Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 16 Gž R-364/2019-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji mr. sc. Iris Gović Penić, u pravnoj stvari tužitelja Z. N. OIB:… B., zastupan po odvjetniku S. Ž. iz Ž., protiv tuženika H. š. d.o.o. Z., OIB:…, Uprava š. V., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj Pr-242/2015-20 od 5. veljače 2019., dana 17. svibnja 2022.

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj Pr-242/2015-20 od 5. veljače 2019. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

II O troškovima žalbenog postupka odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

„Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Nalaže se tuženiku H. š. d.o.o., Uprava š. V. isplatiti tužitelju Z. N. OIB:… B., iznos od 60.000,00 kn s time da je obvezan za svaki mjesec od dospijeća isplatiti i zakonske zatezne kamate do konačne isplate, a početak tečenja obveze je 13.04.2010. kao i naknaditi troškove parničnog postupka sve u roku 8 dana pod prijetnjom ovrhe."

Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 6.725,00 kn u roku 8 dana.

Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 10.970,00 kn.“

2. Protiv ove presude žalbu je izjavio tužitelj zbog svih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu tužitelja predlaže istu odbiti kao neosnovanu i traži naknadu troška sastava žalbe.

4. Žalba je osnovana.

4.1. Naime, zbog pogrešnog pravnog shvaćanja sud prvog stupnja nije potpuno utvrdio činjenično stanje u ovom predmetu.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće po osnovi prekovremenog rada od 13. travnja 2010., i to za dolazak sat vremena prije početka rada na terenu, te naknadu za dva sata rada kod kuće na oštrenju lanaca za motornu pilu.

6. Sud prvog stupnja tužbeni zahtjev odbio je kao neosnovan iz sljedećih razloga.

6.1. Nesporno je da je tužitelj u radnom odnosu kod tuženika od 15. listopada 2004. na poslovima š. r. s. u Upravi š. V., Š. Ž., te da se radnik obvezuje raditi puno radno vrijeme koje u prosjeku iznosi 40 sati tjedno i da radno vrijeme počinje od 7 sati a završava u 15 sati osim ako Kolektivnim ugovorom ili Općim aktima poslodavca nije drugačije određeno i da radniku za posao pripada osnovna plaća, te dodaci na plaću sukladno pravilniku o plaćama i ostalim materijalnim primanjima radnika.

6.2. U Zakonu o radu (Narodne novine br. 149/2009) u čl. 42.st. 1, a istovjetna odredba sadržana je u Zakonu o radu (Narodne novine br. 93/14) čl. 60 st. 1. određuje se što se smatra radnim vremenom, te se definira da je radno vrijeme vrijeme u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac. Sukladno navedenoj definiciji radno vrijeme će uključivati i razdoblje kada radnik stvarno ne radi, ali je spreman raditi čime je osigurano da razdoblje tzv praznog hoda ili odsutnosti efektivnog posla u tijeku radnog vremena za koje nije kriv radnik predstavlja radno vrijeme. Da bi prethodna činjenica bila radno vrijeme potrebno je da je radnik na poslu, dakle, da se sve to dovija na mjestu gdje se inače radnikovi poslovi obavljaju ili na drugom mjestu koje odredi poslodavac.

6.3. Nadalje, u pogledu prekovremenog rada Zakon o radu (Narodne novine br. 49/2009 sa izmjenama ) u čl. 45. st. 1. a na istovjetan način i Zakon o radu (Narodne novine br. 93/14 dalje ZR) čl. 60 st. 1. definiraju pojam prekovremenog rada pa on nastaje u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe kada je radnik na pisani zahtjev poslodavca dužan raditi duže od punog odnosno nepunog radnog vremena. Navedenim odredbama propisano je da je poslodavac putem pisanog zahtjeva dužan obavijestiti radnika o potrebi prekovremenog rada, a iznimno, ako priroda prijeke potrebe onemogućuje poslodavca da prije početka prekovremenog rada uruči radniku pisani zahtjev, usmeni zahtjev poslodavac je dužan pisano potvrditi u roku od 7 dana od dana kada je prekovremeni rad naložen (čl. 65. st. 2. ZR/14.

6.4. Saslušanjem svjedoka i tužitelja kao stranke u postupku sud je utvrdio:

- da je tuženik kao poslodavac tužitelja odredio radno vrijeme od 7-15 sati, a kad nastupi ljetno računanje vremena da je radno vrijeme od 6-14 sati,

- da je tužitelj š. r. s. i da sve poslove u vezi tog radnog mjesta obavlja u šumi gdje motornom pilom vrši sječu označenih stabala i izrađuje različite drvne sortimente shodno određenju poslodavca,

- da tužitelja ispred njegove kuće oko 6 sati najkasnije 6,10 sati ili u ljetnom računanju radnog vremena od 5 do 5,10 sati, preveze autobus poslodavca do sabirnog mjesta do kojeg dolaze za par minuta vožnje i na kojem od poslovođe preuzimaju sva potrebna sredstva za rad tog dana, zadužuje se benzin i ulje u kanisterima, uzimaju se klinovi, lanci okretaljka i druga sredstva za rad koja najkasnije do 6,30 sati unose u autobus koji ih do 7 sati doveze u šumu odnosno šumski odjel u kojem će tog dana obavljati radne zadaće za poslodavca, te da u šumu sa svojim vozilom ne može doći na posao,

- da motornom pilom tužitelj i drugi sjekači rade 4-5 sati dnevno i nakon što sjekač obori stablo mora sačekati dolazak poslovođe koji će odrediti odnosno označiti gdje će rezati ako je u pitanju trupac i potom će staviti klanfu, a pred kraj radnog vremena će poslovođa zaprimiti odrađeni posao,

- da tužitelj kao i drugi sjekači lanac motorne pile oštre aparatom i turpijom kod kuće i i da prije oštrenja lanca treba raditi odmaščivanje, skinuti špenu i osušiti lanac, a radnici koji ne znaju koristiti aparat za oštrenje lanca plaćaju u ovlaštenom servisu kao i nitanje i raznitavanje, dok npr. ukoliko slomi držalo od sjekire da tužitelj, a ni drugi sjekači promjenu držala ne čine u šumi već isključivo kod kuće u slobodno vrijeme, međutim da se nigdje ne vodi da tužitelj te poslove obavlja kod kuće, a niti je prošao edukaciju oštrenja, te da je aparat za oštrenje platio oko 1.200,00 kn,

- da na mjestu sječe sjekači imaju ključ za skidanje vodilice i šrafciger, a turpija da služi za oštrenje lanca i da za oštrenje koriste 4 različite turpije.

6.5. U izvodu iz Pravilnika o sistematizaciji poslova i radnih zadataka Hrvatskih šuma d.o.o. određeno je da šumski radnik sjekač obavlja slijedeće poslove i radne zadatke u šumariji:

- sječe i izrade drvnih sortimenata motornom pilom, te uspostavljanje šumskog reda,

- primopredaja izrađenog drvnog materijala,

- zaštita izrađenog drvnog materijala od insekata i pucanja,

- prevlačenje i kopčanje drvnog materijala sa utovarom i istovarom,

- bušenje rupa ručnom, motornom i traktorskom pilom,

- izvršenje zadataka u djelatnosti uzgoja šuma motornom pilom i ostalim alatima, zaštiti šuma i uređivanje šuma, lovstva i rasadničke proizvodnje,

- redovno održavanje sredstava rada uz otklanjanje manjih kvarova priručnim alatom,

- poslovi na pripremi radilišta: izgradnja putova, baraka, skladišta, kopanje i čišćenje kanala, prosijecanje prosjeka, osiguranje drvnog materijala od elementarnih nepogoda i ostalo po nalogu neposrednog rukovoditelja.

6.6. Nesporno je među parničnim strankama da je na području Uprave š. V. do 1. ožujka 2007. u svakoj šumariji bio predviđen oštrač koji je osiguravao za šumske radnike sjekače dovoljan broj naoštrenih lanaca za motornu pilu, a za daljnji period oštrači su ukinuti (u drugim dijelovima RH nisu ni postojali), te je oštrenje lanaca postala obveza sjekača, a što proizlazi iz dopisa tuženika od 28.02.2007. (list 297 spisa).

6.7. U Kolektivnom ugovoru koji zaključuju H. š. sa predstavnicima radnika, a niti u Pravilniku nije predviđeno da šumarski radnik sjekač oštrenje lanca obavlja kod kuće već kako to opravdano ističe tuženik predviđeno je navedenim Pravilnikom da oštrenje i održavanje lanaca spada u redovno održavanje sredstava rada pa da je radnik dužan to činiti u sklopu redovnog radnog vremena. Sve i da je točno da radnik sjekač u šumi na panju ne može upotrebljavati navedeni aparat za oštrenje lanaca, ta okolnost po ocjeni sud aprvog stupnja ipak ne bi bila odlučna za dosudu tužitelju naknade za oštrenje lanca kod kuće jer mu poslodavac nije naložio da taj posao za njega čini kod kuće već upravo na radnom mjestu, a iz tog razloga tužitelj ne može ostvariti niti pravo na prekovremeni rad koji je upotrijebio na oštrenje lanaca. S obzirom na navedeno sud prvog stupnja nije odredio provođenje vještačenja bilo kako to predlaže tuženik po Š. f. ili tužitelj po strojarskom vještaku.

Ukoliko se zaista ne bi lanac za motornu pilu mogao adekvatno naoštriti na radnom mjestu sredstvima kojima raspolaže tužitelj ili ako tužitelj i pojedini radnici nisu obučeni za oštrenje u šumi ili kod kuće, sud porvog stupnja smatra da tužitelj i drugi š. r. s. moraju zahtijevati izmjenu navedenog Pravilnika, a sadašnji podrazumijeva da sjekač barata tom vještinom.

6.8. Kako proizlazi iz prednjih utvrđenja što je i nesporno među strankama, tužitelja kao i većinu drugih š. r. s. poslodavac prijevozi vlastitim autobusom do sabirnog mjesta gdje zadužuju lance klinove i drugu opremu i potom istim autobusom poslodavac ih prevozi pola sata prije početka radnog vremena do radnog mjesta. O postojećem Kolektivnom ugovoru i Pravilniku tuženik je obvezan radniku platiti putni trošak ukoliko mu nije osigurao prijevoz do sabirnog mjesta, a prijevoz do radnog mjesta u potpunosti zavisi od volje tuženika jer isti ima autonomno pravo da ograniči ili zabrani dolazak do radnog mjesta prijevoznim sredstvom tužitelja, kao što je i učinio. To vrijeme po ocjeni suda prvog stupnja ne spada u definiciju radnog vremena iz čl. 60. Zakona o radu, a niti u prekovremeni rad iz čl. 65. st. 1. istog zakona, pa tužitelj po stajalištu prvostupanjskog suda neosnovano zahtijeva isplatu naknade kao za prekovremeni rad, a niti po nekoj drugoj osnovi jer to vrijeme ne ulazi u definiciju radnog vremena. Izuzetak bi bio da tužitelj nema stalnog ili uobičajenog mjesta rada.

6.9. U odluci (presudi) Europskog suda za ljudska prava u predmetu C-266/2014 od 10. rujna 2015. koja je donesena po zahtjevu za prethodnu odluku nacionalnog suda Španjolske navodi se da "čl. 2.točku 1. Direktive 2003/88 treba tumačiti na način da u okolnostima kao što su one iz glavnog postupka, u kojima radnici nemaju stalno ili uobičajeno mjesto rada "radno vrijeme" u smislu te odredbe obuhvaća i vrijeme putovanja tih radnika između njihova boravišta i klijenta." Iz navedene presude Europskog suda sud prvog stupnja smatra da proizlazi da radnici iz tog postupka obavljaju poslove održavanja sigurnosnih uređaja za fizičke i pravne osobe u koju svrhu poslodavac im je dao osobni automobil koji koriste na način da iz obiteljske kuće idu direktno kod naručitelja usluge jednog ili više njih, a ne u ured poslodavca pa je kod takvih radnika osnovano i logično uzeti da njihovo radno vrijeme počinje onog trena kad su sjeli u osobni automobil poslodavca i krenuli prema klijentu. Tužitelj koristi vozilo tuženika za dolazak na posao, međutim ima stalno radno mjesto, a to je šuma odnosno šumski odjel u kojem će određenog dana ili dužeg vremenskog perioda vršiti se sječina ili drugi poslovi, tako da za tužitelja nije moguće utvrditi da mu radno vrijeme počinje sat vremena prije odnosno po preuzimanju od poslodavca radi prijevoza.

6.10. Sud prvog stupnja posebno napominje da potraživanje tužitelja je s obzirom na zakonske odredbe o zastari iz Zakona o radu zastarjelo do 16. srpnja 2011. međutim kako potraživanje tužitelja smatra u cijelosti neosnovanim sud prvog stupnja nije ocjenjivao osnovanost prigovora zastare.

7. U ovoj žalbenoj fazi nije sporno da je u utuženom razdoblju tužitelj, temeljem ugovora o radu, kod tuženika obavljao poslove i radne zadatke radnog mjesta „š. r. s.“, da prilikom obavljanja tih radnih zadataka tužitelj kao osnovno sredstvo rada upotrebljava pilu, da je za upotrebu pile potrebno redovito oštrenje iste odnosno oštrenje lanca pile te da u opis poslova radnog mjesta tužitelja ulazi i „redovno održavanje sredstva za rad uz otklanjanje manjih kvarova priručnim alatom“. Isto tako nije sporno da tuženik kao poslodavac tužitelja, kao i ostale radnike, prevozi na posao vlastitim prijevozom i to prvo do sabirnog mjesta gdje radnici zadužuju potrebnu opremu te nakon toga i do radnog mjesta-šume.

8. No, prilikom odlučivanja u ovoj pravnoj stvari da bi utvrdio odlučnu činjenicu da li se rad koji tužitelj obavlja izvan svog radnog vremena može smatrati prekovremenim radom i da li posljedično tome postoji obveza tuženika kao poslodavca da tužitelju za to isplati naknadu prvenstveno treba imati u vidu da je poslodavac koji je, sukladno odredbi čl. 7. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14, 127/17 i 98/19, u daljnjem tekstu: ZR) u obvezi dati radniku posao koji se on ugovorom o radu obvezao za njega izvršiti te u tom smislu taj rad organizirati na način koji osigurava zaštitu života i zdravlja radnika u skladu s posebnim propisima i drugim propisima i naravi posla koji se obavlja. Dakle, na poslodavcu je da osigura radniku uvjete rada u kojim je isti u mogućnosti izvršiti svoje obveze iz ugovora o radu odnosno obaveza je poslodavca da radniku omogući adekvatna sredstava za rad, odnosno ona za obavljanje poslova radnog mjesta, osim u slučaju kada je radnik potpisom ugovora o radu preuzeo na sebe obvezu da će o istome sam brinuti, što u konkretnom slučaju nije ostvareno.

9. Tijekom postupka među strankama nije bilo sporno, a kako to proizlazi i iz Pravilnika tuženika, da u opis radnih zadataka radnog mjesta tužitelja ulazi i „redovno održavanje sredstva za rad uz otklanjanje manjih kvarova priručnim alatom“ koje poslove bi tužitelj kao i ostali radnici trebali obavljati u okviru svog radnog vremena. Stoga, a imajući u vidu sve naprijed navedeno tuženik kao poslodavac morao je omogućiti tužitelju, kao i ostalim radnicima koji obavljaju iste radne zadatke kao tužitelj, da u sklopu svog radnog vremena na adekvatnom aparatu ili drugom sredstvu izvrši održavanja odnosno oštrenje pile s kojom nesporno tužitelj obavlja svoje radne zadatke, a sve kako bi isti bio u mogućnosti uredno izvršavati svoje ugovorom o radu preuzete obveze.

10. Odlučno je u ovoj pravnoj stvari utvrditi da li je tužitelj poslove održavanja i brušenja pile, kao redovne poslove svog radnog mjesta, mogao izvršiti u šumi tijekom svog radnog vremena upotrebom turpije kako to ističe tuženik ili je predmetnu radnju bilo nemoguće obaviti u šumi bez da je za to bilo osigurano adekvatno mjesto na kojem se nalazi aparat za oštrenje. Posljedično navedenom kao odlučno se nameće pitanje da li je tužitelj, kako bi sebi osigurao adekvatno sredstvo za rad (pila), mogao poslove oštrenja obavljati u sklopu radnog vremena, koje je nesporno bilo od 7,00 do 15,00 odnosno od 6,00 do 14,00 sati (ljetno radno vrijeme) kroz koje vrijeme se tužitelj prema nalogu poslodavca nesporno nalazio u šumi i to na lokacijama na kojim je toga dana određena sječa ili je navedene poslove, kako to tvrdi tužitelj, morao obavljati kod kuće dakle izvan radnog vremena, a radi njihove tehničke zahtjevnosti. Odlučno je dakle kakav je nalog u pogledu navedenog dao tuženik kao poslodavac tužitelju. Da li mu je dao nalog da brušenje pile vrši u šumi turpijom tijekom radnog vremena ili se brušenje može izvršiti samo posebnim aparatom čije korištenje tuženik nije tužitelju omogućio na radnom mjestu u sklopu redovnog radnog vremena – u šumi.

11. Sud prvog stupnja navedene odlučne okolnosti ne utvrđuje niti daje u tom pogledu valjane razloge. Naime, ukoliko je tuženik naložio tužitelju da pilu kao sredstvo rada održava, a što je jer tako proizlazi iz opisa njegovog radnog mjesta, te ako mu nije omogućio da to vrši tijekom radnog vremena (u slučaju da su točni navodi tužitelja da se ti poslovi ne mogu obavljati u šumi bez adekvatnog stroja), imajući u vidu da su u odnosu na ovu spornu činjenicu saslušane osobe suglasno iskazale da radnju oštrenja lanca iz tehničkih razloga nije bilo moguće obaviti u šumi, u prilog kojim navodima ide i nesporna činjenica da je do 2008. tuženik imao zaposlene radnike (oštrače) koji su u barakama na terenu oštrili pile, a nakon što je to radno mjesto ukinuto, poslovi oštrenja su raspoređeni na radnike zaposlene na radnom mjestu na kojem je zaposlen i tužitelj, a što sud prvog stupnja zanemaruje odnosno iste uopće ne ocjenjuje, sama činjenica da poslodavac tužitelju decidirano nije rekao da te poslove obavlja kod kuće sama po sebi ne dovodi do zaključka da mu isti ne bi dao nalog za obavljanje tih poslova izvan radnog vremena kada je te poslove tužitelj morao obaviti prema opisu svog radnog mjesta. Dakle, u tom slučaju postojao bi nalog poslodavca za obavljanje tih radnih zadataka izvan redovnog radnog vremena te bi se tako izvršen rad imao smatrati prekovremenim radom u smislu odredbe čl. 65. st. 1. ZR.

12. S obzirom da je obaveza poslodavca da radniku omogući adekvatna sredstava za rad odnosno ona za obavljanje poslova određenog radnog mjesta i u slučaju da važeći Pravilnik o radu tuženika na drugačiji način regulira materiju vezanu uz održavanje sredstava za rad (pile) nije odlučna. To iz razloga što nije niti u ingerenciji niti u dužnosti radnika da u cilju realizacije prava koja mu pripadaju, traži izmjene Pravilnika, već radnik, ukoliko zaista mora da bi izvršio nalog poslodavca da pripremi i održava alate koji su mu neophodni za radni proces, to zbog uvjeta koje je odredio poslodavac to raditi u slobodno vrijeme, kod kuće, van redovnog radnog vremena, ima pravo da mu se ti utrošeni sati priznaju kao prekovremeni rad ukoliko dokaže koje mu je točno vrijeme bilo potrebno za obavljanje takvih radnji.

13. Nadalje, vrijeme koje tužitelj provodi u sabirnom centru i vrijeme putovanja od sabirnog centra do radnog mjesta u šumi, može predstavljati radno vrijeme. Naime, ako je tužitelj u spornom razdoblju bio dužan biti u određeno vrijeme u sabirnom centru, dakle ako je na traženje poslodavca i sukladno potrebama posla u određeno vrijeme u sabirnom centru zaduživao sredstva rada te nakon toga odlazio na lokaciju gdje je dalje trebao obavljati rad, trenutak od kojega radnik po nalogu poslodavca i za potrebe rada treba biti na mjestu koje je organizirao poslodavac i na kojem radnik vrši pripreme za daljnji rad u vidu zaduživanja sredstva rada po svojoj pravnoj prirodi jest radno vrijeme.

14. Kako sud prvog stupnja zbog pogrešnog pravnog shvaćanja nije utvrdio radno vrijeme sukladno prethodno izloženim pravnim shvaćanjima niti je utvrdio visinu razlike plaće sukladno tim shvaćanjima, primjenom čl. 370. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 , 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) prvostupanjska je presuda ukinuta i predmet je vraćen sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

15. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja potpuno će i pravilno utvrditi činjenično stanje i donijeti novu odluku o tužbenom zahtjevu tužitelja.

16. O zahtjevima za naknadu troškova žalbenog postupka odlučeno je primjenom čl. 166. st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu 17. svibnja 2022.

Sutkinja:

mr. sc. Iris Gović Penić, v.r.