Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-3579/2020-2

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Heleni Vlahov Kozomara, u pravnoj stvari tužitelja B. K. d.o.o., Z. OIB:.., kojeg zastupa punomoćnik Z. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu B. & P. d.o.o. iz Z., protiv tuženika M. B. iz Z., . (ranije: Z., M.), OIB:.., kojeg zastupa punomoćnica B. F., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika, podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 139 Povrv-3365/18-19 od 15. srpnja 2020., 17. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

1.Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 139 Povrv-3365/18-19 od 15. srpnja 2020. u točki II., III. i IV. izreke.

2.Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika M. M. iz Z. poslovni broj Ovrv-3570/17 od 1. prosinca 2017.

U točki II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 60.803,39 kn i zakonske zatezne kamate koje na iznos od 39.054,20 kn teku od 29. studenoga 2017. do isplate, te na iznos od 2.054,77 kn teku od 30. studenoga 2017. do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

U točki III. izreke naloženo je tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak u iznosu 8.881,18 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

U točki IV. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova.

Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) nalazi u tome što presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati posebice stoga što je izreka presude proturječi razlozima presude, u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a navedeni razlozi su proturječni, o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju tih isprava i samih tih isprava. Navodi da ugovor o nenamjenskom kreditu broj...sklopljen 20. veljače 2007. između H. p. b. d.d. i M. B. te tuženika kao solidarnog jamca nije bio predmet ugovora o ustupanju i prijenosu tražbine od 14. studenog 2017. sklopljenog između HPB d.d. i tužitelja, pa potraživanje tužitelja prema tuženiku ne postoji. Tuženik u žalbi ustraje kod prigovora zastare navodi, kako iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je posljednji podmireni anuitet dospio 1. svibnja 2012., a djelomično je podmiren 1. svibnja 2012. u iznosu od 136,26 kn, pa smatra da je nastupila zastara jer od dospjelosti najstarijeg neisplaćenog anuiteta za travanj 2012. do podnošenja prijedloga za ovrhu odnosno tužbu u ovom sporu 29. studenoga 2017. prošlo je više od pet godina. Međutim, po mišljenju tuženika u konkretnom slučaju se ne može primijeniti opći zastarni rok od pet godina, jer se radi o anuitetnoj otplati duga, gdje se korisnik kredita sada pok. M. B. sve do svoje smrti do svibnja 2012. vršio je redovito plaćanje na ugovoreni način putem anuiteta. Tuženik ističe da jedno potraživanje ne može dva puta dospjeti, pa tako u konkretnom slučaju postoji potraživanje koje je dospjelo prije raskida predmetnog ugovora o kreditu tj. prije 10. prosinca 2012. i na koje se mora primijeniti trogodišnji zastarni rok i za to potraživanje zastara počinje teći od dospjelosti svakog anuiteta, a ne potraživanje koje je dospjelo raskidom ugovora o kreditu 10. prosinca 2012. Također navodi da se isti zastarni rok mora primijeniti i na potraživanje kamate.

Predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje podredno preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku prema troškovniku uvećanom za trošak žalbe.

Tužitelj u odgovoru na žalbu u bitnom navodi da je žalba neosnovana, te predlaže žalbu odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi. Traži trošak sastava odgovora na žalbu prema troškovniku specificiranom u žalbi.

Žalba nije osnovana.

Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati.

Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke druge od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu po osnovi sklopljenog ugovora o ustupu i prijenosu tražbina (cesiji) od 14. studenog 2017. prema tuženiku kao dužniku, a koju je tužitelj kao primatelj tražbine (cesionar) sklopio s dosadašnjim vjerovnikom – ustupiteljem (cedentom) H. p. b. d.d.

U provedenom postupku je utvrđeno:

-da je dana 20. veljače 2007. sklopljen Ugovor o nenamjenskom kreditu broj ... između kreditora H. p. b. d.d., korisnika kredita M. B. i solidarnog dužnika M. B. kojim je korisniku kredita stavljen na raspolaganje iznos od 65.000,00 kn uz obvezu korisnika kredita da dobiveni iznos i kamate na kredit vrati u roku i na način koji je ugovoren, tim da se tuženik kao solidarni dužnik sukladno čl. 8. obvezao na urednu otplatu cjelokupnog kredita,

-da je u čl. 10. Ugovora, između ostaloga, određeno da banka može otkazati Ugovor ako korisnik kredita ne plati dva uzastopna anuiteta,

- da je Ugovor o nenamjenskom kreditu banka otkazala 8. prosinca 2012. o čemu je tužitelj uputio tuženiku dopis od 10. prosinca 2012.,

- da je Ugovorom o ustupu i prijenosu tražbina od 14. studenoga 2017. H. p. b. d.d. svoja potraživanja s osnove neplaćanog kredita ustupila tužitelju o čemu je tuženik obaviješten dopisom od 9. prosinca 2017.,

-da je ustupanjem tražbine dolazi do promjene vjerovnika u obveznom odnosu, pa ustupitelju H. p. b. d.d. (cedentu) prestaje svojstvo vjerovnika, pa to svojstvo stječe primatelj B. K. d.o.o. (cesionar),

-da je provedenim financijskim vještačenjem po vještaku D. d.o.o. utvrđeno je da je na dan otkaza kredita 8. prosinca 2012. iznos duga po kreditu iznosio 41.286,25 kn, a sastojao se od 2.054,77 kn dospjelih nepodmirenih redovnih kamata, 177,28 kn dospjelih nepodmirenih zateznih kamata i 39.054,20 kn nepodmirenog glavnog duga,

-da je prema nalazu istog vještaka iznos duga po kreditu na dan specifikacije dugovanja iz izvatka poslovnih knjiga tužitelja 28. studenoga 2017. iznosio 60.803,39 kn, a sastoji se od 2.054,77 kn dospjelih nepodmirenih redovnih kamata, 19.694,42 kn dospjelih nepodmirenih zateznih kamata i 39.054,20 kn nepodmirenog glavnog duga, pa slijedom navedenog na nepodmireni iznos glavnice duga obračunavaju se daljnje zatezne kamate tekuće od 29. studenoga 2017. do isplate, a na iznos nepodmirenih redovnih kamata obračunavaju se daljnje zatezne kamate tekuće od 30. studenoga 2017.

-da je posljednji podmireni anuitet dospio je 1. svibnja 2012. i djelomično je podmiren uplatom od 1. svibnja 2012. u iznosu od 136,26 kn.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zahtjev tužitelja ocijenio je osnovanim i prihvatio uz pravno shvaćanje da je ugovorom o cesiji od 14. studenoga 2017. HPB d.d. ustupila nenaplaćene tražbine B. K. d.d., a koje ima prema svojim dužnicima, slijedom čega prigovor tuženika da prema njemu ne postoji potraživanje tužitelja ocjenjuje neosnovanim, budući da je HPB d.d. sukladno odredbi čl. 80. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; dalje ZOO) mogla prenijeti na drugog svoje potraživanje i za to joj nije bio potreban pristanak tuženika kao dužnika (čl. 82. ZOO-a).

Također sud prvog stupnja utvrđuje da je neplaćanjem dva uzastopna anuiteta bivši vjerovnik stekao pravo da otkaže ugovor o kreditu sukladno čl. 10. ugovora, pri čemu je u tom članku ugovoreno da banka ugovor može otkazati, što ne znači da je banka dužna otkazati ugovor odmah nakon što nisu plaćena dva uzastopna dospjela anuiteta ili da u takvom slučaju ugovor se automatski otkazuje. Utvrđuje da je ugovor otkazan 8. prosinca 2012. i tek tada je dospjelo na naplatu cjelokupno potraživanje, pa od tog dana teče zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a, pa kako je ovršni prijedlog podnesen 29. studenog 2017., proizlazi da nije protekao zastarni rok od dospijeća tražbine tužitelja. Stoga ocjenjuje neosnovanim tuženikov prigovor zastare pozivom na odredbu čl. 226. ZOO-a, a posljedično tome i prigovor zastare prava iz čl. 227. ZOO-a jer navedena odredba određuje da pravo iz kojeg proistječu povremene tražbine zastarijeva za pet godina računajući od dospjelosti najstarije neispunjene tražbine, a u ovom slučaju ne radi se o povremenim tražbinama.

Slijedom navedenoga, s obzirom da je utvrđeno da je tuženik u obvezi namiriti tražbinu tužitelja s osnova otplate otkazanog kredita i to u visini kako je to utvrđeno financijskim vještačenjem, naloženo je tuženika da isplati tužitelju iznos od 60.803,39 kn i zakonske zatezne kamate koje na iznos od 39.054,20 kn teku od 29. studenoga 2017. do isplate, te na iznos od 2.054,77 kn teku od 30. studenoga 2017. do isplate, a sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

Na utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja.

Naime, u smislu odredbe čl. 80. do 84. ZOO-a ustup tražbine je prijenos otuđive tražbine dosadašnjeg vjerovnika (ustupitelja-cedenta) na novog vjerovnika (primatelja- cesionara), a dužnik (cesus) i dalje ostaje isti. Dakle, promjenom vjerovnika nije promijenjen sadržaj obveznog odnosa, odnosno identitet obveznog odnosa ostaje isti.

Cesionar, da bi uspio u sporu mora dokazati da je cedent bio vjerovnik prenesene tražbine koju je ugovorom o cesiji prenio na cesionara.

Dakle, da bi treća osoba (tužitelj) mogla zahtijevati od dužnika ispunjenje njegove obveze, prenesene ugovorom o cesiji on mora dokazati postojanje te obveze, tj. mora dokazati da je osoba koja je cesionaru ustupila tražbinu (cedent) imala tražbinu prema cesusu.

U ovom postupku tužitelj je dokazao da je HPB d.d. ugovorom o ustupu i prijenosu od 14. studenog 2017. svoja potraživanja s osnove neplaćenog kredita ustupila B. K. d.d. – ovdje tužitelju.

Neosnovan je žalbeni navod tuženika kojim osporava da bi tražbina bila predmet ugovora o ustupanju i prijenosu potraživanja, budući da je tužitelj dokazao postojanje tražbine ustupitelja prema dužniku i to valjanim ugovorom o cesiji kojim je na njega prenesena tražbina, a sastavni dio kojeg je izvod iz popisa prenesenih tražbina iz kojih proizlazi da je navedena tražbina prema dužniku M. B., broj računa ..., broj partije... izraženo u valuti na dan 28. prosinca 2016. iznos od 59.391,14 kn izraženo u EUR na dan 28. prosinca 2016. 7.816,84 EUR.

Pritom, treba dodati da je tuženik sudužnik, dakle osoba koja je pristupila ugovoru o kreditu uz dužnika – korisnika kredita, te odgovara u smislu odredbe čl. 43. st. 1. ZOO-a u vezi čl. 111. st. 3. ZOO-a jednako kao dužnik i svaki sudužnik može biti pozvan na plaćanje.

Stoga, tužitelj ima pravo zahtijevati da mu sudužnik u cijelosti plati ono što je dužnik propustio platiti.

Nadalje, ugovorom o nenamjenskom kreditu od 20. veljače 2007. stranke su ugovorile da banka može otkazati ugovor o kreditu između ostalog ako korisnik kredita ne plati dva uzastopna dospjela anuiteta, da se ugovor o kreditu otkazuje pisanim putem uz otkazni rok od 8 dana računajući od dana uručenja obavijesti o otkazu korisniku kredita, s tim da korisnik kredita pristaje da se danom kada mu je dostavljena obavijest o otkazu smatra dan kada je banka putem pošte uputila korisnika kredita i solidarnom jamcu obavijest o otkazu na adresu iz tog ugovora ili adresu koju je korisnik kredita pisano dostavio banci; da otkaz ugovora korisniku kredita čini cjelokupnu tražbinu banke po ovom ugovoru dospjelom u cijelosti; u kojem slučaju, korisnik kredita dužan je platiti banci cjelokupnu tražbinu sa pripadajućim kamatama i troškovima od dana podmirenja (čl. 10.).

Iz navedenog proizlazi da banka može otkazati ugovor o kreditu što ne znači da se ugovor automatizmom smatra otkazanim u slučaju da korisnik kredita ne plati dva uzastopna anuiteta, pa je stoga pogrešno tumačenje tuženika, a niti navedeno proizlazi iz teksta ugovora da je ugovor otkazan kada tuženik ne plati uzastopno dva mjesečna anuiteta.

Pravilno sud prvog stupnja navodi da je zastarni rok predmetnog potraživanja počeo teći nakon što je ugovor o kreditu otkazan 8. prosinca 2012., pa tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati isplatu cjelokupnog preostalog duga, koji je dospio na naplatu te je od tada, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a počeo teći zastarni rok predmetnog potraživanja tužitelja. Obzirom da je nakon 8. prosinca 2012. (otkaz ugovora o kreditu) cjelokupni preostali dug dospio na naplatu više se ne radi o povremenim tražbinama koje prema odredbi čl. 226. ZOO-a zastarijevaju u roku od tri godine, već potraživanje tužitelja zastarijeva u roku od pet godina iz čl. 225. ZOO-a.

Stoga je pravilno sud prvog stupnja utvrdio da potraživanje tužitelja nije u zastari jer od 8. prosinca 2012. do 29. studenog 2017., nije protekao zastarni rok od pet godina.

Budući da tijekom ovog postupka tuženik nije dokazao da je svoj dug prema tužitelju ispunio, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo na temelju odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kad je prihvatio tužbeni zahtjev.

Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi u točki II., III. i IV. izreka, a kako je odlučeno u točki 1. izreke ove presude pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Tužitelju nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu budući da isti nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

Presuda suda prvog stupnja u točki I. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 17. svibnja 2022.

Sutkinja

Helena Vlahov Kozomara