Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 24 Gž-485/2022-

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Nadi Krnjak, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja H. D., OIB:… iz O., zastupanog po punomoćnici N. K. D., odvjetnici u O. protiv tuženice Z. b. d.d. Z., OIB:…, Z., zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva P. & P. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj 10 P-497/2021-10 od 26. listopada 2021., dana 16. svibnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice odbija se kao neosnovan i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj 10 P-497/2021-10 od 26. listopada 2021. u točkama I/ i II/ izreke.

II. U nepobijanoj točki III/ izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I/ izreke naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 39.157,89 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose kako je to naznačeno u izreci presude od dospijeća do isplate, te je u točki II/ izreke tuženica obvezana tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.484,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 26. listopada 2021. do isplate, sve u roku 15 dana. Pod točkom III/ izreke tužitelj je odbijen sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka.

2. Prvostupanjsku presudu u dosuđujućim dijelovima točkama I/ i II/ izreke pravodobnom žalbom pobija tuženica iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-odluka US RH, 84/08, 96/08-odluka US RH, 123/08- ispravak, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - odluka US RH, 70/19 – dalje: ZPP) predlažući da se presuda u tim dijelovima preinači na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i tužitelja obveže na plaćanje troškova ili podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. U dosadašnjem tijeku postupka presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P- 1061/2019 od 26. lipnja 2020. potvrđenom presudom ovoga suda broj Gž-1135/2020 od 24. ožujka 2021. utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210212388/07 od 11. srpnja 2007. (dalje: Ugovor o kreditu) o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pa je u nastavku postupka prvostupanjski sud odlučivao o zahtjevu tužitelja za isplatu po osnovi navedenih ništetnih ugovornih odredbi.

6. Obrazlažući presudu sud navodi da je temeljem sklopljenog Ugovora o kreditu tuženica tužitelju isplatila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.088,04 CHF što prema tečaju na dan plasmana kredita (4,406306 kn za 1 CHF) iznosi 101.732,97 kn uz početnu kamatnu stopu od 5,40 % godišnje i početni anuitet od 1.450,91 kn (329,28 CHF) na rok otplate od sedam godina te da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit 2014.

7. Provedenim knjigovodstveno financijskim vještačenjem na kojeg nije bilo primjedbi stranaka utvrđeno je da je tuženica tijekom trajanja otplatnog razdoblja uslijed promjene tečaja i kamatne stope povisivala visinu anuiteta te da je tužitelj u razdoblju od studenog mjeseca 2007. do 15. kolovoza 2014. uslijed promjene kamatnih stopa i promjene tečaja platio tuženici iznos od 39.157,89 kn više nego u odnosu na obvezu utvrđenu na dan plasmana kredita, pa kako je navedeni novčani iznos tuženica primila na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli zaključuje da tužitelj ima pravo na povrat preplaćenog iznosa.

8. Imajući u vidu:

-da je (pravomoćnom) presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristila nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te da je navedena presuda potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda u Zagrebu broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. te

-da je (pravomoćnom) presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je između ostalog utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava korisnika kredita koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora potrošači nisu informirani o svim potrebnim parametrima o kojima ovisi visina tečaja CHF te da je navedena presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.

prvostupanjski sud, obzirom da je tužba podnesena 4. lipnja 2019. prigovor zastare smatra neosnovanim rukovodeći se pravnim shvaćanjem sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. da u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnih ugovora odnosno iz slučaja čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 dalje - ZOO) počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost.

9. Tuženica u žalbi navodi da je pobijanom presudom prvostupanjski sud ponovno počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer nije dao nikakve razloge u odnosu na primjenu Općih uvjeta promjene kamatnih stopa Z. b. d.d. u kreditnom poslovanju sa domaćim i stranim osobama od 11. prosinca 2012. koji su u primjeni od 1. siječnja 2013. (dalje: Opći uvjeti) te ujedno i bitnu povredu iz čl. 354. st.1. u svezi sa čl. 190 ZPP jer nije odlučio o preinačenoj tužbi kojoj preinaci se tuženica usprotivila. I nadalje smatra da se presude iz kolektivnog spora ne mogu automatizmom primijeniti na individualne parnice potrošača obzirom da se u postupku povodom kolektivne tužbe zaštita pruža na općenitoj, apstraktnoj razini iz čega izvodi zaključak da je u svakom pojedinačnom slučaju sud dužan utvrditi ništetnost pojedinih ugovornih odredbi vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a u ovom postupku na tu se okolnost nisu provodili dokazi. Osporava stajalište prvostupanjskog suda u odnosu na istaknuti prigovor zastare smatrajući da podnošenjem kolektivne tužbe u smislu odredbe čl. 241.ZOO ne dolazi do prekida zastare pojedinačnih zahtjeva za isplatu. Osporava visinu tužitelju dosuđenih troškova smatrajući da je trošak zastupanja na pripremnim ročištima održanim 18. studenog 2019. i 17. prosinca 2019. te na ročištu 18. lipnja 2020. dosuđen pogrešnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 – dalje: Tarifa).

10. Osnovani su žalbeni navodi tuženice da je odlučujući o zahtjevu tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354.st.2.toč.11. ZPP, jer nije iznio razloge u odnosu na prigovor tuženice da je njezina uprava na sjednici održanoj 11. prosinca 2012. donijela Opće uvjete koji su u primjeni od 1. siječnja 2013. nakon kojeg razdoblja je redovna kamata definirana uz primjenu objektivnih parametara sukladno čl. 5. i 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 112/12) no unatoč ostvarenoj bitnoj povredi ovaj sud pobijanu presudu potvrdio je uz primjenu čl. 373.a. st.1.i 3. ZPP.

10.1. Naime, čl. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 112/12) iza čl.11. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09) dodan je čl.11.a pod naslovom "Promjenjiva kamatna stopa" koji propisuje obveze vjerovnika za slučaj da su ugovorene promjenjive kamatne stope na način da je banka kao vjerovnik dužna definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima, razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametara i njihova utjecaja na visinu promjenjive kamatne stope time da parametri mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane. Ako se uslijed promjene ugovorene promjenjive kamatne stope treba provesti povećanje kamatne stope, vjerovnik je sukladno st.5. toga članka dužan potrošaču poslati obavijest o takvom povećanju 15 dana prije njegove provedbe. U roku od tri mjeseca od primitka takve obavijesti, potrošač ima pravo na prijevremeno vraćanje kredita bez obveze plaćanja bilo kakve naknade vjerovniku uključujući i ugovorenu naknadu za raniji povrat kredita. U tom slučaju vjerovnik nema pravo na naknadu štete zbog ranijeg povrata.

10.2. Iz stanja spisa proizlazi međutim da je tuženica tužitelju dana 8. siječnja 2013. uputila dopis - Obavijest o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope - kojom ga obavještava da kamatna stopa u njegovom Ugovoru o kreditu od 1. siječnja 2013. ostaje nepromijenjena te iznosi 7,30 % godišnje kao i na dan 31. prosinca 2012. i sastoji se od varijabilnog dijela koji se izražava kao 6M LIBOR za CHF i koji na dan 31. prosinca 2012. iznosi 0,065 postotnih poena i fiksnog dijela koji iznosi 7,235 postotnih poena čime prema ocjeni ovoga suda nije postupila sukladno čl.11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju niti slanjem obavijesti otklonila razlog ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koju je već prethodno neosnovano s početnih 5,40% do 31. prosinca 2012. povećala na 7,30% godišnje i po istoj zaduživala tužitelja i nakon 1. siječnja 2013. pa tužitelj i za razdoblje nakon 1. siječnja 2013. do konačne otplate kredita osnovano potražuje razliku preplaćene kamate obračunate po stopi većoj od početno ugovorene kamatne stope.

11. Tuženica međutim neosnovano tvrdi da bi pobijanom presudom bila počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.1. u svezi sa čl. 190. ZPP i čl. 191. ZPP obzirom da je podneskom od 30. rujna 2021. tužitelj smanjio tužbeni zahtjev na način da je umjesto pojedinačnog iznosa od 2.863,91 kn na koji kamata teče od 27. travnja 2013. naznačio iznos od 1.495,08 kn, a prema odredbi čl. 191.st.3.ZPP tužba nije preinačena ako je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev pa mu za isto pristanak tuženice nije niti bio potreban.

12. Pobijanom presudom i u postupku koji je prethodio njezinom donošenju nije počinjena neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti ne temelju čl. 365.st.2. ZPP te je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo. 13. U odnosu na žalbene navode kojima se i nadalje, iako je u ovoj parnici već pravomoćno odlučeno o ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, osporava stajalište prvostupanjskog suda o učincima pravomoćnih presuda iz kolektivnog spora na pojedinačne parnice potrošača treba tek ukratko ukazati na odredbu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/13 i 110/15) koja je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane mu postupanjem tuženika, pa stoga u smislu te zakonske odredbe, ali i odredbe čl. 502.c ZPP treba zaključiti da je sud u takvim parnicama vezan odlukom suda u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, odnosno da takva odluka ima direktni učinak zbog čega se u pojedinačnim parnicama potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude povodom kolektivne tužbe pa tužitelj u konkretnoj parnici nije trebao posebno dokazivati da su sporne ugovorne odredbe nepoštene i time ništetne.

14. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj ugovornoj strani sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a ako to nije moguće, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. Kako se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO, a provedenim vještačenjem utvrđeno je da je tužitelj tuženici platio 39.157,89 kn više nego što bi platio da je tuženica obračun tužiteljeve obveze vršila primjenom početno ugovorene stope i tečaja važećeg na dan plasman kredita to je prvostupanjski sud pravilno obvezao tuženicu na isplatu utuženog iznosa sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose koja teče od dana izvršenih uplata obzirom da se tuženica koja se koristila nepoštenim ugovornim odredbama ima smatrati nepoštenim stjecateljem (čl. 1115. ZOO). Stoga niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije osnovan.

15. Također je prvostupanjski sud pravilno otklonio prigovor zastare pri čemu je potrebno ukazati na objedinjeno pravno shvaćanje zauzeto na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite pa imajući u vidu da je tužitelj tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio 4. lipnja 2019. te se već u tužbi pozvao na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite to je evidentno da njegova tražbina za isplatu pretplaćenih iznosa koje je tuženica stekla temeljem ništetnih ugovornih odredbi, kada se ima u vidu nastup pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, nije zastarjela.

16. Žalba tuženice nije osnovana niti u odnosu na troškove postupka jer je prvostupanjski sud sukladno čl. 155.st.1. ZPP pravilno tužitelju kao potrebne dosudio trošak zastupanja na pripremnim ročištima održanim 18. studenog 2019. i 17. prosinca 2019. te za ročište 18. lipnja 2020. (sva ročišta održana u odsutnosti uredno pozvane tuženice) i uz pravilnu primjenu Tbr. 9/1 Tarife.

17. Iz iznesenih razloga valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 168.st.1. i čl. 373.a st. 3. i 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanim točkama I/ i II/ izreke, dok u nepobijanoj točki III/ izreke ista ostaje neizmijenjena.

U Varaždinu 16. svibnja 2022.

Sutkinja

Nada Krnjak v.r.