- 1 -              Rev-743/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-743/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. M. iz P., (OIB: …), zastupanog po punomoćnici M. L., odvjetnici iz D., protiv tuženika Specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju L. iz L., (OIB: …), zastupanog po punomoćnici S. O., odvjetnici iz P., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, da radni odnos tužitelja nije prestao i vraćanja na posao, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž R-18/2020-2 od 23. siječnja 2020. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru posl. br. Pr-113/2019-4 od 21. studenoga 2019., u sjednici održanoj 12. ožujka 2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda „u točkama III i IV izreke“ („uz istovremeni ispravak oznake poslovnog broja na način da umjesto "P" ispravno ima stajati "Pr"):

 

- u odluci kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev „na utvrđenje da je tužitelj temeljem ugovora o radu sklopljenog 18. veljače 2015. s aneksom broj 4 ugovora o radu ugovorenim 1. listopada 2016. u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod tuženika na poslovima višeg fizioterapeuta, da se naloži tuženiku da tužitelja vrati na posao na radno mjesto viši fizioterapeut, da mu osigura sva prava iz radnog odnosa za period nakon povratka radnice S. H. s bolovanja na radno mjesto kod tuženika, na koje bolovanje je otišla 1. lipnja 2018. te je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj predlaže da mu radni odnos uopće nije prestao (točka III izreke)“,

 

- u odluci (iz točke IV izreke) „da svaka stranka snosi svoje parnične troškove“.

 

Drugostupanjskim rješenjem odbačena je kao nedopuštena žalba tužitelja podnesena protiv prvostupanjske presude:

 

- u odluci iz točke I izreke, kojom je utvrđeno „da nije zakonita tuženikova Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 14. lipnja 2018. i Odluka o odbijanju zahtjeva za zaštitu prava od 27. lipnja 2018. Upravnog vijeća tuženika te da se iste poništavaju tako da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao sve do povratka s bolovanja radnice tuženika S. H., koju je tužitelj mijenjao, odnosno do isteka prava tužitelja na korištenje godišnjeg odmora kod tuženika, nakon povratka s bolovanja S. H.“,

 

- u odluci iz točke II izreke, kojom je tuženiku naloženo „da tužitelju osigura i prizna sva prava iz radnog odnosa, počevši od dana prestanka rada tužitelja kod tuženika temeljem ništetne Odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju od 14. lipnja 2018., a u vrijeme kada je tužitelj mijenjao na radnom mjestu radnicu tuženika S. H. koja je bila na bolovanju, sve do povratka S. H. s bolovanja na rad kod tuženika, odnosno sve do isteka prava na korištenje godišnjeg odmora“.

 

2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju (kako drži) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. i čl. 354. st. 1. ZPP-a te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud pobijanu presudu „u odbijajućem dijelu“ preinači tako da se prihvati njegov tužbeni zahtjev, podredno da se ukinu nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

4. Revizija nije osnovana.

 

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 23. siječnja 2020., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382.a stavak 1. podstavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj: „Iznimno, stranke mogu podnijeti reviziju protiv presude donesene u drugom stupnju, bez dopuštenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u sporu: - o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,..."

 

Polazeći od smisla te odredbe ZPP-a revizija tužitelja je dopuštena.

 

6. Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 391. st. 2. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji: to sve imajući na umu odredbu čl. 391. st. 3. ZPP-a, prema kojoj: „U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.“

 

7. Navodi kojima revident osporava ili problematizira utvrđenja uzeta po drugostupanjskom sudu relevantnim za odluku o predmetu spora, tumačeći sadržaj svoga odnosa sa tuženikom i ugovore koje je sa ovim sklapao - te iskaz u postupku saslušanog svjedoka, sve uz tvrdnje kojima u suštini ukazuje da je osporena presuda temeljena na pogrešnom utvrđenju da je on „nesavjestan, nepošten i prijetvoran“, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredaba čl. 386. ZPP-a), niti ti se navodi ne mogu uzeti relavantnim za odluku o predmetu spora.

 

8. Valja kod toga uvažiti:

 

- da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog (u suštini: o sadržaju ugovora koje je sklapao, pa i usmenog dogovora), drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta,

 

- da je i tužitelju omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana prilika da i on predloži dokaze za svoja shvaćanja i činjenice na koje se poziva i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluje u njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno njegovo shvaćanje o ocjeni dokaza - ne može u postupku ostvariti povoljniju poziciju.

 

8.1. Nije ostvarena niti postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a: donošenjem osporene presude drugostupanjski sud je sudio samo u granicama po tužitelju postavljenih zahtjeva, dakle - ne o nečemu drugom niti više od toga.

 

9. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

10. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

11. Predmetom spora u revizijskom stupnju (prema onome što je predmetom pobijanja po tužitelju) zahtjev je tužitelja na utvrđenje da je temeljem ugovora o radu sklopljenog 18. veljače 2015., s Aneksom broj 4 Ugovora o radu od 1. listopada 2016. (sklopljenim radi zamjene radnice tuženika I. S. na radnom mjestu višeg fizioterapeuta), u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme na poslovima višeg fizioterapeuta (konkretno: je li ugovor o radu kojeg je tužitelj sklopio za obavljanje poslova fizioterapeutskog tehničara kod tuženika na određeno vrijeme prerastao u ugovor o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu višeg fizioterapeuta). To sve budući da u postupku nije sporno da je tužitelj nastavio raditi kod tuženika (svoga poslodavca) i nakon isteka vremena na koje je Ugovor o radu na određeno vrijeme s Aneksom br. 4 sklopljen, pa drži da je sukladno odredbi čl. 12. st. 7. Zakona o radu taj ugovor o radu prerastao u ugovor na neodređeno vrijeme.

 

Taj zahtjev tužitelja treba razmotriti u svezi tvrdnje tužitelja „da je tuženik kao poslodavac svakako znao i "bio svjestan" da je kod njega nastavio raditi i nakon 1. lipnja 2018., dakle i nakon povratka radnice I. S., pa nadalje kontinuirano sve do 14. lipnja 2018., kojeg je dana tuženik inzistirao na potpisu Aneksa broj 5, pa je upravo tuženik kao poslodavac taj koji je svjesno kršio propis zahtijevajući od njega kao radnika da nezakonito i protivno propisima potpiše Aneks broj 5 Ugovora o radu, dakle dokument koji bi neistinito prikazivao da je potpisan 1. lipnja 2018.“

 

12. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da „su stranke sklopile ugovor o radu na određeno vrijeme 18. veljače 2015. s aneksima 1-4, pri čemu je svaki aneks zaključen radi zamjene odsutnog radnika“,

 

- da „je tužitelj do 30. rujna 2016. radio na radnom mjestu fizioterapeutskog tehničara, a od 1. listopada 2016. temeljem aneksa broj 4 na radnom mjestu višeg fizioterapeuta radi zamjene radnice I. S.“,

 

- da se „radnica I. S. vratila na posao početkom lipnja 2018.“, a tužitelj je i pored toga „nastavio raditi kod tuženika i nakon njezina povratka na posao sve do 14. lipnja 2018.“,

 

- da „je tuženik posredovanjem I. Ž., tužitelju nadređene osobe, prije isteka aneksa broj 4 ugovora o radu, ponudio tužitelju sklapanje novog ugovora o radu na određeno vrijeme radi zamjene S. H. na radnom mjestu fizioterapeutskog tehničara, a što je tužitelj prihvatio te je na tom radnom mjestu započeo s radom 1. lipnja 2018.“,

 

- da „tužitelj nije potpisao aneks broj 5 ugovora o radu od 1. lipnja 2018. kojim bi mu se radni odnos produljio radi zamjene radnice S. H. na radnom mjestu fizioterapeutskog tehničara“, a tuženik mu „prije početka rada nije izdao potvrdu o sklapanju aneksa ugovora o radu na određeno vrijeme“,

 

- da „je tuženik izvanredno otkazao ugovor o radu tužitelju Odlukom od 14. lipnja 2018.“, a potom je Odlukom svoga Upravnog vijeća od 27. lipnja 2018. odbio zahtjev za zaštitu prava kojeg je tužitelj podnio protiv tuženikove odluke o otkazivanju njegova ugovora,

 

- da „iz Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelja proizlazi da je tužitelj odbio potpisati aneks 5 ugovora o radu nakon što je nastavio raditi kod tuženika bez potpisivanja ugovora o radu, što ima obilježje prijevarnog ponašanja i korištenja trenutne situacije te izigravanja dogovorenog sadržaja ugovora o radu s namjerom zlouporabe, slijedom čega da su ispunjene pretpostavke za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju na određeno vrijeme“,

 

- da „se tuženik prije donošenja pobijane odluke nije savjetovao s radničkim vijećem koje djeluje kod tuženika“.

 

13. Na temelju istaknutih činjeničnih utvrđenja, koja u revizijskom stupnju ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 386. ZPP-a), drugostupanjski sud je ovdje prijeporan tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio.

 

14. Shvaćanje je drugostupanjskog suda:

 

„...Slijedom ovih utvrđenja, uz ocjenu iskaza saslušanih svjedoka tužitelja prvostupanjski sud djelomično prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju te Odluke o odbijanju zahtjeva za zaštitu prava od 27. lipnja 2018. Upravnog vijeća tuženika jer su donesene protivno odredbi čl. 150. st. 1. i 3. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 i 127/17 - dalje: ZR) kojom je propisano da se poslodavac mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci prije donošenja odluke važne za položaj radnika te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika, a između ostalog važnom odlukom smatra se i odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu. Predmetne odluke utvrđuje ništetnim primjenom odredbe čl. 150. st. 12. ZR kojom je propisano da je odluka poslodavca donesena protivno odredbama ovoga Zakona o obvezi savjetovanja s radničkim vijećem ništetna.

 

U preostalom dijelu odbija tužbeni zahtjev tužitelja jer iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da su se stranke sporazumjele da će tužitelj od 1. lipnja 2018. raditi na određeno vrijeme radi zamjene S. H. na radnom mjestu fizioterapeutskog tehničara pa je istekom roka na koji je zaključen (31. svibnja 2018.) prestao važiti temeljni ugovor s aneksom broj 4 radi zamjene radnice I. S. na radnom mjestu višeg fizioterapeuta te nije došlo do prerastanja navedenog ugovora s aneksom u ugovor o radu na određeno vrijeme, već je došlo do usmenog sklapanja aneksa ugovora o radu na određeno vrijeme radi zamjene radnice S. H. do povratka s bolovanja. Ističe da nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 12. st. 7. ZR da bi se smatralo da je sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme kako to tužitelj navodi u tijeku postupka jer propust ugovornih stranaka da sklope ugovor o radu u pisanom obliku, ne utječe na postojanje i valjanost toga ugovora kako je propisano odredbom čl. 14. st. 2. ZR. (...).

 

(...) Protivno žalbenim navodima tužitelja donošenjem pobijane presude nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a jer je prvostupanjski sud donošenjem presude u točkama I i II izreke sudio u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva s time da je odluke tuženika utvrdio ništetnim, a djelomično prihvatio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na prestanak radnog odnosa i na priznanje prava iz radnog odnosa koje je ograničio s danom povratka radnice tuženika S. H. s bolovanja, odnosno prava tužitelja na korištenje godišnjeg odmora kod tuženika. U preostalom dijelu odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja pa je time pravilno prvostupanjski sud sudio u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja.

 

Žalba tužitelja podnesena protiv presude u točkama I i II izreke je nedopuštena obzirom da je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja pa je temeljem odredbe čl. 367. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 358. st. 3. ZPP-a valjalo u tom dijelu odbaciti žalbu tužitelja kao nedopuštenu jer tužitelj nema pravni interes pobijati presudu u dijelu kojim je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev, već isključivo u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev.

 

Neosnovano tužitelj osporava pravilnost i zakonitost pobijane presude u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u točkama III i IV izreke jer je iz ugovora o radu zaključenog između stranaka 18. veljače 2015. i aneksa broj 4 ugovora o radu na određeno vrijeme zaključenog 1. listopada 2016. razvidno da se aneksom ugovor o radu na određeno vrijeme produžava radi zamjene radnice I. S. na bolovanju do njenog povratka. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da se je radnica I. S. vratila s bolovanja početkom lipnja 2018. čime je prestao ugovor o radu na određeno vrijeme primjenom odredbe čl. 112. toč. 3. ZR-a istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu. Istekom vremena na koje je ugovor o radu sklopljen, radni odnos radnika prestaje, a u ovom slučaju kada nije naveden dan prestanka ugovora o radu na određeno vrijeme već je vezan uz određeni događaj tada ugovor o radu tužitelju prestaje s povratkom I. S. na rad, odnosno nakon prestanka bolovanja.

 

Neosnovani su stoga žalbeni navodi tužitelja kojima se poziva na odredbu čl. 12. st. 7. ZR kojom je propisano da ako radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koji je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen, smatra se da je ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme. Protivno žalbenim navodima tužitelja nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 12. st. 7. ZR jer tužitelj nakon povratka s bolovanja radnice I. S. nije nastavio raditi na dotadašnjem radnom mjestu za koje je imao zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme niti je obavljao poslove višeg fizioterapeuta, već je nastavio raditi na radnom mjestu fizioterapeutski tehničar u zamjeni za radnicu tuženika S. H. Prethodni ugovor o radu na određeno vrijeme tužitelju je prestao istekom vremena te tužitelj nije nastavio obavljati poslove koje je do tada obavljao mijenjajući radnicu I. S. u kojem slučaju bi došlo do primjene odredbe čl. 12. st. 7. ZR kako to tužitelj navodi u žalbi.

 

Nakon 1. lipnja 2018. tužitelj je nastavio raditi kod tuženika na određeno vrijeme o čemu se je suglasio s neposredno nadređenim I. Ž. te je tužitelj prihvatio ponudu tuženika da radi na radnom mjestu S. H. do njezinog povratka s bolovanja. Protivno žalbenim navodima tužitelja pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su se stranke suglasile o tome da tužitelj nastavi obavljati poslove radnog mjesta fizioterapeutskog tehničara radi zamjene radnice S. H., a neposredno nadređeni I. Ž. postupao je po uputi ravnatelja, o čemu svjedoči i kasnija ponuda tuženika da zaključi pisani ugovor o radu s tužiteljem. Propust ugovornih strana da sklope ugovor o radu u pisanom obliku, ne utječe na postojanje i valjanost tog ugovora kako je to propisano odredbom čl. 14. st. 2. ZR-a. Stoga tužitelj neosnovano navodi da je između stranaka zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova višeg fizioterapeuta te traži da ga tuženik vrati na posao tužitelja na radno mjesto viši fizioterapeut jer nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 12. st. 7. ZR niti su stranke zaključile ugovor o radu za obavljanje tih poslova.

 

Neosnovano tužitelj osporava pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev da mu radni odnos kod tuženika uopće nije prestao jer je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da će tužitelju radni odnos kod tuženika prestati s povratkom radnice tuženika S. H. s bolovanja, odnosno istekom prava tužitelja na korištenje godišnjeg odmora kako je to utvrđeno pravomoćnom prvostupanjskom presudom u točki I izreke.

 

Kako ne postoje žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti niti razlozi koje tužitelj ističe u žalbi, valjalo je odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama III i IV izreke....“.

 

15. Takvo shvaćanje drugostupanjskog suda, sa tim razlozima o onome što je relevantno za ovaj spor, je pravilno, a kako je razložno i dostatno obrazloženo - nije ga potrebno još i ponavljati.

 

16. Gledano u svijetlu toga, revizijski sud, a obzirom na revizijske navode, tek primjećuje:

 

- da je Zakonom o radu, koji je na snagu stupio 16. lipnja 1995. i primjenjivao se od 1. siječnja 1996., u našem pravnom sustavu ugovor o radu postao temelj radnog odnosa i (time) svih prava i obveza iz toga odnosa (prije toga su takav ugovor sklapali samo neki radnici, primjerice kod obrtnika): od tada se ugovorom o radu suglasnošću volja stranaka ugovora uređuju prava i obveze zaposlenika i poslodavca,

 

- da je (to se ovdje napominje budući da se prema odredbi čl. 8. st. 4. ZR-a na ugovor o radu primjenjuju i opći propisi obveznog prava) odredbom čl. 247. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 - Zakon o rokovima ispunjenja novčanih obveza, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO-a) propisano: „Ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.“, pa se predmet ovoga spora, vezan uz pravo iz ugovora, treba sagledati i prema smislu te odredbe - a time i polazeći od toga da se ugovor smatra sklopljenim (čl. 252. ZOO-a) kada se susretnu volje stranaka ugovora, i to njihove volje - u identičnom sadržaju, s time da te volje određuju i prirodu ugovora,

 

- da u ovome slučaju, kraj svih ugovora (aneksa 1., 2., 3. i 4.) koje je tužitelj sklopio sa tuženikom, a koji su jasno (nedvosmisleno) glasili kao sklopljeni na određeno vrijeme (pa prestaju istekom vremena koje je njima utvrđeno, dakle - već po samom zakonu /ex lege/ i bez potrebe donošenja posebne odluke o prestanku radnog, ugovorenog odnosa) - i to zbog jasno definiranih potreba (razloga), onih koji su opravdavali upravo ili samo takvu njihovu prirodu, tužitelj ne može sa uspjehom isticati nešto drugo: da u ovome slučaju postoje specifični razlozi koji bi opravdavali njegove tvrdnje da je neki od tih ugovora, odnosno onaj zadnje sklopljen, prerastao u drugi ugovor, na neodređeno vrijeme - i to samo stoga što je (kako samo on ističe) nekoliko dana po prestanku posljednjeg ugovora sklopljenog u pisanom obliku nastavio rad kod tuženika - bez da je i za te dane imao sklopljen ugovor u pisanoj formi,

 

- da se, naime, a kraj činjeničnog utvrđenja, koje se u revizijskom stupnju postupka ne može preispitivati (obzirom da je revizijski sud vezan u odlučivanju: može postupati samo u granicama razloga iz odredaba čl. 386. ZPP-a) - da je tuženik prije prestanka posljednjeg ugovora sklopljenog sa tužiteljem u pisanom obliku izrazio snažnu, jasnu volju da tužitelj nastavi raditi kod njega - i to na drugim poslovima i samo radi zamjene druge odsutne radnice i do njezina povratka na posao, odnosno kraj činjeničnog utvrđenja da je tužitelj za tu tuženikovu volju znao i na nju je pristao (sa njom se suglasio: po njoj je nastavio raditi), tako da nije imao niti jednog razumnog razloga vjerovati da sklapa neki drugi ugovor, na neodređeno vrijeme - dogovoru tužitelja sa tuženikom ne može dati značaj ugovora o radu na neodređeno vrijeme. Za takav ugovor nije bilo suglasnosti volja tužitelja i tuženika: tuženik takav ugovor nije htio i jasno je tužitelju to dao do znanja,

 

- da, sa druge strane, zbog postojanja takvog (u utvrđenom sadržaju) dogovora tužitelja i tuženika, zbog suglasnosti njihovih volja za nastavak rada tužitelja samo do dolaska druge radnice koju ima nadomjestiti, posljednji sklopljeni ugovor nije mogao prerasti u ugovor o radu na neodređeno vrijeme - jednostavno, jer to nije odgovaralo stvarnoj volji stranaka dogovora, neovisno od toga što je tužitelj taj dogovor, u usmenoj formi - i samo zbog toga što je takav, nastojao iskoristiti za nešto što dogovoru nije pripadalo - za stvaranje presumpcije o nastajanju ugovora na neodređeno vrijeme,

 

- da u specifičnim, navedenim okolnostima slučaja, kraj prethodno navedenog, ono što tužitelj nastoji postići postavljenim zahtjevom predstavlja samo inzistiranje na strogom formalizmu u tumačenju odredbe čl. 12. st. 7. ZR-a, odnosno predstavlja postupanje protivno smislu navedenih odredaba čl. 247. i 252. ZOO-a, a to revizijski sud ne može dopustiti (kao što to nisu dopustili niti nižestupanjski sudovi): to čak neovisno od toga koliko se ono što tužitelj sugerira svojim ponašanjem postići (prihvatiti), i to pored svega što mu je tuženik dao do znanja (dakle: i pored toga što je znao za razlog nastavljanja rada kod tuženika i za koje razdoblje nastavlja svoj rad), ima ocijeniti nemoralnim postupanjem ili postupanjem protivno načelima po kojima bi morali postupati svi sudionici u obveznim odnosima (dakle i u odnosu kakav je ovdje, uređenim ugovorom o radu), načelu savjesnosti i poštenja iz smisla odredbe čl. 4. (prema kojoj: „U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja“), načelu iz odredbe čl. 6. (prema kojoj: „Zabranjeno je ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato“) i načelu iz odredbe čl. 8. (prema kojoj: „Svatko je dužan uzdržati se od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta“) Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/2005. i 41/2008.) te protivno odredbi čl. 8. st. 1. ZR-a, prema kojoj: "U radnom odnosu poslodavac i radnik dužni su pridržavati se odredbi ovoga i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu." - ali i protivno povjerenju koje mu je upravo tuženik pružio u postignutom dogovoru,

 

- da, u konačnom, ovdje ne valja zanemariti da se smisao i cilj odredbe čl. 12. st. 7. ZR-a iscrpljuje u htijenju zaštite radnika, da se spriječi zlouporaba sklapanja ugovora o radu za zasnivanje radnog odnosa na određeno vrijeme - koji bi ipak trebao biti samo izuzetak (pored pravila da se sklapaju ugovori o radu na neodređeno vrijeme), a ne htijenju da se radniku pruži mogućnost zlorabe prava na poštivanje njegova dogovora sa poslodavcem, pa makar ovaj dogovor bio postignut u usmenom obliku.

 

17. Stoga, a budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, reviziju tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Zagreb, 12. ožujka 2024.