REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 28 Pž-1915/2021-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Raoula Dubravca, predsjednika vijeća, te doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, suca izvjestitelja i Ivane Mlinarić, člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja O. A. B. iz T., OIB …, 2. tužitelja O. Lj. K. I. iz B., OIB … i 3. tužitelja O. M. I. iz Đ., OIB …, svi zastupani po punomoćniku Z. G., odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika F. d.o.o. iz Z., OIB …, kojeg zastupa J. A., odvjetnik u Š., radi naknade štete, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2282/2019 od 29. siječnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 16. svibnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2282/2019 od 29. siječnja 2021. u točki I. izreke i to:

- u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da isplati tužitelju 1. O. A. B. iznos od 519.697,03 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 11. lipnja 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate prema stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da isplati tužitelju 2. O. Lj. K. I. iznos od 614.935,95 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 11. lipnja 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate prema stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i

- u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da isplati tužitelju 3. O. M. I. iznos od 706.392,32 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 11. lipnja 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate prema stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

te se potvrđuje navedena presuda u točki II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužiteljima naknadi parnični trošak u iznosu od 138.578,09 kn.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 2282/2019 od 29. siječnja 2021. u točki I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da isplati tužiteljima dio zateznih kamata i iznose od 197.817,33 kn, 138.948,46 kn i 176.585,58 kn s pripadajućim kamatama, kao i u točki II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da naknadi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 107.214,91 kn i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev prvotužitelja koji glasi: Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati prvotužitelju zatezne kamate koje na iznos od 519.697,03 kn teku od 11. lipnja 2013. pa do 31. srpnja 2015. preko stope tih kamata od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. do isplate preko stope tih kamata određene za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i iznos od 197.817,33 kn sa zateznim kamatama koje teku od 11. lipnja 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi od 15% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate prema stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

2. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev drugotužitelja koji glasi: Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati drugotužitelju zatezne kamate koje na iznos od 614.935,95 kn teku od 11. lipnja 2013. pa do 31. srpnja 2015. preko stope tih kamata od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. do isplate preko stope tih kamata određene za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i iznos od 138.948,46 kn sa zateznim kamatama koje teku od 11. lipnja 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi od 15% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate prema stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

3. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev trećetužitelja koji glasi: Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati trećetužitelju zatezne kamate koje na iznos od 706.392,32 kn teku od 11. lipnja 2013. pa do 31. srpnja 2015. preko stope tih kamata od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. do isplate preko stope tih kamata određene za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i iznos od 176.585,58 kn sa zateznim kamatama koje teku od 11. lipnja 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi od 15% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate prema stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

4. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 107.214,91 kn (stosedamtisućadvjestočetrnaest kuna i devedesetjednu lipu) kao neosnovan.

III. Nalaže se prvotužitelju da u roku od 15 dana naknadi tuženiku trošak drugostupanjskog postupka u iznosu od 2.883,82 kn (dvijetisućeosamsto- osamdesettri kune i osamdesetdvije lipe), drugotužitelju da u roku od 15 dana naknadi tuženiku trošak drugostupanjskog postupka u iznosu od 2.883,82 kn (dvijetisućeosamstoosamdesettri kune i osamdesetdvije lipe), i trećetužitelju da u roku od 15 dana naknadi tuženiku trošak drugostupanjskog postupka u iznosu od 2.883,82 kn (dvijetisućeosamstoosamdesettri kune i osamdesetdvije lipe), dok se preostali zahtjev tuženika za naknadom troška tog postupka u iznosu od 31.015,99 kn (tridesetjednutisućupetnaest kuna i devedesetdevet lipa) i zahtjev tužitelja za naknadom troška drugostupanjskog postupka odbijaju kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski je sud naložio tuženiku da isplati prvotužitelju iznos od 717.514,36 kn, drugotužitelju iznos od 753.884,41 kn, a trećetužitelju iznos od 882.877,90 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama pobliže navedenima u izreci presude (točka I. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio tuženiku da tužiteljima naknadi parnični trošak u iznosu od 245.793,00 kn (točka II. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka, a naročito nakon provedenih vještačenja po vještacima agronomske struke ocijenio da je tuženik predao tužiteljima stvari s materijalnim nedostacima jer su sadnice maline koje su tužitelji kupili i posadili bile kontaminirane/mutirane slijedom čega je zbog genetskih mutacija sadnica plod bio deformiran. Zbog toga, tužiteljima je nastala šteta zbog izgubljene zarade, ali i (obična) šteta nastala zbog pripreme zemljišta za sadnju malina, troškova pripreme za sadnju i sadnje malina, troškova navodnjavanja i održavanja nasada malina u razdoblju od 2010. do 2013. godine kao i šteta nastala zbog krčenja zemljišta i privođenja zemljišta drugoj kulturi kombiniranog vještačenja po vještacima agronomske i ekonomsko financijske struke čiju visinu je sud utvrdio kombiniranim vještačenjem po vještacima agronomske i ekonomsko financijske struke. Odluku o trošku prvostupanjski je sud donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. te članaka 155. i 164. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv te presude žalbe podnio tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u bitnom navodi da tužitelji nisu u zakonskom roku obavijestili prodavatelja o skrivenim nedostacima sadnica; pri tome, žalitelj se poziva na odredbe članka 404. stavaka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21). Nadalje, žalitelj ističe da tužitelji ni na koji način nisu dokazali da bi tuženik znao za skrivene nedostatke te da bi iste namjerno prešutio, tim više što je tuženik uvezao robu renomiranog proizvođača te je za nju ishodio svu propisanu dokumentaciju. Žalitelj ističe i da tužitelji nisu u skladu s člankom 406. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima potanje opisali nedostatak i pozvali tuženika da pregleda stvar najkasnije u roku od šest mjeseci od predaje stvari. Tuženik ističe da je točno da članak 407. Zakona o obveznim odnosima propisuje da kupac ne gubi prava zbog proteka roka ako je taj nedostatak bio poznat prodavatelju ili mu nije mogao ostati nepoznat, no on nije mogao ustanoviti postojanje navodne skrivene mane (genetskih nedostataka). Svi vještaci su tijekom ovog postupka tvrdili da genetski nedostaci nisu mogli biti uočeni ni utvrđeni prilikom prodaje robe već tek prilikom uroda, a kako su ugovori sklopljeni odnosno sadnice isporučene tijekom 2009. godine te je tužba podnesena 11. lipnja 2013., to su svi rokovi za obavijesti o skrivenim nedostacima protekli. U nastavku žalbe žalitelj navodi da nije znao niti je ikako mogao znati za eventualne genetske nedostatke sadnica, a i Hrvatski centar za poljoprivredu, hranu i selo je izvršio pregled zemljišta i nasada malina tužitelja tijekom svibnja i lipnja 2013. te je naveo da postoji više uzročnika (virusna infekcija i mutacije pri proizvodnji sadnica te da se nijedan uzrok ne može potpuno isključiti), ali da se te pretpostavke mogu dokazati samo laboratorijskom analizom u za to opremljenim laboratorijima. Žalitelj ističe da su u ovom predmetu provedena brojna vještačenja te da je on od vještaka tražio da se izričito očituje je li tuženik mogao znati za genetske mutacije u vrijeme sklapanja posla i isporuke sadnica te je li isto bilo moguće utvrditi tek prilikom uroda. U odnosu na visinu naknade, žalitelj ističe da su tužitelji na raspravi od 13. listopada 2020. naveli da su u sustavu poreza na dodanu vrijednost, a kako iznos poreza na dodanu vrijednost predstavlja 20 % dosuđenog iznosa tuženik je predložio da se ta činjenica utvrdi što je sud propustio učiniti. Međutim, žalitelj smatra da porez na dodanu vrijednost ne predstavlja štetu koju bi tuženik bio dužan platiti tužiteljima. U odnosu na visinu naknade – stvarnu štetu, žalitelj ističe da je vještakinja Živković u svojoj dopuni vještačenja navela da stranke nisu dostavile u spis knjigovodstvenu dokumentaciju već su tužbu bazirale na vještačkom nalazu vještaka D. H. pa je stoga i vještakinja za financije i knjigovodstvo svoj nalaz sačinila bez uvida u knjigovodstvenu dokumentaciju stranaka. U odnosu na materijalne troškove, tuženik navodi da su ti troškovi samo oni troškovi koje su tužitelji stvarno imali. Tako na primjer, prvotužitelju je izdan račun broj 10/2009 za sadnice malina, no po tom računu prvotužitelj nije isplatio iznos od 66.082,86 kn već samo 27.397,14 kn te bi imao pravo samo na povrat tog iznosa s kamatama, a kombiniranim vještačenjem je utvrđen puni iznos od 93.480,00 kn; međutim, u tom dijelu tuženikov prijedlog za dopunom vještačenja je sud odbio. Žalitelj se poziva i na odredbe članka 346. stavka 3. i članka 374. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima te ističe da je obveza tuženika na otkup uroda malina po Ugovoru o kooperaciji ugašena. Tuženik smatra da je sud selektivno prihvaćao vještačenja te da je samo uzimanje uzoraka suprotno prisilnim propisima i to Zakonu o službenim kontrolama koje se provode sukladno propisima o hrani, hrani za životinje, o zdravlju i dobrobiti životinja („Narodne novine” broj 81/13 i 17/14), a da sud nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Z. K. (rađenog u postupku osiguranja dokaza), vještaka A. Đ. ni nalaz i mišljenje A. F. U. Z. odnosno B. D. Sud je svoju odluku donio na temelju vještačenja D. H. kojeg su angažirali tužitelji prije tužbe i čiji je nalaz i mišljenje prepun grešaka te na temelju mišljenja I. Z.

V. U. Č. čije mišljenje sud nije ni zatražio. Osim toga, sud ne cijeni ni nalaz vještaka poljoprivredne struke Z. K. iz postupka osiguranja dokaza kod Općinskog suda u Koprivnici broj R1-99/13 od 10. srpnja 2013. gdje je utvrđeno da nisu poduzete potrebne mjere zbog čega nije moguće očekivati urod malina. Vještak za poljoprivredu A. Đ. je u svom nalazu i mišljenju naveo kao uzrok štete nepovoljne vremenske uvjete i nedovoljno kvalitetno odrađene agrotehničke uvjete, dok vještak B. D. s A. F. U. Z. navodi da nije moguće sa sigurnošću utvrditi što je uzrok koji je doveo do štete – atipičnih plodova. Prema vještačenju Hrvatskog centra za poljoprivredu, hranu i selo koje je rađeno po nalogu suda, sud je zaključio da se s velikim stupnjem sigurnosti može zaključiti da je jedini uzrok štete na nasadima greška u „in vitro” proizvodnji sadnica malina. U nastavku žalbe tuženik osporava kombinirano agronomsko i financijsko vještačenje te ističe da iz izvješća Službe za utvrđivanje DNA otiska E. M. R. iz V. B. proizlazi da se ne može utvrditi razlika između genetski različitih biljaka zbog mutacije ili epimutacije (to jest, ne mogu se razlikovati biljke koje su mutirale putem in vitro oplodnje ili kemijski potpomognutih mutacija). Žalitelj osporava i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da nije nastupila zastara dijela tražbine jer da su tužitelji tek na ročištu od 13. listopada 2020. saznali za točan iznos i specifikaciju štete čiju naknadu potražuju, a što nije točno budući da oni potražuju i običnu štetu- materijalne troškove koji su djelomično dospjeli prije lipnja 2010. pa je stoga u odnosu na tu štetu prigovor zastare osnovan jer je tužba podnesena 11. lipnja 2013. Žalitelj predlaže da se njegova žalba usvoji, preinači pobijana presuda na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu te naloži tužiteljima da tuženiku naloži plaćanje troška žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 39.667,46 kn.

3. Žalba je dostavljena tužiteljima na odgovor. Tužitelji u odgovoru na tuženikovu žalbu u bitnom navode da smatraju nepotrebnim opetovano ponavljati neosnovanost tuženikova prigovora prekluzije zbog detaljno navedenih i obrazloženih navoda iz podneska tužitelja od 25. listopada 2020. Nadalje, točno je da tužiteljima nije bio poznat uzrok i nedostatak ploda maline sve do prve godine očekivanog uroda i berbe ploda u lipnju i srpnju 2011., a sofisticiranim stručnim vještačenjima je utvrđeno da je tuženik prodao tužiteljima nekvalitetne sadnice maline koje nisu bile kvalitetne za prodaju pa tako ni za sadnju što je rezultiralo visokim uloženim troškovima i totalnim gubitkom ugovorene zarade na štetu tužitelja uz dodatni trošak obveze tužitelja potpunog napuštanja daljnjeg ulaganja i obrade do uništenja cijele nasade malinjaka, a što je potvrđeno i mišljenjem vještaka B. D. od 18. srpnja 2014. te je neopravdano daljnje održavanje malinjaka zbog čega je potrebno biljke uništiti spaljivanjem, a navedene površine privesti kulturi s vrstama koje podnose sadnju nakon malina, no bez decidiranog odgovora tog vještaka o uzroku propadanja malinjaka. Upravo zbog toga što A. F. U. Z. (B. D.) nije decidirano odgovorio o uzroku propadanja malinjaka, sud je po Hrvatskom zavodu za poljoprivredu, hranu i selo, Zavodu za zaštitu bilja i zavodu za voćarstvo koji je na temelju cjelokupne stručne dokumentacije u spisu sačinjene od strane drugih stručnih i odgovornih ustanova uključujući i dostavom uzoraka Institutu za voćarstvo u Čačku nedvojbeno utvrdio da se radi o sadnicama generičke degeneracije pupa koje su nažalost isporučene tužiteljima koji su ih i posadili te takvi plodovi nisu za direktnu konzumnu potrošnju, a sama prerada je upitna jer se dobije proizvod loše kvalitete (nalaz i mišljenje vještaka od 30. kolovoza 2017.). Nakon ovog provedenog vještačenja, ista ustanova je s istim timom vještaka u postupku određenom po sudu u kombiniranom vještačenju uz vještaka financijske struke izradila elaborat od 27. veljače 2019. na temelju kojeg su tužitelji pojedinačno precizirali tužbeni zahtjev radi sveukupno nastale štete odnosno uredili svoj prvotno postavljeni tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka D. H. Sud je dodatno neposredno saslušao iz tima vještaka dr. sc. K. D. koji je dodatno iskazao i potvrdio navode iz pisanog nalaza i mišljenja s decidiranim odgovorom da se nasad maline nije mogao plasirati na tržište te da tužitelji nisu mogli znati da će plod biti degeneriran. Zbog navedenog, pozivanje žalitelja na mišljenja pojedinačnih vještaka Z. K. i A. Đ. nije relevantno, a k tome stručno su neuvjerljivi za utvrđenjem složenog uzroka nastanka štete. Tužitelji se pozivanju na Ugovor o kooperaciji prema kojem je tuženik bio dužan isporučiti svakom tužitelju kvalitetnu sadnicu malina koju obvezu tuženik nije izvršio, a na što ga obvezuje odredba članka 9. Zakona o obveznim odnosima. Osim toga, tužitelji se pozivaju i na odredbu članka 10. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, kao i na odredbe članka 8. i 10. stavka 3. tog Zakona. Nadalje, tužitelji ističu da su porezni obveznici, a što je razvidno iz financijskog vještačenja uz kojeg su priložene fakture u kojima je fakturiran i potražni iznos poreza na dodanu vrijednost. Da je sud pobijanom presudom odbio dio tužbenog zahtjeva tužitelja kao obveznika poreza na dodanu vrijednost za iznos plaćenog po osnovi poreza na dodanu vrijednost, time bi tužitelji pretrpjeli veliku nepravdu i štetu s osnova kupnje robe i plaćenih usluga za podizanje i održavanje malinjaka kroz naredne tri godine i isto tako na ostvarenu zaradu od prodaje ploda malina. Nadalje, prigovor zastare je neosnovan jer su se tužitelji tek u lipnju i srpnju 2011. suočili s nedostatkom ploda dok je tužba podnesena 11. lipnja 2013. Tužitelji stoga predlažu drugostupanjskom sudu da odbije žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdi pobijanu presudu uz naknadu parničnog troška u iznosu od 30.075,00 kn uvećanog za porez na dodanu vrijednost i pristojbu.

4. Tuženikova žalba je djelomično osnovana.

5. Ispitavši pobijanu presudu temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 70/19) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja djelomično pogrešno ocijenio ispravu (račun broj 10/2009), a odluku je donio i na toj ispravi te je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo, a zbog čega je prvostupanjsku presudu valjalo djelomično preinačiti primjenom odredbe članka 373. točaka 1. i 3. istog Zakona.

6. Iz spisa proizlazi da je tuženik sa svakim od tužitelja pojedinačno sklopio Ugovore o kooperaciji (str. 13-14., 34-35. i 51-52. spisa poslovni broj P-3313/13 pod kojim poslovnim brojem se ovaj spor vodio prije razdvajanja postupka u odnosu na ova tri tužitelja; str. 634-635. tog spisa odnosno str. 1-2. spisa poslovni broj P- 2282/19) na temelju kojih ugovora je prodao tužiteljima sadnice malina i to u količinama dovoljnima za sadnju površine navedene u članku 3. (svakog) Ugovora. Nadalje, između stranaka je nesporno da je tuženik tijekom 2009. godine isporučio tužiteljima ugovorene količine sadnica maline, kao i da su tužitelji u jesen te godine navedene sadnice posadili slijedom čega bi prvi urod morao biti u 2011. godini (s obzirom na to da se tijekom 2010. godine trebao odvijati rast rodnih izdanaka maline). Međutim, prema podacima u spisu urod u 2011. godini je bio zanemariv, a prema tuženikovu dopisu upućenom prvotužitelju od 23. srpnja 2012. sa str. 136. spisa poslovni broj P-3313/13 uzrok tome je „patogeni uzročnik (Phytophthora) koji se nalazi u tlu, a razvoj bolesti pogodovala je i iznimno nepogodna meteorološka situacija tijekom 2011. godine koja se manifestirala izrazito velikom količinom padalina”. Osim toga, i u berbi 2012. godine urod je bio neznatan, a uzrok tome su prema navedenom tuženikovu dopisu (osim također velike količine padalina) „izrazito niske temperature kao i niske temperature u vrijeme cvatnje i oplodnje (kasni mraz) što je u kombinaciji s gore navedenim pogodovalo obolijevanju nasada”. Međutim, s obzirom na to da je i tijekom 2013. godine rast malina stagnirao, tužitelji su smatrali da im je nastala šteta upravo uslijed lošeg sadnog materijala (nekvalitetnih sadnica maline) te su angažirali sudskog vještaka D. H. koji im je (svakom od tužitelja) sačinio nalaze i mišljenje u kojima je izračunao štetu koju su tužitelji time pretrpjeli, a nakon toga su podnijeli tužbu kojom su (tužbenim zahtjevima) potraživali naknadu obične štete koja im je nastala uslijed podizanja i održavanja nasada malina te izmakle dobiti radi neostvarenog uroda malina za 2011., 2012. i 2013. godinu. Tužitelji su ujedno u tužbi postavili i tužbeni zahtjev za raskidom svih ugovora o kooperaciji koje su sklopili s tuženikom, pa se zato (neovisno od toga što je o tom dijelu tužbenog zahtjeva sud propustio odlučiti) sukladno sudskoj praksi smatra da su time tužitelji dali i izjavu o raskidu ugovora čemu se tuženik nije protivio slijedom čega je između stranaka nesporno da su ti ugovori raskinuti prema članku 410. stavku 1. točka 4. Zakona o obveznim odnosima; tužitelji su kao kupci prema članku 417. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima mogli dati izjave o raskidu ugovora neovisno o tome što su isporučene sadnice malina propale jer njihova propast ne potječe od tužitelja niti od neke osobe za koju tužitelji odgovaraju.

7. S obzirom na to da je tuženik u odgovoru na tužbu sa str. 97-101. spisa poslovni broj P-3313/13 i kasnije tijekom postupka osporavao činjenicu da su isporučene sadnice uzrok nastale štete tužiteljima već da je to nepridržavanje pravila struke i savjeta, a kao dokaz toga je dostavio nalaze vještaka A. Đ. u kojem je taj vještak naveo da mu je onemogućen očevid na licu mjesta, no da unatoč tome „smatra da su uzroci prvenstveno u nepovoljnim vremenskim uvjetima u protekle dvije godine te nedovoljno kvalitetno odrađenim agrotehničkim zahtjevima što je rezultiralo zastojem razvoja malina u svim dijelovima” (str. 108., 113. i 118. spisa poslovni broj P-3313/13), između stranaka je prvenstveno sporno jesu li sadnice koje je tuženik isporučio tužiteljima bile nekvalitetne odnosno jesu li u vrijeme tuženikove predaje stvari tužiteljima postojali materijalni nedostaci stvari koji su uzrok nastanka štete. Prvostupanjski je sud radi ispitivanja te odlučne činjenice (postojanja materijalnih nedostataka stvari) proveo dokaz vještačenjima po vještacima agronomske struke A. F. U. Z. (u čije ime je vještačenje proveo dr. sc. B. D.) i Hrvatskom centru za poljoprivredu, hranu i selo, Zavodu za zaštitu bilja i Zavodu za voćarstvo (u čije ime su vještačenje proveli D. I., T. J. i K. D.,) s time da je naknadno provedeno i kombinirano vještačenje po vještaku ekonomsko-financijske struke Lj. Ž. i Hrvatski centar za poljoprivredu, hranu i selo (koji je naknadno promijenio naziv u Hrvatska agencija za poljoprivredu i hranu) radi utvrđenja agrotehničkih poslovnih procesa potrebnih za organizaciju sadnje i pokretanje proizvodnje malinjaka odnosno o troškovima prijepornog poljoprivrednog poduhvata, a radi utvrđivanja visine pretrpljene štete. Prvostupanjski je sud, a nakon provedenog saslušanja (kao svjedoka) D. H. sukladno odredbi članka 254. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, proveo i kombinirano vještačenje po vještacima Lj. Ž. i D. H. Osim navedenih vještačenja, prvostupanjski sud je radi utvrđivanja uzroka nastale štete na nasadima (sadnicama) malina proveo dokaz uvidom u isprave priložene spisu i to, između ostalog, u izvješće o pregledu nasada maline u vrijeme zriobe (str. 139-145. spisa poslovni broj P-3313/13), u Izvješće o fitosanitarnim pregledu i rezultatu laboratorijske analize maline (str. 146-152. spisa poslovni broj P-3313/13), u izvještaje o rezultatima laboratorijskog ispitivanja uzoraka maline na prisustvo virusa i sortnu identifikaciju na osnovu dostavljenog zapisnika Ministarstva poljoprivrede broj ZG 10/14 od 23. lipnja 2014., ZG 11/14 od 23. lipnja 2014. i OS 23/14 od 23. lipnja 2014. koje je proveo I. Z. V. – ČAČAK (str. 211-216. spisa poslovni broj P-3313/13), stručno mišljenje o rezultatima laboratorijske analize malina za sva tri tužitelja dobivenih od Fitosanitarne inspekcije Ministarstva poljoprivrede ur. br. 383-14-1, klasa: 320-17/14-01/898 od 3. srpnja 2014. i naknadne analize od 15. rujna 2014. s odgovorima na postavljena pitanja koje su sačinili mr. sc. Ž. T. i J. M. iz H. centra za poljoprivredu, hranu i selo – Zavoda za zaštitu bilja (str. 249-252. spisa poslovni broj P-3313/13), u izvješće „G. 3 R. S. F. A. B., Lj. K. I. and M. I.” koje je dao E. M. R. D. F. S. (str. 276-288. spisa poslovni broj P-3313/13) i stručno mišljenje u vezi dopisa od 26. lipnja 2015. kojeg je dao I. Z. V. – Č. (str. 287. spisa poslovni broj P-3313/13). Na temelju tih izvedenih dokaza prvostupanjski je sud ocijenio da je uzrok nastanka štete nastale tužiteljima neadekvatna proizvodnja sadnog materijala u in vitro uvjetima odnosno da su upravo mutacije nastale na sadnicama odgovorne za degenerativne promjene na plodu koje takav plod čine tržišno neatraktivnim i komercijalno neprihvatljivim, a što su (skriveni) materijalni nedostaci koji su postojali u trenutku isporuke sadnica odnosno prijelaza rizika na tužitelje kao kupce za kojeg tužitelji nisu znali u trenutku isporuke, dok ti nedostaci tuženiku nisu mogli ostati nepoznati.

8. Prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da su upravo navedeni materijalni nedostaci sadnica uzrok štete nastale tužiteljima, a koju štetu tužitelji osnovano potražuju u ovom sporu sukladno odredbi članka 410. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima u vezi s člankom 346. i 1045. istog Zakona. Naime, prvostupanjski sud pravilno smatra da je tuženik po svim Ugovorima o kooperaciji koje je sklopio s tužiteljima bio u obvezi, između ostalog, da osigura tehnološku podršku tužiteljima (članak 2. točka 4. svih Ugovora), a tuženik u ovom sporu nije predložio izvođenje ni jednog dokaza iz kojeg bi bilo vidljivo da je (svakog) tužitelja upozorio na nepridržavanje agrotehničkih mjera; naprotiv, iz zapisnika o obavljenom očevidu Poljoprivredne savjetodavne službe (str. 137. i 138. spisa poslovni broj P-3313/13) koji su obavljeni kod prvotužitelja i drugotužitelja 21. lipnja 2013. i 1. srpnja 2013. jasno proizlazi da su u njihovim nasadima provedene sve agrotehničke mjere. Osim toga, a kako to i prvostupanjski sud pravilno smatra, tužitelji su posadili sadnice malina na međusobno prostorno udaljenim lokacijama pa se laičkom logikom može zaključiti o nemogućoj podudarnosti (ne)poduzimanja potrebnih agrotehničkih mjera od strane svih tužitelja te njihovo svjesno postupanje s ciljem propasti njihova poslovnog poduhvata u kojem su uložili znatnu svoju imovinu (prvotužitelj je uzeo hipotekarni kredit te je upravo zbog propasti poslovnog poduhvata pokrenuta ovrha na njegovoj kući, a njegova obitelj je korisnik socijalne pomoći).

9. Nadalje, u dijelu utvrđivanja uzroka štete zbog slabog uroda malina prvostupanjski sud pravilno nije prihvatio nalaze i mišljenja sudskih vještaka A. Đ., A. F. U. Z. (u čije ime je vještačenje obavio B. D.) i Z. K., a na što u žalbi neosnovano ukazuje tuženik. Naime, iz nalaza i mišljenja A. Đ. (rađenog za svakog tužitelja pojedinačno) od 14. veljače 2014. proizlazi da navedeni vještak angažiran od strane tuženika nije ni obavio očevid zbog protivljenja (svih) tužitelja, no unatoč tome je u svom nalazu tvrdio da je na malinjaku vidljiv izostanak agrotehničkih zahvata, što je samo po sebi kontradiktorno. Osim toga, prema zaključku tog vještaka identičnom za sva tri tužitelja sa str. 108., 113. i 118. spisa poslovni broj P-3313/13 proizlazi da su uzroci slabog uroda maline nepovoljni vremenski uvjeti u prethodne dvije godine (no pri tome nije određeno naveo o kakvim se to nepovoljnim vremenskim uvjetima radilo) i nedovoljno kvalitetno odrađeni agrotehnički zahvati, ali premda je navedeni vještak naveo da je „vidljiv izostanak određenih agrotehničkih zahvata” (str. 107., 112. i 117. spisa poslovni broj P-3313/13) u svom nalazu nije izričito naveo koji su to točno agrotehnički zahvati izostali u malinjacima svakog pojedinog tužitelja. Jednako tako, nalaz sudskog vještaka Z. K. koji je rađen u postupku osiguranja dokaza Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj R1-99/13 nema utjecaja na ovaj spor jer prema nalazu tog vještaka sa str. 124-128. spisa poslovni broj P-3313/13 proizlazi da se taj nalaz odnosi na malinjak N. B. (koji je u ovom sporu ranije bio četvrtotužitelj no u odnosu na tog tužitelja spor je ranije pravomoćno okončan), a ne na malinjake prvotužitelja, drugotužitelja i trećetužitelja. Prvostupanjski sud također pravilno nije prihvatio ni nalaz i mišljenje A. F. U. Z. s dopunom tog nalaza (str. 161-165. i 235- 241. spisa poslovni broj P-3313/13) u čije ime je vještački nalaz i mišljenje sačinio B. D. budući da iz tog nalaza nije moguće sa sigurnošću utvrditi što je uzrok nerodnosti malina – prema tom nalazu, to mogu biti neadekvatne sadnice malina (što mogu uzrokovati određeni virusi što se može provjeriti ELISA testom), nenamjeran propust u tehnologiji i namjerno izazivanje takvog stanja.

10. Prema tome, upravo zbog toga što iz tih vještačenja nije bilo moguće ispitati što je uzrokovalo sušenje sadnica malina i, posljedično tome, štetu nastalu tužiteljima, sud prvog stupnja pravilno nije prihvatio nalaze i mišljenja tih vještaka. Nadalje, iz Izvješća o pregledu nasada malina u vrijeme zriobe Hrvatskog centra za poljoprivredu, hranu i selo, Zavoda za zaštitu bilja od 15. studenoga 2013. sa str. 145. spisa poslovni broj P-3313/13 proizlazi da su najizglednije dvije opcije kao uzrok zaostajanja u rastu malina i formiranja nenormalnih plodova i to: a) virusna infekcija koja je malo vjerojatna, ali se ne može u potpunosti isključiti i b) mutacije u proizvodnji sadnica koje su osobito izražene kod „in vitro” proizvodnje (kultura tkiva) koja je vjerojatnija. Slijedom navedenog, tužitelji su naknadno pribavili i dostavili u spis Izvještaje o rezultatima laboratorijskog ispitivanja uzroka maline na prisustvo virusa i sortnu identifikaciju koje je (po njihovim uzorcima sadnice malina) izradio I. Z.

V. – Č. i to na zahtjev Ministarstva poljoprivrede Republike Hrvatske, Fitosanitarne inspekcije po dostavljenim zapisnicima tog Ministarstva broj ZG 10/14 od 23. lipnja 2014., ZG 11/14 od 23. lipnja 2014. i OS 23/14 od 23. lipnja 2014. (str. 211-216. spisa poslovni broj P-3313/13), a iz tih izvještaja proizlazi da u ispitivanim uzorcima rađenim ELISA metodom (testom) s reagensima Bioreba AG prema preporučenom protokolu nije utvrđeno prisustvo virusa koji bi mogli uzrokovati deformaciju ploda maline. S obzirom na navedeno, Hrvatski centar za poljoprivredu, hranu i selo, Zavod za zaštitu bilja je u svom stručnom mišljenju od 21. studenoga 2014. sa str. 252. spisa poslovni broj P-3313/13 naveo „da je realno jedini mogući uzrok pojave abnormalnih plodova – greška u „in vitro“ proizvodnji sadnica malina” i da se svi ostali biotski (kukci, bolesti) i abiotski čimbenici (vremenski uvjeti, višak ili manjak vode, pesticidi i slično) mogu isključiti. Osim toga, i I. Z. V. – Č. je u svom stručnom mišljenju sa str. 287. spisa poslovni broj P-3313/13 naveo da se kao mogućnost pojave plodova koji nisu karakteristični za sortu (malina) Willamette ne mogu navesti namjerni ili nenamjerni propusti u tehnologiji uzgoja već je problematična kvaliteta sadnog materijala rezultat neadekvatnog postupka proizvodnje u „in vitro“ uvjetima. Nadalje, Hrvatski centar za poljoprivredu, hranu i selo, Zavod za zaštitu bilja i Zavod za voćarstvo je u svom vještačkom nalazu i mišljenju od 30. kolovoza 2017. sa str. 368. spisa poslovni broj P-3313/13 (u čije ime su vještačenje proveli dr. sc. D. I., T. J. i dr. sc. K. D.) naveo da je u procesu proizvodnje sadnog materijala došlo do mutacije pupa što je u konačnici dovelo do loše sadnice koja daje deformirane plodove loše kakvoće te da se kao uzrok događaja sa sigurnošću može odbaciti neadekvatna zaštita bilja i ostale agrotehničke mjere. S obzirom na to da je K. D. i na ročištu za glavnu raspravu od 29. svibnja 2018. naveo da je upravo „in vitro“ proizvodnja sadnica malina predstavlja visoki rizik da dolazi do mutacije, a što je upravo i uzrok problema na sadnom materijalu, to je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je mutacija (generička degeneracija) sadnica do koje je došlo tijekom procesa proizvodnje sadnica postojala u trenutku tuženikove isporuke tih sadnica tužiteljima i da je upravo taj materijalni nedostatak uzrokovao štetu tužiteljima. Pri tome, u odnosu na tuženikov žalbeni navod da je uvezao robu renomiranog proizvođača te je za nju ishodio svu propisanu dokumentaciju, ovaj sud napominje da tuženik nije dostavio u spis nikakvu dokumentaciju iz koje bi bilo vidljivo da su sadnice maline bile odgovarajuće kvalitete odnosno da u njihovoj „in vitro“ proizvodnji nije postojala nikakva greška.

11. U odnosu na tuženikov žalbeni navod da je uzimanje uzoraka sadnica maline bilo protivno Zakonu o službenim kontrolama koje se provode sukladno propisima o hrani, hrani za životinje, o zdravlju i dobrobiti životinja, ovaj sud prvenstveno ukazuje na to da tuženik tu činjenicu nije isticao tijekom cijelog prvostupanjskog postupka pa stoga sukladno odredbi članka 352. stavka 1. Zakona o parničnom postupku on tu činjenicu ne može osnovano iznositi u žalbi. Međutim, neovisno od navedenog, ovaj sud je uvidom u tri Zapisnika o vizualnom pregledu i uzimanju uzoraka Ministarstva poljoprivrede, Fitosanitarne inspekcije Ispostave Zagreb-Zračna luka (dva zapisnika) i Ispostave Osijek sa str. 272-274. spisa poslovni broj P-3313/13 utvrdio da su svi uzorci sadnica maline zakonito uzeti od (svakog) tužitelja radi analize, a i iz dopisa I. Z. V. – Č. (zapravo iz napomene iz tih dopisa) sa str. 223-225. spisa poslovni broj P-3313/13 proizlazi da je svaki uzorak uzet od tužitelja pravilno zapakiran, plombiran plombom i s pravilno popunjenim nalogom koji je upućen toj instituciji. Upravo zbog navedenog, kao i s obzirom na to da je vještak K. D. u svom iskazu s ročišta od 29. svibnja 2018. izričito izjavio da je uzimanje uzoraka napravljeno u skladu sa zakonskim propisima Republike Hrvatske za uzimanje uzoraka te da je uzorke uzela ovlaštena inspekcija na službenim obrascima pa zato takav uzorak koji je bio predmetom vještačenja u Č. ima kategoriju službenog uzorka (str. 431. spisa poslovni broj P-3313/13), tuženik u žalbi neosnovano osporava zakonitost postupanja pri uzimanju uzoraka sadnica malina danih na analizu.

12. Nadalje, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da ti materijalni nedostaci sadnica maline (koji su se mogli opaziti tek prilikom prvog uroda maline; dakle tek u lipnju i srpnju 2011.) tuženiku kao prodavatelju nisu mogli ostati nepoznati slijedom čega tužitelji u smislu članka 407. Zakona o obveznim odnosima nisu izgubili pravo da se pozovu na te nedostatke neovisno o tome što nisu pravovremeno obavijestili tuženika o postojanju nedostataka odnosno što su se ti nedostaci pojavili nakon proteka roka od šest mjeseci od predaje stvari. Naime, tuženik je nesporno pravna osoba čija je djelatnost, između ostalog, i prodaja sadnica, a da je tome tako proizlazi i iz navoda punomoćnika tuženika s ročišta za glavnu raspravu održanom 4. studenoga 2020. u kojem je naveo da je tuženik „tržišni lider u ovom području gospodarstva” (str. 131. spisa); uostalom ovaj sud je sukladno odredbi članka 65. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine” broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 111/12, 68/13, 110/15 i 40/19) i članka 4. Zakona o sudskom registru („Narodne novine” broj: 1/95, 57/96, 1/98, 30/99, 45/99, 54/05, 40/07, 91/10, 90/11, 148/13, 93/14, 110/15 i 40/19) uvidom u sudski registar utvrdio da je jedna od djelatnosti tuženika (koje čije predmet njegova poslovanja) stavljanje na tržište sadnog materijala. Prema tome, ovaj sud kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-51/91 od 29. svibnja 1991., smatra da upravo zbog toga što se tuženik bavi prodajom sadnica (stavljanjem na tržište sadnog materijala) njemu nedostatak sadnog materijala – sadnica malina prodanih tužiteljima, nije mogao ostati nepoznat slijedom čega tužitelji prema članku 407. Zakona o obveznim odnosima nisu prekludirani u pravu da traže naknadu štete koju trpe zbog kvalitativnih nedostataka isporučenih sadnica malina; zbog navedenog, neosnovano je tuženikovo pozivanje (u žalbi i tijekom prvostupanjskog postupka) na odredbe članka 404. i 406. Zakona o obveznim odnosima.

13. Jednako tako, neosnovano je tuženikovo pozivanje na zastaru dijela potraživanja svakog tužitelja. Naime, na zastaru potraživanja naknade štete zbog materijalnih nedostataka stvari koju tužitelji potražuju u ovom sporu mjerodavna je odredba članka 230. stavku 3. tog Zakona koja propisuje da tražbina naknade štete nastale povredom ugovorne obveze zastarijeva u vrijeme određeno za zastaru te obveze. Nadalje, budući da su sva tri tužitelja nositelji obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava trgovci (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-328/17 od 9. ožujka 2021.), a i tuženik je kao trgovačko društvo trgovac u smislu članka 3. stavka 6. Zakona o trgovačkim društvima, te su ugovori o kooperaciji sklopljeni u vezi obavljanja djelatnosti tužitelja, to rok zastarijevanja naknade ugovorne štete proizašle iz tih ugovora zastarijeva u trogodišnjem zastarnom roku. Međutim, premda su tužitelji ovaj spor pokrenuli podnošenjem tužbe 11. lipnja 2013., a dio štete koju potražuju u ovom sporu (na primjer, naknadu štete nastale zbog troška priprema zemljišta za sadnju) je nastao još 2009. godine, tuženik neosnovano ističe prigovor zastare.

14. Naime, ovaj sud kao i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III-3062/2019 od 3. studenoga 2020. smatra da je svrha zastare kao instituta obveznog prava sankcionirati nebrigu i nemar vjerovnika za vlastite imovinske interese što opravdava da dužnik protekom vremena istakne prigovor zastare kao svoje pravo da ne izvrši egzistentnu, dospjelu i utuživu obvezu jer je zahtjev za njezino ispunjenje vjerovnikovom pasivnošću zastario. Međutim, u slučaju kada zbog kulpoznog ponašanja dužnika (u konkretnom slučaju, tuženikovo prijevarno postupanje održavanjem u zabludi tužitelja da je uzrok slabog uroda u vremenskim uvjetima i drugim razlozima, a ne u mutaciji isporučenih sadnica malina) vjerovnik ne podnese tužbu radi naknade štete u za to predviđenom zastarnom roku, tada se dužnik ne može osnovano pozivati na zastaru izvlačeći pri tome korist na temelju svojeg lošeg postupanja. Naprotiv, mišljenje je ovog suda da u tom slučaju, a sukladno odredbi članka 215. Zakona o obveznim odnosima, zastara započinje teći tek prestankom zablude vjerovnika, a što je u konkretnom slučaju bilo tek početkom 2013. godine odnosno neposredno prije nego što su tužitelji angažirali vještaka D. H. da mi sačini nalaz i mišljenje o uzroku i visini štete (taj vještak je nalaze sačinio 3. travnja 2013.). Prema tome, s obzirom na to da je tuženik u konkretnom slučaju održavao tužitelje u zabludi u odnosu na uzrok izostanka očekivanog uroda malina (što proizlazi iz tuženikova dopisa od 23. srpnja 2012. upućenog prvotužitelju, ali i iz točke II. tužbe u kojem se navodi da je tuženik dolazio na lice mjesta tijekom 2011. godine kada je uvjerio tužitelje da se strpe i da mora isporučena sadnica dati zagarantirani standardni urod uz standardnu zaradu što znači da je tada tvrdio tužiteljima da ne postoje materijalni nedostaci sadnica malina koje su tužitelji kupili, a koji navod tuženik nije osporio tijekom cijelog spora), a zbog čega tužitelji nisu u zastarnom roku pokrenuli ovaj spor radi naplate svog potraživanja naknade štete nastale tijekom 2009. godine i do 11. lipnja 2010., mišljenje je ovog suda da tuženikovo pozivanje na zastaru predstavlja njegovo prijevarno postupanje zbog čega on ne smije „biti nagrađen” uskratom naknade (dijela) štete tužiteljima.

15. Osim toga, prema odredbi članka 4. Zakona o obveznim odnosima u ostvarivanju prava i obveza iz obveznih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja, a i prema članku 6. istog Zakona zabranjeno je ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nadalje, a kako to i tužitelji osnovano ističu u odgovoru na žalbu pozivajući se pri tome (i) na odredbu članka 8. Zakona o obveznim odnosima, tuženik je dužan uzdržati se od postupka kojim se drugome može prouzročiti šteta. Prema tome, ostvarivanje prava na isticanje prigovora zastare od strane tuženika je u konkretnom sporu protivno cilju zbog kojeg je zakonom ustanovljen institut zastare pa takav tuženikov prigovor (kojim u parnici ostvaruje svoje pravo na isticanje zastare prema članku 214. stavku 3. Zakona o obveznim odnosima) potpada pod zabranu iz članka 6. Zakona o obveznim odnosima te je protivan i pravilima javnoga morala, a zbog čega sud (i primjenom odredbe članka 3. stavka 3. Zakona o parničnom postupku) takav tuženikov prigovor ne smije uvažiti.

16. Nadalje, iako su tužitelji u ovom sporu nakon provedenog kombiniranog agronomskog i financijskog vještačenja u smislu članka 191. stavka 1. Zakona o parničnom postupku u podnescima od 6. ožujka 2020. (drugotužitelj i trećetužitelj) i 25. listopada 2020. (prvotužitelj) preinačili tužbu potražujući povećane iznose naknade štete iz (istih) utuženih osnova, a što su (prema posljednjoj Noveli Zakona o parničnom postupku iz 2019. godine izmijenjenom) članku 190. stavku 2. Zakona o parničnom postupku mogli učiniti te se takvoj preinaci tuženik ne može protiviti (članak 191. stavak 2. Zakona o parničnom postupku), ovaj sud kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-231/04 od 10. ožujka 2004. smatra da tako preinačena tužba nema karakter novog zahtjeva glede početka i tijeka roka zastare u odnosu na prvobitni tužbeni zahtjev, pa je (i u odnosu na potraživanje naknade dijela štete dospjele nakon 11. lipnja 2010. za koju su tužitelji tužbenim zahtjevom iz 2020. godine potraživali povećani iznos naknade štete) tuženikovo pozivanje na zastaru bespredmetno. Osim toga, ovaj sud je zbog djelomično preinačene prvostupanjske presude svakom tužitelju dosudio niži iznos štete od onog kojeg su tužitelji potraživali prvotnim tužbenom zahtjevom iz tužbe, pa i iz tog razloga na neosnovanost prigovora zastare nema utjecaja činjenica što su tužitelji tijekom 2020. godine preinačili tužbu potražujući veće iznose štete.

17. U odnosu na visinu pretrpljene štete nastale svakom od tužitelja, a koju je sud prvog stupnja utvrdio provedenim kombiniranim agronomskim vještačenjem po vještaku Hrvatskoj agenciji za poljoprivredu i hranu (u čije ime su vještačenje proveli vještaci D. I., T. J. i K. D.) te financijskim vještačenjem po vještaku Lj. Ž., kao i vještačenjem kojeg su sukladno raspravnom rješenju suda od 29. siječnja 2020. (str. 60. spisa) kao dopunu ranijeg vještačenja sačinili vještaci Lj. Ž. i D. H. (str. 76-89. spisa), ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je tužiteljima nastala štete zbog nastalih troškova pripreme zemljišta za sadnju, sadnje sadnica maline, postavljanja sustava navodnjavanja (što je ugovorna obveza svakog od tužitelja prema članku 3. Ugovora o kooperaciji), održavanja malinjaka, kao i izmakla dobit na ime izgubljenog uroda malina u 2011., 2012. i 2013. godini te šteta nastala uslijed troška krčenja nasada i privođenja tla drugoj kulturi. Međutim, prilikom utvrđivanja visine te štete, sud prvog stupnja je dosudivši svim tužiteljima kao štetu (i) trošak poreza na dodanu vrijednost pogrešno primijenio materijalno pravo.

18. Naime, prema odredbi članka 2. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine” broj: 47/95, 106/96, 164/98, 105/99, 54/00, 73/00, 127/00, 48/04, 82/04, 90/05, 76/07, 87/09, 94/09 i 22/12) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja svih ugovora o kooperaciji kao i u vrijeme pokretanja ovog spora, porez na dodanu vrijednost se plaća na: a) isporuke svih vrsta dobara (proizvoda, roba, novoizgrađenih građevina, oprema i slično) i na sve obavljene usluge u tuzemstvu uz naknadu koje poduzetnik izvrši baveći se svojom gospodarskom ili drugom djelatnosti, koje se obavljaju na osnovi zakonskih odredbi ili odluka državnih tijela, koje poduzetnik obavi svojim zaposlenima ili članovima njihove uže obitelji po osnovi rada, b) na vlastitu potrošnju, c) na isporuke dobara i usluga što ih trgovačka društva kao i drugi oblici zajedničkog obavljanja gospodarske ili druge djelatnosti obavljaju vlasnicima udjela i članovima njihove uže obitelji, te d) na uvoz dobara u tuzemstvo. Prema tome, s obzirom na to da odredbom članka 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost nije propisana obveza plaćanja tog poreza na naknadu štete koje je nastala oštećenicima, to tužitelji (neovisno od toga jesu li obveznici plaćanja tog poreza) neosnovano potražuju trošak poreza na dodanu vrijednost.

19. Slijedom navedenog, budući da iz nalaza i mišljenja Lj. Ž. i D. H. sa str. 88. i 89. spisa proizlazi da ukupna šteta drugotužitelju (bez poreza na dodanu vrijednost) iznosi 614.935,95 kn, a trećetužitelju (također bez poreza na dodanu vrijednost) iznosi 706.382,32 kn, to navedeni tužitelji osnovano potražuju od tuženika naknadu štete u tim iznosima.

20. Nadalje, premda je i prvotužitelju nastala šteta koja prema nalazu i mišljenju sudskih vještaka Lj. Ž. i D. H. sa str. 88. spisa iznosi 585.779,89 kn (bez poreza na dodanu vrijednost), žalitelj u žalbi osnovano ukazuje na to da taj tužitelj djelomično neosnovano potražuje kao naknadu štete cjelokupnu cijenu sadnica malina koju mu je tuženik fakturirao računom broj 10/2009 od 7. rujna 2009. (str. 33. spisa poslovni broj P-3313/13). Naime, tuženik je u svojim podnescima od 21. lipnja 2019. (str. 616. spisa poslovni broj P-3313/13) i 7. listopada 2020. (str. 106. spisa) ukazao na to da mu prvotužitelj nije podmirio dio tog računa u iznosu od 66.082,86 kn, a da je taj njegov navod osnovan proizlazi i iz tog računa kojeg je upravo prvotužitelj dostavio u spis u kojem je navedeno da njegov dug prema tuženiku za sadnice iznosi 66.082,86 kn. Prema tome, budući da iz isprave koju je prvotužitelj dostavio u spis proizlazi da on nije podmirio tuženiku cjelokupnu cijenu sadnica maline, to su sudski vještaci Lj. Ž. i D. H., pa tako i prvostupanjski sud prihvativši njihov nalaz i mišljenje, pogrešno ocijenili da prvotužitelj osnovano potražuje naknadu dijela štete (i) u iznosu od 66.082,86 kn budući da u tom dijelu prvotužitelju nije nastala šteta. Prema tome, s obzirom na to da taj tužitelj osnovano potražuje preostalu štetu koja mu je nastala zbog materijalnih nedostataka stvari u ukupnom iznosu od 519.697,03 kn koliko iznosi razlika između od strane navedenih vještaka i suda utvrđene visine te štete bez poreza na dodanu vrijednost (585.779,89 kn) i iznosa 66.082,86 kn, to šteta koju prvotužitelj osnovano potražuje u ovom sporu iznosi 519.697,03 kn.

21. Međutim, za razliku od prvotužitelja, tuženik neosnovano tvrdi da trećetužitelju nije nastala šteta u iznosu od 74.232,07 kn. Naime, za razliku od prvotužitelja, iz računa broj 25/2009 od 4. rujna 2009. sa str. 66. spisa poslovni broj P-3313/13 ne proizlazi da je taj tužitelj dužan prvotuženiku dio iznosa po tom računu, a tuženik tijekom cijelog prvostupanjskog postupka radi dokazivanja činjenice da trećetužitelju nije nastala šteta (i) u tom iznosu nije predložio izvođenje ni jednog dokaza. Naprotiv, upravo zbog toga što je sud prvog stupnja pravilno ocijenio (prihvativši i u tom dijelu nalaz i mišljenje vještaka) da je trećetužitelju nastala šteta troškova sadnje malina i u dijelu u kojem su tom tužitelju nastali troškovi dopreme (pribave) sadnica malina, to je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da je tom tužitelju nastala šteta i u iznosu od 74.232,07 kn (koja je „uračunata” u ukupan iznos štete bez poreza na dodanu vrijednost dosuđene tom tužitelju).

22. Nadalje, u odnosu na tuženikov žalbeni navod da stranke nisu dostavile u spis knjigovodstvenu dokumentaciju već je vještakinja za financije i knjigovodstvo svoj nalaz sačinila bez uvida u knjigovodstvenu dokumentaciju stranaka, ovaj sud napominje da je prvostupanjski sud pravilno prihvatio (i) nalaz i mišljenje vještakinje Lj. Ž. Naime, iz njezinog usmenog iskaza sa ročišta za glavu raspravu od 29. siječnja 2020. i 13. listopada 2020. (str. 60. i 119. spisa) proizlazi da upravo zbog toga što su tužitelji nositelji obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, u njihove troškove ne ulaze samo ulazni troškovi materijala i sadnica nego i troškovi rada koje obavljaju cjelokupne obitelji, a moguće i njihovi bližnji rođaci te je zbog toga i rađeno kombinirano vještačenje da agronomski vještaci utvrde koliki bi bili ti troškovi pripreme zemljišta, sadnje, održavanja nasade malina i slično jer to nije evidentirano u poslovnim knjigama pa se zato i troškovi poslovanja ne mogu bazirati samo na poslovnim knjigama odnosno tužitelji sve te troškove nisu evidentirali u svojim poslovnim knjigama niti bi vještačenje na temelju poslovnih knjiga bilo realno jer se radi o poslovnima koji obavljaju svi članovi jednog domaćinstva te ne moraju si nužno isplaćivati ni obračunavati sve plaće, troškove upotrebe vlastitog automobila, dnevnica i slično. Upravo zbog navedenog, kao i stoga što je D. H. saslušan kao svjedok u svom iskazu s ročišta od 27. studenoga 2019. naveo da su mu tužitelji predočili stvarne troškove koje je on zatim uspoređivao sa stvarnim troškovima prema podacima Ministarstva poljoprivrede (kao institucije u kojoj taj svjedok/vještak radi), sud prvog stupnja je pravilno visinu štete nastale tužiteljima utvrdio kombiniranim vještačenjem sudskih vještaka za financije Lj. Ž. i agronomske struke D. H.

23. Upravo zbog toga, u dijelu u kojem je prvostupanjskom presudom naloženo tuženiku da prvotužitelju naknadi štetu u iznosu od 519.697,03 kn, drugotužitelju u iznosu od 614.935,95 kn, a trećetužitelju u iznosu od 706.382,32 kn točku I. izreke te presude je valjalo potvrditi, dok je u preostalom dijelu glavnog potraživanja sva tri tužitelja taj dio izreke prvostupanjske presude valjalo preinačiti sukladno članku 368. stavku 1. i članku 373. točkama 1. i 3. Zakona o parničnom postupku.

24. Međutim, u dijelu zateznih kamata koje tužitelji potražuju u ovom sporu, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pogrešno (svim) tužiteljima dosudio zatezne kamate prema stopama tih kamata proizašlima iz trgovačkih ugovora. Naime, prema pravnom shvaćanju usvojenom na 18. sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske održanoj 10. lipnja 2013. samo u slučaju zakašnjenja u ispunjenju novčanih obveza neposredno proizašlih iz trgovačkog ugovora ili ugovora između trgovca i osobe javnoga prava, dužnik je dužan plaćati zatezne kamate određene (do 31. srpnja 2015.) u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za osam postotnih poena. Međutim, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju ne radi o zakašnjenju tuženika u ispunjenju novčane obveze neposredno proizašle iz trgovačkog ugovora, već o naknadi štete koju tužitelji potražuju zbog materijalnih nedostataka stvari u smislu članka 410. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, to svi tužitelji osnovano potražuju zatezne kamate koje su odredbom članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima propisane za potraživanja koja nisu proizašla iz trgovačkog ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava.

25. Stopa tih kamata do 31. srpnja 2015. je bila propisana uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena (ta je stopa u razdoblju od 11. lipnja 2013. do 31. srpnja 2015. iznosila 12% godišnje), a stopa tih kamata je nakon 1. kolovoza 2015. određena prema stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Slijedom navedenog, u dijelu u kojem je prvostupanjski sud točkom I. izreke prvostupanjske presude tuženiku naložio da svakom od tužitelja isplati zatezne kamate prvostupanjsku presudu je valjalo djelomično potvrditi i djelomično preinačiti, a sukladno članku 368. stavku 1. i članku 373. točki 3. Zakona o parničnom postupku.

26. Nadalje, budući da je uslijed djelomično preinačene prvostupanjske presude tužiteljev uspjeh u sporu 78,19% (prema glavnom zahtjevu), a tuženikov uspjeh u sporu iznosi 21,81%, to je sukladno članku 154. stavku 2. Zakona o parničnom postupku tužitelju valjalo dosuditi parnični trošak prema razlici tih međusobnih uspjeha u sporu (56,38%). S obzirom na to da je prvostupanjski sud pravilno tužiteljima priznao trošak postupka za sve postupovne radnje potrebne za vođenjem spora u iznosu od 245.793,00 kn (što uostalom tuženik u žalbi izričito ni ne osporava), to je tuženika valjalo obvezati da tužiteljima naknadi parnični trošak u iznosu od 138.578,09 kn. Stoga je u tom dijelu točku II. izreke prvostupanjske presude valjalo potvrditi, dok je u preostalom dijelu taj dio presude valjalo preinačiti, a sukladno članku 380. točkama 2. i 3. Zakona o parničnom postupku.

27. S obzirom na to da je uslijed djelomično preinačene prvostupanjske presude tuženik uspio u drugostupanjskom postupku s 21,81%, to mu u navedenom omjeru valja priznati trošak tog postupka, a sukladno članku 166. stavku 2. Zakona o parničnom postupku. Prema tome, budući da tuženik sukladno Tbr. 10. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine” broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) osnovano potražuje naknadu troška sastava žalbe (s porezom na dodanu vrijednost) u iznosu od 33.417,46 kn i troška sudske pristojbe za žalbu u (zatraženom) iznosu od 6.250,00 kn, to mu sukladno njegovu uspjehu u drugostupanjskom postupku valja priznati naknadu troška tog postupka u iznosu od 8.651,46 kn dok je u preostalom dijelu njegov zahtjev za naknadu tog troška valjalo odbiti kao neosnovan. Nadalje, budući da su tužitelji suparničari koji prema odredbi članku 161. stavku 1. Zakona o parničnom postupka podmiruju troškove na jednake dijelove (ne postoji znatna razlika u pogledu njihova udjela u predmetu spora pa se zato u ovom predmetu ne primjenjuje stavak 2. tog članka Zakona o parničnom postupku), to je svakog tužitelja valjalo obvezati da tuženiku naknadi trošak drugostupanjskog postupka u iznosu od 2.883,82 kn.

28. Zahtjev tužitelja za naknadom troška drugostupanjskog postupka je valjalo odbiti kao neosnovan jer postupovna radnja davanja odgovora na žalbu u konkretnom predmetu nije bila potrebna za vođenjem spora (članak 166. u vezi s člankom 155. Zakona o parničnom postupku).

Zagreb, 16. svibnja 2022.

Predsjednik vijeća

Raoul Dubravec