Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 16 Gž Ovr-682/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji mr. sc. Iris Gović Penić, u pravnoj stvari ovrhovoditelja E. M. d.o.o., Z., OIB:…, koji zastupa punomoćnica T. Š. K., odvjetnica u odvjetničkom društvu H. & Š. K. u Z., protiv I- ovršenika M. S., OIB:…, i II-ovršenika J. S., OIB:…, oboje iz Z., oboje zastupani po punomoćniku Drašku Semren, odvjetniku u Zagrebu, radi ovrhe na nekretnini, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ovr-338/19-49 od 23. ožujka 2022., dana 16. svibnja 2022.

r i j e š i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba ovrhovoditelja i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ovr-338/19-49 od 23. ožujka 2022.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev ovršenika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Izreka rješenja prvostupanjskog suda glasi:

„Usvaja se prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe od 27. listopada 2021. godine, te se ovrha određena ovosudnim rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr-338/19 od 1. veljače 2019. godine odgađa do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu vodi pod brojem P-8451/21.“

2. Protiv ovog rješenja žalbu je zbog svih žalbenih razloga izjavio ovrhovoditelj.

3. Ovršenik u odgovoru na žalbu predlaže žalbu ovrhovoditelja odbiti kao neosnovanu i traži naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Ispitujući pobijanu odluku suda prvog stupnja, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 , 28/13 i 89/14, dalje: ZPP).

Sud prvog stupnja potpuno je i pravilno utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo.

6. Sud prvog stupnja prvostupanjsko je rješenje donio iz sljedećih razloga.

6.1. U ovom predmetu rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr-338/19 od 1. veljače 2019. određena je ovrha temeljem ovršne isprave, radi namirenja novčane tražbine ovrhovoditelja, na nekretnini ovršenika.

6.2. Ovršenici su 27. listopada 2021. podnijeli sudu prijedlog za odgodu ovrhe, pozivajući se, između ostalog i na presudu Suda Europske Unije poslovni broj C- 407/18 od 26. lipnja 2019., u postupku Kuhar – Addiko bank d.d., predlažući da se ovrha odgodi do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu vodi pod brojem P-8451/21, po tužbi ovršenika protiv ovrhovoditelja kao tuženika, radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu broj 310235 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 6. kolovoza 2004., koji ugovor u ovom predmetu predstavlja ovršnu ispravu.

6.3. Ovaj se ovršni postupak vodi radi namirenja tražbine ovrhovoditelja proizašle iz javnobilježničkog akta – Ugovora o kreditu broj 310235 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 6. kolovoza 2004., solemniziranog kod javnog bilježnika M. M. pod brojem OV-1099/04. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je između ovrhovoditelja kao trgovca i I-ovršenika kao potrošača, na iznos od 50.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti.

6.4. I-ovršenik kao tužitelj vodi pred prvostupanjskim sudom parnični postupak protiv ovrhovoditelja radi utvrđenja ništetnosti ovršne isprave, pod poslovnim brojem P- 8451/21, te u tom spisu u trenutku donošenja prvostupanjskog rješenja još nije donesena prvostupanjska meritorna odluka. Navedeno je sud prvog stupnja utvrdio uvidom u podatke E spisa.

6.5. Odredbom čl. 115. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14, dalje u tekstu: Ustav) propisano je da sudovi sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava, dok je odredbom čl. 141. c. st. 2. Ustava propisano da se pravni akti i odluke koje je Republika Hrvatska prihvatila u institucijama Europske unije primjenjuju u Republici Hrvatskoj u skladu s pravnom stečevinom Europske unije.

6.6. Praksom Suda Europske unije uspostavljeno je načelo nadređenosti prava Unije, kojim se osigurava da se pravo Unije ne može ukinuti ili izmijeniti nacionalnim pravom i da u slučaju sukoba ima prednost pred nacionalnim pravom (Costa v. ENEL broj C-6/64), te načelo izravne primjenjivosti prava Europske unije, zbog čega su njegove odredbe potpuno i ujednačeno primjenjive u svim državama članicama (Van Gen en Loos broj C-26/62).

6.7. Odlukom Suda Europske Unije, povodom zahtjeva za prethodnu odluku, koji se predmet vodio pod brojem C-407/18, radi tumačenja Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrđeno je da Direktivu Vijeća 93/13/EEZ treba s gledišta načela djelotvornosti tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis poput onog iz glavnog postupka, na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača, bilo po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene, u smislu Direktive, i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu.

6.8. U postupku donošenja prethodne odluke u predmetu Kuhar – Addiko bank d.d. predmet nacionalnog postupka bio je gotovo istovjetan predmetnom ovršnom - bankarska institucija kao ovrhovoditelj pokrenula je protiv ovršenika kao korisnika kredita ovršni postupak na temelju ugovora o kreditu koji je sklopljen u obliku javnobilježničkog akta. Ovršenik je prigovorio ništetnosti odredbi tako sklopljenog ugovora o kreditu.

6.9. Ovrha je strogo formalni postupak, pa tako odredbe Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20, u daljnjem tekstu: OZ) ne dopuštaju da ovršni sud u ovršnom postupku ispituje nepoštenost pojedinih ugovornih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog u obliku javnobilježničkog akta, i po toj osnovi odgodi ovrhu. Iz navedenog proizlazi da je nacionalna odredba OZ-a čini nemogućom odnosno pretjerano teškom primjenu prava Europske unije.

6.10. Kako je Sud Europske Unije zaključio da u procesnoj situaciji u kojoj sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ne može provoditi kontrolu eventualne nepoštenosti odredbi sadržanih u ugovoru o kreditu koji je sklopljen u obliku javnobilježničkog akta između trgovca i potrošača i koji predstavlja ovršnu ispravu temeljem koje se ovrha provodi, već tu kontrolu tek naknadno i eventualno može učiniti parnični sud kojem se ovršenik već obratio tužbom radi utvrđivanja ništetnosti takvih nepoštenih odredbi, i da je vjerojatno da će prodaja nekretnine biti dovršena prije nego što sud koji odlučuje o meritumu donese odluku kojom se eventualno utvrđuje ništetnost te odredbe kao nepoštene, a šteta koji bi ovršenik kao potrošač u tom slučaju pretrpio svakako je nenadoknadiva jer bi ovršenik izgubio stan u kojem živi.

6.11. Slijedom iznesenog, kako načelo usklađenog tumačenja zahtijeva da nacionalni sudovi učine sve što je u njihovoj nadležnosti, uzimajući u obzir cjelokupno nacionalno pravo i primjenjujući metode tumačenja koje to pravo poznaje da bi se zajamčila puna učinkovitost Direktive Vijeća 93/13/EEZ i da bi se došlo do rješenja koje je u skladu s ciljem koji se njome nastoji postići, stav je suda prvog stupnja da će se tom zahtjevu udovoljiti prihvaćanjem prijedloga ovršenika za odgodu predmetne ovrhe do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu vodi pod brojem P-8451/21, radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu broj 310235 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 6. kolovoza 2004., solemniziranog kod javnog bilježnika M. M. pod brojem OV-1099/04, koji u ovom predmetu predstavlja ovršnu ispravu temeljem koje je određena ovrha.

6.12. Takav stav izražen je i u rješenjima Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž Ovr-797/2020 od 20. listopada 2020. i poslovni broj Gž Ovr-1832/20 od 11. siječnja 2021., rješenju Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž Ovr-281/21 od 11. listopada 2021., te rješenjima Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž Ovr-91/21 od 2. ožujka 2021., poslovni broj Gž Ovr-649/2019 i poslovni broj Gž Ovr- 649/19 od 16. prosinca 2020.

6.13. Slijedom iznesenog, primjenom odredbe čl. 65. st. 1. t. 4. OZ-a, a imajući na umu sadržaj odluke Suda Europske Unije, povodom Zahtjeva za prethodnu odluku, koji se predmet vodio pod brojem C-407/18, odlučeno je kao u izreci prvostupanjskog rješenja.

7. Odluku prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

7.1. Naime, u postupku donošenja prethodne odluke koji je rezultirao donošenjem presude broj C-407/18 u predmetu Kuhar c/a Addiko Bank d.d., činjenični supstrat nacionalnog postupka bio je gotovo istovjetan predmetnom-ovrhovoditelj, bankarska institucija inicirala je protiv korisnika kredita ovršni postupak na osnovu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta a u odnosu na čije odredbe je ovršenik prigovarao (djelomičnoj) ništetnosti. Sud Europske unije je, u analizi načela djelotvornosti primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva Vijeća 93/13/EEZ), a u procesnoj situaciji u kojoj odredbe ovršnog nacionalnog zakonodavstva ne dopuštaju da ovršni sud u ovršnom postupku ispituje nepoštenost pojedinih ugovornih odredbi ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta i po toj osnovi odgodi ovrhe, polazišnu osnovu odredio u ispitivanju da li odnosna nacionalna odredba slovenskog ovršnog zakona (koja je gotovo istovjetna odredbi čl. 65. stav. 1. OZ-a) čini nemogućom ili pretjerano teškom primjenu prava Unije (dakle Direktive Vijeća 93/13/EEZ) pa je zaključio da u procesnoj situaciji, kada sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ne može provoditi kontrolu eventualne nepoštenosti odredbi sadržanih u ugovoru o hipotekarnom kreditu sklopljenom između trgovca i potrošača, a koji u obliku javnobilježničkog akta predstavlja ovršnu ispravu, već navedeno tek naknadno i eventualno može učiniti parnični sud kojemu se potrošač obrati tužbom za utvrđivanje ništetnosti takvih nepoštenih odredbi, i da je vjerojatno da će pljenidba nekretnine osigurane hipotekom biti dovršena prije nego što sud koji odlučuje o meritumu donese odluku kojom se eventualno utvrđuje ništetnost te odredbe kao nepoštene, a šteta koju bi potrošač u tom slučaju i ostvario, no á posteriori, da bi kao vid pravne zaštite bila nepotpuna i nedovoljna i ne predstavlja ni odgovarajuće ni učinkovito sredstvo da se prekine s korištenjem nepoštene odredbe.

7.2. Obzirom da je Sud EU u presudi broj C-407/18 dakle utvrdio da Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba, s gledišta načela djelotvornosti, tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis poput onoga iz glavnog postupka, na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene, u smislu te direktive, i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu, to je evidentno da u istovjetnoj činjeničnoj i materijalno-pravnoj situaciji vezuje i prvostupanjski sud, a kako načelo usklađenog tumačenja zahtijeva da nacionalni sudovi učine sve što je u njihovoj nadležnosti, uzimajući u obzir cjelokupno nacionalno pravo i primjenjujući metode tumačenja koje to pravo poznaje da bi se zajamčila puna učinkovitost predmetne direktive i da bi se došlo do rješenja koje je u skladu s ciljem koji se njome nastoji postići, ocjena je ovoga suda da će navedenom zahtjevu biti udovoljeno određivanjem odgode ovrhe do pravomoćnog okončanja parnice na čije je pokretanje ovršenik upućen iz predmetnog ovršnog postupka.

7.3 Za dodati je ovdje još da je dana 11. ožujka 2022. na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske održan sastanak predstavnika Građanskih odjela županijskih sudova radi razmatranja spornih pravnih pitanja koja se odnose na drugostupanjsko sudovanje. Jedno od spornih pitanja koje je razmatrano, odnosilo se na obvezu ovršnog suda da u postupku ovrhe na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu, po službenoj dužnosti provjeri nepoštenost ugovornih odredbi.

U vezi navedenog pitanja na sastanku je donesen slijedeći zaključak: „U ovršnim postupcima u kojima se ovrha određuje i provodi na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu (rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, zadužnice, javnobilježnički akti ili solemnizirane privatne isprave i sl.) a koji proizlaze iz potrošačkih ugovora, ovršni sud je dužan po službenoj dužnosti preispitati sadrži li potrošački ugovor nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe.“

Ovaj zaključak ističe se iz razloga jer ukazuje na značaj prava potrošača u današnjem društvu, odnosno jer ukazuje na potrebu što šire zaštite prava potrošača, a u skladu s takvim trendom zaštite jest i zaključak o potrebi odgode ovrhe u kojoj se ovrha provodi na nekretnini u kojoj ovršenik živi u situaciji kada ovršenik istovremeno vodi postupak radi utvrđenja ništetnosti dijela ili cijelog ugovora o kreditu temeljem kojega je ovrhovoditelj zasnovao založno pravo temeljem kojega i provodi ovrhu na ovršenikovoj nekretnini u kojoj živi.

8. U odnosu na žalbene navode ovrhovoditelja vezane uz različitost pravnog uređenja odgode ovrhe u Sloveniji i Hrvatskoj treba istaknuti da te razlike pravno nisu odlučne s obzirom na razloge zbog kojih je u ovom ovršnom predmetu ovrha odgođena, a primjenom mjerodavnog prava vezanog uz zaštitu potrošača.

9. Okolnost da ovršenik traži da se proglase ništetnima samo neke odredbe ugovora o kreditu, a ne cijeli ugovor, ne dovodi do drugačije odluke u ovom predmetu jer o ništetnosti dijela ugovora ovisi visina ukupne tražbine ovrhovoditelja, a što je od utjecaja na ovrhu u njenoj cjelini.

10. Točno je da su ovršenici dobrovoljno zasnovali založno pravo na nekretnini i da temeljem toga uživaju manji stupanj zaštite svojih prava, no dodatnu zaštitu ovršenicima u ovom predmetu pruža činjenica da ovršenici tvrde i dokazuju da je ugovor o kreditu ništetan zbog povrede prava potrošača.

11. Konačno, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da već sama činjenica prodaje stana u kojem ovršenik živi predstavlja nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu.

12. Slijedom svega navedenoga, primjenom čl. 380. t. 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

U Zagrebu 16. svibnja 2022.

Sutkinja:

mr. sc. Iris Gović Penić, v.r.