REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 65 Pž-2063/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Lenka Ćorić, u pravnoj stvari tužitelja C. o. d.d., Z., F. Z., OIB ..., protiv tuženika P. M. d.o.o. G., OIB ..., pravnog sljednika društva E. V. d.o.o. S., OIB ..., radi isplate iznosa od 325.595,20 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku poslovni broj Povrv-405/2013 od 22. listopada 2014., 16. svibnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku poslovni broj Povrv-405/2013 od 22. listopada 2014.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku poslovni broj Povrv-405/2013 od 22. listopada 2014. održan je na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave koje je donio javni bilježnik D. G.- R. iz Z. poslovni broj Ovrv-421/12, od 21. siječnja 2013. kojim je naloženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 325.595,20 kn sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinačno navedenih novčanih iznosa do isplate po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora, kao i da mu nadoknadi troškove ovršnog postupka u iznosu od 4.544,94 kn sa zateznim kamatama od 22. siječnja 2013. do isplate (točka I. izreke) i naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove u iznosu od 3.606,00 kn u roku osam dana (točka II. izreke).

2. Tuženik je protiv te presude pravovremeno podnio žalbu pobijajući je u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi navodi kako je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. Zakona o parničnom postupku jer sud uopće nije saslušao obje parnične stranke i da je zbog velike vrijednosti predmeta spora sud morao prihvatiti prijedlog tuženika za izvođenje financijskog vještačenja radi utvrđivanja činjenice da stranke nisu u poslovnom odnosu. Žalitelj zatim navodi kako je iz uvoda presude razvidno da je sjedište tuženika u G., a odlukom člana društva od 26. svibnja 2011. sjedište društva je u Sesvetama od toga dana, pa smatra da je nelogično da bi tuženik uopće primio račune i da zbog toga sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi osnovanost tražbine odnosno da je morao odrediti izvođenje dokaza vještačenjem, a kako to nije učinio smatra da je presuda „u dobroj mjeri“ proturječna i da je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, a zbog toga je „u velikoj mjeri“ sud nepotpuno i pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Odluku o troškovima postupka pobija zbog odluke o glavnoj stvari i predlaže da ovaj žalbeni sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj je naveo da nisu ostvareni žalbeni razlozi na koje ukazuje žalitelj, da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi, a uz to tuženik je bio dužan obavijestiti tužitelja kao osiguratelja o svim statusnim promjenama. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst i 25/13, 89/14 i 70/19; dalje u tekstu: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, te na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

6. Predmet spora je plaćanje iznosa od 325.595,20 kn po osnovi računa koje je tužitelj izdao tuženiku za premije osiguranja po više ugovora o osiguranju koje su sklopile parnične stranke i za koje je tužitelj izdao odgovarajuće police osiguranja.

7. Tuženik se protivio tužbenom zahtjevu samo tvrdnjom, iznesenom u prigovoru protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, da je dio duga podmirio i da je za to potrebno provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje. Na temelju isprava (polica osiguranja i računa) koje je dostavio tužitelj i čiju vjerodostojnost tuženik nije osporio, prvostupanjski sud je utvrdio da su stranke sklopile ugovore o višegodišnjem osiguranju automobilskog kaska, provalne krađe, posljedica nesretnog slučaja, te bolničkog liječenja, kao i da među strankama nije sporna visina premija po pojedinačnim ugovorima o osiguranju, nego samo činjenica je li tuženik platio dio dugovanja kako je tvrdio. S obzirom na to da je tuženik u prilog istinitosti svojih navoda o djelomičnom plaćanju duga predložio izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, a prethodno nije određeno naveo koje je tražbine podmirio da bi se ostvarila svrha tog dokaza, prvostupanjski sud je odbio izvesti taj dokaz kao paušalan i neodređen.

8. Donošenjem pobijane presude nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj. Da bi ta povreda bila učinjena potrebno je da zbog nezakonitog postupanja suda, stranci bude onemogućeno raspravljanje pred sudom. Prema podacima iz spisa proizlazi da je tuženik o svim poduzetim parničnim radnjama bio uredno obaviješten, posebno da su u ovoj pravnoj stvari održana četiri ročišta, a tuženik iako je o njima uredno obaviješten nije došao ni na jedno, tražeći svaki put odgodu ročišta zbog bolesti ili zauzetosti svog punomoćnika. Tuženik je tako postupio i na zadnjem održanom ročištu iako je prethodno bio upozoren da to ročište neće biti odgođeno zbog spriječenosti njegovog punomoćnika. Pored toga, tuženiku je dostavljen podnesak tužitelja s priloženim ispravama, pa ako zbog zdravstvenih tegoba ili zauzetosti drugim obvezama svog punomoćnika, punomoćnik nije mogao prisustvovati ročištima, tuženik je mogao umjesto toga dostaviti svoje pisano očitovanje i navesti činjenice i predložiti dokaze iz kojih proizlazi koji dio duga je platio, kada i na koji način. Tuženik nije tako postupio i nije imenovao novog punomoćnika koji može uredno obavljati poslove zastupanja, pa je prvostupanjski sud pravilno proveo prethodno ročište i glavnu raspravu u njegovoj odsutnosti (članak 295. ZPP-a).

9. Pravilno je prvostupanjski sud odbio izvesti financijsko vještačenje na okolnost da je tuženik dio duga podmirio. Naime, prema odredbi članka 292. stavka 3. ZPP-a izvođenje dokaza određuje sud rješenjem u kojim će se naznačiti sporna činjenica o kojoj treba izvesti dokaz i dokazno sredstvo, a prema stavku 4. tog članka predložene dokaze koje ne smatra važnim za odluku sud će odbiti i u rješenju naznačiti razlog odbijanja. U ovoj pravnoj situaciji sporna činjenica je bila djelomično plaćanje duga, a da bi se ona utvrdila nije bilo potrebno izvesti financijsko vještačenje, jer nije riječ o činjenicama za čije je utvrđivanje potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. O tome je prvostupanjski sud naveo valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj žalbeni sud. Visoka vrijednost predmeta spora ne može biti razlog za izvođenje nekog dokaza, kako to pogrešno smatra žalitelj. Uz to, treba napomenuti, da se financijsko vještačenje, u pravilu, ne provodi ni radi utvrđivanja činjenice da stranke nisu bile u poslovnom odnosu, kako to prvi put u žalbi navodi tužitelj (članak 352. stavak 1. ZPP-a).

10. Nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer pobijana presuda nije proturječna i nema drugih nedostatka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Prvostupanjski sud je, naime, pravilno zaključio da je na tuženiku bio teret dokazivanja činjenice da je dug djelomično platio i da njenu istinitost nije dokazao. Štoviše, tuženik nije naveo nikakve okolnosti ili priložio odgovarajuće isprave iz kojih bi to proizlazilo.

11. Žalitelj prvi puta u žalbi navodi da je logično (ne tvrdi da je tako bilo) da tuženik nije primio račune čije je plaćanje predmet ovoga spora zbog promjene poslovne adrese. Nove činjenice nije dopušteno iznositi u žalbi (članak 352. stavak 1. ZPP-a). Budući da nisu bile iznesene tijekom prvostupanjskog postupka, prvostupanjski sud ih nije ni mogao utvrđivati (članak 7. stavci 1. i 2. ZPP-a), pa zbog toga nije ostvaren žalbeni razlog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

12. U pobijanoj presudi nije navedeno koje odredbe materijalnog prava je sud primijenio donoseći odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Međutim, iz obrazloženja pobijane presude i podataka u spisu razvidno je da se radi o obvezi tuženika da tužitelju plati premiju osiguranja po ugovoru o osiguranju. Prema tome radi se o ugovoru o osiguranju iz članka 921. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18; dalje u tekstu: ZOO) i obvezi ugovaratelja osiguranja da osiguratelju plati premiju osiguranja. Nadalje, prema odredbi članka 29. stavka 1. ZOO-a, dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze, duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik dužan platiti tužitelju ugovorenu premiju osiguranja zajedno sa zateznim kamatama od dospijeća do plaćanja po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora (članak 29. stavak 2. ZOO-a), pa bi pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

13. Odluka o troškovima postupka pravilna je po osnovanosti i visini.

14. Zato je na temelju odredbe članka 368. stavka 2. ZPP-a valjalo odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu prvostupanjskog suda.

Zagreb, 16. svibnja 2022.

Sudac

Lenka Ćorić,v.r.