REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U ZAGREBU
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj:8 Kž-1205/2021-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Sonje Brešković Balent, kao predsjednice vijeća te Gordane Mihele Grahovac i Mirjane Rigljan kao članica vijeća, uz sudjelovanje Vere Šinogl kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optužene S. Z., zbog kaznenog djela pronevjere iz članka 345. stavak 3. Kaznenog zakona (Narodne novine 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. – dalje u tekstu: KZ/97) i dr., odlučujući povodom žalbi optužene S. Z. i Općinskog državnog odvjetnika u Zagrebu, podnesenim protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj K-1797/2020. od 8. studenog 2021., u javnoj sjednici vijeća održanoj 17. svibnja 2022. u prisutnosti optužene S. Z. i njezinog branitelja M. M., odvjetnika u Z.,
p r e s u d i o j e
I. U povodu žalbe državnog odvjetnika i optužene S. Z., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela te se izriče da je optužena S. Z. djelima za koja je proglašena krivom počinila i to radnjama opisanim u činjeničnom opisu točke 1. izreke prvostupanjske presude kazneno djelo protiv imovine – pronevjerom opisano u članku 233. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona (Narodne novine broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21. – dalje u tekstu: KZ/11.), a radnjama opisanim u činjeničnom opisu točke 2. izreke prvostupanjske presude kazneno djelo protiv gospodarstva – zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju opisano u članku 246. stavak 1. KZ/11.
II. Uslijed odluke pod točkom I. te djelomičnim prihvaćanjem žalbe optužene S. Z. preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se na temelju članka 233. stavak 2. KZ/11. utvrđuje kazna zatvora u trajanju 11 (jedanaest) mjeseci, na temelju članka 246. stavak 1. KZ/11. utvrđuje se kazna zatvora u trajanju 8 (osam) mjeseci te se na temelju članka 51. KZ/11. optužena S. Z. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine, a na temelju članka 57. KZ/11. izriče se uvjetna osuda te izrečena kazna zatvora neće biti izvršena ako optuženica u roku provjeravanja 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.
III. U ostalom dijelu žalba optužene S. Z. te žalba državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinski kazneni sud u Zagrebu proglasio je krivom optuženu S. Z. da je počinila kazneno djelo protiv službene dužnosti – pronevjerom iz članka 345. stavak 1. i 3. KZ/97. te kazneno djelo protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja – zlouporabom ovlasti u gospodarskom poslovanju, opisano u članku 292. stavak 1. alineja 6 KZ/97., činjenično i pravno pobliže opisana u izreci presude pa je na temelju članka 345. stavak 3. KZ/97. u vezi sa člankom 57. KZ/97. optuženoj za kazneno djelo iz točke 1. utvrđena kazna zatvora u trajanju jedanaest mjeseci, a na temelju članka 292. stavak 1. KZ/97. utvrđena je kazna zatora u trajanju osam mjeseci. Na temelju članka 60. stavak 2. točka c KZ/97. optužena S. Z. je osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine. Na temelju članka 67. stavak 1. i 3. KZ/97. izrečena joj je uvjetna osuda te izrečena kazna zatvora neće biti izvršena ukoliko optuženica u roku pet godina ne počini novo kazneno djelo.
2. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi sa člankom 145. stavak 2. točka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.
– odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženica je dužna snositi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 8.872,00 kuna.
3. Istom presudom na temelju odredbe članka 453. točka 3. ZKP/08. optužena S. Z. je oslobođena optužbe da bi počinila kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju, opisano u članku 292. stavak 1. alineji 6. i stavku 2. KZ/97.
4. Na temelju članka 148. stavak 1. i 6. ZKP/08. optuženica je oslobođena od snašanja troškova kaznenog postupka, a u odnosu na oslobađajući dio presude.
5. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio presude (članak 470. stavak 1. i 2. u vezi članka 467. točka 3. ZKP/08.), zbog povrede kaznenog zakona u odnosu na djelo opisano pod točkom 1. izreke presude (članak 469. točka 5. u vezi članka 467. točka 2. ZKP/08.) i zbog odluke o uvjetnoj osudi u odnosu na osuđujući dio presude (članak 471. stavak 1. u vezi sa člankom 467. točka 4. ZKP/08.) s prijedlogom da drugostupanjski sud uvaži žalbu i ukine pobijanu presudu u cijelosti i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, ili da pobijanu presudu ukine u oslobađajućem dijelu za kazneno djelo opisano pod točkom 3. izreke presude i predmet u tom dijelu vrati na ponovno suđenje, a da pobijanu presudu u ostalom osuđujućem dijelu preinači na način da optuženici za počinjena kaznena djela opisana pod točkama 1. i 2. izreke presude kao jedinstvenu kaznu izrekne bezuvjetnu kaznu zatvora.
6. Nadalje, žalbu je osobno podnijela optužena S. Z. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da drugostupanjski sud usvoji njezinu žalbu i preinači presudu, odnosno da ukine presudu ili podredno da je vrati prvostupanjskom sudu na ponovno razmatranje i odlučivanje te putem branitelja M. M., odvjetnika u Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da drugostupanjski sud usvoji žalbu optužene S. Z. i presudu preinači, odnosno ukine te vrati prvostupanjskom sudu na ponovno razmatranje i odlučivanje. Osobnu žalbu optuženice kao i žalbu optuženice podnesenu putem branitelja ovaj drugostupanjski sud je razmatrao kao jednu žalbu.
7. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnijela je optužena S. Z. putem branitelja M. M., odvjetnika u Z., u kojem ističe da ostaje kod svih žalbenih navoda i predlaže odbiti žalbu Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu te usvojiti žalbu optužene S. Z.
8. U skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08, spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.
9. Na temelju članka 475. stavak 2. ZKP/08., na njihov zahtjev, izvješteni su optužena S. Z. i njezin branitelj, odvjetnik M. M. te Županijski državni odvjetnik u Zagrebu, sjednici su pristupili optužena S. Z. i njezin branitelj odvjetnik M. M., dok nije pristupio uredno obaviješteni Županijski državni odvjetnik u Zagrebu pa je vijeće odlučilo provesti sjednicu u njegovoj odsutnosti.
10. Žalba državnog odvjetnika nije osnovana, a žalba optužene je djelomično osnovana.
11. Pobijajući prvostupanjsku presudu u odnosu na osuđujući dio, a zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka optužena S. Z. navodi da je izreka presude proturječna razlozima presude, a razlozi koji su navedeni o odlučnim činjenicama su u znatnoj mjeri proturječni i nejasni pa o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava.
12. Istaknuti žalbeni navodi u odnosu na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka su paušalni, sadržajno predstavljaju pobijanje presude zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. Ispitujući pobijanu presudu ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi postojalo ikakvo proturječje u izreci kao i razlozima presude, prvostupanjski sud je obrazložio sve bitne sastavnice inkriminiranih kaznenih djela, a između naznačenih razloga nema ikakvog proturječja.
13. U odnosu na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optužena S. Z. navodi da nije utvrđen bitan element kaznenih djela koja joj se stavljaju na teret, a to je namjera za stjecanjem protupravne imovinske koristi. Namjera optužene S. Z. je bila uložiti financijska sredstava u poslovanje trgovačkog društva koje je kupila vlastitim novcem kada je to društvo bilo u velikim financijskim problemima, kako bi pokušala, ne samo ostvariti profit na tržištu već i spasiti radna mjesta radnicima zaposlenima u društvu. Navedeno je nastojala provesti ne samo kroz trgovačko društvo M. k. Z. d.d. već joj je radi cilja poslužilo trgovačko društvo S. d.o.o. kroz koje je poslovala. Iako su oba trgovačka društva bila u ozbiljnim financijskim problemima optužena S. Z. je postupala na način da ta trgovačka društva održi solventnima, a ne radi stjecanja protupravne imovinske koristi. U trenutku kada joj je postalo jasno da nema izgleda za daljnjim poslovanjem M. k. Z. d.d. optuženica je sukladno zakonu o stečaju prijavila stečaj. Prema tome, namjera optuženica je bila održati trgovačko društvo M. k. Z. d.d. na životu, a ne protupravno stjecanje koristi. Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka M. S. vidljivo je kako je optužena S. Z. sve radnje obavljala s ciljem pokušaja osiguranja boniteta trgovačkih društava, a to je i u skladu s obranom koju je optuženica iznijela na raspravi. Svi poslovni odnosi trgovačkih društava M. k. Z. d.d. i S. d.o.o. rezultat su nastojanja održavanja boniteta tih trgovačkih društava radi dobivanja kredita kod poslovnih banaka. Financijsko-knjigovodstveni vještak M. S. jasno je obrazložio kako je načinom uplate novca jednog trgovačkog društva na račun drugog trgovačkog društva vidljiv priliv sredstava, a ako je on dovoljan tada se povisuje bonitet trgovačkom društvu i odobrava se kredit. Do takvog priliva sredstava dolazilo je u sklopu poslovnih odluka i ugovora o cesiji koje je optužena S. Z. bila ovlaštena donositi i sklapati. Upravo je iz toga vidljivo kako nije dokazan subjektivan element kaznenog djela, odnosno nije dokazano da bi optužena S. Z. poslovala s namjerom činjenja kaznenih djela.
14. S obzirom na istaknute žalbene navode, prije svega treba napomenuti da nije sporno da je optužena S. Z. u inkriminiranom razdoblju bila član uprave trgovačkog društva M. k. Z. d.d. i osnivač i direktor trgovačkog društva S. d.o.o. jer to proizlazi iz njezine obrane, potkrijepljene dokumentacijom iz Registra trgovačkog suda, kao i da je vodila poslovanje oba ova trgovačka društva, što optuženica ne spori.
15. "Kupovanjem" trgovačkog društva M. k. Z., odnosno stjecanjem dionica u trgovačkom društvu, optuženica nije postala vlasnica trgovačkog društva pa da bi trgovačkim društvom i njegovom imovinom raspolagala kao svojom imovinom, već je imala prava i dužnosti koja slijede iz toga statusa kao što su pravo na dividendu, pravo raspolaganja dionicama i druga imovinska te upravljačka prava određena Statutom društva i Zakonom o trgovačkim društvima. Trgovačko društvo ima svoju pravnu osobnost neovisno o pravnoj osobnosti njegovih članova, dioničara, ili osnivača pa tako i imovina trgovačkog društva nije imovina njegovih članova, dioničara ili osnivača. Optuženica kao odgovorna osoba i u TD M. k. Z. i u TD S. je bila dužna, a s obzirom na svoje svojstvo, brinuti se o imovinskim interesima svake od tih pravnih osoba zasebno. Međutim, optuženica je smatrajući da je imovina trgovačkih društava M. k. Z. i S. njezina imovina s kojom može raspolagati kao sa svojom imovinom, raspolagala sredstvima društva, kao da raspolaže svojim sredstvima, ali bez valjane osnove, ne vodeći pri tom računa o imovinskim interesima svake od tih pravnih osoba, a što joj je bila dužnost, počinila kaznena djela za koja je proglašena krivom i osuđena.
16. U odnosu na kazneno djelo iz točke 1. izreke osuđujućeg dijela presude, prvostupanjski je sud na temelju nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka M. S. utvrdio da je sa računa TD M. k. Z. d.d. uplaćen iznos od 370.000,00 kuna za kupovinu nekretnine na javnoj dražbi OU-… za kupca Z. Ž., za što nije pronađena vjerodostojna računovodstvena dokumentaciji kojom bi bio dokazan pravni osnov uplate navedenih sredstava.
17. S obzirom na izloženo, a kako je iznos od 370.000,00 kuna bio povjeren na radu optuženoj S. Z. kao članu uprave trgovačkog društva M. k. Z., a s istim je postupala kao sa svojim jer je Z. Ž. kupovao predmetni stan u njezinu korist i za njezin račun, što je sud utvrdio na temelju iskaza svjedoka Z. Ž., pri tom se radi o velikoj svoti novca, kako to osnovano zaključuje prvostupanjski sud, u njezinom se ponašanju pronalaze sve bitne sastavnice kaznenog djela pronevjere iz članka 345. stavak 2. KZ/11.
18. U odnosu na točku 2. izreke prvostupanjske presude, prvostupanjski je sud na temelju nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka M. S. koji je naveo da za cesije po ugovorima od 31. ožujka 2008. u kojima je cesus Z. d.d., cedent M. k. Z., a cesionar S. d.o.o. u iznosu od 25.851,84 kuna nije sprovedena u skladu sa Zakonom o trgovačkim društvima jer TD S. d.o.o. nije imalo nikakvog potraživanje od TD M. k. Z. pa je na ovaj način TD S. pribavilo nepripadnu materijalnu dobit u navedenom iznosu, dok po ugovoru o cesiji od 14. svibnja 2008. sa istim strankama, a u iznosu od 13.036,97 cesija nije provedene jer je cesus Z. d.d. nije željelo provesti zbog toga što nije imalo potraživanja prema M. k. Z. Provođenjem cesije, odnosno pokušajem provođenja iste, a s obzirom da kao odgovorna osoba TD M. k. Z. na štetu imovine tog trgovačkog društva neosnovano ustupa potraživanje, optuženica kao odgovorna osoba TD M. k. Z. pribavlja protupravnu imovinsku korist za drugu pravnu osobu TD S. čime čini kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavak 1., alineja 6. KZ/97
19. Nakon što je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženica počinila kazneno djelo pronevjere iz članka 345. stavak 3. KZ/97. i kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavak 1. alineja 6. KZ/97. koji zakon je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela, ispravno je pozivajući se na odredbu članka 3. stavak 3. KZ/11. utvrđivao pravni kontinuitet na način da je činjenično stanje iz osuđujućeg dijela izreke podveo pod biće odgovarajućeg kaznenog djela iz novog zakona te utvrdio da se činjenično stanje iz točke 1. izreke može podvesti pod biće kaznenog djela pronevjere iz članka 233. stavak 2. KZ/11. te utvrdio da je kazneno djelo pronevjere iz članka 233. stavak 2. KZ/11. KZ/11. po visini zapriječene kazne zatvora za počinitelja od jedne do osam godina, a s obzirom na maksimalno propisanu kaznu blaže od kaznenog djela pronevjere iz članka 345. stavak 3. KZ/97. za koje je propisana kazna zatvora od jedne do deset godina. Nadalje, ispravno je prvostupanjski sud utvrdio i kontinuitet između opisa kaznenog djela iz članka 292. stavak 1. alineja 6. KZ/97. i kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. KZ/97., kao i da je za oba kaznena djela propisana ista kazna zatvora.
20. Međutim, prvostupanjski je sud pogrešno zaključio da je Kazneni zakon/97. koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja inkriminiranih kaznenih djela blaži za počinitelja. Naime, pri ocjeni koji je zakon blaži za optuženicu, prvostupanjski je sud propustio imati u vidu i odredbe općeg djela oba kaznena zakona. Prema odredbi članka 67. stavak 3. KZ/97., a na što s pravom u žalbi ukazuje državni odvjetnik, uvjetna se osuda mogla primijeniti prema počiniteljima kaznenih djela za koja je propisana kazna zatvora do deset godina ako su primijenjene odredbe o zakonskom ublažavanju kazne, a koje u konkretnom slučaju nisu, dok je prema odredbi članka 56. stavak 2. KZ/11. uvjetnu osudu moguće izreći kada je počinitelju izrečena kazna zatvora do jedne godine, bez obzira na propisanu kaznu zatvora za terećeno kazneno djelo. Stoga prema načelu konkretnosti, a s obzirom da je prvostupanjski sud ocijenivši okolnosti odlučne za izbor vrste i mjere kazne našao da je opravdano optuženoj S. Z. nakon jedinstvene kazne zatvora izreći uvjetnu osudu, za kazneno djelo pronevjere blaži je, ne samo po propisanoj kazni već i prema općim odredbama KZ/11., za optuženicu, stoga je KZ/11. trebao prvostupanjski sud primijeniti u cjelini.
21. Proglašavajući optuženicu krivim za kaznena djela pronevjere iz članka 345. stavak 2. KZ/97. i zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavak 1. alineja 6. KZ/97. prvostupanjski je sud primijenio za optuženicu stroži zakon, odnosno primijenio zakon koji se ne može primijeniti i time počinio povredu kaznenog zakona iz članka 469. točka 4. ZKP/08. ZKP/08. na koju povredu drugostupanjski sud pazi u skladu s odredbom članka 476. ZKP/08. po službenoj dužnosti.
22. S obzirom na izloženo ovaj drugostupanjski sud je preinačio pobijanu presudu u pravnoj oznaci dijela i radnje opisane u činjeničnom opisu izreke pobijane presude podveo pod zakonska obilježja kaznenog djela pronevjere iz članka 233. stavak 1. i 2. KZ/11 i zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju opisano u članku 246. stavak 1. KZ/11.
23. Kako žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja podnesena u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni, a imajući u vidu žalbene navode državnog odvjetnika koji smatra da s obzirom na otegotne okolnosti nije bilo mjesta izricanju uvjetne osude, ovaj drugostupanjski sud je razmotrio odluku o kazni i uvjetnoj osudi.
24. Prilikom odlučivanja o vrsti i mjeri kazne prvostupanjski je sud pravilno cijenio sve okolnosti koje su od utjecaja na odmjeravanje kazne te je optuženoj S. Z. osnovano kao olakotno cijenio raniju neosuđivanost, ponašanje tijekom postupka, protek vremena od počinjenja djela, životnu dob, činjenicu da je uslijed svojih poslovnih aktivnosti ostala bez većine svoje imovine, dok nekih posebnih otegotnih okolnosti nije utvrdio. S obzirom na istaknute okolnosti ovaj drugostupanjski sud je za kazneno djelo pronevjere iz članka 233. stavak 2. KZ/11. prihvatio po prvostupanjskom sudu utvrđenu kaznu zatvora u trajanju jedanaest mjeseci, a za kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. KZ/11. kaznu zatvora u trajanju osam mjeseci te ju je na temelju odredbi o stjecaju iz članka 51. KZ/11. osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine, a potom na temelju odredbe članka 56. KZ/11. izrekao uvjetnu osudu pa imajući u vidu protek vremena od počinjenja djela, neosuđivanost optuženice kao i njezinu životnu dob, utvrdio vrijeme provjeravanja u trajanju tri godine, nalazeći da će se pojedinačno utvrđenim kaznama, jedinstvenom kaznom, uvjetnom osudom s rokom provjeravanja tri godine ostvariti svi vidovi i svrhe kažnjavanja iz članka 41. i 47. KZ/11. Nekom težom kaznom za koju se državni odvjetnik u žalbi zalaže, ukazujući da je optuženica nakon inkriminiranih događaja osuđena, da nije priznala počinjenje djela, da nije vratila imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom pronevjere, kao i iznos pronevjerenog novca, s obzirom na prevladavajuće i istaknute olakotne okolnosti, se ista ne bi ostvarila.
25. U odnosu na žalbu državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio presude za kazneno djelo opisano pod točkom 3. izreke treba napomenuti da državni odvjetnik nije u pravu kada tvrdi da se optuženičino postupanje ne može opravdati postizanjem što boljeg boniteta za društvo S. d.o.o. jer doznačavanjem novca društvu S. d.o.o., u trenutku kada je optuženici jasno da to društvo nije u mogućnosti taj novac vratiti, prihvatljiv motiv ne može biti postizanje dobrih pokazatelja poslovanja društva S. d.o.o. jer optuženica time istovremeno pričinjava štetu društvu M. k. Z. d.d.
26. Suprotno istaknutim žalbenim navodima državnog odvjetnika, prvostupanjski je sud na temelju nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka iz kojeg proizlazi da je novac sa računa TD M. k. Z. prebacivan na račun TD S. te da od ukupno prebačenog iznosa od 7.290.774,92 kune trgovačko društvo S. nije vratilo TD M. k. Z. iznos od 1.886.417,75 kuna, odnosno svega nešto više od jedne četvrtine prebačenog iznosa nije vraćeno, zaključio da u odnosu na cjelokupno prebačeni iznos optužena S. Z. nije grubo kršila pravila poslovanja glede uporabe i upravljanja imovinom, a s ciljem stjecanja protupravne imovinske koristi za trgovačko društvo S. d.o.o. kako joj je to stavljeno na teret, već je to činila s ciljem pokušaja osiguranja boniteta trgovačkog društva i ishodovanja kredita kojim bi osigurala redovno poslovanje, nastojeći cjelokupno prebačeni iznos vratiti.
27. S obzirom na izloženo, povodom žalbi optužene S. Z. i državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti na temelju članka 486. stavak 1. ZKP/08. odlučeno je kao u točki I. i II. izreke ove presude, dok su u ostalom dijelu žalba optužene S. Z. i žalba državnog odvjetnika odbijene kao neosnovane te je u pobijanom, a ne preinačenom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda.
U Zagrebu 17. svibnja 2022.
PREDSJEDNICA VIJEĆA:
Sonja Brešković Balent, v. r.
