REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj: Ppž-13057/2021

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja ovog suda Goranke Ratković, predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. I.P. kojeg brane odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda XX i okr. C.V., kojeg brani N.K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu XX u Z., zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (Narodne novine, broj 41/77, 55/89, 5/90, 30/90, 47/90 i 29/94), odlučujući o žalbi okr. C.V.podnesenoj putem branitelja protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu, broj: Pp J-51/2019 od 28. svibnja 2021., na sjednici vijeća održanoj 17. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba okr. C.V. i potvrđuje prvostupanjska presuda u odnosu na žalitelja.

II. Na temelju odredbe čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18, dalje u tekstu: PZ), okr. C.V. se obvezuje naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka u iznosu od 300,00 (tristo) kuna, u roku od 30 (trideset) dana, računajući od dana primitka ove presude, a u protivnom će se isti naplatiti prisilnim putem.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom okr. I.P. i okr. C.V.su proglašeni krivim zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, činjenično opisanog u izreci pobijane presude za koji prekršaj je okr. I.P. na temelju istog propisa izrečena novčana kazna u iznosu od 750,00 kuna (u protuvrijednosti od 200 DEM, odnosno 102,25 EUR), a okr. C.V. novčana kazna u iznosu od 300,00 kuna (u protuvrijednosti od 80 DEM, odnosno 40,90 EUR), time da ukoliko okrivljenici u roku od 30 dana od dana primitka pravomoćne presude plate dvije trećine izrečene novčane kazne, novčana kazna smatrat će se plaćenom u cjelini.

1.1. Istom presudom je odlučeno da su okr. I.P. i okr. C.V. dužni naknaditi trošak prekršajnog postupka, svaki u paušalnom iznosu od po 200,00 kuna.

2. Protiv te presude okr. C.V. je pravodobno putem branitelja podnio žalbu iz svih žalbenih osnova, predlažući usvojiti žalbu, preinačiti presudu i osloboditi okrivljenika od optužbe, a podredno, ukinuti presudu i predmet vratiti sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba je neosnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. U odnosu na žalbene navode kojima se ističe bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a, odnosno, nedostatak razloga o odlučnim činjenicama te nejasnoća i proturječnost iznesenih razloga, ukazuje se žalitelju da se ne radi ni o kakvim nedostacima presude koje bi imale karakter apsolutno bitne povrede odredaba prekršajnog postupka. Naprotiv, pobijana presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni te je ovaj sud ocijenio da žalba zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka nije osnovana.

5.1. Naime, okolnost da je okr. I.P. „nakon što je okr. C.V. pozvao policiju, pobjegao s mjesta događaja te se isti niti kasnije nije javljao policiji na telefon“, koju po mišljenju žalitelja prvostupanjski sud nije obrazložio, a trebao je, nije odlučna činjenica koja bi bila od važnosti za utvrđenje krivnje okr. C.V. niti po ocjeni ovog suda može na bilo koji način utjecati na njegovu odgovornost za remećenje javnog reda i mira na javnom mjestu pa ju prvostupanjski sud nije niti trebao razmatrati.

5.2. Nadalje, u odnosu na navod žalbe da je prvostupanjski sud propustio ocjenjivati zapisnike o ispitivanju svjedoka koji su dali iskaz pred policijom neposredno nakon predmetnog događaja, dok je cijenio samo njihove iskaze dane pred sudom koji su promijenjeni, ističe se da sukladno čl. 165. st. 9. PZ-a stranke i sudionici postupka imaju pravo predlaganja dokaza, a sud odlučuje koje će dokaze na glavnoj raspravi izvesti ovisno o tome koji dokazi su bitni za svestrano razjašnjenje i utvrđivanje relevantnih činjenica u postupku. Ukoliko sud ustanovi da nema potrebe za izvođenjem drugih dokaza jer je stanje stvari dovoljno razjašnjeno, završava dokazni postupak sukladno čl. 177. PZ-a. Budući da je iz obrazloženja presude kao i stanja spisa vidljivo da žalitelj nije predlagao druge dokaze osim onih izvedenih, to je po ocjeni ovog suda, pravilno prvostupanjski sud sukladno naprijed navedenoj odredbi izvodio dokaze koje je smatrao relevantnim u konkretnom postupku, nakon čega je pristupio utvrđenju relevantnih činjenica, kako onih koji terete okrivljenika, tako i onih koji mu idu u korist (čl. 88. st. 1. PZ-a), za što je dao valjane razloge koji međusobno ne proturječe.

5.3. Stoga, suprotno navodima žalitelja, nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a.

6. Neosnovan je navod žalbe kojim se sadržajno ukazuje na povredu prava obrane kao relativno bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka navodno počinjenu time što prvostupanjski sud, osim poziva na glavnu raspravu, nije pozvao žalitelja niti na jedno ročište na kojem su svjedoci bili ispitivani pa mu posljedično tome nije pružena mogućnost raspravljanja. Naime, iskaze ispitanih svjedoka K.Ž. i M.Ž. dane na zapisnicima od 22. srpnja 2020., zatim ispitanog svjedoka L.P. danog na zapisnik od 8. rujna 2020. te ispitanog svjedoka O.J. na zapisnik od 8. listopada 2020., sve pred zamoljenim sudom (Općinskim prekršajnim sudom u Zagrebu), prvostupanjski je sud pročitao na glavnoj raspravi održanoj 27. svibnja 2021. na kojoj je žalitelj bio prisutan te se nije na iste posebno očitovao niti je imao daljnjih dokaznih prijedloga. Dakle, prvostupanjski je sud u postupku na ovaj način pružio mogućnost žalitelju očitovanja na izvedene dokaze - iskaze ispitanih svjedoka i time ravnopravnog sudjelovanja u postupku te nije povrijeđeno konfrontacijsko pravo, odnosno, pravo obrane koje bi utjecalo na donošenje drugačije odluke.

7. Žaleći se zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, žalitelj ističe da prvostupanjski sud nije vodio računa o okolnostima koje isključuju krivnju žalitelja te navodi da svaki supočinitelj odgovara u granicama svoje namjere ili nehaja kao i da je sud trebao primijeniti odredbu čl. 24. PZ-a koja propisuje uvjete postojanja beznačajnog djela i donijeti odluku o nepostojanju potrebe za kažnjavanje žalitelja. Međutim, u konkretnom slučaju po ocjeni ovog suda, niti jednim izvedenim dokazom nije dovedena u sumnju ubrojivost žalitelja (čl. 26. i 27. PZ-a), a niti je žalitelj ičim učinio vjerojatnim da bi bio u zabludi o protupravnosti prekršaja (čl. 29. PZ-a) ili u zabludi o biću prekršaja i o okolnostima koje isključuju protupravnost (čl. 30. PZ-a), a što su razlozi eventualnog isključenja krivnje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 25. st. 1. PZ-a, za počinjenje prekršaja dovoljno je postupanje iz nehaja, dok će počinitelj biti kriv za počinjenje prekršaja s namjerom, samo ukoliko je propisom o prekršaju predviđena prekršajna odgovornost za taj oblik krivnje, što za djelo iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira nije slučaj pa prvostupanjski sud nije niti bio dužan utvrđivati stupanj krivnje žalitelja.

7.1. Isto tako, razmatrajući žalbene navode žalitelja da je prvostupanjski sud povrijedio materijalno pravo time što nije primijenio odredbu čl. 24. PZ-a koja uređuje institut beznačajnog djela potrebno je navesti da u konkretnom slučaju nema mjesta primijeni navedene odredbe. Ovaj sud smatra da se predmetnom prekršajnopravnom normom štiti normalan i miran život građana kao i javna sigurnost, a što se ne može podvesti pod beznačajni prekršaj niti je u konkretnom slučaju došlo do kumulativnog ispunjenja zakonskih pretpostavki za primjenu instituta beznačajnog prekršaja jer stupanj ugrožavanja javnog poretka, društvene discipline i društvenih vrijednosti nije bio neznatan pa je stoga trebalo odbiti ovaj žalbeni navod.

7.2. Stoga nije ostvarena niti žalbena osnova povrede odredba materijalnog prava u smislu čl. 196. st. 1. t. 2. PZ-a.

8. Nadalje, žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, žalitelj suštinski navodi da nije počinio prekršaj za koji se tereti, da je on bio oštećeni i da je do predmetnog događaja došlo isključivo zbog provociranja okr. I.P.. Međutim, suprotno žalbenim navodima, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i to nakon što je prethodno izveo potrebne dokaze koje je prihvatio i pravilno ocijenio.

8.1. Bezuspješno žalitelj u žalbi pokušava dati vlastitu ocjenu izvedenih dokaza na način da ističe da su iskazi koje su svjedoci dali pred policijom odmah nakon predmetnog događaja, zbog toga vjerodostojniji od onih danih pred sudom. Naime, po ocjeni ovog suda navedeni zapisnici kao zakoniti dokazi ne dovode u sumnju činjenično utvrđenje do kojeg je došao prvostupanjski sud, odnosno, do odluke o krivnji i na strani žalitelja. Ovo iz razloga što okolnost da svjedoci M.Ž., K.Ž. i L.P. u svom iskazu pred policijom nisu iskazivali ništa o ponašanju i radnji žalitelja, već su iskazivali samo o ponašanju okr. I.P., ne isključuje postojanje njihova saznanja i o ponašanju žalitelja, o kojem su kasnije i iskazivali pred sudom. Svjedok P.J. je u svom iskazu na policijskom zapisniku teretio oba okrivljenika za ponašanje kojim je ostvareno biće predmetnog prekršaja, kao što je to učinio i svjedok T.Š. u iskazu pred sudom.

8.2. Stoga je prvostupanjski sud iskaze ispitanih svjedoka opravdano prihvatio kao neposredno uvjerljive i vjerodostojne, u kojima nije bilo nelogičnosti niti kontradiktornosti te je imao dovoljno osnova za zaključak da je predmetne zgode i okr. C.V.vičući na javnom mjestu i udarajući „kite“ okr. I.P., ostvario zakonsko obilježje prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Pritom se ukazuje da nije od važnosti tko je započeo sukob, već je odlučna činjenica aktivnog sudjelovanja u njemu, a iz rezultata izvedenog dokaznog postupka proizlazi da se žalitelj upustio u sukob s okr. I.P. te je izabrao protupravno ponašanje na javnom mjestu. Pritom je potrebno istaknuti da je prvostupanjski sud evidentno imao u vidu intenzitet i količinu inkriminacije žalitelja u odnosu na suokrivljenika, što je vidljivo i iz odmjeravanja prekršajnopravne sankcije prilikom koje je upravo žalitelju odmjerena manja novčana kazna.

8.3. Sve provedene dokaze prvostupanjski sud je, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji na strani žalitelja. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio, te dao o svemu prihvatljive razloge koje prihvaća i ovaj sud.

8.4. Stoga, po ocjeni ovog suda, navodi žalbe u kojima žalitelj ne navodi nove činjenice i ne predlaže nove dokaze, u smislu u smislu odredbe čl. 195. st. 3. PZ-a, ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku.

9. Razmotrivši odluku o novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je žalitelju za počinjeni prekršaj izrekao novčanu kaznu primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenice i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a. Po ocjeni ovog suda izrečena novčana kazna primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, s obzirom da je za prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, propisana kao teža kazna, kazna zatvora u trajanju do najviše 30 dana pa je iz navedenog evidentno da je prvostupanjski uzeo u obzir i sve olakotne okolnosti na strani žalitelja. Pravilno je prvostupanjski sud, sukladno odredbi čl. 152. st. 3. PZ-a, ukazao na pogodnost dvotrećinskog plaćanja novčane kazne.

10. Paušalni iznos troškova ovog žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj: 18/13), prema kojem je predviđen minimalni paušalni iznos troška postupka od 100,00 kuna pa do 5.000,00 kuna te ovaj sud smatra da određivanje naknade troška u gotovo minimalnom mogućem iznosu, neće ugroziti egzistenciju žalitelja niti osoba koja je eventualno dužan uzdržavati, a imajući u vidu složenost i trajanje postupka.

11. Zbog naprijed izloženih razloga, na temelju čl. 205. PZ-a, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 17. svibnja 2022.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Goranka Ratković, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu, u 4 otpravka: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.