Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Poslovni broj Gž R-421/2021-2
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Kseniji Dimec, u pravnoj stvari tužiteljice J. T. M. iz N... OIB..., zastupane po punomoćniku J. J., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: ..., zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Č., Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj Pr-131/2020-8 od 25. veljače 2021., dana 16. svibnja 2022.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj Pr-131/2020-8 od 25. veljače 2021.
Obrazloženje
1.Presudom suda prvog stupnja tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici iznos od 22.180,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, pobliže navedeno točkom 1. izreke citirane presude, dok je točkom 2. izreke tuženik obvezan naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 7.187,50 kn.
2.Protiv citirane presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbije u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu tužiteljice na naknadu troška parničnog postupka.
3.Tužiteljica je podnijela odgovor na žalbu u kojem negira sve žalbene navode tuženika kao neosnovane, predlažući da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi.
4.Žalba nije osnovana.
5.Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u svezi čl. 354. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako niti ona iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se upire žalbenim navodima, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječju, te je istu moguće ispitati.
6.Predmet spora je zahtjev tužiteljice, policijskog službenika Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova (dalje: RH MUP), za isplatu dodatka za rad na terenu, kao materijalnog prava iz radnog odnosa, zbog obavljanja policijskih poslova granične kontrole na graničnim prijelazima S. o. D.-T., G.-B., S. o. D.-P. i R.- B. koji se nalaze na području R. S., u vremenskom razdoblju od veljače 2014. do prosinca 2018.
7.U provedenom je postupku utvrđeno da je tužiteljica državni službenik zaposlena kod tuženika, da je kao policijski službenik u utuženom razdoblju bila posebnim dnevnim, odnosno mjesečnim rasporedom upućena na rad na Međunarodne granične prijelaze između Republike Hrvatske i R. S. – S. o. D.-T., G.- B., S. o. D.-P. i R.-B. P., koji se nalaze na području državnog teritorija R. S., da je tužiteljica u utuženom razdoblju imala stalno mjesto boravka u Republici Hrvatskoj (dalje RH) i da je visina tužbenog zahtjeva određena prema evidenciji poslodavca, te da joj nisu isplaćene dnevnice.
8.Prvostupanjski sud poziva se na čl. 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 104/13, u daljnjem tekstu: KU/13, stupio na snagu danom zaključivanja 3. kolovoza 2013.), odnosno na čl. 50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 112/17 i 12/18, u daljnjem tekstu: KU/17, stupio na snagu danom zaključivanja 1. studenog 2017.), kojim je odredbama propisano da za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka, službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje osam sati bez obzira na to koliko je dana radio. Nadalje prvostupanjski sud navodi da je Zajednička komisija za tumačenje odredbi i praćenje primjene KU/13 (dalje: Zajednička komisija) 22. svibnja 2014. objavila tumačenje prema kojem službenik koji je temeljem posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza (u konkretnom slučaju u tumačenju u D. na državnom teritoriju R. S.) ima pravo na terenski dodatak ako je na terenu proveo najmanje osam sati u koje vrijeme se ubraja i vrijeme putovanja, pri čemu se terenski dodatak i dnevnice isključuju.
9.U konkretnom slučaju sporno je tumačenje odredbe čl. 56. KU/13 i odredbe čl. 50. KU/17, budući da se potraživanje tužiteljice odnosi na razdoblje važenja oba kolektivna ugovora, odnosno pripada li tužiteljici pravo na isplatu s osnove terenskog dodatka.
10.Prema čl. 192. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17, dalje: ZR/14), pravna pravila sadržana u kolektivnom ugovoru primjenjuju se neposredno i obavezno na sve osobe na koje se, u skladu s odredbama ovog Zakona, primjenjuje kolektivni ugovor. Navedeno znači da u slučaju da je kolektivnim ugovorom ugovoreno neko materijalno pravo za radnika, neposrednom primjenom odredbe kolektivnog ugovora kojom je to materijalno pravo ugovoreno, naložit će se isplata. Prema čl. 56. st. 2. KU/13, pod pojmom stalno mjesto rada podrazumijeva se mjesto odnosno područje u kojem službenik i namještenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz Pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđenu u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela. Prema tome, službenik koji je upućen na rad na terenu ostvaruje terenski dodatak za dane provedene na terenu jer svrha terenskog dodatka nije naknada za rad, već naknada za povećane troškove koji proizlaze iz rada na terenu. Prema KU/13 visina terenskog dodatka nesporno iznosi najmanje 150,00 kn, a prema KU/17 iznosi 170,00 kn.
11.Budući da je sporno tumačenje navedenih odredbi, relevantno je tumačenje Zajedničke komisije koja je imenovana sukladno čl. 120. KU/13 i čl. 101. KU/17, s time da se tumačenje Zajedničke komisije primjenjuje na onaj KU za koji je tumačenje dano. Prema tumačenju br. 18/56, ako se namještenik upućuje na rad izvan mjesta stanovanja i izvan mjesta rada ugovorenog ugovorom o radu, to predstavlja terenski rad ukoliko su ispunjeni uvjeti iz čl. 56. Kolektivnog ugovora, s tim da prema tumačenju br. 22/56. (studeni 2016.) pravo na terenski dodatak nije uvjetovano udaljenošću mjesta u koje se službenik upućuje od stalnog mjesta rada, odnosno nije uvjetovano time radi li se o oporezivom ili neoporezivom primitku u smislu Pravilnika o porezu na dohodak. Osim toga, službeniku granične policije koji obavlja posao kontrole graničnog prijelaza na teritoriju druge države, prema mišljenju Zajedničke komisije broj 7/55 od 20. svibnja 2014., kao i tumačenju Zajedničke komisije broj 22/56 od 11. studenog 2016., pravo na terenski dodatak nije uvjetovano udaljenošću mjesta u koje se službenik upućuje od stalnog mjesta rada, kako je to naprijed navedeno. Prema tumačenju Zajedničke komisije od 4. veljače 2019. (koje nije u primjeni obzirom na razdoblje konkretnog predmeta), u primjeni čl. 50. KU/17 policijski službenici koji su rješenjem raspoređeni na radno mjesto u okviru postaja granične policije, prema dogovoru Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije uvođenjem zajedničkih službenih mjesta nemaju pravo na terenski dodatak iz čl. 50. KU/17 jer poslove obavljaju u stalnom mjestu rada koje je navedenim dogovorom locirano u R. S., a time se nisu ispunili uvjeti za ostvarenje prava na terenski dodatak. Međutim, iznimno pravo na terenski dodatak ostvaruju policijski službenici u slučaju kad ne mogu za vrijeme pauze samostalno prijeći na teritorij RH, a nije im organiziran prijevoz ili dostupan prijevoz na teritorij RH pa je logično i životno te odgovara volji ugovornih strana KU da isključivo ti policijski službenici ostvaruju pravo na terenski dodatak. Takva specifična nemogućnost može se ostvariti isključivo pod uvjetom da nije organiziran prijevoz ili ne postoji organiziran prijevoz, odnosno nema mogućnosti prijevoza službenim vozilom na teritorij RH u vrijeme pauze i uz to da udaljenost u jednom smjeru do teritorija RH iznosi najmanje 500 m ili da se policijski službenici ne mogu samostalno kretati po području zajedničkog službenog mjesta za obavljanje granične kontrole na način da bi koristili mogućnost u svezi s vremenom pauze.
12.Budući da se radi o tumačenju koje se odnosi na primjenu materijalnog prava, sud je dužan primijeniti ono materijalno pravo koje je bilo na snazi u utuženom razdoblju kao i tumačenja tog materijalnog prava po tijelu koje su odredile ugovorne strane Kolektivnog ugovora u odredbama čl. 120. KU/13 i čl. 101. KU/17 kao i propisanu obvezatnost u primjeni tih tumačenja za svaki KU. Obzirom na navedeno, a suprotno žalbenim navodima tuženika, iako je tužiteljica kao policijski službenik obavljala kontrolu na predmetnoj lokaciji koja predstavlja obavljanje poslova radnog mjesta na koje je raspoređena, zbog čega predmetna lokacija predstavlja njezino radno mjesto i područje rada prema Zakonu o potvrđivanju ugovora između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu ("Narodne novine" broj 2/2004, Međunarodni ugovori), navedenim Zakonom nije propisano pravo tužiteljice na terenski dodatak jer pravo na terenski dodatak policijskih službenika MUP-a RH nije predmet međudržavnog ugovora zaključenog između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije, već se u konkretnom slučaju radi o pravima koja su regulirana pozitivnim pravnim propisima RH, odnosno KU.
13.Pravo na terenski dodatak pripada tužiteljici zbog toga što je, prema pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda, na terenu provela najmanje 8 sati, neovisno o broju dana, te je stoga, u toj specifičnoj situaciji, tužiteljici pravilno prvostupanjski sud dosudio isplatu s osnove terenskog dodatka. Stoga se tuženik neosnovano poziva i na odredbu čl. 37. st. 1. Zakona o nadzoru državne granice ("Narodne novine" broj 83/13 i 27/16).
14.Stoga, kako je prvostupanjski sud osnovano prihvatio mišljenje Zajedničke komisije br. 7/55 od 20. svibnja 2014., odnosno br. 22/56 od 11. studenog 2016. koja ukazuju na okolnost da pravo na terenski dodatak nije uvjetovano udaljenošću mjesta u koje se službenik upućuje od stalnog mjesta boravka, te da se mišljenje od 4. veljače 2019. primjenjuje tek na razdoblje nakon njegova donošenja, pravilno je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice. Budući da je visina tužbenog zahtjeva određena odredbama KU/13 i KU/17, a na temelju dokumentacije u spisu koju tuženik ne osporava, pravilna je i odluka o visini potraživanja.
15.Slijedom iznesenog, primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci.
U Rijeci, 16. svibnja 2022.
Sudac
Ksenija Dimec
