Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 16 Gž R-1271/2019-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Joka Umićević kao predsjednice vijeća, sutkinje mr. sc. Iris Gović Penić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te sutkinje Ines Kovačević kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. J., OIB:.., B., kojeg zastupa punomoćnik D. Đ., odvjetnik u B., protiv tuženika Republika Hrvatska, Ministarstvo obrane, OIB:…, koga zastupa Općinsko državno odvjetništvo, Građansko upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-777/2017-53 od 18. lipnja 2019., u sjednici vijeća održanoj dana 17. svibnja 2022.

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 777/2017-53 od 18. lipnja 2019. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II O tuženikovom trošku sastava žalbe odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

„I. Utvrđuje se da tužitelju B. J. temeljem pravomoćne i ovršne presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, br. Pr-2313/11-18 od 25. travnja 2013., pripada pravo da zadrži novčani iznos od 121.581,56 kn bruto, sa zakonskim zateznim kamatama do 31.07.2015. prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućim na iznos od:

- 4.644,85 kn od 15.12.2007.,

- 10.138,09 kn od 15.01.2008.,

- 7.453,25 kn od 15.02.2008.,

- 1.206,30 kn od 15.03.2008.,

- 9.928,26 kn od 15.04.2008.,

- 7.336,00 kn od 15.05.2008.,

- 15.078,05 kn od 15.06.2008.,

- 10.505,33 kn od 15.07.2008.,

- 16.461,95 kn od 15.09.2008.,

- 9.392,40 kn od 15.10.2008.,

- 7.120,35 kn od 15.11.2008.,

- 6.529,86 kn od 15.12.2008.,

- 4.993,41 kn od 15.03.2009.,

- 5.095,85 kn od 15.04.2009.,

- 5.697,63 kn od 15.05.2009. do isplate, te naknaditi parnični trošak u iznosu od 33.481,25 kn, sve u roku 8 dana.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja u iznosu od 25.078,62 kn, kao neosnovan.“

2. Protiv te presude u dijelu kojim nisu uspjeli u sporu žale se i tužitelj i tuženik zbog svih žalbenih razloga, a tuženik traži i naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba tuženika je osnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji joj je prethodio utvrđeno je da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19– dalje: ZPP) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. No, sud prvog stupnja nije potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te je dijelom pogrešno primijenio materijalno pravo.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće za prekovremeni rad, rad noću, subotama, nedjeljama, blagdanom i u smjenama u razdoblju od studenoga 2007. do lipnja 2009.

6. U spornom razdoblju na snazi je bio Zakon o službi u oružanim snagama (Narodne novine br. 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07).

7. Prema odredbi čl. 97. tog Zakona rad dulji od punoga radnog vremena (u daljnjem tekstu: prekovremeni rad) djelatna vojna osoba, službenik i namještenik obvezan je obavljati:

- kad su zapovjeđene mjere pripravnosti,

- u slučaju uzbune u vojnoj postrojbi,

- tijekom vojne vježbe,

- tijekom elementarnih nepogoda i drugih opasnosti.

Na taj rad ne primjenjuju se vremenska ograničenja propisana općim propisima. Prekovremeni rad djelatna vojna osoba, službenik i namještenik obvezni su obavljati i zbog drugih neodgodivih poslova čije bi prekidanje dovelo do štetnih posljedica, s tim da taj rad može trajati najdulje 30 radnih dana tijekom kalendarske godine. Djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima, a ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje se.

8. Tuženik je tijekom postupka istaknuo prigovor zastare.

9. Pravilno je sud prvog stupnja, ovaj prigovor ocijenio neosnovanim s obzirom da se tužitelj obratio zahtjevom za mirno rješenje spora Općinskom državnom odvjetništvu u Našicama dana 15. studenoga 2010., dok prvo potraživanje dospijeva u prosincu 2007., a zastara nastupa istekom tri godine.

10. U postupku je utvrđeno da je tužitelj radio kao v. u MORH-u Hrvatska kopnena vojska (HKOV) u N. i to prema rješenju MORH-a 18. rujna 2007. prema kojem je tužitelj raspoređen na dužnosti v. u Gardijsko oklopno mehaniziranoj brigadi sa sjedištem u N. s nadnevkom 1. listopada 2007. Prema rješenju MORH-a 6. srpnja 2009. tužitelj je privremeno upućen na rad u mirovnu misiju UN-a na G. v. (UNDOF) na dužnost s. - v. i to od 9. lipnja 2009. do 9. prosinca 2009. Tužitelj je potraživao naknadu plaće odnosno dodatke na plaću te je tuženik dostavio podatke o satima rada kao i podatke o plaći koju bi ostvario tužitelj u bruto iznosu za stvarni rad koji je ostvario, a prema navodima tužbe.

11. U postupku je saslušan tužitelj koji je u iskazu naveo da je vozač borbenog vozila od 2003. te mu je redovno radno vrijeme bilo od 7.00 do 15.00 sati te je išao na straže po sedam dana 24 sata dnevno. Također je iskazao da je tuženik platio samo neke straže, a nakon svake treće straže je imao tri dana slobodnog, a inače za 21 dan straže se dobije 7 dana slobodnog. Tužitelj je iskazao da su plaćene neke straže i to pola dnevnice ili terenski dodatak, a prekovremeni sati nisu plaćeni. Također je iskazao da kod rada na terenu se radi po 12 sati ili više i to prema planu te se dobije 85,00 kn po danu kao terenski dodatak. Tužitelj je iskazao da postoje i pasivna dežurstva preko vikenda koja nisu plaćena, a u tom slučaju mora biti raspoloživ za radne zadatke.

12. U konkretnom slučaju tužitelj potražuje isplatu naknade plaće za razdoblje u kojem je bio na snazi Zakon o službi u oružanim snagama (Narodne novine br. 33/02, dalje ZSOS) i to čl. 169. st. 1. prema kojem plaća djelatnih vojnih osoba službenika i namještenika se sastoji od osnovne plaće i dodataka na plaću. Dodaci na plaću koje potražuje tužitelj nisu određeni navedenom odredbom zakona već samo dodaci vezani za posebne uvjete rada, težinu i narav posla sa uvećanjem od 20%. Također prema čl. 14. navedenog Zakona o svim pitanjima koja nisu uređena zakonom ili propisima na temelju tog zakona primjenjuju se propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu sa njima. Prema čl. 92. Zakona o radu (Narodne novine br. 38/95, dalje ZR) utvrđuje se pravo na povećanu plaću upravo za one uvjete za koje tužitelj potražuje naknadu plaće. U postupku je provedeno financijsko vještačenje te je imenovani financijska vještakinja izvršila uvid u cjelokupnu dokumentaciju o radu tužitelja za razdoblje od studenog 2007. do 9. lipnja 2009. te je utvrdila da tuženik nije isplatio plaću tužitelju za odrađene sate rada na radnom mjestu v. ustrojbenog čina "vojnik". Financijska vještakinja je utvrdila da je tužitelj osim redovnog fonda sati rada, ostvario i 2504 prekovremenih sati te postoji razlika u bruto plaći 146.460,18 kn. U ponovnom postupku je provedeno dodatno financijsko vještačenje po istoj vještakinji koja je u svom nalazu, odnosno ispravku nalaza i mišljenja, a u skladu sa uputama Vrhovnog suda RH, navela da je tužitelj u utuženom razdoblju trebao ostvariti bruto plaću u iznosu 121.581,56 kn.

13. Imenovana financijska vještakinja je saslušana na ročištu te je navela da je temeljila nalaz na odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske i zahtjevu tuženika da se imaju primijeniti slobodni dani i sati. Ona je navela da je vrijeme odmora usporedila sa vremenom odmora 8-satnog rada, to znači da je pola sata rada radniku plaćeno. Financijska vještakinja je ostala u cijelosti kod obračuna u prvom nalazu i kod obračuna u drugoj varijanti te ispravku nalaza i mišljenja. Nalaz i mišljenje financijske vještakinje sud prvog stupnja je prihvatio kao objektivne i stručne tim više što je dodatno obrazložila nalaz i mišljenje te ispravak pisanim i usmenim putem.

14. U ovom postupku nije sporno da je tužitelj kao djelatna vojna osoba dužan raditi prekovremeno u slučajevima iz čl. 97. st. 1. ZSOS-a te se ne primjenjuju vremenska ograničenja.

Prema mišljenju tuženika sporno je tumačenje odredbe čl. 97. st. 4. i 6. navedenog Zakona koji govori o prekovremenom radu te obvezi tuženika da u slučaju istoga izvrši preraspodjelu radnog vremena.

15. U postupku je utvrđeno da tužitelj nije dobio nikakvu obavijest odnosno odluku kojom se njegov prekovremeni rad preraspoređuje. U postupku je utvrđeno da je tuženik donio odluku o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika na temelju čl. 96. ZSOS-a te je tom odlukom određeno tjedno radno vrijeme od 40 sati kao i dnevno radno vrijeme od 8 sati. Nadalje prema čl. 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine br. 92/04) su određeni dodaci na plaću za rad noću, prekovremeni rad, rad subotom, nedjeljom, u drugoj smjeni, dvokratni rad te rad na blagdane i u turnusu, a navedeni Kolektivni ugovor je sklopljen između Vlade Republike Hrvatske i sindikata te obvezuje sve osobe prema čl. 199. ZR-a. Sličnu odredbu je imao i ranije važeći kolektivni ugovor, a citirani kolektivni ugovor je na snazi od 1. srpnja 2004. pa nadalje.

16. Tuženik nije dostavio rješenja o preraspodjeli ili korištenju slobodnih dana, a u smislu navoda da tužitelju ne pripada pravo na isplatu dodataka na plaću. Temeljem navedenoga, a u skladu sa dodatnim financijskim vještačenje, odnosno ispravkom nalaza i mišljenja, sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev da se utvrđuje pravo da tužitelju pripada pravo na isplatu iznosa na ime razlike plaće za utuženo razdoblje u iznosu od 121.581,56 kn bruto, sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznos od dospijeća do isplate.

17. Prije svega ovaj drugostupanjski sud treba istaknuti da je tužitelj svoj tužbeni zahtjev trebao postaviti na način da potražuje isplatu spornog iznosa. Naime, činjenica da je po prethodno donesenoj pravomoćnoj presudi, a koja je ukinuta odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tuženik već postupio i izvršio isplatu, ne utječe na obvezu tužitelja da postavi kondemnatorni tužbeni zahtjev temeljem kojega treba biti donesena kondemnatorna presuda u ovom postupku.

18. Nadalje, za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva mjerodavni su sljedeći propisi:

- odredbe Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske (Narodne novine br. 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09 – dalje: ZSOSRH), i to čl. 3. kojim je bilo propisano da su pripadnici Oružanih snaga vojne osobe te državni službenici i namještenici, te čl. 14. prema kojem o svim pitanjima koja nisu uređena tim Zakonom ili propisima donesenim na temelju toga Zakona primjenjuju se propisi o državnim službenicima i namještenicima te opći propisi o radu i Kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima,

- čl. 39 st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike koji je zaključen 2. srpnja 2004. (Narodne novine br. 92/04 – dalje KU/04), a koji je važio kroz utuženo razdoblje, kojim je propisano uvećanje plaće po osnovi noćnog rada i to 40%, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik ili namještenik radi naizmjence ili najmanje dva radna dana u tjednu u prvoj i drugoj smjeni za 10%, a za dvokratni rad s prekidima dužim od 1 sata 10%, dok prema st. 2. dodaci se međusobno ne isključuju, a prema st. 3 ukoliko službenik ili namještenik radi blagdanima, neradnim danima, te ukoliko radi na Uskrs ima pravo na plaću uvećano za 50%. Taj KU/04 sklopili su Vlada RH i Sindikat državnih i lokalnih službenika i namještenika uz obavezu primjene prava i obveza iz rada na sve zaposlenike u tijelima državne vlasti.

18.1. U utuženom razdoblju bili su mjerodavni i sljedeći propisi.

Odredbama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske (Narodne novine br. 6/03, 75/03, 34/05 i 50/08) propisani su dodaci na plaću i način isplate plaće za pripadnike Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Odlukom o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (Narodne novine br. 9/03) propisana je duljina tjednog radnog vremena od 40 sati tjedno koje se raspoređuje u pravilu od ponedjeljka do petka, s time da dnevno radno vrijeme u pravilu se raspoređuje od 8,00 do 16,00 sati, a u dnevno radno vrijeme uključen je i dnevni odmor od 30 minuta koji se u pravilu koristi između 11,00 do 14,00 sati. Iznimno je propisano da se djelatnim vojnim osobama raspoređenim u Ministarstvu obrane dnevno radno vrijeme traje od 8,30 do 16,30 sati za koji koriste dnevni odmor na isti način kao prije naveden. Odredbom čl. 97. ZSOSRH/07 propisana su prava za djelatne vojne osobe koje oni imaju s osnove prekovremenog rada. Iz te odredbe proizlazi da djelatnim vojnim osobama pripadaju prava za rad dulji od punog radnog vremena kada oni rade prekovremeno. Naime, iz odredbe čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07 nedvojbenim proizlazi da se dežurstvo ne smatra prekovremenim radom o kojem govori ta odredba Zakona, dok će se dodaci za dežurstvo odrediti posebnim propisima kojima se uređuju dodaci na plaću.

Taj posebni provedbeni propis donesen je tek Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće ("Narodne novine" br. 118/09), koji je stupio na snagu 1. listopada 2009., a kojim je dopunjen raniji Pravilnik na način da su dodane odredbe o dodatku na plaću djelatnih vojnih osoba - dodatak za dežurstvo i dodatak za obavljanje stražarske službe.

U odnosu na primjenu Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće, a u vezi s pravom djelatnih vojnih osoba raspoređenih na rad na terenu za razdoblje nakon 1. listopada 2009., Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje u presudi poslovni broj Revr 1416/14-2 od 7. veljače 2017. koje shvaćanje glasi:

"U odnosu na terenski rad, koji je tužitelj obavljao i prije i nakon 1. listopada 2009. ukazuje se da za razdoblje nakon 1. listopada 2009. terenski rad, za razliku od dežurstva i stražarske službe, koji se kao posebni oblici rada ne smatraju prekovremenim radom (točke V. do VIII. Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika - Narodne novine broj 118/09, dalje: Odluka/09), nije određen kao poseban oblik rada, pa se na terenski rad imaju primijeniti odredbe točke XII. Odluke/09, odnosno za sve sate rada odrađene na terenu preko redovnog rada tužitelju se obračunavaju kao prekovremeni sati rada."

19. Dakle, tužitelj ima pravo na naknadu za prekovremeni rad, rad noću, rad subotom i nedjeljom za vrijeme provedeno u dežurstvu i stražarskoj službi do 30. rujna 2009., a nakon tog razdoblja ima pravo na naknadu za prekovremeni rad, rad noću, rad subotom i nedjeljom za vrijeme provedeno na terenu.

20. No, tužitelju za sate odmora za vrijeme višednevnih dežurstava i straža ne pripada pravo na plaću za svih 24 sata već se sati rada umanjuju za sate odmora, a sud prvog stupnja 8 sati odmora nije izuzeo iz obračuna razlike plaće.

21. U tim okolnostima sud prvog stupnja trebao je prihvatiti prijedlog tuženika u pogledu daljnjeg vještačenja kako bi se utvrdila visina tužbenog zahtjeva kada se za vrijeme višednevnih dežurstava i straža isključi odmor od 8 sati dnevno.

21.1. Pri tome treba istaknuti da sud rukovodi vještačenjem i daje zadatak vještaku te je sud prvog stupnja trebao dati preciznu uputu vještakinji o čemu se vještakinja treba izjasniti.

22. Vezano uz žalbene navode tužitelja u kojima se poziva na predmet Europskog suda za ljudska prava Solomun protiv Hrvatske (zahtjev br. 679/11) treba istaknuti da pravna shvaćanja iz tog predmeta nisu primjenjiva u ovom postupku.

U ovom postupku tužitelju se ne nalaže da vrati iznos koji je stekao bez osnove, pa ne može biti govora o povredama ljudskih prava koje su utvrđene u predmetu Solomun protiv Hrvatske.

Naime, u predmetu Solomun protiv Hrvatske država je kao tužitelj pred domaćim sudovima zahtijevala od radnika kao tuženika da joj vrati iznos koji je radniku isplaćen temeljem pravomoćne presude koja je ukinuta povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti (instituta koji u hrvatskom pravnom sustavu više ne postoji). U ovom postupku pravomoćna presuda je ukinuta povodom revizije tuženika, a tuženik ne potražuje povrat iznosa koji su stečeni temeljem osnove koja je otpala. Već iz navedenoga proizlazi da su pravna shvaćanja iz predmeta Solomun protiv Hrvatske neprimjenjiva.

No, ono što posebno treba naglasiti jest da je u tom predmetu utvrđena povreda prava na pošteno suđenje (čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda) i povreda prava vlasništva (čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda) prvenstveno zbog toga što je država kao stranka postupka koristeći svog zakonskog zastupnika - državno odvjetništvo - koje je imalo (i) ovlast da izjavi zahtjev za zaštitu zakonitosti u korist države, ishodila obnovu postupka samo radi ponovnog suđenja i nove odluke o predmetu. Time je država, prema ocjeni Europskog suda za ljudska prava, povrijedila načelo pravne sigurnosti kao jedan od temeljnih aspekata vladavine prava. Naime, zahtjev za zaštitu zakonitosti bio je pravno sredstvo isključivo u rukama državnog odvjetništva i podložno isključivo njegovoj diskrecijskoj odluci, što je otvorilo pitanje o jednakosti strana u postupku budući da je samo jedna od njih - točnije, državno odvjetništvo - imala mehanizam za stavljanje van snage pravomoćne presude nepovoljne po sebe. U predmetu Solomun protiv Hrvatske zahtjev za zaštitu zakonitosti zapravo je više bio prikrivena žalba državnog odvjetništva radi osiguravanja dodatnog ponovnog razmatranja istih činjenica nego pokušaj osiguravanja načela pravne sigurnosti sprječavanjem nedosljednosti u presudama građanskih sudova, dok je mjerodavno domaće pravo jasno isključilo bilo kakvu mogućnost uporabe zahtjeva za zaštitu zakonitosti u vezi s navodnim pogrešnim ili nepotpunim utvrđivanjem činjenica. Dakle, pravna shvaćanja iz predmeta Solomun protiv Hrvatske ovdje nisu primjenjiva, kako zbog toga što ovdje tužena država ne traži povrat stečenog bez osnove tako i zbog toga što je u ovom predmetu prva presuda ukinuta povodom revizije tuženika, izvanrednog pravnog lijeka koji je bio na raspolaganju objema parničnim strankama pod jednakim uvjetima.

23. Niti isticanje povrede prava na pošteno suđenje zbog odluke o troškovima postupka nije osnovano. Naime, tužitelj se poziva i na predmet Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (zahtjev br. 72152). u kojem je Europski sud za ljudska prava utvrdio povredu prava na pošteno suđenje u aspektu pristupa sudu kroz odluku o troškovima postupka.

U tom predmetu Europski sud za ljudska prava je naveo da ograničenje koje utječe na pravo na pristup sudu neće biti spojivo s čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda osim ako teži legitimnom cilju, te ako postoji razuman odnos razmjernosti između iskorištenih sredstava i legitimnog cilja koji se teži postići. Pravilo da „gubitnik plaća” teži legitimnom cilju osiguravanja pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i zaštite prava drugih kroz odvraćanje od neutemeljenih parnica i preuveličanih troškova, a u pogledu toga je li ograničenje bilo razmjerno legitimnom cilju kojem se teži, zaključeno je da nalog podnositeljima zahtjeva u tom predmetu da snose puni iznos troškova zastupanja države u dotičnom postupku predstavlja nerazmjerno ograničenje prava podnositelja zahtjeva na pristup sudu. Naime, u vrijeme u koje su podnositelji zahtjeva podnijeli tužbu praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske o spornim pitanjima nije bila jasna niti dosljedna, pa je zaključeno da tužba podnositelja zahtjeva protiv države nije bila lišena ikakvog sadržaja ili očigledno nerazumna. Stajalište podnositelja zahtjeva o spornom pravnom pitanju nije bilo nerazumno jer u to vrijeme podnositelji zahtjeva nisu mogli znati konačni ishod. Drugi je važan faktor bila je pojedinačna financijska situacija podnositelja zahtjeva uslijed koje je zaključeno da plaćanje iznosa koji su naložili nacionalni sudovi u vezi s troškovima dotičnog postupka predstavlja teret za podnositelje zahtjeva.

No, u ovom predmetu, sud je primjenom pravila “gubitnik plaća” državi kao tuženiku naložio da plati iznos od 33.481,25 kn, dakle još otprilike jednu četvrtinu iznosa glavnice, pa ne može biti govora o tome da bi neprihvaćanje cjelokupnog zahtjeva tužitelja za naknadu troškova postupka, već odmjera prema uspjehu u sporu, predstavljalo nerazmjeran teret za tužitelja, s tim da tužitelj niti ne tvrdi niti dokazuje svoju financijsku situaciju temeljem koje bi sud uopće mogao donijeti odluku o nerazmjernosti tereta, čak i da mu nije dosuđena naknada troškova postupka u naprijed navedenom iznosu koji već sam po sebi ne dovodi do zaključka da bi mogao predstavljati nerazmjeran teret.

24. Sud prvog stupnja dijelom je i pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odlučivao o zateznim kamatama na bruto iznose razlike plaće.

Naime, sukladno odredbi čl. 25. st. 5. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine, br. 115/16, 106/18 i 121/19 porez na dohodak i prirez na dohodak čine sastavne dijelove bruto plaće (uz neto plaću i doprinose) koji dospijevaju tek s isplatom, što znači da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i prireza na dohodak, pa se na te iznose zatezne kamate ne obračunavaju.

24.1. Dakle, sud prvog stupnja u dijelu kamata pogrešno je tužitelju priznao zatezne kamate na cjelokupni bruto iznos razlike plaće.

25. Zbog navedenoga, žalba tuženika je prihvaćena, prvostupanjska je presuda primjenom čl. 370. ZPP-a ukinuta i predmet je vraćen sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje kako bi potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilnom primjenom materijalnog prava donio odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

26. Primjenom čl. 166. st. 3. ZPP-a određeno je da će o zahtjevu tuženika za naknadu troška sastava žalbe biti odlučeno konačnom odlukom

U Zagrebu 17. svibnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević, v.r.