Republika Hrvatska

Trgovački sud u Splitu

Poslovni broj: 3 P-603/2021-6

Split, Sukoišanska 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Splitu, sudac Ana Misir Šarić, u pravnoj stvari tužitelja S. G., OIB: …, Z., kojeg zastupa punomoćnik D. B., odvjetnica u Z., protiv tuženika C. b. d.d. u stečaju, OIB: …, S., kojeg zastupa stečajna upraviteljica A. Č., S., radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, nakon održane usmene i javne glavne rasprave zaključene 21. ožujka 2022. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja M. G., odvjetnika u S. i punomoćnice tuženika D. M., radnice tuženika, 16. svibnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Proglašavaju se nedopuštenim pljenidba i prijenos u postupku izravne naplate koji je pokrenut zahtjevom za izravnu naplatu od 19. ožujka 2021. koji je podnio tuženik C. b. d.d. u stečaju, S., OIB: … protiv tužitelja S. G., Z., OIB …, a temeljem bjanko zadužnice koju je ovjerio javni bilježnik D. M., OV-2691/03 11. lipnja 2003., a koja je izdana u S. 11. ožujka 2003.".

Obrazloženje

1. Tužitelj je 17. lipnja 2021. podnio tužbu Općinskom građanskom sudu u Zagrebu postupajući prema zaključku Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovnog broja Ovr-1676/21 od 2.lipnja 2021. kojim je upućen pokrenuti parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate nedopuštenim zbog razloga propisanih člankom 50. stavkom 1. točkom 9. i 11. Ovršnog zakona.

2. U tužbi je istaknuo zahtjev da se proglasi nedopuštenom pljenidba i prijenos po zahtjevu za izravnu naplatu od 19. ožujka 2021. koji je podnio tuženik na temelju bjanko zadužnice izdane u S. 11. ožujka 2003., koju je 11. lipnja 2003. ovjerio javni bilježnik D. M. pod brojem OV-2691/03.

3. Izjavio je tužitelj da je tuženiku radi osiguranja tražbine iz ugovora o dugoročnom kreditu broj 8510003642 od 11. lipnja 2003. izdao zadužnicu. Tim ugovorom da je ugovoren kredit u iznosu od 88.700,00 kuna uz rok otplate od 60 mjeseci, s početkom korištenja 12. lipnja 2003. Izjavio je da nema podataka o datumu otkaza kredita, no da je otkaz s obzirom na ugovoreni rok otplate mogao nastupiti nakon 12. lipnja 2008. Izjavio je da je zadužnicu ovjerio javni bilježnik D. M.

11. lipnja 2003. S obzirom na to da je zadužnica ovjerena 2003. da predstavlja privatnu ovjerenu ispravu, pa da tražbina iz zadužnice zastarijeva u roku od pet godina, odnosno da je tražbina zastarjela najkasnije 12. lipnja 2013.

4. Radi dokazivanja istinitosti navoda iz tužbe i osnovanosti tužbenog zahtjeva predložio je tužitelj sudu da izvede dokaze čitanjem rješenja i zaključka Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovnog broja Ovr-1676/21 od 2. lipnja 2021., obavijesti Financijske agencije sa zahtjevom za izravnu naplatu, ugovora o dugoročnom kreditu broj 8510003642 od 11. lipnja 2003. Predložio je da sud od tuženika zatraži da dostavi dokumentaciju koja se odnosi na otkaz ugovora o kreditu i datum dospijeća tražbine.

5. Tuženik je u odgovoru na tužbu tužbeni zahtjev ocijenio pravno neosnovanim te predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev. Izjavio je da je predmetna bjanko zadužnica, OV-2691/03, izdana 11. lipnja 2003. na iznos do 100.000,00 kuna kao instrument osiguranja tražbine iz Ugovora o dugoročnom kreditu broj 8510003642 koji je zaključen istog dana između tuženika kao kreditora i T.O.F.-L., S., kao korisnika kredita, a kojim ugovorom je korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 88.700,00 kuna, što je na dan zaključenja tog ugovora iznosilo 11.762,02 EUR, time da odobreni iznos kredita utvrđen u eurima predstavlja zaduženje korisnika po kreditu, tako da se sve obveze vraćanja novčanih sredstava obračunavaju primjenom srednjeg tečaja HNB na dan dospijeća, uz ugovorenu otplatu kredita u 60 jednakih mjesečnih anuiteta od kojih prvi na naplatu dospijeva dana 12. srpnja 2003., a zadnji dana 12. lipnja 2008.. Predmetnim se Ugovorom o dugoročnom kreditu broj 8510003642 (članak 8. Osiguranje) korisnik kredita, odnosno tužitelj, suglasio da, po dospijeću tražbina iz tog ugovora, kreditor, odnosno tuženik, može bez njegove suglasnosti i/ili posebnog odobrenja popuniti primljene instrumente osiguranja pa tako i bjanko zadužnicu, OV-2691/03 i podnijeti je pravnoj osobi na naplatu odnosno da se može naplatiti iz svih sredstava (kunskih i deviznih) koja se po bilo kojem osnovu nalaze na računima korisnika kredita, ovdje tužitelja. Tuženik da je 2. veljače 2006. radi naplate dospjele, a neplaćene tražbine iz Ugovora o dugoročnom kreditu broj 8510003642, podnio E. & S. B. d.d., Odjelu blokada, na naplatu bjanko zadužnicu, OV-2691/03. E. & S. B. d.d. da je dopisom od 7. veljače 2006. potvrdila primitak zadužnice te izvijestila tuženika da je ista stavljena u evidenciju radi naplate. E. & S. B. d.d. da je 7. siječnja 2010. predmetnu zadužnicu vratila tuženiku zbog nemogućnosti postupanja po istoj jer nije bilo novčanih sredstava. Potom da je tuženik 30. srpnja 2012. dostavio predmetnu zadužnicu Financijskoj agenciji na izravnu naplatu, koju je Financijska agencija, zbog nedostatka novčanih sredstava, evidentirala u Očevidnik redoslijeda osnova za plaćanje. Nakon stupanja na snagu Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima 4. kolovoza 2018. Financijska agencija da je temeljem članka 12. tog Zakona, prestala postupati po toj osnovi obzirom da se tražbina po istoj nije naplatila u roku od tri godine od dana njenog podnošenja na naplatu i da po istoj nije bilo nikakvih naplata posljednjih šest mjeseci uzastopno.

6. Stupanjem na snagu Zakona o dopuni Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, 18. travnja 2020. za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2, Financijska agencija je zastala s provedbom ovrhe na novčanim sredstvima u odnosu na ovršenike fizičke osobe te je taj zastoj temeljem Odluke Vlade RH trajao do 18. listopada 2020. Stoga da u razdoblju od 18. travnja 2020. do 18. listopada 2020. zastara nije tekla zbog zastoja sukladno članku 384. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima kojim je propisano da ako zastarijevanje nije moglo početi teći zbog nekog zakonskog uzroka, ono počinje teći kad taj uzrok prestane.

7. Stoga da je tuženik ponovnim podnošenjem zahtjeva za izravnu naplatu bjanko zadužnice, OV-2691/03, od 19. ožujka 2021., koji je zaprimljen kod Financijske agencije 7. svibnja 2021., prekinuo zastaru, a vrijeme koje je proteklo prije toga vremena se ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, pa da zastara tražbine iz bjanko zadužnice, OV-2691/03, nije nastupila.

8. Istaknuo je i prigovor stvarne i mjesne nenadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu.

9. Radi dokazivanja istinitosti navoda iz odgovora na tužbu predložio je tuženik izvesti dokaze čitanjem isprava e-izvatka iz sudskog registra Trgovačkog suda u Splitu, dopisa E. & S. B. d.d. od 2. veljače 2006. s povratnicom, dopisa E. & S. B. d.d. od 7. veljače 2006. i 7. siječnja 2010., zahtjeva zaprimljenog kod Financijske agencije 30. srpnja 2012., obavijesti Financijske agencije od 1. kolovoza 2012. i zahtjeva za izravnu naplatu zaprimljenog kod Financijske agencije 7. svibnja 2021.

10. Tužitelj je izjavio da je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom poslovnog broja Rev-946/2008 od 27. listopada 2010., utvrdio da se zastarijevanje prekida podnošenjem bjanko zadužnice na naplatu te da ponovni tijek zastare počinje sljedeći dan od dana podnošenja bjanko zadužnice na naplatu ako se ovrhovoditelj nije uspio namiriti zbog nedostatka novčanih sredstava dužnika. Tuženik da je bjanko zadužnicu dostavio na naplatu E. & S. B. d.d. 2. veljače 2006. Zadužnica mu je vraćena jer nije bilo novčanih sredstava na računu tužitelja.

11. Prema citiranoj odluci Vrhovnog suda Rev-946/2008 nakon podnošenja bjanko zadužnice na naplatu 2. veljače 2006., zastara je počela ponovno teći 3. veljače 2006. te je nastupila 3. veljače 2011. i sve radnje koje je tuženik nakon tog datuma poduzeo je poduzeo temeljem bjanko zadužnice za koju je nastupila zastara. Bjanko zadužnica je potom predana na naplatu 30. srpnja 2012., pa je zastara počela teći 31. srpnja 2012. te je u tom slučaju zastarni rok od 5 godina protekao 31. srpnja 2017.

12. Općinski građanski sud u Zagrebu se rješenjem poslovnog broja P- 5260/2021-6 od 23. rujna 2021. oglasio stvarno nenadležnim i nakon pravomoćnosti tog rješenja dostavio spis ovom sudu.

13. Predmet ovog postupka bio je utvrditi je li osnovan tužiteljev zahtjev za proglašenje nedopuštenim pljenidbe i prijenosa po zahtjevu za izravnu naplatu tuženika kao ovrhovoditelja podnesenog na temelju bjanko zadužnice ovjerene kod javnog bilježnika D. M. pod brojem OV-2691/03 od 11. lipnja 2003.

14. Sud je radi donošenja odluke o tužbenom zahtjevu izveo dokaze čitanjem rješenja i zaključka Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovnog broja Ovr- 1676/21 od 2. lipnja 2021., obavijesti Financijske agencije sa zahtjevom za izravnu naplatu, ugovora o dugoročnom kreditu broj 8510003642 od 11. lipnja 2003., e- izvatka iz sudskog registra Trgovačkog suda u Splitu za tuženika, dopisa E. & S. B. d.d. od 2. veljače 2006. s povratnicom, dopisa E. & S. B.d.d. od 7. veljače 2006. i 07. siječnja 2010., tuženikovog zahtjeva zaprimljenog kod Financijske agencije 30. srpnja 2012., obavijesti Financijske agencije od 1. kolovoza 2012. i tuženikovog zahtjeva za izravnu naplatu zaprimljenog kod Financijske agencije 7. svibnja 2021.

15. Sud nije tražio od tuženika da dostavi dokumentaciju koja se odnosi na otkaz ugovora o kreditu i datum dospijeća tražbine jer pored izvedenih dokaza nije bilo potrebe za izvođenje drugih dokaza.

16. Nakon analize i ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata postupka, sud je utvrdio da tužiteljev zahtjev nije osnovan. 17. Zaključkom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovnog broja Ovr- 1676/21 od 2. lipnja 2021. tužitelj je upućen pokrenuti ovu parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate nedopuštenim zbog razloga iz članka 50. stavka 1. točke 9. i 11. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17. i 131/20., dalje: OZ).

18. Propisano je člankom 50. stavkom 1. točkom 9. OZ-a da ovršenik može izjaviti žalbu protiv rješenja o ovrsi ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave.

19. Propisano je člankom 50. stavkom 1. točkom 11. OZ-a da ovršenik može izjaviti žalbu protiv rješenja o ovrsi ako je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom.

20. Propisano je člankom 210. stavkom 2. OZ-a da se na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim na odgovarajući način primjenjuju odredbe OZ-a o žalbi protiv rješenja o ovrsi (članci 50. i 53. OZ-a).

21. Dakle tužitelj je u postupku koji se vodio pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, a u kojem je upućen pokrenuti ovu parnicu, svoj protivljenje prijenosu i pljenidbi, odnosno svoju tvrdnju o nedopuštenosti pljenidbe i prijenosa argumentirao nastupanjem zastare tuženikove tražbine. Zbog toga ga je sud i uputio pokrenuti ovu parnicu, kako bi se u kontradiktornom postupku provjerila istinitost tužiteljevih tvrdnji o tome da je nastupila zastara tuženikove tražbine.

22. Propisano je člankom 52. stavkom 3. OZ-a da će sud prvog stupnja bez odgode donijeti zaključak kojim će ovršenika uputiti da u roku od petnaest dana od dostave zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz stavka 1. ovoga članka zbog kojeg je izjavio žalbu, ako ovrhovoditelj ospori postojanje tih razloga ili se ne očituje u roku od osam dana.

23. Dakle, tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućen, ovršenik (tužitelj) može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi povodom koje je upućen u parnicu. Stoga je sud, imajući na umu okvir raspravljanja u ovoj parnici zadan u ovršnom postupku, u ovoj parnici raspravljao isključivo o zastari tuženikove tražbine.

24. Trebalo je dakle utvrditi jesu li pljenidba i prijenos učinjeni u postupku izravne naplate na temelju zadužnice nedopušteni, stoga što je nastupila zastara tražbine, radi namirenja koje je učinjena pljenidba i prijenos.

25. Prilikom donošenja odluke o stranačkom sporu, odnosno o dopuštenosti pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava tužitelja u postupku izravne naplate koji se vodi pred Financijskom agencijom trebalo je, a uzimajući u obzir navode tužitelja utvrditi je li nastupila zastara tražbine iz bjanko zadužnice.

26. Pri tome je trebalo uzeti u obzir činjenice o kojima među strankama nije bilo spora:

- da su tuženik kao kreditor i T.O.F.-L., S. kao korisnik kredita sklopili 11. lipnja 2003. ugovor o dugoročnom kreditu broj 8510003642,

- da je na temelju tog ugovora nastala obveza T.O.F.-L., S. vratiti tuženiku iznos kredita od 88.700,00 kuna,

- da je tužitelj vlasnik T.O.F.-L., S.,

- da je ugovorom o kreditu ugovoreno da zadnji anuitet kredita dospijeva na naplatu 12. lipnja 2008.,

- da je tužitelj radi osiguranja obveze vraćanja kredita predao tuženiku bjanko zadužnicu izdanu 11. ožujka 2003.,

- da je potpis tužitelja na bjanko zadužnici ovjeren od javnog bilježnika D. M.u Z. pod brojem: OV-2691/03 11. lipnja 2003.,

- da je na temelju ugovora o dugoročnom kreditu broj 8510003642 nastala i dospjela tražbina koja nije ispunjena,

- da je tuženik 2. veljače 2006. radi naplate dospjele, a neplaćene tražbine iz ugovora o kreditu, podnio E. & S. B. d.d., Odjelu blokada, na naplatu predmetnu bjanko zadužnicu,

- da je E. & S. B. d.d. dopisom od 7. veljače 2006. potvrdila primitak zadužnice te izvijestila tuženika da je ista stavljena u evidenciju radi naplate te da je 7. siječnja 2010. predmetnu zadužnicu vratila tuženiku a da tražbina nije naplaćena,

- da je potom tuženik 30. srpnja 2012. dostavio predmetnu zadužnicu Financijskoj agenciji na izravnu naplatu, koju je Financijska agencija, zbog nedostatka novčanih sredstava, evidentirala u Očevidnik redoslijeda osnova za plaćanje osnova za plaćanje,

- da je Financijska agencija, postupajući prema članku 33. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ("Narodne novine", broj 68/18., dalje: ZPONS) prestala izvršavati osnovu za plaćanje, predmetnu zadužnicu,

- da je tuženik potom, 7. svibnja 2021. podnio zahtjev za izravnu naplatu Financijskoj agenciji radi provedbe ovrhe na novčanim sredstvima tužitelja na temelju bjanko zadužnice.

27. Spor je među strankama nastao u odnosu na činjenicu je li tražbina tuženika prema tužitelju zastarjela, pa stoga je li prestalo pravo tuženika zahtijevati ispunjenje obveze. S tim u vezi prvenstveno je trebalo odrediti rok zastare tražbine utvrđene u bjanko zadužnici.

28. Predmetnu zadužnicu tužitelj je izdao 11. ožujka 2003.

29. U to vrijeme institut zadužnice bio je uređen člankom 183. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 57/96., 29/99., 42/00., 173/03., 194/03., 151/04., 88/05. i 121/05., dalje: OZ/96).

30. Odredba članka 183. stavka 1. OZ/96, koja je bila na snazi u vrijeme izdavanja zadužnice glasi:

"Dužnik može ispravom na kojoj je javno ovjerovljen njegov potpis dati suglasnost da se radi naplate tražbine određenoga vjerovnika zaplijene svi računi koje ima kod banaka te da se novac s tih računa, u skladu s njegovom izjavom sadržanom u toj ispravi, izravno isplaćuje vjerovniku. Takva isprava izdaje se u jednom primjerku i ima učinak pravomoćnoga rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja radi naplate.".

31. S obzirom na formu isprave, koja predstavlja privatnu ispravu s tek javno ovjerenim potpisom izdavatelja, neovisno o tome što prema odredbi članka 183. stavka 1. OZ/96 ta isprava ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi, zadužnica izdana sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, po ocjeni ovog suda, nije sudska odluka kojom je utvrđeno potraživanje.

32. Naime, zadužnica sama po sebi nije "pravomoćna sudska odluka" već dostavom iste banci tek proizvodi učinke pravomoćnog rješenja o ovrsi, ali ujedno nije i rješenje o ovrsi, koje i inače po svom sadržaju (osim kod rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u dijelu u kojem se nalaže isplata) nije takva sudska odluka kojom se utvrđuje neko potraživanje. Konačno, zadužnica izdana u smislu članka 183. stavka 1. OZ/96 nije javnobilježnički akt, ni privatna isprava potvrđena po javnom bilježniku.

33. Za potraživanje iz zadužnice nije određen neki drugi rok zastare, pa sukladno članku 371. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96 i 112/99., dalje: ZOO) treba zaključiti da tražbina iz zadužnice zastarijeva u roku od pet godina.

34. Prema članku 361. stavku 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

35. Da bi se utvrdio početak tijeka zastare te tražbine potrebno je prvenstveno utvrditi od kojeg trenutka je tuženik kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze kao početka tijeka zastarnog roka. To će prije svega ovisiti o tome je lizadužnica izdana nakon što je tražbina uz osnovnog posla dospjela ili prije roka dospijeća. U prvom slučaju zastarni rok bi počeo teći nakon izdavanja zadužnice, a u drugom slučaju tek nakon dospijeća tražbine iz osnovnog pravnog posla.

36. S obzirom na to da je predmetna zadužnica izdana prije dospijeća tražbine iz osnovnog posla, tražbina iz zadužnice dospjela je nakon što je dospjela tražbina iz osnovnog posla, odnosno nakon srpnja 2003., kada je dospio na naplatu prvi anuitet kredita. Stoga rok zastare tražbine iz zadužnice od pet godina nikako nije mogao isteći prije srpnja 2008. Naime, temeljem članka 9. ugovora o dugoročnom kreditu tuženik kao kreditor imao je ovlaštenje otkazati ugovor i učiniti dospjelim cjelokupnu preostalu tražbinu prema korisniku i prije proteka roka ugovorenog za ispunjenje ako korisnik nenamjenski koristi kredit ili ne udovoljava obvezama preuzetim zaključenjem ugovora i u tome kasni više od 8 dana. Mada se tužitelj u tužbi pozivao na to da nema saznanja o datumu otkaza i dokumentaciju o otkazu, nije osporavao činjenicu da je ugovor zaista otkazan, kao i da je na temelju tog ugovora nastala tražbina osigurana predmetnom zadužnicom. No u svakom slučaju, naglasiti je da je osnova nastanka obveze tužitelja prema tuženiku, koju je tuženik pokušao prisilno ostvariti, bjanko zadužnica. Zadužnica je instrument dobrovoljnog osiguranja tražbine i mehanizam izvansudskog namirenja tražbine te je po svojoj pravnoj prirodi strogo formalni, jednostrani privatnopravni akt dužnika koji on preuzima obvezu ispunjenja određene novčane tražbine i daje suglasnost da se radi naplate tražbine mogu plijeniti njegovi računi. Dakle u zadužnici dužnik daje suglasnost da se radi naplate određene tražbine plijene njegovi računi. Bjanko zadužnica je relativno apstraktna osnova nastanka tražbine, na temelju koje dužnik preuzima obvezu ispunjenja novčane obveze koja se na temelju bjanko zadužnice može neposredno izvansudski prisilno ostvariti. Obveza tužitelja prema tuženiku ima osnovu u bjanko zadužnici i ta obveza ima samostalnost.

37. Prema članku 183. stavku 3 OZ/96. zadužnicu banci dostavlja vjerovnik s učincima dostave pravomoćnoga sudskog rješenja o ovrsi, neposredno u prijamnom uredu banke, preporučenom poštanskom pošiljkom s povratnicom ili preko javnoga bilježnika. Tuženik je to učinio, o tome nema spora 2. veljače 2006. To uostalom i proizlazi iz sadržaja dopisa tuženika banci od 2. veljače 2006. te dopisa banke od 7. veljače 2006. Tim dopisom je banka, sukladno članku 183. stavku 5. OZ/96 u vezi sa člankom 211. OZ-a i obavijestila tuženika kao ovrhovoditelja da na računu tužitelja nema novčanih sredstava te da je zavela zadužnicu kao osnovu za naplatu u evidenciju nenaplaćenih osnova.

38. Potom je uz dopis od 7. siječnja 2010. vratila tuženiku zadužnicu jer je odjavljen obrt tuženika.

39. Podnošenjem zadužnice banci na naplatu, tuženik je sukladno članku 388. ZOO-a polučio učinak prekida zastare. Prekid zastare trajao je kroz razdoblje od kada je tuženik kao ovrhovoditelj podnio zadužnicu na naplatu banci, dok mu banka nije vratila zadužnicu, odnosno do 7. siječnja 2010., dakle kada je banka prestala izvršavati osnovu za plaćanje. Nakon toga prema članku 392. stavku 1. ZOO-a u vezi sa stavkom 5. ZOO-a zastarijevanje je počelo teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Stoga je zahtjevom za izravnu naplatu na temelju predmetne zadužnice koji je tuženik podnio Financijskoj agenciji 30. srpnja 2012. (vidjeti je iz prijedloga na kojem je otisnut prijamni štambilj Financijske agencije), tuženik ponovno unutar petogodišnjeg roka zastare, prekinuo zastaru.

40. Prekid zastare koji je nastupio 30. srpnja 2012. trajao je do okončanja postupka po zahtjevu ovrhe, odnosno do dana kada je Financijska agencija, postupajući prema odredbi članka 33. ZPONS-a prestala izvršavati osnovu za plaćanje.

41. Propisano je člankom 33. stavkom 1. i 2. ZPONS-a da je Agencija dužna u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu tog Zakona prestati izvršavati osnove za plaćanje koje na dan stupanja na snagu tog Zakona ispunjavaju uvjet iz članka 12. stavka 1. tog Zakona. Ako od dana stupanja na snagu tog Zakona do prestanka izvršenja osnove za plaćanje tražbina iz osnove za plaćanje bude barem djelomično naplaćena, Agencija neće prestati izvršavati tu osnovu za plaćanje.

42. Prestankom izvršavanja osnove za plaćanje, a koje je bilo obligatorno za Agenciju, okončana je provedba ovrhe na novčanim sredstvima tužitelja i to najkasnije u roku od 6 mjeseci nakon 4. kolovoza 2018. kada je ZPONS stupio na snagu. Na taj način je zapravo došlo do okončanja postupka po zahtjevu ovrhe, ali i do okončanja prekida zastare, prema članku 392. stavku 5. ZOO-a. Tako je prema određenju članka 392. stavku 5. ZOO-a zastara počela teći iznova od dana okončanja postupka po zahtjevu ovrhe (zahtjevu prinudnog izvršenja), odnosno od dana prestanka izvršavanja osnove za plaćanje po zahtjevu za naplatu. Taj dan je najranije bio 5. kolovoza 2018., a najkasnije šest mjeseci nakon tog datuma, koliko je trajao rok u kojem je Financijska agencija bila dužna prestati izvršavati osnove za plaćanje, dakle okončati provedbu ovrhe. Dakle od tada, prema članku 392. stavku 5. ZOO-a, zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Financijska agencija je nedvojbeno 7. svibnja 2021. ponovno primila zahtjev za izravnu naplatu novčane tražbine na temelju bjanko zadužnice od 19. ožujka 2021., pa je ponovno, u okviru roka zastare od pet godina, prekinuta zastara.

43. S obzirom na to zaključiti je da nije nastupila zastara tražbine iz bjanko zadužnice, pa da je utoliko i neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud proglasi pljenidbu i prijenos na temelju zahtjeva za izravnu naplatu od 19. ožujka 2021. nedopuštenim. Stoga je sud odbio zahtjev, odnosno odlučio kao u izreci presude.

44. Odluka o troškovima parničnog postupka nije donesena jer tuženik, koji je uspio u cijelosti u ovoj parnici, nije tražio naknadu troškova parničnog postupka.

U Splitu 16. svibnja 2022.

Sudac

Ana Misir Šarić,v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. O žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovom sudu, u pisanom obliku u tri primjerka.