Broj:10.P-2886/2019-23

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P  R  E  S  U  D  A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Lidiji Šmit, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice K. L. iz O., Z. P. 9, OIB, zastupane po punomoćniku Draženu Oreškoviću, odvjetniku iz Osijeka protiv tuženika Z. banke d.d. iz Z., T. bana J. J. 10, OIB, zastupanog po punomoćniku Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 26. travnja 2022., a u prisutnosti punomoćnika tužiteljice Dražena Oreškovića, odvjetnika iz Osijeka i punomoćnika tuženika Franke Vuletić, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društva Porobija & Porobija iz Zagreba, nakon donošenja i objave dana 17. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se ništetnim odredba Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 32066287/06, sklopljenog dana 5. svibnja 2006., između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika.

II/ Utvrđuje se ništetnim odredba Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 32066287/06, sklopljenog dana 5. svibnja 2006., između tužitelja i tuženika, a kojom odredbom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

III/ Nalaže se tuženiku Z. banci d.d. iz Z., T. bana J. J. 10, OIB, da tužiteljici K. L. iz O., Z. P. 9, OIB, s osnova stečenog bez osnove na temelju više plaćenog zbog promjenjive kamatne stope isplati iznos od 4.333,37 kn sve sa zakonskom zateznom kamatom koja kamata teče na iznos svakomjesečno više uplaćenog anuiteta od dana uplate a koju kamatnu stopu određuje Zakon o kamatama i Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31.prosinca 2007. a od 01.siječnja 2008. sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015.g. a od 01.kolovoza 2015.g. do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do konačne isplate, a koja kamata teče:

- na iznos od 37,31 kn, od 30. studenog 2007. godine do isplate,

- na iznos od 36,31 kn, od 31. prosinca 2007. godine do isplate,

- na iznos od 36,98 kn, od 31.siječnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 36,49 kn, od 28. veljače 2008. godine do isplate,

- na iznos od 68,49 kn, od 31. ožujka 2008. godine do isplate,

- na iznos od 66,03 kn, od 30. travnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 64,65 kn, od 31. svibnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 63,87 kn, od 30. lipnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 63,27 kn, od 31. srpnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 61,89 kn, od 31. kolovoza 2008. godine do isplate,

- na iznos od 61,10 kn, od 30. rujna 2008. godine do isplate,

- na iznos od 63,47 kn, od 31. listopada 2008. godine do isplate,

- na iznos od 62,67 kn, od 30. studenog 2008. godine do isplate,

- na iznos od 62,67 kn, od 31. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 64,46 kn, od 31.siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 62,97 kn, od 28. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 60,58 kn, od 31. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 60,17 kn, od 30. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 59,21 kn, od 31. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 57,28 kn, od 30. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 56,70 kn, od 31. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 109,86 kn, od 31. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 109,06 kn, od 30. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 106,35 kn, od 31. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 105,77 kn, od 30. studenog 2009. godine do isplate,

- na iznos od 103,08 kn, od 31. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 103,71 kn, od 31.siječnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 102,27 kn, od 28. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 101,74 kn, od 31. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 102,19 kn, od 30. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 100,11 kn, od 31. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 100,94 kn, od 30. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 99,47 kn, od 31. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 100,53 kn, od 31. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 95,15 kn, od 30. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 93,70 kn, od 31. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 90,95 kn, od 30. studenog 2010. godine do isplate,

- na iznos od 95,66 kn, od 31. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 89,86 kn, od 31. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 86,57 kn, od 29. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 86,49 kn, od 31. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 81,18 kn, od 30. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 82,49 kn, od 31. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 81,18 kn, od 30. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 81,98 kn, od 31. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 81,11 kn, od 31. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 72,79 kn, od 30. rujna 2011. godine do isplate

- na iznos od 68,36 kn, od 31. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 57,31 kn, od 30. studenog 2011. godine do isplate,

- na iznos od 54,09 kn, od 31. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 52,37 kn, od 31.siječnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 49,44 kn, od 28. veljače 2012. godine do isplate,

- na iznos od 45,72 kn, od 31. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 42,49 kn, od 30. travnja 2012.godine do isplate,

- na iznos od 39,50 kn, od 31. svibnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 36,11 kn, od 30. lipnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 32,50 kn, od 31. srpnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 28,98 kn, od 31. kolovoza 2012. godine do isplate,

- na iznos od 25,14 kn, od 30. rujna 2012. godine do isplate,

- na iznos od 22, 22 kn, od 31. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 18,79 kn, od 30. studenog 2012. godine do isplate,

- na iznos od 15,20 kn, od 31. prosinca 2012. godine do isplate,

- na iznos od 21,02 kn, od 31. siječnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 17,95 kn, od 28. veljače 2013. godine do isplate,

- na iznos od 14,46 kn, od 31. ožujka 2013. godine do isplate,

- na iznos od 10,79 kn, od 30. travnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 7,07 kn, od 31. svibnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 3,50 kn, od 30. lipnja 2013. godine do isplate, sve u roku 15 dana.

IV/ Nalaže se tuženiku Z. banci d.d. iz Z., T. bana J. J. 10, OIB, da tužiteljici K. L. iz O., Z. P. 9, OIB, s osnova stečenog bez osnove na temelju više plaćenog zbog razlike u tečaju za valutu CHF isplati iznos od 17.716,25 kn sve sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015.g. a od 01. kolovoza 2015.g. do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope

na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do konačne isplate, a koja kamata teče:

- na iznos od 74,90 kn, od 31.siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 77,72 kn, od 28. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 36,84 kn, od 31. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 47,18 kn, od 30. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 50,12 kn, od 31. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 33,71 kn, od 30. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 38,53 kn, od 31. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 1,28 kn, od 31. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 20,55 kn, od 30. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 2,74 kn, od 31. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 16,58 kn, od 30. studenog 2009. godine do isplate,

- na iznos od 17,16 kn, od 31. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 52,32 kn, od 31.siječnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 76,75 kn, od 28. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 72,30 kn, od 31. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 94,69 kn, od 30. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 138,61 kn, od 31. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 146,75 kn, od 30. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 197,41 kn, od 31. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 194,69 kn, od 31. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 302,04 kn, od 30. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 244,09 kn, od 31. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 260,58 kn, od 30. studenog 2010. godine do isplate,

- na iznos od 320,37 kn, od 31. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 331,93 kn, od 31. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 312,27 kn, od 29. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 326,24 kn, od 31. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 332,28 kn, od 30. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 373,36 kn, od 31. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 464,77 kn, od 30. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 566,51 kn, od 31. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 679,28 kn, od 31. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 510,90 kn, od 30. rujna 2011. godine do isplate

- na iznos od 455,89 kn, od 31. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 470,91 kn, od 30. studenog 2011. godine do isplate,

- na iznos od 482,33 kn, od 31. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 535,34 kn, od 31.siječnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 553,70 kn, od 28. veljače 2012. godine do isplate,

- na iznos od 540,61 kn, od 31. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 541,30 kn, od 30. travnja 2012.godine do isplate,

- na iznos od 552,82 kn, od 31. svibnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 571,01 kn, od 30. lipnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 556,15 kn, od 31. srpnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 554,57 kn, od 31. kolovoza 2012. godine do isplate,

- na iznos od 513,12 kn, od 30. rujna 2012. godine do isplate,

- na iznos od 555,09 kn, od 31. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 576,70 kn, od 30. studenog 2012. godine do isplate,

- na iznos od 568,21 kn, od 31. prosinca 2012. godine do isplate,

- na iznos od 547,90 kn, od 31. siječnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 545,98 kn, od 28. veljače 2013. godine do isplate,

- na iznos od 544,31 kn, od 31. ožujka 2013. godine do isplate,

- na iznos od 584,04 kn, od 30. travnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 1.050,82 kn od 30.lipnja 2013. godine do isplate, sve u roku 15 dana.

V/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu od 11.892,00 kune kuna s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude dana 17. svibnja 2022., do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka podnesenoj po punomoćniku navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 32066287/06, dana 5. svibnja 2006., a prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.163,89 CHF, prema srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja, s rokom otplate od 84 mjeseca. Člankom 2. st. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno je kako početna kamatna stopa iznosi 3,99% godišnje, a čl. 2. st. 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da će tužitelj tuženiku platiti kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci banke o kamatnim stopama. Tužitelj je u cijelosti podmirio predmetni Ugovor o kreditu. Prilikom potpisa predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj s tuženikom nije pojedinačno pregovarao, niti je ugovorom predvidio egzaktne parametre koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope što je izravno štetilo tužitelja i dovelo do povrede ugovorne ravnoteže među strankama. Tužitelj nikada nije od strane tuženika upoznat s rizikom od mogućeg nekontroliranog rasta CHF već je što više, CHF prezentira kao stabilna valuta s minimalnim rizikom od rasta pa samim time i uvećanja kreditne obveze uslijed promjene tečaja. Istovremeno su za kredite u CHF bile ponuđene niže kamatne stope od kamatnih stopa za kredite u eurima što je kredit u CHF sveobuhvatno činili povoljnijim te je isti kao takav i prezentiran tužitelju kao potrošaču. Tužitelj je temeljem ugovorene valutne klauzule plaćao mjesečne anuitete sukladno promjeni tečaja HNB za CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Prema presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja presuda je djelomično potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH, broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014., jednostrano određivanje kamatne stope od strane tuženika proglašeno je kao nepošteno te su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđene ništetnim. Ovakvu odluku Visokog Trgovačkog suda RH potvrdio je i Vrhovni sud RH u svojoj presudi broj Revt-249/2014, od 9. travnja 2015. Presudom Visokog Trgovačkog suda RH, broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., i u dijelu u kojem je presuđeno kako je nepošteno ugovaranje valutne klauzule uz koje je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora od strane banke nisu informirani o svim bitnim parametrima te su odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula utvrđene ništetnim. Sukladno navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda RH nedvojbeno je kako je tuženik na štetu tužitelja neosnovano naplatio, odnosno stekao bez osnove iznos novca koji će se utvrditi financijskim vještačenjem nakon što tuženik dostavi potrebnu dokumentaciju, a sve na osnovu ništetnosti ugovornih odredbi koje uređuju valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu. Kako se tuženik oglušio na zahtjev tužitelja za dostavom dokumentacije tijekom razdoblje otplate kredita vezano za promjenu kamatne stope i promjeni tečaja za valutu CHF tijekom vraćanja kredita kao ni pregled pojedinačno i ukupno uplaćenih anuiteta s iskazanom glavnicom redovno mi zateznom kamatom, to tužitelj ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije dostave navedene dokumentacije i prije provođenog vještačenja, te predlaže da sud obveže tuženika na dostavu dokumentacije vezane za predmetni kredit. Sukladno čl. 502. c., a u svezi s čl. 502. a., propisano je kako su sudovi vezani utvrđenjima presude iz kolektivnog spora u pojedinačnim parnicama u kojima će se osobe na njih pozvati.

2. Tuženik po punomoćniku u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan u pogledu pravne osnove, visine kao i razloge kojima je tužitelj obrazložio tužbu u ovom sporu, ujedno ističući prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tuženika u odnosu na bilo koji iznos koji je dospio prije 14. lipnja 2014. Podneskom od 2. listopada 2019., tužitelj je preinačio tužbene zahtjeve, kojim preinakama se tuženik protivi, a ako sud dopusti navedene preinake, tuženik ističe prigovor zastare. Tuženik osporava potrošačka svojstva ugovoru o kreditu koji je predmet spora te osporava tužitelju svojstvo potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, a na tužitelju je taj teret dokaza. Tužitelj se uzalud poziva na presude iz sporova za kolektivnu zaštitu potrošača jer su utvrđenja tih presuda samo načelne prirode i odnose se na apstraktnog prosječnog potrošača, a tužitelj nije dokazao da je taj, već suprotno, tužiteljica je profesorica. Tuženik se protivi provođenju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, jer tužitelj nije dokazao osnovu svog kondemnatornog tužbenog zahtjeva. U odnosu na izmjene kamatne stope prije izmjena ZIDZPK/12, odnosno prije 1. siječnja 2013., tuženik ukazuje na to da je svaka promjena kamatne stope učinjena u skladu sa zakonom i ugovorom isključivo u skladu s promjenama tržišnih uvjeta (čl. 2.1. ugovora o kreditu). Člankom 17. P) Ugovora o kreditu, navedeno je kako opći uvjeti čine sastavni dio ugovora o kreditu, dok je tužitelj potpisom ugovora potvrdio primitak istih. 18. U vrijeme sklapanja ugovora, na snazi su bili Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. od 6. srpnja 1999. godine, a koji su se primjenjivali od 1. listopada 1999. (u daljnjem tekstu „OUP/1999“). Dakle, banka se obvezala kako će Odluku o kamatnim stopama, odnosno kamatnu stopu, mijenjati u skladu s promjenom tržišnih uvjeta. Takva odredba bila je u skladu s Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003. (Narodne novine br. 96/03 – u daljnjem tekstu ZZP/03), a koja je u istovjetnom tekstu zadržana i u Zakonu o zaštiti potrošača iz 2007., u čl. 97. alineji 11. (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13 – ZZP/07), te potom i u Zakonu o zaštiti potrošača iz 2014., u čl. 50. alineji 11. (Narodne novine br. 41/14), koja vrijedi i danas (ali ne više na području potrošačkog kreditiranja, uslijed izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju) i glasi: “Ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice: odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog, razloga.”. Što se tiče same valutne klauzule, korisnik kredita je upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. Ugovora i čl. 17. R), gdje neposredno prije vlastitog potpisa tužitelj potvrđuje da je upoznat s valutnom klauzulom i da pristaje snositi rizik promjene tečaja. Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Isto tako, nije sporan niti drugi bitan sastojak ugovora o kreditu, odnosno redovna kamata. Ugovorom je ugovorena početna kamata od 3,99%. Osnovna obveza korisnika kredita, sukladno članku 1021. ZOO, je platiti redovnu kamatu. Kamata određena ugovorom o kreditu je stoga zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose. Banka nije znala niti mogla/morala znati za rast tečaja CHF. Tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB „štiti“ tečaj kune prema EUR, tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR, a time posredno i tečaj kune prema CHF. Prema tome, činjenica da HNB ne štiti tečaj CHF ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute. Tužena banka, ne samo da nije znala, nego nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Osim činjenice što je tečaj CHF-a bio stabilan dugi niz godina, tuženik želi istaknuti kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane Vice-guvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke. Banka je prilikom sklapanja ugovora o predmetnom kreditu pružila tužitelju sve potrebne informacije, a tužitelj ničim nije dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF, iz čega jasno proizlazi da banka nije propustila korisniku kredita pružiti informacije uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13.

3. Očitujući se na odgovor na tužbu, tužitelj po punomoćniku osporava sve navode tuženika iz istog navodeći da je dopisom od tuženika zatražio dostavu predmetne dokumentacije, a što je razvidno iz dopisa koji je dostavio uz tužbu. S obzirom da je tuženik nakon podnošenja predmetne tužbe tužitelju dostavio traženu dokumentaciju to je tužitelj napravio preliminarni izračun na ime razlike u tečaju za valutu CHF u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita, i na ime više preplaćenog na temelju promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorene, te je uredio tužbeni zahtjev u odnosu na t. 3. i 4. tužbenog zahtjeva, podneskom od 2. listopada 2019., te tako postavljeni tužbeni zahtjev nije u zastari, budući se pravna osobitost kondemnatornog tužbenog zahtjeva postavljenog u stupnjevitoj tužbi ogleda u činjenici što u vrijeme podnošenja stupnjevite tužbe on još nije konačno određen, obzirom na to da ZPP dopušta takav njegov sadržaj pozivom na odredbu čl. 186. st.

2. i 3. ZPP-a. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelj ističe kako je isti neosnovan iz razloga što iz samog ugovora o kreditu vidljivo kako je tužitelj korisnik kredita iz čega proizlazi njegovo postojanje aktivne legitimacije. U odnosu na prigovor zastare tužitelj ističe da je ovakav prigovor tuženika u potpunosti neosnovan, a što potvrđuje i presuda Vrhovnog suda RH broj Rev-2245/2017, od 20. ožujka 2018. U odnosu na navode tuženika iz odgovora na tužbu u kojima se navodi kako je tuženik u odnosu na način promjene kamatne stope počevši od 2013., sukladno zakonom predviđenim zahtjevima mijenjao kamatnu stopu ovisno o izmjeni varijabilnog parametra pozivajući se na Izmjene i dopune Zakona o potrošačkom kreditiranju NN 127/12 pozivajući se pri tome na čl. 11. a., potrebno je naglasiti kako su predmetne odredbe čl. 11. a., stupile na snagu Zakonom o izmjenama i dopunama Zakon potrošačkom kreditiranju NN 112/2012, te je čl. 11. a., propisan način ugovaranja promjenjive kamatne stope za ugovore o kreditu koji će biti zaključeni nakon stupanja na snagu predmetnog zakona, a koji zakon je stupio na snagu u odnosu na odredbe čl. 11. a., dana 31. prosinca 2012. Nadalje, za napomenuti je kako je tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju NN 143/2013, a koji Zakon je stupio na snagu 01. siječnja 2014., propisano na koji način tuženik mora definirati parametre koji utječu na promjenu kamatne stope za kredite sklopljene prije stupanja na snagu navedenog zakona. S obzirom na navedeno pozivanje tuženika na Zakonom o izmjenama i dopunama Zakon potrošačkom kreditiranju NN 112/2012 irelevantan je za ovaj postupak iz dva razloga. Prvo navedeni Zakon odnosi se na način ugovaranja promjenjive kamatne stope za kredite koji budu sklopljeni nakon stupanja na snagu predmetnog zakona odnosno nakon 31. prosinca 2013. Drugo objektivni kriteriji promjene kamatne stope propisani Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju nije primjenjivan u periodu od 05. svibnja 2006., kada je ugovor zaključen, do 19. lipnja 2013., kada je kredit isplaćen u cijelosti, već je Banka kamatnu stopu mijenjala sukladno svojim jednostranim odlukama to ovakav prijedlog tuženika nije relevantan za ovaj spor niti se navedeni objektivni kriteriji mogu primijeniti na konkretan slučaj s obzirom da su isti stupili na snagu tek nakon što je tužiteljica isplatila predmetni kredit.

4. Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 32066287/06, sklopljen dana 5. svibnja 2006., između tužitelja i tuženika; obavijest o isplati kredita; preslik dopisa tuženiku sa zahtjevom za dostavu predmetne dokumentacije; preslik potvrde o preporučenoj pošiljci; otplatni plan; opće uvjete poslovanja tuženika; preslik novinskih članaka u Večernjem listu od 09. ožujka 2005.; sudsku praksu; proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku Dajani Vuković i izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka od 20. listopada 2021., te saslušao vještaka na ročištu od 26. travnja 2022.

5. Uvidom u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 32066287/06, sklopljenog dana 5. svibnja 2006., između tužitelja i tuženika, utvrđeno je da je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.163,89 CHF, s rokom otplate kredita od 84 mjeseca, s mjesečnim anuitetom u kunskoj protuvrijednosti 315,76 CHF, obračunatih po srednjem tečaju HNB-a, važećem za CHF na dan plaćanja, sukladno Ugovoru o kreditu. Tužitelj je u cijelosti otplatio kredit u lipnju 2013.

6. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke utvrđeno je da su tužitelj i tuženik dana 5. svibnja 2006., zaključili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 32066287/06, na iznos od 23.163,89 CHF, u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju za CHF sa tečajne liste HNB-a, prema dokumentaciji tuženika visina kamatne stope iznosi 3,99% godišnje i ugovorena je kao promjenjiva. Prvi anuitet dospijeva 1. srpnja 2006., a visina anuiteta iznosi 315,76 CHF, na listu 19. spisa se nalazi otplatni plan sastavljen po tuženiku u kojem je navedeno da je kredit isplaćen dana 31. svibnja 2006., primjenom tečaja 4,659494 kuna za 1 CHF, iz čega proizlazi da je visina anuiteta 1.471,28 kuna mjesečno. Promjene visine kamatne stope su bile od 1. listopada 2007., 4,44% godišnje, a anuitet 320,33 CHF, od 1. veljače 2008., 4,89% godišnje, a anuitet 324,08 CHF, a od 1. srpnja 2009., 5,89% godišnje, a anuitet 330,37 CHF. Razlika visine kamata iznosi 4.333,37 kuna, i izračunata je na način da je dio anuiteta koji se odnosi na kamatu iz prvog otplatnog plana stavljen u odnosu sa naknadno promijenjenom kamatnom stopom, te tako izračunati dio u CHF je pomnožen s tečajem na dan dospijeća, a svi iznosi su navedeni u priloženim tablicama po mjesecima i godinama. Izračun valutne klauzule sa izvršenim prijebojem više i manje plaćenih iznosa je (kada je tečaj bio manji) u izračunu prikazan s predznakom minus, a razlika između više i manje plaćenih iznosa je 16.139,66 kuna, sve prikazano u priloženim tablicama, po mjesecima i godinama. Samo više plaćeni iznosi bez izvršenog prijeboja iznose 17.716,25 kuna, prikazano priloženim tablicama, po mjesecima i godinama.

7. Tužitelj po punomoćniku nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te je podneskom od 11. ožujka 2022., uredio tužbeni zahtjev pod III i IV/tužbenog zahtjeva, na način da na ime više plaćenog iznosa zbog promjenjive kamatne stope traži od tuženika isplatu iznosa od 4.333,37 kuna, s pripadajućom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kao i više plaćenog iznosa zbog razlike u tečaju za valutu CHF, isplatu iznosa od 17.716,25 kuna, zajedno s pripadajućim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, sve pobliže opisano pod III i IV/tužbenog zahtjeva.

8. Tuženik se protivio preinaci tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor zastare u odnosu na isto, ukoliko sud dopusti preinaku. Navodi, kako je tužiteljica kao osnovu tužbenog zahtjeva uzela izračun sudskog vještaka kojim je izračunato samo više plaćeno, a ne i ono što je manje plaćeno. Obzirom da je sudski vještak u svome zaključku kao ukupnu razliku računao zajedno sa iznosom koji je manje plaćen, te uzimanje u obzir samo činjenice koje idu u korist tužitelja, a ne i one koje idu u korist tuženika, nije u skladu s pravilima pravne i financijske struke, što potvrđuje i recentna sudska praksa.

9. Prvotno tužitelj ističe kako naplatom nižeg tečaja od početnog tečaja potrošač nije ništa stekao bez osnove te banka nema pravo na prebijanje pretplate razlikom uslijed nižeg tečaja CHF i niže kamatne stope s obzirom da je uplatom svakog anuiteta jedini stjecatelj tuženik, a ne tužitelj pa niti ne postoji njegova obveza vraćanja nečega što nije primio. Nadalje, kamata u konkretnom slučaju predstavlja cijenu koju tuženik kao banka naplaćuje za svoje usluge kreditiranja te čak i da je ta cijena svega 0,5% opet se radi o stjecanju banke, a ne tužitelja s obzirom da tužitelj uz iznos dijela glavnice u svakom anuitetu plaća i određeni iznos kamate, a koji iznos za tuženika predstavlja „zaradu“. S obzirom da po osnovi plaćene kamate tužitelj ništa nije mogao steći jer je naplatom kamate neovisno u kojem iznosu svakako stjecatelj samo i isključivo tuženik te se niti iznos manje plaćenih kamata ne može prebijati s pretplatama na koje tužitelj ima pravo. Ujedno, tužitelj ističe i kako sve i kada bi tuženik imao pravo prebijanja razlikama nižeg tečaja i niže kamatne stope te bi razlike bile u zastari s obzirom da dospjeli anuiteti zastarijevaju za 3 godine. Naime, potraživanja potrošača, ovdje tužitelja, utemeljena su na stjecanju bez osnove te nisu u zastari, dok su potraživanja dospjelih anuiteta na koje se poziva tuženik u zastari te se ne mogu prebiti. Trenutak kada su se eventualno stekli uvjeti prebijanja tečajnih razlika i razlike niže kamatne stope je dan pravomoćnosti dijela presude za valutnu klauzulu CHF, a budući da je to lipanj 2018., sve razlike tečaja i kamatne stope u korist banke koje datiraju najkasnije s početka 2009., su u zastari. Navedene stavove tužitelja potvrđuje i sudska praksa iznesena u presudama Općinskog suda u Rijeci, broj P-412/2019, od 27. prosinca 2021., Županijskog suda u Puli, broj Gž-299/20, od 06. travnja 2020., i Županijskog suda u Splitu, broj Gž- 755/21.

10. Očitujući se na primjedbe punomoćnika tuženika na nalaz i mišljenje saslušana na ročištu od 26. travnja 2022., vještak navodi da su zaključku nalaza napravljene dvije varijante izračuna i to razlika između više i manje plaćenih iznosa, koja razlika iznosi 16.139,66 kuna, te u drugom dijelu izračun u kojem su prikazani samo više plaćeni iznosi bez iskazanog prijeboja, koji iznosi 17.716,25 kuna. Dakle, u nalazu se nalazi i izračun sa prikazanim više i manje plaćenim iznosima. Iz navedenih razloga u cijelosti ostaje kod nalaza i izračuna od 20. listopada 2021.

11. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručno i objektivno sačinjen, a vještak je u cijelosti odgovorio na primjedbe i pitanja punomoćnika tuženika.

12. Na ročištu od 26. travnja 2022., sud je dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, sukladno čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku.

13. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije sud smatra neosnovanim, budući je tužitelj korisnik kredita te kao takav aktivno legitimiran u ovom postupku. Prigovor tuženika da se predmetni Ugovor o kreditu ne može smatrati potrošačkim ugovorom je neosnovan, budući je iz samog Ugovora o kreditu vidljivo da je tužitelj kao fizička osoba s tuženikom zaključio predmetni ugovor te da je namjena kredita bila kupovina osobnog automobila, a što je razvidno iz čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu i iz čega je razvidno da se predmetni Ugovor o kreditu ima smatrati potrošačkim ugovorom sukladno čl. 2. st.1. t. 15. Zakona o potrošačkom kreditiranju. Neosnovan je prigovor tuženika kako je kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva nepodoban za raspravljanje iz razloga što je tužitelj sukladno odredbama 186. b. ZPP-a, postavio manifestacijski zahtjev do čijeg podnošenja je došlo s obzirom da isti nije postupio sukladno zahtjevu tužitelja za dostavom dokumentacije koji mu je tužitelj uputio izvansudskim putem, što je razvidno iz potvrde Hrvatske Pošte po preporučenoj pošiljci, a tuženik je udovoljio zahtjevu tužitelja tek nakon podnošenja ove tužbe.

14. Prigovor zastare sud smatra neosnovanim u cijelosti, budući nije protekao rok zastare od pet godina. Naime pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., u t. II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da između ostalih I-tuženik Zagrebačka banka d.d., u razdoblju od 10. rujna 2003., do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014-2, od 9. travnja 2015., a i Vrhovni sud RH je dana 20. ožujka 2018. godine, svojom revizijskom odlukom broj Rev-2245/2017-2, potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 godina, u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. godine, u t. 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i I-tužena u razdoblju od 1. travnja 2005., do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. Na sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj dana 30. siječnja 2020., donijet je obvezujući zaključak u kojem je navedeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

15. Člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09), propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač. Prema odredbi Direktive Vijeća 93/13 EEZ, od 5. travnja 1993., u čl. 5., u slučaju Ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni Ugovor bez valjanog razloga predviđenog Ugovorom.

16. Člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a. st. 1., ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

17. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

18. Člankom 322. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

19. Člankom 323. st. 1. istog zakona, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

20. Stav Vrhovnog suda RH u odluci Revt-249/14-2, je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora, koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

21. Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018, od 3. rujna 2019., odbijena je kao neosnovana revizija I-VIII-tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH, od 14. lipnja 2018., broj PŽ-6632/2017, u dijelu u kojem je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora I-VIII banaka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih govora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

22. Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da tužitelj kao korisnik kredita broj 32066287/06, sklopljenog dana 5. svibnja 2006., između tužitelja i tuženika, s tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu na iznos od 23.163,89 CHF u kunskoj protuvrijednosti, na rok vraćanja od 84 mjeseca, a na dan sklapanja Ugovora redovna kamata je iznosila 3,99% godišnje, koja se mijenjala u skladu s odlukama tuženika, prvotni mjesečni anuitet je iznosio od 315,76 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan korištenja kredita, no tijekom otplate kredita radi povećanja kamatne stope i tečaja CHF naspram kune, mjesečni anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, a srednji tečaj HNB-a za CHF na dan plasmana kredita iznosio je 4,659494 kune za 1 CHF.

23. Iako tuženik navodi da unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao, niti mogao znati, kretanje švicarskog franka u odnosu na kunu i EUR, te da nije imao razloga sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute budući je tečaj CHF bio stabilan dugi niz godina i kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane viceguvernera Švicarske narodne banke nakon uvođenja eura, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke, niti je mogao znati u vrijeme zaključenja predmetnog kredita da će doći do svjetske financijske krize, te da tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, sud iste navode smatra neosnovanim, budući tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, jer prilikom sklapanja ugovora tužitelju od strane djelatnika tuženika nisu bili prezentirani rizici rasta švicarskog franka, niti je isti bio upozoren na bilo kakav rizik od rasta tečaja CHF, što je tuženik u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati, dok tužitelj kao prosječni potrošač to nije znao.

24. Kako su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu od strane banke, a o kojim se odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na njegov sadržaj, niti je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, to je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je tuženik povećavao kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke i na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/03.

25. Slijedom navedenog sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan, za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 32066287/06, sklopljenog dana 5. svibnja 2006., između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojemu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika i odredbi predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, sve pobliže opisano pod I/ i II/izreke presude, stoga odluka kao pod I/ i II/izreke presude.

26. Kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi, a koje se odnose na odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je mijenjana jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi odnosno dijela odredbi, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111., u svezi s čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), pa je sud obvezao tuženika na isplatu ukupnog iznosa od 22.049,62 kune, i to na ime kamate 4.333,37 kuna, i na ime tečajne razlike iznos od 17.716,25 kuna, zajedno s pripadajućim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve pobliže opisano pod III/ i IV/izreke presude. Navedeni iznos predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu s početno ugovorenom kamatnom stopom od 3,99% godišnje i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa, što predstavlja razliku između početno ugovorene kamate unutar svakog anuiteta i kamate unutar anuiteta nakon izmjene kamatne stope, kao i tečajne razlike po tečaju za CHF na dan korištenja kredita i tečaja za CHF unutar svakoga anuiteta na dan plaćanja kojeg je tužitelj plaćao do otplate kredita u lipnju 2013., a koji iznos je utvrđen provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, stoga odluka kao pod III/ i IV/izreke presude.

27. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. i 2., u svezi s čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15).

28. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., u svezi čl. 151. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), a koji trošak se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku u osobi odvjetnika, sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika.

29. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kuna, sastav obrazloženog podneska od 2. listopada 2019., 13. srpnja 2020., 12. siječnja 2021., 11. ožujka 2022., u iznosu od 1.000,00 kuna za svaki podnesak, zastupanje na ročištima od 13. siječnja 2021., i 26. travnja 2022., u iznosu od 1.000,00 kuna za svako ročište, na koje iznose je obračunat PDV od 25%, u ukupnom iznosu od 1.750,00 kuna, kao i trošak vještačenja u iznosu od 2.000,00 kuna, sudska pristojba na tužbu u iznosu od 571,00 kunu i sudska pristojba na presudu u iznosu od 571,00 kunu, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 11.892,00 kune, stoga odluka kao pod V/izreke presude.

Osijek, 17. svibnja 2022.

S U D A C:

LIDIJA ŠMIT

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženika