useljenju te uopćeno na uređivanje i ne ukazujući na izvedbu radova takvog opsega kojima bi se mijenjao identitet objekta, a prilažući dokaze o elektroenergetskoj suglasnosti, o razdvajanju vodovodnog priključka s računom, plaćanju komunalne naknade i zahtjev za legalizaciju (list 54-71) nisu učinili upitnim gornji zaključak o neostvarenju uvjeta stjecanju građenjem ili dogradnjom u smislu čl. 152. do 156. ZV.

Dosljedno, sud nalazi da tužitelj po zakonu nije stekao pravo vlasništva predmeta spora, a nije ga mogao steći ni pravnim poslovima na koje se poziva, sve da su i sastavljeni sukladno odredbi iz čl. 366. st.1. ZV., a nema osnova zaključivanju ni o stvarnopravnom stjecanju na strani tuženika.

Naime u smislu odredbe iz čl. 115 st.1. ZV–a na temelju valjanog pravnog posla kojemu je cilj stjecanje vlasništva, prelazi vlasništvo s dotadašnjeg vlasnika na stjecatelja, na način određen zakonom, pa je u pitanju derivativno stjecanje koje traži upis stjecanja vlasništva u zemljišnu knjigu po čl. 119. i 120. ZV-a kao konstitutivnu pretpostavku za stjecanje tog prava koja ovdje nije ostvarena tako da do stjecanja na strani tužitelja nije došlo.

Pri tome je navesti i kako se tužbenim zahtjevom istovremeno ne može tražiti stjecanje prava vlasništva i suvlasništva jer suvlasništvo isključuje vlasništvo (čl. 30. i 36. ZV-a).

Utoliko bi bio neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva odnosno suvlasništva.

15.Nije osnovan ni zahtjev za ovlaštenje na upis prava vlasništva odnosno suvlasništva temeljem presude, budući nije došlo do stjecanja po zakonu pa se radi o obveznopravnom, a ne stvarnopravnom zahtjevu, a kako je od zaključenja ugovora do utuženja protekao opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05.,41/08.,125/11.,78/15. i 29/18.) to je prihvaćanjem prigovora zastare u ovom dijelu tužbeni zahtjev valjalo odbiti.

Inače bi po stavu suda zahtjev bio neosnovan i stoga što su ugovori na koje se tužitelj poziva sastavljeni protivno načelu pravnog jedinstva nekretnine, pa u smislu čl. 366. st.3. ZV ne proizvode pravne učinke.

U preostalom dijelu prigovor zastare bio bi neosnovan jer se radi o vlasničkoj tužbi koja ne zastarjeva.

16.Nije osnovan ni zahtjev za iseljenje tuženika i predaju prostora pod točkom II.

Radi se naime o vlasničkoj tužbi koju, prema odredbi iz čl. 161. ZV podnosi vlasnik neposjednik zahtijevajući od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed stvari. Pri tome, vlasnik sukladno odredbi iz čl. 162. ZV, koji normira pravu vlasničku tužbu, mora dokazati da je stvar koju posjeduje njegova i da se

nalazi

u

tuženikovu

posjedu.

Iz naprijed navedenih obrazlaganja proizlazi kako tužitelj nije dokazao vlasništvo prostora koji koriste tuženici jer to što im je eventualno tužitelj predao ključ prije kupnje spornog prostora i što su ishodili priključak el. energije i vode te plaćaju komunalnu naknadu ne čini ih korisnicima s osnovom, pa isti nije aktivno legitimiran na tužbu.

Tužitelj, po ocjeni ovog suda nije aktivno legitimiran ni na tužbu kao predmnijevani vlasnik iz čl. 166. ZV-a (actio publiciana) pošto ugovor od 10. lipnja 2004. kao protivan načelu pravnog jedinstva nekretnine ne proizvodi pravne učinke, pa mu nedostaje valjani pravni temelj kao pretpostavka osnovanosti zahtjeva. Radi svega navedenog tužbeni zahtjev je u cijelosti valjalo odbiti i presuditi kao u izreci.

Slijedom svega naprijed navedenog odlučeno je kao u izreci.

17.Odluka o trošku se temelji na odredbi čl. 154. st.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 70/19. dalje: ZPP) te na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., dalje: OT) te je tuženima pod 1. i 2. priznat slijedeći trošak: 100 bodova za davanje odgovora na tužbu (tbr.8.t.1.OT); 100 bodova za zastupanje na ročištima od 03.06.2013., 17.02.2014., 16.04.2014., 11.06.2014., 20.10.2014., 06.10.2015., (Tbr.9.t.1.OT); 25 bodova za sastavljanje podneska zaprimljenog pred ovim sudom dana 29.05.2014. (tbr.8.t.3.OT); 100 bodova za sastavljanje podneska zaprimljenog 04.11.2015. (Tbr.8.t.1.OT); te za pristupe na ročišta od 3. veljače 2021. 100 bodova, za pristup na ročište od 11. svibnja 2021. koje je odgođeno prije početka raspravljanja 25 bodova, za pristup na ročište od 28. svibnja 2021. 100 bodova, za pristup na ročište od 12. siječnja 2022. koje je odgođeno prije početka raspravljanja 25 bodova te za pristup na ročište od 30. ožujka 2020 100 bodova, ukupno 1175 bodova što, pomnoženo s vrijednošću boda daje iznos od 11.750,00 kuna, a kako je odlučeno pod točkom II. izreke.

Istima nije priznat trošak sastavljanja podneska od 31.05.2013. jer je punomoćnik istih sadržaj navedenog podneska mogao usmeno iznijeti na ročištu na kojem ga je i predao, trošak zastupanja na ročištu od 18.12.2014. jer isti na navedenom ročištu nisu bili zastupani po punomoćniku kao ni trošak sudskih pristojbi odgovora na tužbu jer spisu ne prileži dokaz da su iste i plaćene, a s obzirom na njihov uspjeh u postupku i izmjene Zakona o sudskim pristojbama, isti nisu u obvezi podmirivanja ovog troška.

Kamata na trošak sukladno čl. 30. Ovršnog zakona (Narodne novine 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20. dalje OZ) teče od presuđenja.

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Splitu, 17. svibnja 2022.

SUTKINJA

Mirjana Rubić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

-punomoćniku tužitelja

-tuženiku pod 1.

-punomoćniku tuženika pod 2. i 3.